HRVATSKO KONJANIŠTVO – Hrvati – pretorijanci Europe

1

Hrvatski konjanici ili Hrvatsko konjaništvo (njem. Kroatische Reiter, Krabaten, Kroaten) sudjelovali su kao vrlo cijenjeni plaćenici u carskoj, bavarskoj, španjolskoj, danskoj i francuskoj vojsci u Tridesetogodišnjem ratu u Europi.

Spadali su među lake konjanike. Stekli su visoku vojničku reputaciju u ratu tako da je takav tip lakog konjaništva bio tražen u svim većim vojskama. Nakon Bitke kod Siska 1593. godine, i rata koji je trajao do 1606. godine, dostupni su nam platni popisi sa brojem vojnika koji su službovali u utvrdama na Vojnoj krajini.

pretorijanciProcjenjuje se da je otprilike 7 000 vojnika stalno boravilo u Vojnoj krajini, a od tog su 30% bili su Hrvati koji su službovali u postrojbama haramija i konjanika husara.

Te su postrojbe bile plaćenici i djelovali vojničkim redom.

U slučaju većeg ugrožavanja još nekoliko tisuća Hrvata podizao je pod oružje ban, plemstvo, Crkva ili po sveopćem pozivu (insurekciji).

Za Habsburgovce je Vojna krajina bila prvenstveno zaštita njihovih zemalja i interesa. Kao takva bila je upravno i političko potčinjena Beču.

Iz toga razloga Beč je imao više vlastitih trupa na granici od hrvatskih.

U Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.) Beč je otvorio kasu i pozvao Hrvate upomoć, jer se našao u teškoj situaciji.

Hrvati su se uglavnom kao konjanici odazvali pozivu. Od paljbenog naoružanja, nosili su najmanje dva pištolja te arkebuze zbog čega su nazivani i arkebuzirima.

Nosili su rado sablje obješene preko ramena, kako im ne bi smetale pri hodu. Bili su drukčiji od ostalih postrojba onoga vremena.

Kao konjanici i kao pješaci bili su univerzalni ratnici svojeg vremena. Život na granici s Osmanskim Carstvom, na kojoj se do već čitavo stoljeće ratovalo, Hrvati su izbrusili instinkt u snalaženju i preživljavanju.

Od osmanskih ratnika, koji su sa sobom donijeli način nomadskih ratnika izvježbali su vještinu borbe sabljom. Lukavost i okrutnost bez koje ne bi bilo opstanka na vojnoj granici kombinirano s hrvatskom hrabrošću, upornošću, izdržljivošću na pozornicu su izašli ratnici sa kakvim se zapadna Europa jos nije suočila.

Između 100 i 1000 ljudi činili su pukovniju. Hrvati su zadržali veličine četa od otprilike 50 ljudi u kakvima su inače službovali na granici. Hrvatske konjaničke pukovnije ratovale su u glavnom sa 4-8 četa. Čini se da je broj od 200-400 konjanika odgovarao njihovoj organizaciji i njihovim načinu borbe.

Povijest je hrvatsko konjaništvo zapamtila kao sjajne ratnike. Širili su pred sobom strah i strepet. Svojim zastrašujućim izgledom i pretjerivanima u pričama protivnika širili su panike na protestantskioj strani.

Albrecht von Wallenstein je imao posebno dobro mišljenje o Hrvatima, pa je zapisao: Nijemci su glomazni, teški i spori konjanici, Mađari su nepouzdani i prevrtljivi, Poljaci se brzo rasipaju u potrazi za plijenom, Moldavci ne žele ići daleko od svojih domova, Vlasi se prodaju za malo novaca, ali Hrvati – oni udaraju snažno u skupinama i to uvijek tamo gdje je to najpotrebnije, na popuštaju gotovo nikad …

Hrvati su kao ratnici svoje bogato vojničko iskustvo razvili u stalnim borbama s Turcima.

Postoje razna imena za Hrvatske konjanike:

– Insulaner za vojnike Zrinskog koji su rodom iz Međimurja
– Wenden za Hrvate s područja između Drave i Kupe
– Uskocken i Granitscharen opet označavaju imena za Hrvate.

Hrvatski konjanici su bili naoružani arkebuzama, pištoljima i sabljama.

 

Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu – krvava slava s europskih bojišnica 17. stoljeća

hrvatski-konjanici-2( Slika : Hrvatski konjanici ili Hrvatsko konjaništvo (njem. Kroatische Reiter, Krabaten, Kroaten) sudjelovali su kao vrlo cijenjeni plaćenici u carskoj, bavarskoj, španjolskoj, danskoj i francuskoj vojsci u Tridesetogodišnjem ratu )

Hrvate je pratio je loš glas, a neprijateljski vojnici su vjerovali kako u te uvježbane carske konjanike nema smisla pucati jer im tanad ne može nauditi.

Prvu polovinu 17. stoljeća u krvavoj europskoj povijesti novoga vijeka obilježio je rat koji je trideset godina (1618.-1648.) bjesnio središnjom Europom, zemljama njemačkog Svetog Rimskog Carstva. U tom su ratu na strani Habsburgovaca, nositelja svetorimske carske krune, sudjelovali i hrvatski odredi pješaka i lakih i brzih konjanika. Jurišali su u boj predvođeni stranim zapovjednicima i sijući užas među neprijateljima.

Odlikovali su se u nizu bitaka, prolijevajući na dalekim bojištima tuđu i vlastitu krv za habsburške interese. Usavršivši vojničku vještinu u neprestanoj borbi s Osmanlijama, Hrvati su žareći i paleći protutnjali prostorom od Baltičkoga mora do Bavarske i od Pariza do Erdelja. Uz hrvatsko su se ime otada vezali pojmovi straha i slave, a uspomena na njih živi i danas u švedskoj usmenoj predaji. Šveđani su se jako bojali, kako su ih sami nazivali, “Krabata”. Švedski vojnici koji su preživjeli rat opisivali su Hrvate kao vojsku koja se nije ni čula niti vidjela. Prema švedskim predajama, hrvatski konjanici su dolazili uvijek s maglom, i nijedan neprijatelj koji bi im se našao na putu, ne bi preživio.

Hrvatske su čete, sastavljene od pješaka i lake konjice, stavljene pod zapovjedništvo grofa Johanna Ludwiga Hektora von Isolanija, koji se otada do smrti (1640.) nazivao generalom Hrvata. S njim su Hrvati odnijeli mnoge pobjede.

Bijeli švedski draguni i grenadiri nisu imali sreće, u bitkama su naletjeli na Hrvate, koji su im uvijek znali odoljeti, više puta ih i progoniti, a jednom su im zamalo zarobili tabor, komoru i samog kralja.

Kralj Gustav Adolf jedva umaknuvši Hrvatima odmahujući glavom s čuđenjem je primijetio: ” Te njihove crvene kabanice i ogrtači, daleko se vide njihove jarke boje dolami, hlača, surki, prsluka i pojaseva. Kod njih prevladavaju crvena, smeđa i plava boja, a kosu vežu vrpcama na zatiljku dok je ispred uha pletu u pletenice. Nakićeni su s najmanje dva, a neki i s po pet pištolja, ne računajući da dva imaju u kuburlijama uz prednji unkaš sedla. Pojas ukrašen na svili ili suknu srebrom, zlatom ili kožom, zlatne i srebrene pločice na prsima, čelenke, ukrašene konjske uzde, pištolji i sablje jasno govore da se ne radi o masi plaćenika, pustolova, nasilnika, ubojica ili soldačke klateži što se sjatila na bojište s cijelog kontinenta. Ne! Ti Hrvati su drukčiji od ostalih, ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu. ”

Još nešto razlikovalo je Hrvate od ostalih lakih konjanika tadašnje Europe, a to je njihova taktika i sam način borbe koji su prepoznatljivi samo za Hrvate. U borbi Hrvati bi jurnuli dijagonalno lijevo od glavnine postroja prazneći pištolje s obije strane sedla, a onda desno pucajući iz svojih kratkih karabinki — arkebuza. U galopu ili u žestokom karijeru Hrvati bi ponovno napunili puške i pištolje! Gotovo nevjerojatno, ali za Hrvate izvedivo!

Hrvatski konjanici su se proslavili 1623. kod Heidelberga kad su na konjima preplivali Neckar, iznenadili protivnika i pomogli u osvajanju grada, a na sjeveru su doprli sve do Hollsteina, otoka Rügena i lučkoga grada Stralsunda u sjevernoj Njemačkoj. Ponovno su pokazali umijeće u bitki kod Magdeburga 1631. godine kada su na konjima preplivali Labu i prvi prodrli u grad.

Mnogi se Hrvati nikada više nisu vratili u Hrvatsku iz tog strašnog rata, neki su svoje kosti ostavili zauvijek u tom ratu, dok su se drugi još godinama potucali po europskim dvorovima kao tjelesna staža stranim vladarima, ali bilo kako da bilo, Hrvati, vječiti Pretorijanci Europe, na konju, sa sabljom u ruci ujahali su u povijest ponosno, hrabro i slavno.

ŽeljkoStanić

kamenjar.com

facebook komentari