Pratite nas

Analiza

Hrvatskoj prijeti puzajuća diktatura i građanski rat!?

Objavljeno

na

Kad sam se u petak 13. travnja 1990. godine, nakon izbivanja iz Hrvatske više od dvadeset godina, spuštao zrakoplovom Luftahnse u Zagrebačku zračnu luku bio sam uznemiren i pomalo uplašen. U Hrvatsku sam došao, na poziv tada predsjednika HDZ-a dr. Franje Tuđmana, kako bi kao predsjednik Hrvatske seljačke stranke u Australiji sudjelovao u predizbornoj kampanji Hrvatskog bloka, koji je predvodila Hrvatska demokratska zajednica.

Antun_Babic[dropcap color=”#820202″ font=”1″]T[/dropcap]ijekom taksiranja zrakoplova moj strah se povećao kad sam kroz prozor ugledao vojne zrakoplove JNA na kojima su se isticale velike crvene zvijezde, koje, kako je sam javno i s ponosom istaknuo, Ivo Josipović i danas obožava, a protiv koje smo se mi hrvatski politički emigranti i iseljenici u Australiji, i diljem svijeta, beskompromisno borili. Za nas je to bio simbol komunističke diktature i crvena krpa izazova. Kao slijepi i naivan hrvatski idealist, nisam bio potpuno svjestan da zapravo dolazim u Hrvatsku u kojoj će neojugoslaveni, neokomunisti i Udba vladati i dva desetljeća nakon formalnog raspada Jugoslavije te da je tada bilo puno razloga za daleko jači strah od onog koji sam u tom trenutku osjećao. Dolazio sam u Hrvatsku kao deklarirani protivnik Titove komunističke i velikosrpske Jugoslavije i predsjednik HSS u Australiji koja je, za razliku od svjetskog emigrantskog vodstva te stranke, beskompromisno zagovarala rušenje Jugoslavije i stvaranje samostalne hrvatske države.

Ruši se mrska Jugoslavija

U našem mjesečnom glasilu «Hrvatska sloboda», pet godina prije propasti Jugoslavije pisao sam uvodne članke s naslovima: «Ruši se mrska Jugoslavija», «Hrvatska je rak rana Jugoslavije», «Srbi izazivaju treći svjetski rat», «Poziv na hrvatsku državnu slobodu» itd. Uz sve to bio sam i ravnatelj Hrvatskog informativnog centra u Melbourneu, govornik na brojnim protujogoslavenskim prosvjedima te jedan od glasnogovornika hrvatske zajednice u australskim medijima. Da sam tada znao ono što danas znam, sigurno bih puno dublje razmislio u što se upuštam kad sam se vraćao u Hrvatsku u vrijeme dok je Udba još uvijek bila svemoćna.

Ovaj uvod u moj komentar nije napisan u svrhu vlastite promocije, koja mi nije potrebna. U mirovini sam i narušenog zdravlja. Nakon završenog mandata generalnog konzula u Melbourneu prošle godine mogao sam ostati u Australiji, gdje mi žive djeca i unuci. Kad su čuli da se namjeravam vratiti u Hrvatsku, gdje se politička i gospodarska situacija vidno pogoršavala, mnogi su moji prijatelji izražavali čuđenje. Jednom prigodom i moj unuk, star četiri godine, postavio mi je pitanje: «Dida zašto ti ideš u Hrvatsku?». Svima koji su mi postavljali takvo pitanje odgovor je bio kratak i jednostavan. Kao što sam se 1990. godine, nakon višegodišnjeg zagovaranja stvaranja samostalne hrvatske države, odlučio vratiti u Hrvatsku i staviti se na raspolaganje hrvatskom narodu kad je to bilo najpotrebnije, tako i danas, u svoje starije dane i pred kraj života, osjećao bih se kao licemjer koji nikada nije vjerovao u ono što je javno u političkoj emigraciji zagovarao. Jednostavno, bez obzira na moguće nove žrtve, želim do zadnjeg dana vjerovati u ispravnost moje i naše narodne borbe za slobodnu i demokratsku hrvatsku državu. Ma što se dogodilo, u Hrvatskoj želim umrijeti i biti pokopan.

[ad id=”40551″]

Nije to Hrvatska kakva je bila prije smrti predsjednika Tuđmana

Iako sam iz diplomacije, od 1998. godine pozorno pratio što se u Hrvatskoj događa, kratke jednogodišnje posjete Domovini nisu bile dovoljne da uočim duboko negativnu transformaciju hrvatskog društva, na svim područjima, nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Od 2000. godine, tijekom vladavine Mesića, Račana i Sanadera, sustavno je provođena detuđmanizacija i pljačka Hrvatske. S vremenom je javno isticanje domoljubnog ponosa postalo nešto što nije politički korektno, a u modu se se vraćali internacionalizam, ljevičarstvo i apologija Tita i jugoslavenskog komunističkog režima. U školama i na fakultetima odgajane su nove generacije Hrvata koje neće ništa znati o Domovinskom ratu, velikosrpskom genocidu u Vukovaru, pokolju hrvatskog naroda nakon Drugog svjetskog rata, diktatoru Walteru Titi i zločinačkom komunističkom režimu.

Vladajući, od Račana, do Sanadera, Kosorice, Milanovića, Mesića i Josipovića, uz pomoć njima sklonih medija, gotovo da su uspjeli neutralizirati najmoćniju domoljubnu snagu u Hrvatskoj, hrvatske branitelje – koji su najzaslužniji za stvaranje samostalne hrvatske države.   Nekoliko tjedana nakon umirovljenja i povratka u Hrvatsku sredinom prošle godine počeo sam s velikom zabrinutosti uočavati da je Hrvatska krenula potpuno krivim smjerom i da se u Hrvatskoj u dogledno vrijeme mora nešto dogoditi što će promijeniti srljanje Hrvatske i hrvatskog naroda u novu katastrofu. Najviše me zabrinuo duboki strah koji je zavladao u hrvatskom društvu, koji su zaveli Milanović i Josipović. Oni stariji mi kažu da tako veliki strah nije postojao ni tijekom zadnjih dvadeset godina komunizma u Hrvatskoj.

Hrvatska se nalazi pred sudbonosnim promjenama

Hrvatska se danas nalazi u jako dubokoj političkoj, gospodarskoj, moralnoj i duhovnoj krizi. Nažalost, toj se krizi ne nazire kraj. Već više od šest godina u Hrvatskoj nema gospodarskog rasta. Nezaposlenost je dosegla gotovo 20%, a među mladima taj je postotak narastao na katastrofalnih 50%. Nema stranih investicija, jer strani vanjski investitori zaobilaze Hrvatsku kao da u Hrvatskoj vlada epidemija ebole. Vanjski dug u zadnje tri godine vrtoglavo raste i Hrvatskoj prijeti da postane dužnički rob. Mladi i obrazovani ljudi masovno se iseljavaju i Hrvatskoj osim gospodarske propasti prijeti i demografska katastrofa – nestanak. Višemilijunsko hrvatsko iseljeništvo već se gotovo pomirilo da ne treba više sanjati o bilo kakvom povratku u Hrvatsku.

Prema službenim podacima Europske komisije, Hrvatska je danas najsiromašnija zemlja u Europskoj uniji. Sve je više djece koja su gladna, a naglo raste i broj odraslih osoba svih dobi koje su prisiljene prositi na ulici i kopati po kantama za smeće. Istovremeno, Hrvatska je među prvih pet najkorumpiranijih zemalja u EU. U emisiji «Glas čovjeka» koju na HTV-u vodi Branimir Bilić, poznati sociolog i hrvatski branitelj Renato Matić je ranije ove godine izjavio da je korupcija u Hrvatskoj pustila duboko korijene u sve pore hrvatskog društva i da je postala način života. Matić je također rekao da je Hrvatska «u rukama mafije tj. interesnih skupina koje se neprijateljski ponašaju prema građanima i narodu». Matić je dodao kako ne vidi načina da se to zastrašujuće stanje promijeni. Naime, mafija u Hrvatskoj, uglavnom neojugoslaveni, neokomunisti, tehnomenadžeri, koji su prevarili i Franju Tuđmana, već su se upisali 1/1 na sve važnije resurse i poduzeća u Hrvatskoj. Ispravnost Matićevog zaključka potvrđuju i brojna hapšenja visokih lokalnih dužnosnika i poslovnih ljudi, što je zapravo kap u moru. Usuđujem se reći kako u Hrvatskoj ne bi niti jedna općina, grad, županija, javno poduzeće, državna tijela ili ministarstvo prošlo nepristranu reviziju uglednih stranih revizorskih tvrtki. Hrvatska također potvrđuje tezu mnogih svjetskih politologa i analitičara da u siromašnim i korumpiranim zemljama nije moguće izgraditi uspješnu demokraciju.

Napetosti u hrvatskom društvu rastu

Stopostotni ratni vojni invalidi prosvjeduju već više od mjesec dana ispred Ministarstva branitelja u Zagrebu. Predsjednik Vlade Zoran Milanović ih potpuno ignorira, kao što zatvara oči pred svime što se u Hrvatskoj događa. Ponaša se kao posada i putnici na Titaniku prije nego što će taj «nepotopljivi» brod potonuti. Uz prosvjede branitelja svaki dan smo svjedoci propadanja novih poduzeća, gubitaka radnih mjesta i manjih ili većih javnih prosvjeda sindikata i radnika. Na djelu je i pokušaj da se kroz probleme u nogometu stvari ozbiljan sukob između sjeverne i južne Hrvatske. Iako još nema masovnih prosvjeda, zbog tradicionalne hrvatske šutnje i straha za gubitak ne samo vlastitog radnog mjesta, nego i radnog mjesta djece itd., u Hrvatskoj se već i u zraku osjeća napetost. Držim da je ovdje potrebno reći kako u nama Hrvatima prevladava genetski strah od svake vlasti, jer stoljećima nismo imali svoju državu, a sve strane vlasti su se prema nama ponašale despotski. No, taj strah neće vječno trajati. Zastupnik Gradske skupštine Grada Zagreba Vladimir Ferdelji ovih je dana izjavio «da će socijalne napetosti u društvu u jednom trenutku puknuti, a onda će probleme rješavati ulica»

Pozivajući se na moje životno, profesionalno i dugogodišnje diplomatsko iskustvo, te na akademsku slobodu mišljenja, usuđujem se izraziti duboku zabrinutost i strah da je u Hrvatskoj već na djelu puzajuća diktatura koja bi na kraju, ako se svi na vrijeme ne osvijestimo, mogla dovesti i do građanskog rata. Takav scenarij bio bi za Hrvatsku i hrvatski narod daleko opasniji i tragičniji nego što je bila velikosrpska agresija 1991. godine.

Trenutni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović i njegov socijalistički partner u Vladi Zoran Milanović, bez obzira na priče o njihovom međusobnom sukobu, neće biti spremni tako lako predati vlast koja ima za cilj demontirati samostalnu hrvatsku državu i ono što od Hrvatske ostane pripojiti «regionu». Istina Vojislav Šešelj je, ali samo kratkoročno, odgodio taj plan i njegovu provedbu za razdoblje nakon što, i ako, Ivo Josipović dobije drugi mandat kao predsjednik Republike Hrvatske.

Treba upozoriti Europski parlament

Zatvaranje četvorice mladih aktivista u Splitu samo zato što su javno iskazali njihovo političko mišljenje o Ivi Josipoviću i pozivanje na razgovor čelnice u PNUSKOK udruge «U ime obitelji» dr. Željke Markić i drugih članova te građanske inicijative zato što su upozorili na ozbiljnu mogućnost krađe i prijevare na dolazećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima upućuje na što je sve spremna sadašnja vladajuća garnitura u Hrvatskoj poduzeti da zadrži vlast. To je znak za sveopću uzbunu i oslobađanje od straha. Ivo Josipović i Zoran Milanović mogli bi pokušat i uvesti određeni oblik diktature tj. izvanrednog stanja. Svi oporbeni predsjednički kandidati, sve domoljubne oporbene stranke, sve domoljubne braniteljske udruge, Crkva u Hrvata, sve domoljubne nevladine udruge i cijeli hrvatski narod u Domovini i iseljeništvu trebaju demokratskim putem snažno upozoriti neojugoslavene i neokomuniste u Hrvatskoj da hrvatski narod nije tek tako spreman izgubiti svoju državnu samostalnost koju je izborio u krvavom obrambenom ratu 1991. godine nakon devesto godina brojnih stranih okupacija Hrvatske. Možda je već došao i trenutak da hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, Andrej Plenković, Ruža Tomašić i drugi upozore europsku i svjetsku javnost da Hrvatska klizi prema dikaturi, a možda i unutarnjem oružanom sukobu?

Hoćemo li imati «krvavi Božić»?

Nitko u Hrvatskoj, pa ni glavne oporbene i domoljubne stranke u Hrvatskoj nisu osjetile tu opasnost kao što ju osjećaju hrvatski branitelji, koji se smrzavaju i ponovnu umiru za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda po velikoj hladnoći pod šatorima u Savskoj ulici. Branitelji danas ne traže samo zaštitu njihovih krvlju plaćenih prava, nego su spremni ponovno braniti i Hrvatsku od hrvatskih neojugoslavena i neokomunista. Na takav nepoželjan, ali možda i jedini mogući scenarij, ukoliko sadašnja vlast nastavi s uvođenjem puzajuće dikature, upozorio je u Saboru jedan od vođa hrvatskih branitelja Ilija Vučemilović u petak 5. studenoga tijekom sastanka članova saborskog Odbora za ratne veterane i predstavnika branitelja. Vučemilović je bez okolišanja vladajućima poslao slijedeću poruku: «Nemamo pravo odustati od naših zahtjeva. Imali smo krvavi Uskrs, ne daj Bog, nitko ne želi, krvavi Božić».

Jedini način da se spriječi takav zastrašujući razvoj događaja u Hrvatskoj je da hrvatski narod i birači u Domovini i iseljeništvu već u prvom krugu predsjedničkih izbora 28. prosinca iskažu veliko nepovjerenje Ivi Josipovću i izaberu s više od 50% glasova domoljubnu predsjednicu ili predsjednika.

Zbog realno mogućeg scenarija o građanskom ratu u Hrvatskoj, jer se, kako kažu, povijest često ponavlja, danas živim u daleko većem strahu za budućnost Hrvatske nego kad sam se 13. travnja 1990. godine spuštao u Zagrebačku zračnu luku s pogledom na vojne zrakoplove JNA s velikim crvenim zvijezdama.

mr.sc. Antun Babić

bivši savjetnik predsjednika Tuđmana

bivši generalni konzul RH u Melbourneu

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati