Hrvatski pravoslavci i nehrvatska Vlada

1

Osim što je uvijek  pripremala  teren za proširenje srpstva (njezino polje djelovanja, pa često i same administrativne granice i jurisdikcija, po pravilu su izlazili izvan srpskog državnog područja i jasno ukazivali na pravce teritorijalne ekspanzije), Srpska pravoslavna crkva igrala  vrlo važnu ulogu i u procesima etničke prilagodbe novoosvojenih (ili oslobođenih) područja.

Neovisno od toga je li svoje širenje provodila u vrijeme teritorijalnih osvajanja narodnih (srpskih) vladara, ili pod okriljem Bizanta, Bugarske, Turske, Austrije ili Ugarske, ona se vješto prilagođavala zadanim uvjetima i strpljivo čekala svoj trenutak.

Mada po svemu sljedbenici bizantske tradicije, Srbi su išli korak dalje i prilagodili svojim interesima shvaćanje pojma nacije i vjere; za razliku od svojih nekadašnjih gospodara, koji su smatrali da:

“tko god je Grk pripada grčkoj crkvi” ,

Srpska pravoslavna crkva usvaja načelo po kojem je :

“svatko tko je pravoslavac je i Srbin” ,

stoga drži sasvim prirodnim da su svi pripadnici ove  konfesija na prostorima do kojih seže njezina jurisdikcija po naravi stvari Srbi, neovisno kojoj naciji pripadali, u kojoj državi  živjeli, i, na kraju, slagali se oni s time ili ne.

Shvaćajući, dakle, samu pripadnost pravoslavlju odrednicom za svrstavanje u srpsku naciju ,uz tvrdnje utemeljene na tobožnjim “znanstvenim istraživanjima”  i tlapnjama raznih “antropo-geografa”   profila Jovana Cvijića i njemu sličnih – da su Srbi najstariji i najbrojniji na Balkanu, a svi ostali narodi su ili  “grane”  tog stabla ili “otpadnici od srpstva” ,  SPC  je imala u rukama moćan i djelotvoran mehanizam asimilacije, odnosno posrbljivanja naroda iz okruženju.

E ako Vlada Hrvatske ne želi da prihvati postojanje Hrvatske Pravoslavne  Crkve  kakovu onda onda provodi politiku ?

Ne provodi li Vlada Hrvatske baš politiku SPC-a?

Pa naravno da jeste!

Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku, u zimu 1991/92. godine, Sveti Sinod Srpske pravoslavne crkve, donio je odluku o svome novom teritorijalnom preustroju, koji se gotovo u potpunosti poklapa s teritorijem nekadašnje ‘Pećke patrijaršije’, odnosno granicama zamišljene “velike Srbije”- pored “stare Srbije”, Kosova, Makedonije i Vojvodine, pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve, stavljaju se i sva do tada okupirana područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Time se Srpska pravoslavna crkva svjesno stavila u službu nacional-socijalističkog Miloševićevog režima, aktivno podupirući projekt etničkog čišćenja i potvrđujući svojim autoritetom dotadašnja osvajanja kao legitimna. Neshvatljiva mržnja koja izvire iz službenih crkvenih Apela i Memoranduma, kao i iz  govora i poslanica većine crkvenih dostojanstvenika – na čelu s patrijarhom Pavlom – upravo je začuđujuća i nevjerojatna!

Da oko ovoga ne bi bilo zabune, srpski crkveni poglavar (patrijarh Pavle) je u prvosvibanjskom trobroju najčitanijeg srbijanskog – beogradskog dnevnika Politika, tu tezu pojasnio, komentirajući svoju nazočnost proglašenju nove “krnje Jugoslavije”  (odnosno, tzv. Savezne Republike Jugoslavije), na Žabljaku, u Crnoj Gori, travnja mjeseca 1992. godine, izjavio među ostalim:

“…Kao patrijarh Srpske pravoslavne crkve u oblastima Pećke patrijaršije, uvek sam za jedinstvo našeg naroda u njegovim matičnim zemljama i krajinama. U tom svojstvu bio sam na proklamovanju ostajanja u jedinstvu Srbije i Crne Gore “.
(Vidi: Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str.25.; )

Srpskog patrijarha očito ne brine to što i formalno izlazi izvan svojih ingerencija i sebe promovira u Pećkog patrijarha, iako njegova titula službeno glasi:

“Arhiepiskop Pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski”  (ovo “karlovački” odnosi se na Srijemske Karlovce, u Vojvodini).

Otkuda odjednom  “vaskrsava”  “oblast Pećke patrijaršije”, i  to baš u vrijeme dok traju krvava četnička klanja i osvajanja tuđih zemalja, i koje su to srpske “matične zemlje i krajine”  u ime kojih nastupa čelnik SPC?

Zaključak nije teško donijeti.

Ali pazite sada što se događa. Prije godinu ili dvije  na parastosu stradalim Srbima u Oluji  patrijarh SPC-a Irinej ponovo govori ” o zapadnim i južnim srpskim zemljama u Hrvatskoj ”  čime ponovo poseže za hrvatskim teritorijem.

Sada ako sve ovo znamo i ako se to ponavlja stoljećima kakovu to politiku provodi Vlada Hrvatskle ako ne želi da  prizna Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu .

>>Prvi javni nastup episkopa Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandra

>>Europska unija registrirala Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Ministarstvo uprave ne odobrava zahtjev HPC za registraciju

Daran Bašić/Kamenjar.com

facebook komentari