Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Josipović je nanjušio krv na ljevici i besramno se nudi za velikoga vođu

Objavljeno

na

Hrvatske kronike

Sredinom lipnja 2017.

Privremeno zatišje u Hrvatskoj: Tijelovo i dugi prazni svršetak prošloga tjedna bacili su politiku u drugi plan i dali vremena analitičarima da se priberu od danonoćnih šokova u zadnjih mjesec dana i velikih bura koje su se na trenutak preselile u svoje prirodno stanište podno Velebita i južnije u Dalmaciju.

Snažna bura bacila je zrakoplov Croatia Airlinesa čak do Rima i otkrila sve čari nove agramerske zračne luke na kojoj je parkiranje automobila skuplje nego let do Tajvana niskobudžetnim kompanijama.

Pokazalo se, što nismo znali, da se na zagrebačkom aerodromu svjetla gase kao u djevojačkom internatu. Ako se zrakoplov noću nađe u nevolji, može sletjeti samo na zagrebačku obilaznicu. Ispod slova Zračna luka Franjo Tuđman, trebalo bi sitnije pisati „Svi putovi vode u Rim“. No, nije sve tako crno (noću), CA je prvi put u povijesti turizma uveo zračne kruzere s pustolovnim (ne) poznatim odredištima.

Većina ljudi i životinja vratila se u rečenom predahu u normalno stanje, mladi lavovi u zagrebačkom Zvjerinjaku (ZOO) malo su odahnuli: do prvoga rođendana preživjeli su nekoliko hrvatskih vlada, što nije malo, a ljudi ko ljudi zaželjeli se malo privatnoga života, pošli na more ili u gore, gdje im ne može biti gore nego u gradovima koji više nisu pusti kao nekada u vrijeme blagdana.

Znamenita tijelovska procesija u Zagrebu, nemoguća u vrijeme komunizma – a teško se obnavljala i u samostalnoj Hrvatskoj – osnažila je vjerski život, ali i postala dodatnom turističkom atrakcijom zahvaljujući Kravat-pukovniji predvođenoj konjanikom na šarcu koji je pogledavao prema Manduševcu i hladnojvodi jer nije alkić iz one „pola pije, pola šarcu daje“, to jest iz legendarne krivotvorine o Kraljeviću Marku koji je bio turski vazal i bratoubojica.

Kršćanski duh izvan okvira sve manje demokršćanske stranke, preselio se u umjetnost, pa je tako nedavno održan festival kršćanskih kazališta pod vodstvom Sanje Nikčević koja se nikada nije dala zavesti floskulom „postdramskog“ teatra, a na Trsatu su prikazivani hrvatski katolički filmovi i nagrađen S. Segarić za „Gospu od utočišta“, dotično aljmašku, čiji je kip spašen u vrijeme srpskih zvjerstava, a crkva razorena. Sada je na njezinom mjestu arhitektonski u najmanju ruku neobična crkva, pa bi trebalo razmisliti o podizanju istovjetne stare – ako su poslije Drugoga svjetskog rata rekonstruirani cijeli gradovi u Europi, zašto ne bismo barem to učinili.

Omanja, ali znakovita katolička rekonkvista opažena je i preko sadanjih granica Hrvatske

Omanja, ali znakovita katolička rekonkvista opažena je i preko sadanjih granica Hrvatske, u Tuzli (stara hrvatska županija Soli), gdje je katolička crkva srušena i prije devedesetih, a sada se uz pomoć Hrvatske pojavio Hrvatski kulturni centar “Sv. Franjo“ – na području gdje ima više minareta nego u Turskoj.

Južnije, u Hercegovini, valjda će se napokon pojaviti televizijski kanal na hrvatskom jeziku, čemu su se do sada uspješno opirali muslimani koji ne žele kanal na „ustaškom „jeziku, a ni program im ne bi bio po volji, ne bi se govorilo o Prliću, Praljku i ostalima koji čame u Haagu kao o pripadnicima „zločinačkog pothvata“, nego junačkog pothvata koji je spasio i njih u početku rata, a bogme i jug Hrvatske, niti bi pitanje Mostara bilo sada kao što jest jer ni Hrvata ni muslimana u Mostaru ne bi bilo, niti bi postojalo hrvatsko pitanje u BiH.

Čujem da hrvatski vojni i politički zapovjednici izlaze u kolovozu na zadnju statusnu konferenciju, nepotrebnu paradu na kojoj ih pitaju kako se osjećaju, kakvo im je zdravlje i slično. A kako se osjećaju, znaju samo oni i dragi Bog, kako se osjećaju njihove obitelji, i, nasuprot tomu, kako se osjećaju svi oni Hrvati u Hrvatskoj i u nekadašnjoj (i budućoj) Herceg Bosni koji nisu učinili dovoljno, pa ni nedovoljno, da se barem skrate patnje haaških uznika i ubrza bezočno dug proces vođen protiv svih običaja međunarodnog kaznenog prava, politički proces koji se odugovlači kako bi birokrati u Haagu što dulje primali masne plaće.

Hrvatska se politika ne zamara sudbinom Hrvata u Haagu, posvetila se turizmu i kabaretskim predstavama oporbe, to jest onih dijelova koji se nisu uspjeli prikrpati HDZ-u. Potuhljeni SDP kupao se u Tuheljskim toplicama, spuštao se po vodenom toboganu i prskao oko sebe, ne shvaćajući da je definitivno uprskao. Iza Bernardića stoji još samo Komadina, a kad on popusti, SDP će se razletjeti u komade, to jest komadiće – možda se jednoga dana iz jednoga od tih komadića rodi doista socijaldemokratska stranka, u što sumnjam.

Josipović je nanjušio krv na ljevici i besramno se nudi za velikoga vođu, nudi iz vrećice slatkiše poput regionalne ljubavi, a užasno mu ide na živce Kolinda koja inzistira na srednjoeuropskoj okomici gdje su Hrvatskoj civilizacijski i kulturno bliskije države od onih koje ljubi Titov čuvar.

HSS polako shvaća da je izigran, pa mu na sljedećim izborima ne će ostati na prstu ni zagrebački prsten, ako u međuvremenu ne bude seljačka buna u stranci koju će kad-tad preuzeti gospođa Petir. Raskomadani HNS napuštaju članovi i približavaju se Novoj ljevici, odnosno staroj partiji, posve izbezumljeni raspletom događaja.

Most se za sada ne približava nikome, ali pozorno prati situaciju u HDZ-u s čijim bi jednim krilom voljno uzletio, premda i to krilo ima bliska povijesna sjećanja na mostovsku kooperativnost i triput će razmisliti.

Zna se koje su vrijednosti hrvatskoga naroda i samo idiotska stranka ili jedinka može ići protiv njih

Nisam siguran jesu li u pravu oni koji misle da se u HDZ-u sada lome na koju bi stranu, demokršćansku ili narodnjačku, niti sam siguran da za ono najšire, najčvršće i nepokolebljivo članstvo HDZ-a ti termini nešto znače, a možda ih do kraja i ne razumiju.

Za njih je HDZ ono što je oduvijek bio, državotvorna narodna stranka čiji su konjanici nosili vijenac općenarodne (ha!) pobune protiv istočnih zlostavljača i ubojica, a to se ne zaboravlja, pa tko god zajašio na vrh hadezea ima potporu dok gadno ne zabrlja, a kada padne – ostaje HDZ.

Možda je to gledajući sa strane neobično, ali jest kako jest. I ne radi se samo o prošlosti niti o (finalu) prošloga stoljeća, nego i o budućnosti u kojoj će državotvorna ideja, premda realizirana, i opet možda postati samo idejom, na čemu se radi na mnogim stranama, od istoka do zapada, od Berlina do Beograda, uključujući petu kolonu koja divlja hrvatskim medijima, poglavito.

Zmija

Glede vrijednosti: zna se koje su vrijednosti hrvatskoga naroda i samo idiotska stranka ili jedinka može ići protiv njih, zna se koje su etičke i bioetičke vrjednote imanentne hrvatskom narodu i što se uzgaja i odgaja na hrvatskoj njivi, a sve ostalo je uvoz sumnjive duhovne hrane iz skladišta onih koji bi rado zavladali Hrvatskom.

Uzalud plaćena piskarala pokušavaju nametnuti ideje koje ni sami intimno ne podržavaju, ali su ugrađene u njihove basnoslovne plaće (ne govorim o „običnim“, profesionalnim novinarima koji jedva preživljavaju) ili u njihovu pilselovsku, pofukovsku mržnju, uzalud, velim, jer oni mogu samo rasrditi hrvatski narod, što nikada nije dobro.

Postoji li ona Josipovićeva guja? Postoji. Samo nema značenje koje joj bivši slučajni predsjednik pridaje. Pravo joj značenje daje pjesnik Zlatko Tomičić u pjesmi „Hrvatska, ljubavi moja“, a glasi: „Hrvatska, ljubavi moja / i ovdje sam tvoj sin/ i ovdje sam tvoje ime/ i tvoj sjaj./ Hrvatska, djevojko moja, svuda mislim na tebe/ u svakoj zemlji te sanjam/ u svaki te nosim kraj./ Hrvatska, gujo pod kamenom, s golim trokutima i ilirskim mjesecom/ tko na te mržnjom stane /past će mrtav od otrova tvoga. /

Močvara kojom vladaju krokodili

U prošlom javljanju citirao sam Mihalića, sada Tomičića, a još ću i druge u nastavcima. Zašto citiram, ja koji ne volim citirati? Ma zato što pjesništvo tako, gotovo lako, u nekoliko stihova kaže više nego neki kolumnisti u cijelom radnom vijeku, a i zato što ljudi više ne čitaju, a nečitanjem se odriču najljepših dijelova svojega bića koje se, uspavano, budi na zvuk jedne jedine matafore.

Knjiga je u krizi, točno, knjižarstvo je u rasulu, zatvorena je znamenita knjižara u Splitu, zatvorene manje znamenite u Zagrebu, i ondje gdje su s mukom otvarane knjižare u manjim gradovima – sada nestaju. No još postoje javne knjižnice i knjižnice u školama koje trebaju biti nošene na rukama, državnim, županijskim,gradskim, općinskim, još postoje autori koji imaju iracionalnu želju da i nešto zarade od pisanja, ali još veću da njihove knjige dođu do publike, na bilo koji način.

Kao i likovni umjetnici koji su nedavnih dana podignuli glas, da nemaju od čega živjeti, da ne postoji tržište umjetnina, da njihova umjetnost zaslužuje pozornost. Biti danas slobodnim umjetnikom znači osloboditi se doista svega materijalnog i prijeći u astralni svijet bez hrane, grijanja i vode, pa i bez razdjelnika. Pravi umjetnik nema smisla za biznis, potrebni su mu agenti, ali agente treba platiti, pa ih nema.

Rijetki su umjetnici koji se na vrijeme situiraju na lukrativnim „radnim mjestima“ rezerviranim za „napredne ljevičare“ i sve manje bivaju umjetnicima. Slobodni umjetnici (glumci, slikari, kipari, glazbenici itd.) postaju povremenim robljem, a slobodni književnici ili nedaj Bože usput i filmski scenaristi, prepušteni su hirovima urednika kojih, u klasičnom smislu, ima sve manje i nisu sposobni procijeniti rukopis, odnosno državnih „nezavisnih“ tijela (film) koja su premrežena svjetonazorom što propušta scenarije koje, kada budu realizirani, hrvatska publika jednostavno ne želi gledati. I tu smo, gdje smo. U močvari kojom vladaju krokodili. O osobnim iskustvima drugom prilikom, a tako su nevjerojatna da bi u nekoj drugoj zemlji podignula buru u javnosti, no mi živimo u Hrvatskoj .

P.  S. Još nisam dobio u ruke papir kojim, koliko sam obaviješten, Matica hrvatska odbija prijedloge odbora za dovršenje rekonstrukcije (kompleksa) rodne kuće A. G. Matoša u Tovarniku. Niti sam siguran da iza toga stoji članstvo Matice hrvatske.

Hrvoje Hitrec / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Sramotna presuda sramotnom četničkom kapetanu!

Objavljeno

na

Objavio

Sramota. Dragan Vasiljković, (62), poznatiji kao kapetan Dragan, itekako može biti zadovoljan presudom Županijskog suda u Splitu.

Nepravomoćno je osuđen na samo 15 godina zatvora, a proglašen je krivim za dvije točke optužnice: zlostavljanje zatvorenika na Kninskoj tvrđavi i napad na Policijsku postaju u Glini!

S obzirom da je u  australskom i splitskom pritvoru  već „odsjedio“ 12 godina, postoji mogućnost da će se vrlo brzo vratiti u Beograd, gdje će ga dočekati kao „narodnog heroja“. Eto, to je nama „naša borba dala“!

Ovaj ratni zločinac tijekom obraćanja sudu je izjavio  da je ponosan na svoj ratni put i na Kninđe od kojih „nitko nije optužen za nikakav zločin“. Javnost je u sudnici nasmijao izjavom da Hrvati u Australiji uz fotografiju Ante Gotovine drže i njegov portret.

Kapetan Dragan, koji ima i australsko državljanstvo, uhićen je prije 11 godina u Australiji gdje je živio pod lažnim imenom i bio trener golfa. U srpnju 2005. izručen je Hrvatskoj.

U cijelom tom  cirkusu oko jednog srpskog zlotvora, zanimljivo je da su od aktera u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu opet bolji prošli agresori nego žrtve. Naime, dovoljno je spomenuti presudu Veljku Mariću, Vladimiru Milankoviću, generalu Glavašu, Mihajlu Hrastovu, Norcu, Kordiću, braniteljima iz Lore i brojnim drugim Hrvatima, sudionicima rata koji su tri puta gore prošli nego razni Vasiljkovići.

Tako je samo primjera radi jedan nevini hrvatski branitelja Veljko Marić osuđen u Beogradu  na nevjerojatnih 12 godina zatvora, a Milanković po zapovjednoj odgovornosti na deset! A Kapetan Dragan na 15!

Koliko je dosad samo hrvatskim branitelja optuženo ili osuđeno? Navodno su ih „puni“ zatvori!

Aktualni gradonačelnik Grada Knina još je do jučer tvrdio da u tome kraju nije bilo četnika zadnjih 70 godina! Čemu, zašto?

Vjerujemo da će se sada javiti i razni „mirotvorci“ ala  Pusić, Teršelič, Stazić, novinari četničkih Novosti na čelu s Pupovcem, Matula, Josipović, Mesić i njima slični i „popljuvati“ ovu presudu, nakon koje oni, ali i Vasiljković mogu „slaviti“, jer je još jednom „dokazano“ da se – zločin isplati! (Vasiljković je u australskom pritvoru imao tretman kao u hotelu!)

I onda se neki čudom čude da je dosad oko tri tisuće hrvatskih branitelja izvršilo suicid, a da ih se najmanje još tri puta toliko pokušalo ubiti!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Kapetan Dragan osuđen na 15 godina zatvora za ratni zločin

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati