Hrvatsko gospodarsko čudo

    0

    Josipović se zalaže za primjenu pravnih akata bivše okupacijske vojske i agresorskih država – SFRJ i  Srbije u Hrvatskoj, koja je, k tomu, još i članica Europske unije te NATO saveza

    Za razliku od gospodarskoga čuda, naziva kojim obično imenujemo uspješna gospodarstva pojedinih država s dugoročno kontinuiranim rastom, hrvatsko bi gospodarstvo, nakon ozbiljne i temeljite raščlambe također moglo pokazati čudesnost, ali svojim začudno dirigiranim i dugoročnim padom. Naime, Hrvatska nije industrijska zemlja, a ono malo industrije, što se nije urušilo tijekom ratnih godina, uglavnom pokriva domaće i eventualno potrošačke potrebe hercegbosanskih Hrvata. Upravo zbog te proizvodne ograničenosti na hrvatsko je gospodarstvo teško ili tek površno mogla utjecati tzv. svjetska kriza.

    Hrvatska je cijeli niz poratnih godina živjela uglavnom od uslužnih djelatnosti, koje su već cijelo desetljeće, unatoč spomenutoj krizi, u svojevrsnoj ekspanziji, a ulazak u Europsku uniju i bez njezinih fondova, sam će po sebi donijeti i neke dodatne koristi. Ako je tomu tako, onda je razložno pitanje, zašto se u sustavnoj krizi nalazi hrvatski državni proračun? Mnogi će analitičari, poglavito oni iz posebničkoga sektora, javno prigovarati vladi na prekobrojnom državnom aparatu, dok istodobno ne će ili ne mogu naći odgovor na pitanje već sad preko 380 tisuća nezaposlenih ljudi. Stječe se, ne bez razloga, dojam kako ipak politika stoji u pozadini ovakvoga sustavnog urušavanja hrvatskoga gospodarstva. dthumb

    Teško je optužiti čak i sadašnju garnituru na vlasti da svjesno provodi određene mjere za urušavanje nacionalne ekonomije, premda bi vjerojatno lakše bilo otkriti njihove savjetodavce, po čijim naputcima vode u kolaps cijelu zemlju. Mnogi se više i ne sjećaju kako je jedno od temeljnih načela trećejanuarske vlasti, nakon 2000. godine, zbog stvaranja solidnih temelja zapadnobalkanske unije bilo usklađivanje gospodarskih sustava.

    Ta se uskladba odnosila ponajprije na ujednačavanje razine hrvatskoga sa srpskim gospodarstvom, kako bi se nakon tog procesa osiromašenim Hrvatima ponudila još jedna iluzija o zajedničkom regionalnom prostoru.

    Razdoblje jednoga mandata očito je bilo prekratko za realizaciju tako ozbiljnoga plana pa nas ne bi trebalo čuditi kako iza gospodarske politike sadašnje vlasti stoje iste one silnice, čiji je plan bio stvaranje gospodarske jugosfere, kako je taj projekt imenovao Tim Judah u jednoj od najutjecajnijih svjetskih gospodarskih tiskovina.

    Ako pogledamo pojedina područja hrvatskoga gospodarstva, teško se oteti dojmu kako je riječ o programiranom uništavanju na primjer hrvatske poljoprivrede. Upravo se na ovu gospodarsku granu nadovezuju političke najave o regionalizaciji države, koja bi trebala zaživjeti nakon ustavnih promjena. Ovako donesenom odlukom bi se s ionako opustjelih hrvatskih područja potjeralo preostalo stanovništvo u gradove, a prazan i neživotan prostor vrlo bi lako mogao postati plijenom različitim grabežljivcima. Ako kod aktualnih političara i zanemarimo svijest o posljedicama njihovih projekata, ovih nas je dana naoko blaga uskrsna poruka srbijanskoga patrijarha Irineja mogla osvijestiti o krtoj zbilji srpske državne politike. Naime, Irinej je, kako ne bi bilo zabune da je božićnu poruku prije koji mjesec dana smušeno nadrljao, u uskrsnoj poruci ponovno raskomadao Hrvatsku na  šest regija – Dalmaciju, Liku, Kordunu, Baniju, Slavoniju i Baranju, pritom ne spomenuvši čak ni hrvatsko državno ime. Riječ je o vrlo ozbiljnoj poruci, preuzetoj iz tzv. srpskoga „Memoranduma 2.“ pa bi hrvatska državna politika, ako želi izbjeći buduće sukobe sa Srbijom, morala voditi ozbiljno računa o naseljivosti vlastitoga prostora. Zato godišnja izdvajanja iz državnoga proračuna za održavanje malih seoskih škola i ostale državne infrastrukture i ne bi trebalo gledati kao trošak, nego tek kao ulaganje u sigurnost zemlje.

    Što se pak tiče izgradnje zajedničke komunalne infrastrukture, niz općina ili manjih gradova na pojedinim područjima i danas se zajedno mogu natjecati s dobrim projektima za novce iz fondova EU pa im država tu može biti samo potpora za dobivanje sredstava. No pitanje je može li to i uopće, ako može, želi li to sadašnja vlast, koja je uvođenjem tzv. fiskalizacije potpuno uništila i svojevrsnu poluekonomiju na općinskim i trgovišnim sajmovima, a one koji su na taj način preživljavali gurnula na burzu i rub siromaštva. Mnogi se s pravom pitaju, nije li i to jedan elementa iz političkoga plana o usklađivanju hrvatskoga i srpskog gospodarstva koje nas ponovno vuče u balkansku integraciju? Slično je stanje u zdravstvu, iz kojeg već sad bježi mlađi naraštaj liječnika, dok su korisnici sve nezadovoljniji.

    O resorima koje vodi ministar Jovanović ne treba posebno trošiti riječi, jer se urušavanje posebice vidi na sustavu školske naobrazbe i nakaradnom odnosu prema nastavnom i školskom osoblju. Koliko se radi o smišljenom političkom projektu za obnovom nove balkanske zajednice ovih je dana ponovno potvrdio i predsjednik Republike Ivo Josipović. On se naime sa skupinom alternativaca Vesne Teršelič i Zorana Pusića na jednom skupu javno založio za stavljanje izvan snage Zakona o ništetnosti pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije. U prijevodu na jednostavan jezik, Josipović se zalaže zapravo za primjenu pravnih akata bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije u hrvatskoj državi, koja je, k tomu, još i članica Europske unije te NATO saveza.

    Dakle, predsjednik suverene države zalaže se za primjenu akata okupacijske vojske i dviju agresorskih država na Hrvatsku. Bilo bi smiješno da nije morbidno. Navedeni elementi pak nedvojbeno pokazuju koliko se sadašnja politička vlast uprla da hrvatsku državu vrati u zagrljaj Srbiji, što se posebno podudara sa srbijanskim planovima iz „Memoranduma 2.“, koje svako malo artikulira patrijarh Irinej.

    Mate Kovačević/hrsvijet

    facebook komentari