Hrvatski paradoksi

1

Živjeti u Hrvatskoj je posebna čar, izazov i napor. Gledano sa strane Hrvatska je zemlja tisuću otoka, a gledano iznutra Hrvatska je zemlja tisuću paradoksa.

Ovisno s koje strane gledamo poželjet ćemo živjeti u toj zemlji ili se iseliti, kao što su to stotinama godina radili naši pretci, a u zadnje vrijeme i naša djeca.

Ja sam imao tu sreću, ili nesreću, da sam odmah po završetku srednje škole otišao trbuhom za školom i odrastao u dva svijeta: onom dijasporskom koji teži za slobodnom domovinom i onom hrvatskom koji se pita je li odluka povratka u sred rata bila ispravna.

Zbog mira u kući je za mene olakšavajuća okolnost što moju odluku o polupovratku nije slijedila i obitelj, tako da već dvadeset i tri godine šetam između dva svijeta: austrijskog i hrvatskog. Ta činjenica mi ponekada čini život lakšim, a ponekada ga pretvori u duhovni vulkan jer je uistinu teško priviknuti se na neke hrvatske paradokse.

Hrvatska je zemlja u kojoj najveći broj stanovništva govori o ljepoti krajobraza, a istovremeno su svi ruralni krajevi pusti. Ta činjenica postaje tim ubitačnija što se više pozabavimo odnosom Hrvata, bolje rečeno stanovnika Hrvatske, i sela, bolje rečeno seljaka – ruralnog stanovništva i svega onoga što to stanovništvo predstavlja.

Hrvatski izraz za tupana je sinonim izrazu za ratara, a u javnoj percepciji, nametnutoj uglavnom od strane lijevih medija, je ruralno isto što i nepismeno, zaostalo, debilno, fašistoidno i antinapredno. Tu javnu percepciju uglavnom šire oni koji su odrasli kao proleteri na sirotinjskoj plaći, pozavršavali u velikom dijelu manje škole nego oni koje prozivaju i nagledali se manje svijeta nego djeca stanovnika raralnih područja.

U takvom mentalnom okruženju mi se čini logičnim da ljudi izbjegavaju selo, tim više što je najveći broj hrvatskih građana tek prije dvije generacije preselio sa sela u takozvane gradove, koji i dan danas svojim velikim dijelom podsjećaju na kombinaciju trećerazredne monarhijske malograđanštine, nasilništva proleterskih spavaonica i balkonskih sušionica za ruralne proizvode.

Drugi paradoks koji mi upada u oči je takozvani moral na koji ćete naletjeti čim stupite u kontakt s izvornim stanovnicima ove prekrasne zemlje. Budući se bavim poslovnim edukacijama uspoređujem tipične poslovne ljude iz Njemačke, Austrije i Hrvatske. U najvećem broju slučajeva će sudionici semnara u skoro svakoj raspravi ubaciti pojam: pošteno, nepošten, moralno itd. Jako rijetko ćete čuti riječ: odgovornost, još rijeđe sloboda, a najrjeđe osobna odgovornost. Ti pojmovi kao da ne postoje. Hrvati se uglavnom pozivaju na moral, a hrvatski građani uglavnom na etiku, humanost itd. Kad to usporedimo s praktičnim životom onda dolazimo do prave riznice hrvatskih paradoksa.

U zemlji hrvatskoj je uobičajeno da se većina zove katolicima, a istovremeno se svake godine u majčinoj utrobi iskorijeni jedan čitav grad. U toj zemlji je potpuno normalno da se moraš stidjeti ako od dužnika tražiš da ti vrati posuđeni novac, a ne obrnuto da se on stidi jer ne vraća. Ovdje je normalno da svi misle da imaš novce jer ne kukaš pa se moraš stidjeti ako te oni zamole da im posudiš, daruješ ili zaboraviš na novce koji oni bez imalo srama pitaju misleći da je realni socijalizam ipak bolje društvo.

Poseban paradoks u odnosu na moral, humanost i etiku čine hrvatski građani lijeve ili liberalno intelektualističke orijentacije. Kod njih je uobičajeno da govore o socijalizmu, a žive uglavnom od nasljednih birokratskih mjesta.

Najveći paradoks pak čini njihov odnos prema bivšem sustavu i državi. Hrvatska je valjd jedna jedina zemlja na svijetu koja je svoju samostalnost izborila ratom protiv Jugosalvije i komunizma, a da se nakon toga rata u toj državi još najupornije promoviraju upravo te dvije ideje: Jugoslavija i komunizam. To je valjda jedina demokratska država u kojoj je state of the art promoviranje zločinca Tita i njegovih dijela. Bez ikakvog problema, bez javnog srama, bez ikakvih konzekvenci. To je zemlja u kojoj će “humanisti” svakodnevno izlijevati svje emocije divljenja prema čovjeku koji na duši ima barem pola milijuna žrtava. To liijeve humaniste ne smeta. Njima je normalno da opravdavaju zločinca. Njihov mentalni sklop im ne dopušta da u svakom zločinu i diktaturi otkriju iste pojave i da ih osude. Kao što su diplome u Hrvatskoj samo etikete o ocjenama tako je i humanizam kod hrvatskih kriptojugoslavena najobičnija etiketa.

U hrvatskom “naprednom” društvu je zato proskribirano biit protiv megazločinca Tita i njegovih djela jer će vam to priskrbiti etiketu fašista, retardiranog seljačine itd.

Taj paradoks u nekim slučajevima poprima elemente karikaturalnog pa je su ovdje najveći broci za prava pedera nekadašnji komunistički omladinci koji su istim žarom bili za kazneni progon te opasnosti po socijalističko društvo.

Ove pojave nisu karakteristične za srednji ili niži ljevičarski sloj. Naprotiv, posebni promotori ovakvih nastranih, nerazumlnih i opasnih ideja su javno promovirani “stručnjaci”, “intelektualci”, humanisti i naprednjaci. Ovdje je standard da takvi likovi bez imalo srama, bez ikakve logike ili bez opasnosti da izgube ugled, novc eili dobro plaćena mjesta nabrajaju dobra balkanskog zlotovra i dioktatora i da se time još i osobno ponose jer su oni tolerantni, napredni i ne gledaju u povijest.

Argument za tu očitu duhovnu nastranost je da je zločinac bio antifašist i da mu je na pokop došla čitava svita. U nekoj drugoj državi bi ovakve intelektualce podvrgli ozbiljnim preispitivnajima morala ili inteligencije, al ne i u Hrvatskoj.

Hrvatska je zemlja mnogih paradoksa, al jedan je psoebno opasan. To je odnos države prema stanovništvu, zakonima i onim najslabijima. U Hrvatskoj je sasvim normalno da predsjednik kaže da se ne provode zakoni i nikom ništa. To je jedina država u kojoj premijer može reći da je država slučajna, nekadašnji predsjednik ili ministar vanjskih poslova mogu slobodno i javno govoriti protiv interesa države, al nikom ništa. Hrvatski zakoni kao da ni za institucije ne vrijede ni papira na kojem su pisani jer takvim papirom se ni guzica ne može obrisati.

U taj odnos prema zakonu, državi i nacionalnom identitetu spada i hrvatski odnos prema vojnicima i ratnicima koji su se borili za stvaranje države.

Hrvatska je valjda jedina država na svijetu koja bez javne polemike isplaćuje 75 godina nakon rata mirovine partizanima, koji su stvarali upravo onu državu iz koje se Hrvatska ratom oslobodila, al zato svaki dan u novinama i na TV slušamo javnu raspravu o opravdanosti takozvanih “braniteljskih” prava, prava onih koji su stvorili ovu državu. To je valjda jedina zemlja u kojoj lijevoanarhističke skupine ne demonstriraju protiv vladara nego protiv invalida.

Umjesto da država stane u obranu ljudi u kolicima, ona šuti ili prešutno podržava napade dvadesetgodišnjaka na ljude u kolicima. Da bi paradoks bio veći u javnost se javljaju ljudi koji ozbiljno tumače da su invalidi pretjerali, da se trebaju maknuti i ne uznemiravati idilu vladara.
To ne govore nepismeni i društvenoi nevažni nego oni koji sebe smatraju intelektualnom elitom i naprednim ljudima. U svakoj drugoj državi bi isto tako postojali ljudi za i protiv, al samo u Hrvatskoj se protivnicima invalida daje javni prostor i podupire ih se.

Hrvatska je valjda jedina zemlja na svijetu u kojoj raadnici i penzioneri primarno biraju onu vlast koja im je ukinula kolektivne ugovore i dokazano smanjila mirovine, standard i socijalnu zaštitu.

Hrvatska je država u kojoj većina govori o katarzi dok istovremeno društvom, strankama i gospodarstvom upravljaju kadrovi stasali u diktaturi.

Hrvatska je je država u kojoj je normalno da se s plaćom od 500 Eura mogu nabaviti vile, jahte i druga bogatstva u samo par godina.

Da bi to spriječili Hrvati su uveli zakon o spriječavanju sukoba interesa pa je Hrvatska zemlja u kojoj ministri moraju svoje tvrtke prepisati na supružnika ili odvjetnika da bi izbjegli sukob interesa.
Taj model u Austriji i Njemačkoj ne postoji. Tamo je sasvim normalno da gradonačelnik ili zastupnik budu uspješni poslodavci koji i dalje imaju svoju tvrtku, al za razliku od Hrvata oni stvarno ne mogu pod povoljnijim uvjetima raditi za državu.

Hrvatska je zemlja u kojoj se jako cijeni znanje, pamet, školovanje i formalna stručnost.
Zato je Hrvatska i na tom području paradoks.

Iako imamo dokazano loš rating sveučilišta, velik broj kupljenih diploma i očito urušavanje sustava, Hrvati još uvijek vjeruju da imaju izrazito dobro otškolovane mlade kadrove.

Zato je Hrvatima sasvim prihvatljivo kad premijer kaže da je angažiranje najvećih njemačkih gospodarskih stručnjaka opasnost i sramota jer Hrvatska ima boljih kadrova.

Ja bih rekao da ovo zadnje nije paradoks nego ozbiljna katastrofa.

[ad id=”40551″]

Vinko Vukadin

facebook komentari

  • Pun pogodak

    Hrvatski izraz za tupana je sinonim izrazu za ratara, a u javnoj
    percepciji, nametnutoj uglavnom od strane lijevih medija, je ruralno
    isto što i nepismeno, zaostalo, debilno, fašistoidno i antinapredno. Tu
    javnu percepciju uglavnom šire oni koji su odrasli kao proleteri na
    sirotinjskoj plaći, pozavršavali u velikom dijelu manje škole nego oni
    koje prozivaju i nagledali se manje svijeta nego djeca stanovnika
    raralnih područja.