Pratite nas

Kolumne

Hrvatsko licemjerje – bolest kao posljedica nedostatka istine

Objavljeno

na

Hrvati danas ne mogu popiti dužu kavu, a da se oko nečega ne posvađaju. U svemu su razjedinjeni, imaju podijeljena mišljenja, a gotovo svaka rasprava završi na partizanima i ustašama. Tako se Hrvati dijele na napredne i nazadne, lijeve i desne, konzervativne i liberalne, ruralne i urbane… Podijele su davno prešle granicu izdržljivosti, a ljudi kao da se natječu u pokazivanju svoje opredjeljenosti za i protiv nekoga ili nečega.

Moral je davno propao kroz dno i tone sve dublje, pa će i ako Hrvatska jednom uspije izaći iz gospodarske krize, kriza morala ostati. Nedostatak morala ide pod ruku s onom najgorom ljudskom karakteristikom – licemjerjem.  Toliko se povijesne nepravde preskočilo da čovjek ne može povjerovati. I onda želimo “Bolju budućnost”, “Život dostojan čovjeka” i ostale egoistične floskule, a okrenuli smo glavu od tolikih tuđih sudbina i pravih problema. A kad čovjek dovoljno dugo okreće glavu, ona  se odvida i ispadne.

Hrvatima se glava davno  odvidala, pa sad hodaju bez nje u budućnost. Zaboravili su povijest, a zapravo je nikada nisu ni znali. Pitaju se “Dokle ćemo se baviti ustašama i partizanima?”, a zapravo se njima nikad nisu ni bavili. Htjeli bi odgovore, a ne znaju postaviti pitanja. Htjeli bi istinu, a ne znaju doći do nje. A istina je znanje. Istina je činjenica. Istina je povijest. Trebalo bi malo čitati.  Hrvati su jedan od najnenačitanijih naroda Europe. Ako o nekome i nečemu ne znaš istinu, ne znaš ništa i ne možeš imati svoje mišljenje niti stav. Nažalost, Hrvati umjesto istine znaju previše laži. Pa na osnovu laži zasnivaju svoje mišljenje i stavove. I onda ga još nameću drugome, uporno i nasilno.

A što je  istina?

Istina je da smo mi živjeli pola stojeća u komunizmu,  u kojem nije bilo drugog mišljenja i da su se u takvom sustavu odgojile generacije.

Istina je da smo živjeli u Jugoslaviji koja je nastala u krvi do koljena i to hrvatskoj krvi, pred očima naših djedova, od Bleiburga do Bitole.

Istina je da se ta Jugoslavija raspala u krvi do koljena i to Hrvatskoj krvi, pred našim očima, od Dubrovinika do Vukovara.

Istina je da se ta Jugoslavija održavala u krvi i to krvi hrvatskih intelektualca koji su stradavali po svijetu “u obračunima ustaškog podzemlja”.

Istina je da pored KNOJ-a, Ozne, Udbe i ostalih monstruoznih organizacija koje su pobile na tisuće ljudi, danas u Hrvatskoj ne postoji nijedna zločinačka organizacija iz Jugoslavije.

Istina je da su zločinačke organizacije, zločinci i zločini rezervirani samo za Hrvatsku i Hrvate i koji su se borili za Hrvatsku.

Istina je da je između antifašizma i komunizma stavljen znak jednakosti, premda većina naših antifašista nisu bili komunisti.

Istina je da su se zločini komunizma sakrili iza paravana antifašizma, a to je zločin.

Istina je da su u Jugoslaviji  ljudi bivali zatvarani zbog spomena imena Hrvatske čak i u pjesmi.

Istina je da su ljudi Hrvati koji su proganjali, zatvarali, mučili i ubijali Hrvate, nakon raspada Jugoslavije ostali u Hrvatskoj i da im nije pala dlaka s glave. Dapače, štoviše…

Istina je da su Hrvati participirali u dva najveća zla u povijesti čovječanstva, nacizmu i komunizmu i to vrlo aktivno, ali se ova druga participacija nikada nije rasvjetlila.

Istina je da je participiranje Hrvata u nacizmu mrlja na licu Hrvatske, ali prticipiranje u komunizmu je rak rana koja i danas razjeda njeno tijelo.

Istina je da na području Jugoslavije postoje na stotine masovnih grobnica Hrvata, od kojih su neke usred glavnog grada Zagreba, a da Hrvati o njima ne znaju niišta. I nije ih ni briga!!!

Istina je da se svo zlo počinjeno od stane ustaša multipliciralo do bolesnih razmjera, a ono komunističko zatajilo potpuno.

Istina je da je mnogo ljudi smaknuto upravo zbog toga jer su htjeli reći istinu.

Istina je da  se povijest ponovila i sa Domovinskim ratom. Pa tako s jedne strane skrivamo zločine, a s druge ih strane multipliciramo.

Istina je da zločinci iz Domovinskog rata mirno šetaju po Hrvatskoj i “regionu”, dok mi proganjamo naše branitelje.

Istina je da su Bleiburg i Vukovar podjednako daleko od mozgova u Splitu i Zagrebu.

Istina je da smo se ovih dana odrekli ratne štete bez riječi, a ona se mjeri u milijardama. A onda ćemo govoriti o oprostu dugova, kreditima u francima i sličnim pričama.

Istina je da ni danas ne znamo broj ubijenih Hrvata nakon Drugog svijetskog rata, niti broj samoubijenih Hrvata nakon Domovinskog rata.

Istina je da su se Hrvati udaljili i gotovo odrekli od Boga, tradicije, svoje povijesti i od samih sebe. I to je postalo “in”.

Istina je da istina ne može stati u ovaj članak.

Istina je da pored svih ovih istina koje sam naveo ima puno Hrvata koji će na sve ovo pljunuti i reći da se treba okrenuti budućnosti.

Istina je da ima puno Hrvata koji dobro žive pišući laž, zapravo piše istinu, ali uvijek jednu te istu.

Istina je da su neki Hrvati bili spremni umrijeti za istinu, a neki su bili spremni ubiti samo da se istina ne čuje.

Istina je da se našoj djeci  komunizam i Jugoslavija predstavljaju kao nešto “cool”.

Domoljublje, dijaspora, emigranti i Hrvatska su termini koje graniče s ustaštvom. Kao nekad.

Istina je da su sve ove istine jedna VELIKA NEPRAVDA.

I kada se sve ove istine preskoče, kada se od svega ovoga okrene glava, onda se čovjek mora zapitati, zaslužuju li Hrvati da im bude bolje?

A ja se se pitam; imali smisla pisati istinu?

Ima!

Jer istina je temelj čovjeka. Istina je temelj pravde.  Istina je temelj ljubavi.  A samo istinska ljubav stvara život.  I dokle god ima i jednog čovjeka žednog pravde, ljubavi i života, ima smisla pisati i govoriti istinu.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati