Hrvatsko pitanje u BiH

    2

    Svojedobni izbor hrvatskih zastupnika u europski parlament i, samim time, otvaranje mogućnosti za lobiranje na najvišoj razini u korist naših sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini, pokazao se kao jedna od rijetkih blagodati koje su Hrvati doživjeli ulaskom u Europsku uniju, tim prije što od mlitave „hrvatske” diplomacije ionako nitko nije ništa očekivao.

    [dropcap]Z[/dropcap]agreb je do sada vrlo rijetko ustajao u obranu hrvatskih prava u susjednoj državi, a najviši dužnosnici, poput bivšeg predsjednika Mesića, u javnosti su otvoreno nastupali kao zagovornici unitarne države pod muslimanskih vodstvom: „Smatram da je krajnji trenutak da međunarodna zajednica, a posebno države potpisnice Daytonskog sporazuma, među kojima je i Hrvatska, shvate potrebu neodgodivog pristupanja reviziji Daytona i pretvaranju BiH u građansko društvo ravnopravnih građana s unutarnjim ustrojem bitno različitim od današnjega.” – izjavio je Mesić povodom proteklih demonstracija. (izvor: Fena, v. www.bljesak.info, 9.2.)

    Istu koncepciju rješavanja beha krize, uz časnu iznimku Rusije, zastupala je i tzv. međunarodna zajednica predvođena SAD-om i Velikom Britanijom. Međutim, od 2000. do danas okolnosti su se znatno promijenile; Hrvatska je ispunila sve ponižavajuće domaće zadaće i napokon ušla u NATO i EU, Mesićev nasljednik Josipović „inspiraciju” je potražio u Beogradu umjesto u Sarajevu, a čak je i ministrica vanjskih poslova, poznata po optužbama za agresiju na susjednu državu, donekle promijenila retoriku; umjesto neskrivenog oduševljenja izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH u prvom mandatu, Vesna Pusić je muslimanski izborni inženjering u drugom Komšićevom mandatu dočekala prilično hladno.

    LagumdzijaKljučna promjena dogodila se u samoj BiH, u kojoj su obespravljeni Hrvati napokon pronašli saveznika u snalažljivom srpskom političaru Miloradu Dodiku. Koliko god sarajevska čaršija (i njezini zagrebački poklonici) osuđivali tu suradnju i često neodmjerene izjave srpskog vođe, ne može se osporiti da je upravo Dodik najzaslužniji za propast američko-muslimanskog projekta „Platforme”, čiji je osnovni cilj bio pretvaranje Hrvata iz konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu.

    Na samom početku činilo se da će Lagumdžija i SDP uspjeti u svojim prljavim namjerama; na razini Federacije Muslimani su, uz pomoć Visokog predstavnika Valentina Inzka, formirali vlast s hrvatskim marionetama, ne obazirući se pritom ni na odluke Središnjeg izbornog povjerenstva niti na osnovna načela po kojima je Federacija uspostavljena. Istu stvar pokušali su napraviti i na razini države BiH, čemu se Dodik odlučno usprotivio.

    Zahvaljujući čvrstom stavu Republike Srpske, muslimanski planovi donekle su onemogućeni, a na mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH došao je kandidat HDZ-a Vjekoslav Bevanda. Nakon tog poraza projekt „Platforme” počeo se iznutra urušavati, čemu su najviše pridonijeli velika gospodarska kriza i borba za podjelu plijena unutar korumpiranih vladajućih struktura. Autoritet političke elite i njezinih pokrovitelja dodatno se srozao nakon uhićenja i ponovnog povratka na dužnost „predsjednika” Federacije, tragikomičnog Živka Budimira.

    U međuvremenu, legitimni hrvatski predstavnici nastavili su strpljivo objašnjavati svim zainteresiranima da je neriješeno hrvatsko pitanje u BiH glavni uzrok sadašnje krize, u čemu su, začudo, imali dosta uspjeha. Opterećena gospodarskim propadanjem, zastojem u euro-integracijskim procesima i predstojećim općim izborima Bosna i Hercegovina ove godine ulazi u krajnje neizvjesnu budućnost, čega pomalo postaju svjesni i kreatori krize na Zapadu.

    Suočen s nasilnim, rušilačkim demonstracijama u više gradova Federacije, Visoki predstavnik čak je zaprijetio dovođenjem vojnih pojačanja (v. bljesak.info, 9.2.), i tako na djelu pokazao koliko drži do visokih standarda europske demokracije. Kako bi Zapad reagirao na slične poteze npr. ukrajinskog predsjednika?

    Prijedlog zastupnice Zdravke Bušić

    [dropcap]U[/dropcap] takvim složenim okolnostima inicijativa hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu o potrebi jačeg uplitanja EU u bosansko-hercegovačke poslove i osudi centralističkih i separatističkih ekstremista više je nego dobrodošla. Pri tome treba naglasiti da nisu baš svi hrvatski parlamentarci spremni u svakom trenutku poduprijeti legitimne hrvatske zahtjeve, o čemu je progovorila i HDZ-ova zastupnica Zdravka Bušić: „HDZ je u Strasbourgu 9. listopada 2013. načinio što je bilo potrebno da se dobije izjava Štefana Fuelea, povjerenika za proširenje u Europskoj komisiji, uoči njegova sastanka u Bruxellesu s čelnicima političkih stranaka iz BiH. Zastupnici SDP-a odbili su potpisati tu izjavu.” (poskok, 2.2.2014.)

    S obzirom na malobrojnost naših zastupnika u europskom parlamentu, odsustvo zajedničkog djelovanja kad su u pitanju osnovni nacionalni interesi moglo bi oslabiti hrvatske pozicije u stvaranju nove europske politike prema BiH. Naravno, bilo bi uistinu pretjerano očekivati od SDP-ovaca neku veliku brigu za tamošnje Hrvate, tim prije što se na njihovom čelu nalazi Tonino Picula, nekadašnji ministar vanjskih poslova u Račanovoj vladi.

    U vrijeme Piculinog ministrovanja Hrvati u BiH bili su izvrgnuti najžešćim progonima, a Republika Hrvatska, umjesto da im pomogne, stala je na stranu progonitelja. Picula se zasigurno dobro sjeća što se tada događalo, pa bi bio red da sada, kao europarlamentarac, pokuša popraviti ono što je propustio kao ministar. No, vratimo se sada Zdravki Bušić i njezinim stavovima o mogućim putevima rješavanja krize u susjednoj državi, za koje možemo pretpostaviti da odražavaju većinsko razmišljanje u HDZ-u.

    Zastupnica Bušić kaže: „Povijesno iskustvo pokazuje kako je federalizam za višenacionalne države najbolje rješenje. U protivnom, moglo bi se lako dogoditi da iz BiH ubrzo nestane većina Hrvata, što bi onda stvorilo preduvjete za podjelu te države između Srba i Bošnjaka, odnosno muslimana.” Što je onda rješenje, prema našoj zastupnici?

    „Jedini put je ustavna i institucionalna jednakopravnost Hrvata s ostalim konstitutivnim narodima i svim građanima BiH… Jednakopravnost se može postići formiranjem jedne većinski bošnjačke i druge većinski hrvatske federalne jedinice. Svaka bi jedinica mogla biti u teritorijalnom diskontinuitetu… Kako bi obje federalne jedinice imale teritorijalni diskontinuitet, on bi sam po sebi učvršćivao državno zajedništvo, a viša, odnosno savezna razina vlasti, zastupala bi cijelu Federaciju, odnosno saveznu državu BiH.” – smatra Zdravka Bušić.

    I tako smo došli na ono što smo već imali 1995., to jest hrvatsku federalnu jedinicu s teritorijalnim diskontinuitetom. Zašto je onda ukinuta Herceg-Bosna kad je to očito bilo najbolje rješenje za hrvatski narod? Vjerojatno zbog toga što je Hrvatska bila ucijenjena okupiranim Podunavljem! Unatoč tome, Hrvati su i 1995. mogli zadržati svoju „federalnu jedinicu” ograničenog opsega (na prostoru Hercegovine i Posavine) da nije bilo problema središnje Bosne, odnosno hrvatskih enklava u muslimansko-srpskom okruženju.

    K6 Srednja Bosna alternativIsti problem postoji i danas, ali su okolnosti na terenu znatno nepovoljnije za Hrvate. Primjerice, na području Jajca neposredno nakon rata živjelo je 10.000 Hrvata-povratnika i manje od tisuću Muslimana; drugim riječima, odnos snaga bio je 10:1 u korist Hrvata. Međutim, stanje se vrlo brzo promijenilo; Muslimani su se masovno vratili u Jajce (za razliku od Hrvata u Travniku i Bugojnu) pa je danas etnička struktura tog područja izrazito mješovita – pola Hrvati, pola Muslimani.

    Slično je stanje i u drugim općinama središnje Bosne (Novi Travnik, Busovača, Vitez) koje su imale hrvatsku većinu, dok su područja koja je etnički očistila Armija RBiH i danas pretežno muslimanska. Kako onda provesti etničko razgraničenje? Jedno od mogućih rješenja bio bi povratak na stanje iz 1995., ali to nije moguće ostvariti bez dogovora s Muslimanima-Bošnjacima.

    Koja je vjerojatnost da će Sarajevo pristati na podjelu središnje Bosne s Hrvatima? Odgovor je jasan svakome tko imalo poznaje stanje duha kod najbrojnijeg naroda u BiH, pa prema tome treba potražiti neko drugo, prihvatljivije rješenje. Autor ovog članka iznio je krajem 2012. godine svoje viđenje tog problema (na portalima poskok i hrsvijet) i, s obzirom da se u međuvremenu na hrvatskoj strani nije pojavila niti jedna nova ideja, bilo bi dobro ponovo predstaviti javnosti kompromisni prijedlog razgraničenja Hrvata i Muslimana u Federaciji BiH.

    Preustroj Federacije u tri entiteta

    [dropcap]M[/dropcap]nogi smatraju da je zbog etničke izmiješanosti u Federaciji BiH nemoguće provesti pravednu raspodjelu teritorija između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. I doista, ukoliko bi se Federaciju podijelilo na samo dva entiteta (županije, republike…), u središnjoj Bosni nastao bi kaos jer bi svaki narod „vukao” na svoju stranu. Međutim, ono što kritičari podjele najčešće zanemaruju je okolnost da u ostalim, etnički homogenijim dijelovima Federacije etničko razgraničenje ne predstavlja nikakvu poteškoću.

    Potpuno je jasno da će u bilo kojoj inačici rješenja međunacionalnih sporova Sarajevo, Tuzla, Zenica, Goražde i Bihać pripasti Muslimanima, što predstavlja sasvim solidnu osnovu za daljnji razvitak tog naroda. Također je jasno da Hrvati nemaju što pregovarati sa Sarajevom o pripadnosti posavske, herceg-bosanske i zapadno-hercegovačke županije. Što se tiče hercegovačko-neretvanske županije, Muslimani bi trebali dobiti svoje etničke prostore – Konjic, Jablanicu i istočni Mostar, a Hrvati sve ostalo.

    Prema tome, kao jedini „nerješivi” problem ostaje Županija Središnja Bosna, koju se može ustrojiti po uzoru na brčanski distrikt, pri čemu bi glavna razlika bila u brojnosti konstitutivnih naroda; u „Distriktu Srednja Bosna” bila bi samo dva konstitutivna naroda (Hrvati i Muslimani), dok su u Brčkom, barem teoretski, sva tri naroda ravnopravna.

    Načelo teritorijalnog diskontinuiteta trebalo bi primijeniti jedino u slučaju hrvatskih enklava Žepča i Usore, koje nikako ne mogu ostati u (muslimanskom) zeničko-dobojskom kantonu, pa bi ih trebalo pripojiti „neutralnoj” središnjoj Bosni. U tako zamišljenom distriktu oba naroda imala bi neograničeno pravo veta, a u slučaju blokade mogli bi intervenirati susjedni entiteti – hrvatski i muslimansko-bošnjački.

    Njihovom uspostavom riješili bi se jednom zauvijek sporovi oko nacionalne ravnopravnosti i svih pitanja koja iz toga proizlaze, od izbornog inženjeringa (slučaj Komšić) i pljačke hrvatskih krajeva, do revizije invalidskih i boračkih statusa i pitanja ratnih zločina. Sva ta, i mnoga druga sporna pitanja, svaka strana ubuduće bi samostalno rješavala, pa bi time otpali i razlozi za međunacionalne sukobe. Može li netko argumentirano osporiti dobronamjernost i prihvatljivost predloženog rješenja za oba naroda u Federaciji?

    Za razliku od nekih drugih prijedloga, podjela Federacije na dva nacionalna entiteta i jedan mješoviti distrikt ne zahtijeva neko veliko odstupanje od već postojećeg modela teritorijalnog ustroja. Većina županija (kantona) ostaje u sadašnjim granicama i ujedinjuje se po nacionalnoj osnovi; Mostar se ponovo dijeli logičnim daytonskim granicama na istočni i zapadni; mješovita srednjobosanska županija vraća se na stanje kakvo je bilo prije petnaest godina, kada se u svim važnim pitanjima tražio hrvatsko-muslimanski konsenzus.

    I konačno, svaki narod postaje odgovoran za vlastiti razvitak, bez mogućnosti prelijevanja financijskih sredstava od marljivih k ljenčinama. Ukratko, pravedno razgraničenje između Hrvata i Muslimana nema nikakvu alternativu, osim nastavka dosadašnje politike „bratstva i jedinstva”. A kamo to vodi, svima je jasno.

    Dinko Pejčinović/HKV

    facebook komentari

    • Pravedno razgraničenje između Hrvata i Muslimana nema nikakvu alternativu, osim nastavka dosadašnje politike „bratstva i jedinstva”. A kamo to vodi, svima je jasno.

    • Pravedno razgraničenje između Hrvata i Muslimana nema nikakvu alternativu, osim nastavka dosadašnje politike „bratstva i jedinstva”. A kamo to vodi, svima je jasno.