Pratite nas

Kolumne

HRVATSKOJ JE POTREBNA NOVA OLUJA!

Objavljeno

na

Hrvatskoj je potrebna nova Oluja! Domoljubna, demokratska  referendumska Oluja i još jedan plebiscit hrvatskog naroda kojim ćemo  jasno i glasno, promjenom Ustava RH, još jednom reći tko smo bili, šta hoćemo i kuda idemo.

Ništa se još promijenilo nije“ naslov je najnovije knjige autora akademika Josipa Pečarića i dr. Josipa Stjepandića, a čini mi se ništa se promijeniti ni ne će bez snažno izražene volje hrvatskog domoljubnog puka, bez manifestacije ljubavi prema neovisnosti i slobodi Domovine, onakvoj manifestaciji kakva je izražena tijekom prvog referenduma pod vodstvom dr. Franje Tuđmana. Dr. Franjo Tuđman, osjetio je bilo svog naroda, a snažna volja hrvatskog naroda za slobodom i neovisnošću poništila je sve jugo nostalgičarske  planove o mogućoj labavoj konfederaciji sa republikama bivše Jugoslavije koje su Hrvatskoj nametale bjelosvjetske pragmatične politike podilazeći beogradskim imperijalnim apetitima.

„Bilo svog naroda“ osjetio je i blaženi Alojzije Stepinac, bilo svog naroda osjetio je i kardinal Franjo Kuharić, a svaki onaj političar koji je dobio povjerenje hrvatskog  naroda kreirati put prema blagostanju Domovine, bio je i bit će prava povijesna „ništarija“ ukoliko nije i ne bude prepoznao i duboko razumio srž hrvatske neovisnosti za koju su pale stotine tisuća hrvatskih muževa, majki, nevine djece i nikada rođenih generacija  kroz cijelu bremenitu povijest Hrvatske.

Oduševljenje za Hrvatsku koje je iskazao hrvatski puk 10.travnja 1941. godine, ta silna želja za neovisnošću i slobodom, nije bila ništa drugo nego oteti se iz okova zločinačkog, imperijalističkog, velikosrpskog zagrljaja  Alexandrove diktature, diktature koja je poništavala svaku hrvatsku slobodarsku misao. U vihoru Drugog svjetskog rata, a u svakom ratu tanka je crta između između zločina i pravde, u kontekstu međunarodnih kreatora nove karte Svijeta, u kontekstu kada pobjednici pišu povijest, zločini režima NDH stostruko su uvećani, a na cijeli hrvatski narod bačena je stigma genocidnosti. Pod tim teretom Hrvatska je krvarila od Bleiburga do Vukovara, a krvavo su kažnjeni svi koji su makar i pomislili na hrvatsku slobodarsku misao.

Na  istoj paradigmi, oteti se iz diktatorskog, Titovog zločinačkog, jugoslavenskog i velikosrpskog zagrljaja, referendumom 19.svibnja 1991. godine  stvoreni su temelji hrvatske samostalnosti što je 25. svibnja 1991.godine rezultiralo raskidom svih pravno-državnih sveza sa republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije. Silinom želje hrvatskog naroda i neizmjernom žrtvom hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu stvorena je demokratska,  i slobodna Hrvatska država. I kada se formalno  čini  da je Hrvatska demokratska i slobodna država iz dana u dan svjedočimo kako to nije činjenično stanje. Prosrpske, i projugoslavenske mentalno komunističke snage perfidno, umreženo, strateško-planski i nadalje pokušavaju održavati tezu o hrvatskoj genocidnosti, fašizmu, tezu o ne demokratičnosti stvaratelja hrvatske države. Istim alatima, istim žarom, istom mržnjom nasrću na ideju stvaranja hrvatske države kako one iz travnja 1941. godine tako i na ideju stvaranja Hrvatske u svibnju 1991. godine.

Vladino „Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih totalitarnih režima“, već iz samog naslova nudi nam kakve takve odgovore kojim smjerom će „vijeće“ krenuti kako bi iznjedrilo zaključke i ponudilo ih Vladi na razmatranje kao moguću podlogu za donošenje prihvatljivog zakona, nakon brojnih rezolucija i deklaracija koje nisu polučile nikakav pravni učinak, koje nisu relaksirajuće djelovale na smirivanje ideoloških strasti.

Nedvojbeno je, kada se u naslovu spominju „nedemokratski totalitarni režimi“ da se misli na režime u NDH i bivšoj Jugoslaviji, a u samom naslovu se ne dijalektički u isti koš stavljaju ta dva režima što je već izazvalo buru nezadovoljstva i dodatnu bipolarizaciju na političkoj sceni. U nultom polazištu svake daljnje rasprave „vijeća“, bilo bi potrebno kirurški odvojiti ta dva različita totalitarna režima i smjestiti ih u povijesni kontekst uzročno posljedičnih sveza, nastanka i funkcioniranja tih režima. Isto tako u nultoj točci polazišta za svaku raspravu „vijeća“ potrebno je sa hrvatskog naroda skinuti svaku sumnju o kolektivnoj krivnji za bilo koji totalitarizam. Ono što veže hrvatski narod za travanj 1941. godine i svibanj 1991. godine, vjekovna je čežnja za svojom domovinom. Nakon 10. travnja 1941. godine hrvatski narod nikakvim izborima, referendumom, plebiscitom ili bilo kojim demokratskim alatom nije mogao utjecati na svjetski ratni vihor i ratni režim NDH kojega je uspostavio dr. Ante Pavelić. U ratovima demokracije nema, u ratovima egzistiraju ratni zakoni! U ratovima umiru ljudi bili oni krivi ili nedužni, u ratovima se događaju zločini! Tako je bilo u Pavelićevom ratu, ali tako je bilo i u Titovoj komunističkoj revoluciji u kojoj su smaknuti svi oni Hrvati koji su kroz NOB željeli slobodnu Hrvatsku! Ali nakon ratova dolazi vrijeme za demokraciju i osudu svih zločina nad nevinim žrtvama bez obzira s koje strane zločini bili počinjeni. Sa hrvatskog naroda potrebno je skinuti stigmu genocidnog naroda, jer hrvatski narod je u svetom, obrambenom Domovinskom ratu dokazao da želi slobodnu, neovisnu i demokratsku državu, prvenstveno neovisnu od bilo kakvog novog jugoslavenstva.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nakon uspostave mira, hrvatski narod umjesto svoje države, umjesto demokracije dobio je Bleiburg, „križne puteve“, masovna smaknuća bez suđenja, dobio je koncentracijske logore, Lepoglave, Gole otoke i dobio je etiketu genocidnog naroda na temelju falsificirane povijesti i izmišljenih mitova. Hrvatski narod dobio je KNOJ,UDBU, KOS, masovna montirana suđenja i serijska ubojstva svih slobodoljubivih hrvatskih nacionalista. Hrvatski narod dobio je etiketu fašistoidnog naroda i ta sintagma svakodnevno se provlači i dan danas u svim utjecajnim medijima. Neprincipijelno je, nepošteno i povijesno neodrživo u isti koš stavljati ratni režim NDH sa mirnodopskim režimom J.B.Tita koji je funkcionalno egzistirao deset puta duže nego je bilo postojanje NDH Potrebno je osuditi i jedan i drugi režim u kontekstu različitih povijesnih događanja, u kontekstu i na temeljima povijesnih istina.

Već se čuju glasovi istaknutih povjesničara lijeve falange kako razdoblje vladavine režima NDH nije potrebno dodatno istraživati, jer sve se zna, sve je poznato, a istine su konačno utvrđene!? Čuju se i komentari povjesničara Klasića, Jakovine, Markovine i ostalih kako nije potrebno njihovo sudjelovanje u „vijeću“, jer oni ne žele sudjelovati u pisanju povijesti po državnom diktatu ili diktatu bilo kakvog „vijeća“. Oni se oslanjaju na slobodu znanstvenih metoda! A u ime koje države i u ime koje ideologije su nastala njihova povijesna djela kojima na sveučilišnim katedrama ispiru mozak hrvatskoj mladosti? Tko je od njih ikada doveo u pitanje Titov lik i djelo? Naravno, nitko, jer da se to dogodilo završili bi na robiji kao mnogi koji su Titove dogme doveli u znak pitanja. I danas kompletna ljevica na upit Tito ili Tuđman orkestrirano izgovaraju Tito!? Oni, doduše, hinjeno popuštaju i danas kažu kako je Tito imao i negativnih sekvenci, ali da treba objektivno sagledati i sve ono pozitivno što je učinio. To bi bilo isto da sud serijskom ubojici uzme kao olakotnu okolnost što je bio brižan otac u svojoj obitelji ili što je bio donator humanitarnim organizacijama. Zabrinjava i izjava povjesničara Nazora koji tvrdi da je Tito bio povijesna ličnost, ali da mu je mjesto u muzejima. Ipak, Nazora bi trebalo nadopuniti! Da, Tito je bio povijesna ličnost rame uz rame sa Hitlerom i Staljinom, a jedini povijesni muzej kojemu Tito pripada je onaj koji će upozoriti sve posjetitelje da se Tito i njegovi zločini više nikada u povijesti ne smiju dogoditi. U istom muzeju mjesto će naći i povijeni falsifikati, izmišljeni mitovi i laži Titovih dvorskih povjesničara, kao zorni pokazatelj kako je nastajala komunistička diktatorska povijest!

„Vijeće“ čini mi se nema neku osobito svjetlu budućnost. Ako se budu radikalno zaoštrila gore navedena pitanja „vijeće“ će se raspasti prije no što otpočne s ozbiljnim radom, a podjele u hrvatskom društvu mogle bi postati još žešće. Ako se pak bude išlo na truli kompromis ne poštujući snagu argumentirane  istine, ništa se promijeniti ne će, kao što kaže Pečarić-Stjepandićeva knjiga „Ništa se još promijenilo nije“! Mogući zakon o osudi totalitarnih, diktatorski i zločinačkih režima koji bi bio rezultat rada „vijeća“ ne će biti usuglašen niti izglasan, jer vladajuća politika za takav zakon nema dovoljno ruku u Saboru. Kada bi bilo političke volje i kada bi bilo dovoljno ruku u Saboru, nikakvo „vijeće“ ne bi bilo ni potrebno!

Hrvatskoj je potrebna nova Oluja! Domoljubna, demokratska  referendumska Oluja i još jedan plebiscit hrvatskog naroda kojim ćemo  jasno i glasno, promjenom Ustava RH, još jednom reći tko smo bili, šta hoćemo i kuda idemo. Hrvatskoj je potrebna lustracija, Hrvatskoj je potrebno samopoštovanje, domoljublje i novi čvrsti temelj hrvatske državnost, a to jedino može biti Domovinski rat, bez ikakvih dodataka i floskula!

Kazimir Mikašek-Kazo / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati