Hrvatski sindrom

0

Patimo li od „štokholmskog sindroma“?

Jesmo li njegovi taoci već nekoliko desetljeća?

Volimo li i branimo li svoje otmičare i zlostavljače?

Bojim se da su odgovori na sva ova pitanja pozitivni.

23. kolovoza 1973. godine, Jan-Erik “Janne” Olsson i Clark Olofsson, pljačkaši banke u Štokholmu, uzimaju za taoce četvoro ljudi. Drže ih zarobljene šest dana tijekom kojih se je razvilo prijateljstvo između otetih i otmičara, koje se danas stručno naziva „štokholmski sindrom“.

Riječ je o psihološkom stanju u kojem se žrtva i zlostavljač toliko zbliže da kasnije žrtva brani i opravdava svoje otmičare. Što talačka kriza duže traje to je veza između njih jača.

Stručnjaci tvrde da je to u biti obrambeni mehanizam koji se javlja kod mnogih zarobljenika, kada je netko u nečijoj milosti ili nemilosti i kada žrtva želi preživjeti. Sindrom zna dovesti čak i do ljubavi između žrtve i otmičara.

Hrvati skoro 70 godina pate od „štokholmskog sindroma“. Zloduh komunizma nas je uzeo za svoje taoce i taj dugi period je rezultirao ovom dijagnozom.

Pogledajmo rezultate svih slobodnih izbora u Hrvatskoj i lako ćemo zaključiti tko je na vlasti čitavo to vrijeme. Nakon 50 godina talačke krize u bivšoj državi, u „slobodnoj“ Hrvatskoj žrtva i dalje brani i opravdava svoje zlostavljače, ne želi da im se sudi i kriza se nastavlja i produbljuje.

Kao izraz svoje ljubavi žrtva neprestano na svakim idućim izborima svoju sudbinu i sudbinu svoje djece stavlja u ruke, kako ih Ivan Aralica naziva, „mentalnih komunista“.

Neovisno od toga što otmičari nisu u stanju riješiti, a ma baš ni jedan problem, što ne zastupaju nacionalne interese hrvatskog naroda i što su njihovi životni stavovi i uvjerenja u potpunoj suprotnosti sa stavovima žrtve, žrtva „zaljubljena“ sve oprašta i prepušta se na milost i nemilost svojim tlačiteljima.

Hrvati se diče svojom višestoljetnom pripadnosti Katoličkoj crkvi. Preko 90% stanovnika Hrvatske države izjašnjavaju se kao kršćani. Za svih velikih blagdana crkve su dupkom pune. Hodočašća, proštenja, procesije, fešte, fjere, obredi, sve je to neizostavni dio života najvećeg broja kršćana u Hrvata.

Ali mi smo ipak pasivni kršćani. Ili bi najpoštenije bilo reći da smo obične kukavice, kada je naša vjera u pitanju. Držimo do običaja, do ceremonije i nadamo se da nas nitko ne će priupitati „tko smo“ i „čiji smo“. Dobro nam to dođe kako ne bismo još i Evanđelje trebali širiti. Iako to negdje stoji u Svetom Pismu, kao naša obveza, zar ne?!

Zašto smo takvi? Zašto nam je važnije šutjeti o svojem istinskom identitetu nego proročki zboriti ljudima oko sebe? Pa nije baš zgodno spominjati grijeh i spasenje kada naši otmičari o tome pojma nemaju, i kada s prijezirom govore o tome. I nema ni smisla nervirati ih, zar ne?!

Ali kada je Isus rekao: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“(Marko 16,15) on nije mislio „Pođite po svem svijetu, budite sa svima ljubazni i fini, pa će vas oni onda pitati o Evanđelju.“

Ne, nama je biti poput proroka Jeremije koji kaže: „I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.“

(Jeremija 20,9)

Nama je propovijedati Evanđelje, propovijedati ga hrabro ma gdje išli i ma gdje bili, bez obzira što će naši otmičari na to reći. Nama je živjeti Evanđelje ako smo Kristovi. I umrijeti za njega ako treba.

Nažalost danas je sve više pasivnih kršćana, statističkih kršćana, koji se boje da im njihovi gospodari i otmičari ne naljepe ljepljivu traku preko usta i ne proglase ih netolerantnima, pa čak i  ekstremistima.

Zato se mi priklanjamo nježnijem, mekšem kršćanstvu, kršćanstvu koje nikome ne će stvoriti nikakve neugodnosti. Nama je draži Isus, blagi Učitelj, sa osmijehom na licu, nego izbičevani, trnovom krunom okrunjeni i razapeti Spasitelj koji otkupljuje naše grijehe.

Isus nije ljude ostavljao ravnodušnima. On je ljude dovodio u neugodne situacije. Čvrsto životno uvjerenje je nezgodna stvar. Za neke i jako neugodna. Biti u grijehu nije ni malo ugodno. Stvarnost neba i pakla nije nešto što bi nas trebalo ostaviti mirnima.

I hoćemo li ostati pasivni? I dalje poslušni prema svojim otmičarima? Jesmo li već postali kukavice kada je naša vjera u Krista u pitanju? Reče netko da kada bismo bili anđeli da bi smo bili bucmasti Rubensovi kerubini, a kada bismo bili duhovi da bismo bili nalik Casperu dobroćudnom duhu.

Nigdje u Svetom Pismu ne stoji zapovijed: „Pođite po svem svijetu i budite tolerantni i nikome se ne zamjerajte.“ Isus je govorio izravno i nedvosmisleno. Nije govorio: „Ispričavam se na smetnji, ali znate, ne bih želio povrijediti vaše osjećaje.“

Ne, Isus govori jasno i glasno. Ali govori milosrdno. Isus ima posla s našom surovom i grješnom stvarnošću. Nije za to potrebna sentimentalna finoća. To je život u kojem nas Isus kuje u svojoj duhovnoj kovačnici, u vreloj vatri otkupljenja, kako bi smo postali čvršći i nesalomljivi.

Naši otmičari stavljaju naš duh na kušnju. Pokušavaju u nama ubiti svaki otpor. Sve ono što nam se je još do jučer činilo nezamislivim mi danas prihvaćamo kao nešto apsolutno normalno.

„To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega ne će baštiniti.“

(Galaćanima 5,19-21)

Naši današnji gospodari grijeh niti ne spominju. Nažalost mi smo tu njihovu igru brzo prihvatili. Izbrisali smo granicu između dobra i zla. A kada te granice nema onda nema ni kazne. Onda nema ni pakla.

Ali ne zaboravimo – vječnost u paklu jako je dugo vrijeme.

Deklariramo se kršćanima, Kristovim sljedbenicima i svjedocima, a nezainteresirano promatramo(i na izborima biramo) one koji zagovaraju sve ono što je u suprotnosti s našom vjerom i s Božjim zapovijedima.

Abortus, eutanazija, pedofilija, protuprirodni blud, pornografija, rastrojavanje obitelji, rasne predrasude, konzumerizam, narkomanija, privilegirana kasta bogatih i prezrena sirotinja, znanost koja ne priznaje Boga, a koja pokušava biti Bog, relativiziranje zla, bezbroj partikularnih istina.

Sve su to samo posljedice notorne činjenice da je kršćanska većina svoju sudbinu i sudbinu svoje djece stavila u ruke bezbožne manjine. I zato i nije čudo što se kao društvo suočavamo s ovakvim posljedicama i što tako lako oko sebe možemo prepoznati ljude „posljednjih dana“, među kojima je nažalost i jako puno kršćana.

„Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni!“

(2. Timoteju 3,2-5)

Bog nam nudi spasenje. Ne nudi ga naciji izravno. Nudi ga nama taocima zla, jer ako se dovoljno nas oslobodi „štokholmskog sindroma“ i krene za svojim Spasiteljem umjesto za svojim otmičarima, onda će se i naša nacija spasiti.

Jedino neprestano svjedočenje Božje Riječi, jedino javno prokazivanje grijeha i posljedica koje zlo sa sobom donosi, put su izlaska iz postojeće svekolike krize. Samo taj put vodi društvo prema Istini i Životu.

Samo taj put vodi Isusu Kristu.

Jesmo li u stanju hrabro i odlučno stati ispred sila zla, ispred svojih otmičara, i odbiti suradnju s njima i s njihovom protu Božjom filozofijom života?

Ryan Rotela, student sveučilišta Florida Atlantic, je odlučio javno svjedočiti „tko je“ „čiji je“. Ryan je suspendiran u ožujke ove godine jer je odbio sudjelovati u vježbi na satu „interkulturalnih komunikacija“ kojeg drži profesor Deandre Poole.

Vježba je zahtijevala od studenata da napišu na komadu papira „Isus“, da taj papir zatim stave na pod, i da onda ugaze na njega u nadi da će to potaknuti diskusiju o važnosti simbola u kulturi.

Ali Ryan, ne samo što je odbio to učiniti, nego je, kako tvrdi profesor, i fizički mu zaprijetio, te ga optužio za nepoštivanje vjere.

Ovaj slučaj je poprilično uzburkao američku javnost, profesor je sada u šoku, krije se, jer prima prijeteća pisma. U SAD još uvijek postoje mediji koji će o ovome objektivno izvijestiti. Za razliku od nas.

Kod nas je nezamislivo da ovakav hrabar čin jednog mladog čovjeka, koji brani svoja kršćanska uvjerenja, dobije odgovarajući medijski publicitet. Ne, kod nas je medijski publicitet rezerviran isključivo za one koji zagovaraju gaženje svake pomisli na Isusa Krista.

Iza nas su još jedni izbori. Stanje se jako sporo mijenja. Usprkos nekim pozitivnim iznimkama sve je „isto ka’ i lani“. Na vlasti se izmjenjuju uvijek ista lica, dva krila jedne stare partije sustavno dominiraju političkom scenom.

Protu Božji zakoni i dalje se donose i uredno provode. Spomenici zatiračima ovog naroda i dalje stoje nedirnuti. Na svim položajima gdje se donose odluke o sudbini ovog naroda i dalje su ljudi koji ovaj narod i ovu državu ne mogu smisliti.

„Mentalni komunisti“ kao taoce drže čitav jedan narod.

A mi?

Mi smo taoci koji svoje otmičare branimo. I opravdavamo.

Mi ih i volimo, jer im i dalje vjerujemo i u njihove ruke stavljamo svoju sudbinu i sudbinu svoje djece.

I svoje domovine.

Zaboravili smo „tko smo“ i „čiji smo“.

Ali mi ne patimo od „štokholmskog sindroma“?

Ovo je ipak autohtoni „hrvatski sindrom“.

Ako ništa drugo barem je to naše.

Ivica Ursić/hrsvijet

facebook komentari