Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Na vratima rata

Objavljeno

na

Dok se u Hrvatskoj bere grožđe i razvidno izlazi iz Dolce banane, oko nas je mošt već toliko zavrio da četnici na vlasti u Srbiji posve izravno poručuju da su spremni za novi rat, a bošnjački generali tvrde da su i oni za boj pripremni. Pa premda vinogradari u Hrvatskoj misle da se njih sve to ne tiče jer se radi o Bosni i Hercegovini, više je nego sigurno da će se – dođe li ne daj Bože do najgoreg – krvavi mošt preliti u hrvatske bačve. Nadajmo se da to nije poznato samo Hrvatskom generalskom zboru i Hrvatskom kulturnom vijeću, nego i hrvatskoj politici.

Glede izvanjskih, međunarodnih okolnosti situacija je slična kao 1991. kada je Zapad bio toliko zaokupljen Zaljevskim ratom da mu je „balkanski kotao“ bio zadnja rupa na svirali, a sada je toliko sirijski i istočneoeurpski angažiran da opet odmahuje rukom na očitu opasnost novoga rata na jugoistoku Europe – rata čije je klice posijao upravo isti taj Zapad suludom podjelom Bosne na dva entiteta, od kojih je jedan nagrađen srpskim imenom i raširen na polovicu teritorija BiH, te mu je tako omogućena sjajna početna pozicija za planove u budućnosti. Ta je budućnost genocidne tvorevine postala sadašnjost. Vrlo povoljna, za razliku od devedesetih kada je Rusija još bila na koljenima i nitko na nju nije ozbiljno računao, ali je u međuvremenu stala na noge i postala opet svjetskom silom koja se ne osvrće ni na što osim na svoje interese i uvodi ratno nasilje u rješavanja problema (Krim, istočna Ukrajina) – pružajući tako uzor uzoritim državama kao što je Srbija i njezino drugo oko u BiH, Srbima znači u cijelosti, da se „homogeniziraju“ tenkovima i kalašnjikovima te zlokobni daytonski mig pretvore u zbilju velike Srbije koja u praksi i tako postoji, samo ju treba formalizirati – čemu kao prvi korak služi vrlo uspješan nedjeljni referendum u „rs-u“. Tako „zaokružena“ Srbija koja je devedesetih zakoračila preko Drine i ondje ostala u obliku „rs-a“ zahvaljujući sljepilu europskih i izvaneuropskih idiota, znači izravnu i stalnu prijetnju Hrvatskoj na čiji teritorij, ili dijelove teritorija, polaže i nadalje pravo – tvrdeći da rečeni dijelovi koji su se devedesetih oblikovali u zločinačku „krajinu“ pripadaju Srbiji, to jest i više: po Irineju i njegovim svjetovnim četničkim, velikosrpskim pandanima, srpskoj državi pripada cijela Slavonija, Dalmacija i Banovina.

Potrebna je stanovita militarizacija

Zato je i opet potrebna stanovita militarizacija Hrvatske, premda se naivcima ta riječ nikako ne sviđa, a peta će kolona u Hrvatskoj graknuti jer joj ne ide na (prljavu) ruku.

Ako se mogući rat bude vodio samo na teritoriju BiH, što je gotovo nemoguće očekivati, to jest ograničiti ga isključivo na bosanski lonac, i opet će Hrvatska biti involvirana jer ima ustavnu zadaću brinuti se o Hrvatima u Herceg-Bosni u miru i u ratu, što je do sada u miru činila mlako ili nikako. A ako bude kao što je bilo, još će i hercegovački Hrvati braneći sebe morati braniti i južne dijelove Hrvatske. Elem, povijest će se ponoviti brže no što su mnogi mislili. Od zadnjega je rata prošlo dvadeset godina, pa je Povijest valjda zaključila da je novim naraštajima dosadno u miru.

Okidač može biti i novi migrantski val koji se sa zebnjom očekuje. Već je svima jasno da ako i postavimo žicu prema u komunističkoj Jugoslaviji otrgnutom dijelu hrvatskog Srijema, sada u srbijanskim šapama, ako i zatvorimo mostove, novovalovci mogu krenuti preko Bosne, pa se zlokobne tamošnje „domaće“ ratne fanfare mogu pomiješati s azijskim došašćem, a ratni lukavci upotrijebiti migrante kao živi štit. Sve do suhe granice u središnjoj Hrvatskoj, gdje usko hrvatsko grlo može biti zadavljeno, kao što je pokušano u zadnjem ratu i samo je trijumfalna Oluja spriječila da se ne dogodi.

No, budimo optimisti: u BiH i oko nje ne će biti rata, BiH će ovakva, šepava i nikakva, ostati u sadašnjim granicama i daytonskim maglama, te napredovati prema Europskoj uniji. Ima li Hrvatska strategiju za slučaj rata i za slučaj nastavka lažnoga mira? Nema. BiH (ili samo FBIH?) je dobila zeleno svjetlo za pregovore oko ulaska u EU, i to je u hrvatskim medijima popraćeno vrlo srdačno. Neka. No, postavlja se odmah pitanje ima li Hrvatska pripremljen cijeli set svojih zahtjeva koje će ugraditi, štono riječ, u proces približavanja BiH Obećanoj uniji. Hoće li vrli hrvatski političari i diplomati mirno gledati kako se proces razvija mimo njih – kao što su crveni učinili katastrofalnu pogrešku s „putom“ Srbije u EU pa su tek naknadno uočene bizantinske prijevare s regionalnom jurisdikcijom, i još mnoge – ili će tvrdo, teško, čvrsto i bespogovorno postaviti hrvatske pitanje u BIH na prvo mjesto: federalizaciju odnosno konferedalizaciju u kojoj Hrvati imaju svoj teritorij i svoje institucije, svoju punu narodnu slobodu i svoj jezik? Hoće li se hrvatski bruxelleski dečki usuditi, hoće li postati državnicima ili slijediti unjkavu politiku predšasnika ?

Tragovi bivšega rata još su vidljivi, hrvatski vojni i politički zapovjednici još čame u Haagu, isti oni koji su odlučno ne samo sačuvali dijelove hrvatske zemlje i narod od propasti, nego sačuvali BiH kao kakvu-takvu državu, a za nagradu dobili međunarodni (zapadni) teror. Oni isti koji su brzo shvatili da muslimanska opasnost nije manja od srpske, to jest da više nemaju posla s muslimanima koji se sjećaju svoga hrvatskog porijekla nego s novovalnim muslimanima iz Izetbegovićeve radionice, to jest turskim podanicima i mnogim islamističkim fundamentalistima koji su uspjeli zavesti lijep broj bosanskih muslimana.

Lora – politička farsa s izmišljenim činjenicama

Tragovi se i te kako još osjećaju u Hrvatskoj, koja se (njezina politika) pokazala kao zadnja bijeda, izručujući generale ili im uništavajući život pred „hrvatskim „sudovima, a za mnogim srpskim zločincima nije podizala ni formalne potjernice. Jest, „kapetan“ Dragan je – kao iznimka – nakon mnogih godina doveden u Split. Neobično, jer bi u skladu s aktualnim hrvatskim pravosuđem i čuvenim hrvatskim mazohizmom bilo više za očekivati da bude trener naše teniske reprezentacije u Davis kupu. No, čudo se dogodilo, a na prvom ročištu čuli smo da se Vasiljković ne smatra krivim, samo je branio Jugoslaviju od groznih ustaša, valjda, i tom je obranom odmah dobio simpatije jugofila, orjunaša i slične klateži kojoj je tijelo u Hrvatskoj a srce ostalo u Jugoslaviji, to jest Srbiji. Ali nije vajno „hrvatsko“ pravosuđe posjelo na klupu kapetana Dragana tek tako, znade ono da uvijek treba neki glajhšaltung, podjelu krivnje, da se Hrvati ne bi previše radovali: pa je nakon Lore 1 izmišljena Lora 2 da bi se reklo: „Eto, nisu samo kninđe ubijale i mučile hrvatske ljude pod palicom Draganovom, nego idemo mi s velikom pričom da su Hrvati isto radili u Splitu, u Lori. Kontekst ćemo prešutjeti. Zaključno: slučaj Lora je politička farsa s izmišljenim činjenicama, a pravi razlozi sežu u daleku (ne baš daleku) prošlost kada su na zagonetne, tendenciozne načine u državno odvjetništvo, policiju i sudstvo ulazili oni kojima ondje nije mjesto.

Lori se raduju, a vjerojatno i potajno simpatiziraju teniskog trenera, svakako i oni crveni mulci iz neke omladinske inicijative za ljudska prava koji su ovih dana kazneno prijavili zaslužnog Andriju Hebranga, bez čijega bi sjajno organiziranog ratnog saniteta mnogi hrvatski branitelji sada bili na groblju. Hebrang je izjavio da Kordić i Glavaš nisu zločinci, što je točno. Čovjek zna nešto više o ratu od crvene balavurdije koja je instruirana u frankenštajnskim protuhrvatskim salonima uspješnih i dobro financiranih starijih nitkova koji ne podnose ni pjesmu „Lijepa li si“ jer ih valjda podsjeća na granice Banovine Hrvatske od kojih im se diže kosa na glavi, ako još imaju vlasi, isti oni koji su prodali Boku kotorsku i istočni Srijem, za čiji se ostanak u Hrvatskoj zalagao Hebrang stariji i ostao bez glave. Njihova je politika, koju prenose svojoj mladunčadi, uvijek ista: što manja Hrvatska, ako uopće treba biti, a na treba, što više hrvatskih zločinaca i što manje hrvatskoga nacionalnog ponosa koji uključuje, naravno, obranu i olujni trijumf.

Ne mogu se oteti dojmu da iz iste retorte potječu nečastivi studentski nemiri na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao što se ne mogu složiti s Glasnovićem da se o svima govori na isti način. Ali jest, jezgra tih studenih očito je organizirana od komunističkih snagatora izvan i na samom Filozofskom fakultetu, imena njihovih profesora su poznata i taj se bastion uspio održati u samostalnoj hrvatskoj državi koja je bila odlučila trpjeti taj teror pa – da ne treba ići pendrekom i suzavcem – elegantno riješila problem osnivanjem Hrvatskih studija, kamo su pošli mladi ljudi da ne moraju slušati predavanja Pupovca i sličnih. S tim da su na Fakultetu ostali, pa i pridošli, profesori koji s rečenom bagrom nemaju ništa zajedničko.

Crvene podmetače požara na Filozofskom fakultetu ne zanimaju studenti, njihov standard, njihovi studiji, oni ne znaju ili ne žele znati da knjiga Postanka zagrebačkoga Sveučilišta započinje teologijom i filozofijom kojima su se ostale grane naknadno pridruživale, za njih je suradnja Bogoslovnog i Filozofskog fakulteta samo klerikalizam, dotično mržnja prema vjeri i vjernicima a posebno prema Crkvi u Hrvata. Tajnim glasovanjem na takvom FF-u i njegovu vijeću ionako je rečena suradnja suspendirana (što svjedoči o odnosnu snaga na FF-u), no nelegalni je „plenum“ nastavio raditi, ohrabren i sudjelovanjem komunističke oporbe, te su zapaženi studenti poput Ostojića i Aleksandre koju naivci percipiraju kao buntovnicu i otpadnicu od SDP-a, premda je u Račanovo doba srdačno sudjelovala u čistkama.

U Hini žurno napraviti reda

Slična je plenumska, sedniorska klatež posvuda u medijima, nađu se poneki i u Programskom vijeću HRT-a kojima je program preklerikalan (!). Tzv. Hrvatsko novinarsko društvo koje se svelo na šaku bijede, što bi rekao Milanović, izravna je poluga beogradske političke čaršije i gorljivi zagovornik ulaska Pupovčevih Srba u hrvatsku Vladu. Hrvatska novinska izvještajna agencija izravna je poluga neokomunističkih snaga, o čemu svjedoči zadržavanje informacije o financijskim akrobacijama supruge poznatog političara – obavijesti koju javni servis jednostavno mora plasirati čim za nju sazna, ali se u HINI pod vodstvom stanovitog Serđa (ne znam mu prezime, ali nije Endrigo) skrivala dok ne prođu izbori, a kada su prošli i Serđova opcija propala – informacija je objavljena. Novinarka, gospođa Smiljana Škugor, bila je vrlo neoprezna pa postavila pitanje što se čekalo, i dobila izvanredni otkaz. Reagiralo je novo Hrvatsko društvo novinara i publicista, traži nadzor nad zakonitošću rada Hine. U Hini treba žurno napraviti reda i postaviti profesionalce koji uz to dišu hrvatski.

Na aktualno vodstvo HRT-a koje je donekle ponovno kroatiziralo tu kulturnu ustanovu, vrebaju sa svih strana snajperisti, izvana i iznutra, a jedno tane dolazi i s političke scene, od neiskusnih momaka sklonih mostogradnji.Naime, zahtijevaju smanjivanje televizijske pretplate, što je ni više ni manje nego žalosno nepoznavanje stvari, populizam koji dobro zvuči osiromašenim našim ljudima ali jednostavno ne drži vodu, ugrožava hrvatsku državnu televiziju i pogoduje komercijalnim jurišnicima koji pod firmom „Samo zabavaaaa“ guraju mještovitu robu iz sumnjivih dućana. S druge strane, točno je da HRT ne radi sve ono što mu zadaća u okvirima hrvatske kulture, pa bi bilo vrijeme da počne proizvoditi „sadržaje“ koji su mu zakonom propisani, a kada to učini hrvatska publika ne će postavljati pitanje o naknadi koja je, istini za volju, mnoge (uz ostalo) dovela pod malj drskoga, bezdušnog Ovršnog zakona (treba ga žurno ukinuti) – jer su ljudi bili prestali plaćati pretplatu u vrijeme kada se s ekrana vrijeđao njihov nacionalni osjećaj. (Doduše, krupni ostatci starokmetskog odnosa u velikoj su mjeri ostali kao novokmetske emisije).

Zanimljivo je da nitko ne traži smanjivanje računa za struju koji mnogostruko više uništavaju kućne proračune, štoviše najavljuje se povećanje i novi strujni udar zahvaljujući podmuklom kukavičjem jajetu koje je ostavila crvena vlast. Ta je vlast, sjetimo se, i započela svoj teroristički mandat tridesetpostotnim povećanjem strujne cijene.

MiljenicSpomenuti perverzni Ovršni zakon sastavio je bio, po nalogu Partije, drug Orsat Miljenić koji bi sada htio postati šef te iste Partije u rasulu (PUR), također i autor Kaznenog zakona koji de facto vraća verbalni delikt, a i skladatelj glasovitog zakona o zaštiti udbaških zločinaca i njihovih nalogodavaca. Kandidata za Milanovića nakon Milanovića ima toliko da jedva stanu u jedan tramvaj, a predizborna partijska kampanja već sada postaje prljava: te jedan previše pije, te drugi premalo pije, treći je posve dehidriran, četvrti je više vani nego unutra, peti hoće biti gradonačelnik Zagreba i šef Partije, a tek potom i šef Vlade, peti bi odmah postao predsjednikom države. Ni jedan od njih u kampanji ne govori o otvaranju arhiva SKH (SKJ), pa nije lud kada ondje ima podataka o djelovanju njegovog tate u doba divljanja crvenih baruna. Najgore je u stvari prošao HSS Krešo Beljak jer su sudski arhivi iz doba hrvatske samostalnosti otvoreni, pa mu stalno pod nos stavljaju pajsersku prošlost, premda je to za njega daleka povijest – u međuvremenu je postao ugledan građanin i odličan poznavatelj politike, a to što je na prvom koraku u visoku politiku promašio cijelu loptu, ah, koga briga, još je mlad i još je na čelu stare stranke koja se naglo probudila iz apaurinskoga sna i pita se kako ju je to, zaboga, Krešo uspješno kresnuo.

Tako se izborni gubitnici posvećuju svojim strastima, a dobitnici sklapaju suradničku ekipu i usput javljaju Europi da su dobri dečki, da će izbaciti ekstremiste, to jest krajnike ili okrajine, što znači da će ostati bez ekstremiteta (ruku, nogu itd.). Uvijek pouzdani Bratoljub K. objašnjava riječ ekstremizam kao naziv koji reakcionari i reformisti daju revolucionarima. Ne ću dalje, da ne utječem na delikatne pregovore, ali kada budu gotovi vratit ću se na temu.

Hrvoje Hitrec/HKV/

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati