Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Hrvoje Mandić: Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

Objavljeno

na

Do okončanja Kninske operacije, odnosno do kraja prve polovice prosinca 1944. godine, bojište ispred Mostara i Nevesinja bezuspješno su opsjedale postrojbe 29. hercegovačke divizije, te postrojbe 9. dalmatinske divizije, angažirane u napadu na Široki Brijeg.[1]

Stanje na bojištu ostalo je nepromijenjeno sve do operacije Bura, prodora njemačke vojske i oružanih snaga NDH 27. siječnja 1945. prema Ljubuškom, Čitluku, Čapljini i Metkoviću.

Njemačka vojska i postrojbe NDH, u dva dana vojnih djelovanja osvojile su mjesta Ljubuški, Čitluk i Čapljinu.[2] Nedugo zatim Vrhovni štab je izdao zapovijed VIII. dalmatinskom korpusu da sa glavninom svojih snaga (26. i 19. divizijom, oklopljenim i samokretnim postrojbama, tj. 1. tenkovskom i 1. teškom motoriziranom artiljerijskom brigadom) krene prema Hercegovini te zajedno sa 9. dalmatinskom divizijom, koja je boravila u Hercegovini i 29. hercegovačkom divizijom osvoji Široki Brijeg i Mostar. Snage NOVJ su potisnuli dijelove njemačkih i Oružanih snaga NDH iz Čapljine, Čitluka te su 4. veljače zauzeli Ljubuški.[3] Sutradan, 5. veljače, Štab VIII. dalmatinskog korpusa naredio je izvođenje napada na Široki Brijeg 6. veljače. Okosnicu napada na Široki Brijeg činila je 26. dalmatinska divizija. U borbama tog dana partizani nisu uspjeli zauzeti Široki Brijeg. Postrojbe 2. dalmatinske proleterske brigade u sastavu 9. dalmatinske divizije likvidirali su šestoricu širokobrijeških franjevaca na prostoru između Donjeg Graca u pravcu Gostuše 6. veljače.[4] Sutradan, 7. veljače, partizani su ovladali Širokim Brijegom kasno uvečer. Toga dana likvidirali su dvanaestoricu širokobrijeških franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu. Osam franjevaca koji su potražili sklonište u noći 6. na 7. veljače u franjevačkoj hidrocentrali i mlinici pored rijeke Ugrovače, partizani su odveli, 8. veljače 1945., i likvidirani na nepoznatom mjestu.[5]

siroki-brijeg1Dio njemačkih snaga i oružanih snaga NDH povukli su se i utvrdila na pravcu Keveljavača — Miljkovići — s. Varda, k. 331, k. 262 — Jasenica — Rodoč. Ovim rasporedom obrane planirali su učvrstiti svoju obrambenu crtu s juga. U slučaju da se Mostar nađe pred osvajanjem ostavljen je pravac prema Jablanici i Konjicu kako bi se mogli povući.[6] Snage NOVJ su vodile neprekidne borbe sa njemačkim snagama i postrojbama NDH od zapadnog prilaza do južnog prilaza grada.[7] Dalje od crte bojišta, u Čitluku je 9. veljače održan sastanak zapovjednika 29. hercegovačke divizije i 19. dalmatinske divizije, kao i načelnika Štaba VIII. dalmatinskog korpusa (potpukovnik Ante Toni Biočić) na kojem je zaključeno da se u cilju osvajanja Mostara 12. hercegovačka brigada u operativnom smislu potčini zapovjedniku 19. dalmatinske divizije i da se pojačaju napori oko likvidiranja obrambenih položaja njemačke vojske i oružanih snaga NDH u tjesnacu između Mostarskoga blata i Neretve radi napada na Mostar s južne strane.[8] Vodile su se neprestano borbe na ispred Varde, u područjima sela Gornje i Donje Jasenice, a nije došlo do značajnijih pomjeranja bojišta. U „zapovijedi Štaba VIII. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara“ naređen je napad na Mostar iz smjera tri kolone, desna, srednja i lijeva. Desna kolona, koju čine postrojbe 19. dalmatinske divizije, bez jedne brigade s pridodanom 12. hercegovačkom divizijom i jednim brdskim topničkim sklopom ima zadatak napasti Mostar s južne strane pravcem Čitluk — Varda — Mostar. Desna granica zona djelovanja selo Bačevići zaključno rijeka Neretva — selo Luka selo Bjelužina sve isključno. Lijeva granica zone djelovanja Ljuti Dolac — Ponor — selo Varda — selo Donja Kozica — Orlovac, k. 473 — selo Razlomište. Desna veza s 29. hercegovačkom divizijom, lijevo s 26. dalmatinskom divizijom. Zatim, srednja kolona, koju čine 26. dalmatinska divizija, zajedno s 1. tenkovskom i 1. teškom motoriziranom artiljerijskom brigadom ima zadatak napasti Mostar sa zapadne i sjeverozapadne strane pravcem selo Donji Polog — Mostar. Desna granica zone djelovanja do lijeve granice zone djelovanja desne kolone. Lijeva granica zone djelovanja selo Grabova Draga — Jastrebinka, k. 1139 — selo Poradok — selo Orlac — k. 246.[9] Zatim, posljednja lijeva kolona, koju čini 9. dalmatinska divizija, ima zadatak odsjeći neprijateljske obramebene položaje oko Mostara od zaleđa na sjever na liniji Raštani — sela Drežnica. Desna granica zone djelovanja do lijeve granice zone dejstva srednje kolone, uključno selo Raštani. Lijeva granica zone djelovanja planina Čabulja — Drežnica uključno. U napadu na Mostar sudjelovalo je zrakoplovstvo NOVJ.[10] Okosnicu napada na Mostar činila je 26. dalmatinska divizija s pridodanim postrojbama 1. tenkovske brigade i 1. teške motorizirane artiljerijske brigade VIII. dalmatinskog korpusa. Postrojbe 29. hercegovačke divizije, njezina 10. brigada dobila je zadatak osvojiti Nevesinje, 11. brigada djelovala je prema Konjicu kako bi spriječila dolazak njemačkih pojačanja iz Sarajeva prema Mostaru, zatim 13. brigada imala je zadatak razbiti njemačku obranu na pravcu Buna – Blagaj i zatim prodrijeti lijevom obalom Neretve u Mostar i 14. brigada koja je imala zadatak da preko Donjeg i Gornjeg Zimlja prodre u Bijelo Polje kako bi ugrozili povlačenje njemačke vojske i postrojbi NDH iz Mostara dolinom Neretve na sjever.[11]

Borbe za Mostar 12. – 14. veljače 1945.

Na bojištu desne kolone Štab 19. dalmatinske divizije naredio je napad 12. veljače na pravcu napada Jastrebinka – Hum – Mostar, no napad je odgođen za 13. veljače zbog snježne oluje. Napad glavnine postrojbi 26. dalmatinske divizije počeo je topovskom paljbom po njemačkim obrambenim položajima na Mikuljači i k. 901.[12] Tog istog dana oko 10 sati postrojbe 3. dalmatinske prekomorske brigade i 12. dalmatinske brigade osvojile su Crni Vrh i Jastrebinku.[13] Postrojbe 11. dalmatinske brigade naišle su na snažan otpor postrojbi NDH i njemačke vojske na Mikuljači i Keveljavači toga dana, no uz potporu 12. dalmatinske brigade i tenkova partizani su zauzeli navedene položaje u večer 13. veljače.[14] Dijelovi 12. hercegovačke brigade zajedno s postrojbama 6. dalmatinske brigade su oko podnevnih sati 14. veljače ovladali položajem Varda i k. 622.[15] Postrojbe 29. hercegovačke divizije ratovale su na širokom bojištu od Konjica, Nevesinja, Blagaja i Bune. Njezine brigade i 10. hercegovačka brigada osvojila je Nevesinje 14. veljače, a ostale brigade nisu izvršile zadaću. U Konjicu 11. brigada unatoč stalnim napadima, kao i na željezničku prugu Mostar – Konjic nije uspjela spriječiti dolazak svježih pojačanja njemačke vojske iz Sarajeva koje su štitile odstupnicu za povlačenje iz Mostara prema Sarajevu, s druge strane dvije bojne 14. brigade nisu mogle ovladati Bijelim Polje, jer su ih njemačke postrojbe 369. pješačke divizije odbacili još 13. veljače 1945.[16] Do poslijepodnevnih sati 14. veljače postrojbe VIII. dalmatinskog korpusa razbili su obrambene položaje postrojbi NDH i njemačke vojske oko grada Mostara. Postrojbe 26. dalmatinske divizije, 1., 11. i 12. dalmatinske brigade uz podršku oklopništva, su oko 13 sati ušle u grad sa zapadne i sjeverozapadne strane.

Brdska haubica 75 mm u boju za Mostar

Brdska haubica 75 mm u boju za Mostar

Nijemci su se povlačili upravo na južnom bojištu Mostara iz pravca sela Jasenice – Varda prema Mostaru, a 12. hercegovačka brigada je pritiskala njemačke postrojbe u pravcu Rodoča s ciljem osvajanja zrakoplovnog uzletišta. Postrojbe 1., 11. i 12. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije uz podršku tenkova zauzeli su sve mostove na rijeci Neretvi do 15 sati poslijepodne. Veći dio 12. dalmatinske brigade uz pomoć tenkova i manjeg dijela 1. dalmatinske proleterske brigade nakon prelaska preko mosta i osvajanja „hotela Neretve“ krenule su desno prema brdu Hum (k. 436) južno od Mostara.[17] Nakon osvajanja Huma u južni dio grad su ušle postrojbe 19. dalmatinske divizije, 6. dalmatinske brigade, 14. dalmatinske brigade i 12. hercegovačka brigada te naposlijetku 29. hercegovačka divizija, njena 13. brigada.[18] Dio postrojbi 12. hercegovačke brigade su prve ušle u Donju Mahalu, na južnoj strani Mostara.[19] Osim svih navedenih jedinica u borbi za Mostar sudjelovala je postrojba posebnih namjena Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ). Njezina 1. bojna je bila angažirana u borbama za Mostar i imala je zadatak odmah po osvajanju grada, preuzeti osiguranje mostova, važnih objekata, ustanova, i otkrivanja tj. likvidacije političkih neistomišljenika označenima kao „suradnicima fašističkim i ustaškim zločincima“.[20] Borbe u Mostaru trajale sve do večeri, oko 17 sati tenkovi 1. tenkovske brigade, postrojbe 12. brigade i 1. dalmatinske proleterske brigade prešle su most kralja Petra Karađorđevića i ušle u istočni dio grada. Zatim dijelovi 11. dalmatinske brigade u kasnim večernjim satima prešli su stari most i izbili u istočni dio grada Mostara.[21]Zapadno od Mostara, 3. dalmatinska prekomorska brigada je likvidirala kotu 684. Zatim, nastavila napredovati pravcem selo Orlac – selo Raštani koja je preuzela položaje 9. dalmatinske divizije s ciljem kontroliranja pruge Mostar – Sarajevo. Ti potezom njemačke i oružane snage NDH su bile primorane napustiti obranu Mostara i povući se prema Konjicu. Prema partizanskoj poslijeratnoj historiografiji glavnina snaga VIII. dalmatinskog korpusa je zauzela Mostar u 19 sati 14. veljače, a njemačke i oružane snage NDH su se povukle prema Konjicu.[22] Postrojbe NOVJ su ovladale u potpunosti lijevom obalom Mostara tek 15. veljače 1945. U jednom izvješću iz veljače 1945. Štabu VIII. dalmatinskog korpusa Glavnom Štabu NOVJ Hrvatske komandant VIII. dalmatinskog korpusa Petar Drapšin napisao je sljedeće: „Danas 15. februara u 6 sati ujutro potpuno smo oslobodili oblasno središte i važni strateški centar grad Mostar. Šaljemo Vam pozdrav iz oslobođenog Mostara“.[23] Partizani su spriječili rušenje mostova preko Neretve u Mostaru, koje su Nijemci minirali kako bi osporili napredovanje partizanskih snaga. Između ostalog, probojem vanjskih obrambenih obruča Mostara, domobranska komponenta u sastavu oružanih snage NDH se raspala, a njemačkim vojnicima je prepuštena obrana Mostara.[24] Sa strateške strane, komandant VIII. dalmatinskog korpusa je propustio okružiti, te zarobiti ili likvidirati vojnu formaciju njemačkih snaga i oružanih snaga NDH, a glavni razlog su krive procjene partizanskih obavještajaca koji su očigledno podcjenili operativnu snagu protivnika.

U borbama za Mostar partizani navode da su nanijeli gubitke njemačkoj vojci i postrojbama NDH od 3.716 poginulih i 1.044 zarobljena vojnika.[25] Drugi izvor kaže da su u borbama za Mostar navedne snage pretrpjele gubitke od 5.778 poginulih i 1.314 zarobljenih vojnika.[26] Njemačka 370. pukovnija je izbrisana u borbama za Mostar, poginuo je njezin zapovjednik bojnik Becker prilikom potiskivanja iz zapadnoga dijela grada, u jednom protunapadu na kolodvor.[27] Nadalje, IX. ustaški djelatni zdrug u sastavu 9. hrvatske gorske divizije se raspao nakon borbi za Mostar. Partizanski gubitci, ukupno sa postrojbama VIII. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije iznose 536 poginulih i 1.544 ranjena vojnika.[28] Ove podatke ne možemo uzeti sa sigurnošću, jer nemamo uvid u dokumentaciju njemačkih postrojbi 369. pješačke divizije i oružanih snaga NDH.[29] Kad govorimo navedenoj njemačkoj dokumentaciji, operativna izvješća, logistika, vojni zemljovidi 369. (hrvatske) pješačke divizije nestali su u ratu.[30] Ratna dokumentacija zapovjedništva 9. hrvatske gorske divizije i njoj podređenih postrojbi NDH u Mostaru sa sjedištem u Liska, je pokupljena sredinom veljače od ustaških časnika koji su se povlačili prema Sarajevu, Brodu na Savi, i negdje u Sesvetama su spalili navedenu dokumentaciju.[31] Međutim, sa obavještajnim podacima stvari su se odvijale sasvim suprotno od navedenog. Arhiv njemačke obavještajne službe se nalazio u kući, visokokatnici, na križanju Šetališta i Bakamluka. Kad su postrojbe NOVJ prodrle u Mostar, 14. i 15. veljače, njemački časnici koji su pazili na dokumentaciju pobjegli su. Partizani, pripadnici 29. hercegovačke divizije nakon nekoliko dana spalili su kuću i cjelokupan arhiv njemačke obavještajne službe u Mostaru. Odgovornost za spaljivanje navedene dokumentacije snosi trebinjski profesor Dimitrije Kurilić, koji je za vrijeme rata bio četnički ideolog u Trebinju. Nameće se logičan zaključak da su Nijemci raspolagali dokumentima o njegovom ratnom razbojništvu kao i njegovih prijatelja u četničkom pokretu, te njegov odlazak u partizane, u redove 29. hercegovačke divizije. Iz tog razloga je sa svojom grupom političkih istomišljenika poduzeo akciju spaljivanja komprotirajuće dokumentacije njemačke obavještajne službe. Dimitrije Kurilić je nakon rata, 1949. bio profesor mostarske gimnazije.[32] Ovdje se radi o plastičnom primjeru kako su mnogi pripadnici četničkog pokreta u Hercegovini prelazili u partizane, a poglavito u vojne formacije 29. hercegovačke divizije. Međutim, pojedini partizani i četnici visokopozicionirani u strukturama NOVJ su bili kontraobavještajci i radili za Gestapo. Zbog opasnosti od kompromitacije nastojali su unišitit sve materijale koji su ih vezali za suradnju sa neprijateljem.

Događanja u Franjevačkom samostanu u Mostaru 14. veljače

Leo-Petrovic,1Prema dostupnim povijesnim izvorima, partizani su 14. veljače 1945. u Mostara napravili popis „političkih sumljivih osoba“.[33] Tog istog dana, 14. veljače oko 15.30 sati, upalo je u samostan nekoliko partizanskih oficira koji su razgovarali s franjevcima. Fra Lea Petrovića je ispitivao partizanski oficir, i nakon što je otišao ostavio je dva partizana kako bi pazili franjevce. Oko 17.30 sati došao je Brana Popadić, koji je obnašao dužnost opunomoćenika OZN-e pri 12. hercegovačkoj brigadi. Popadić je naredio franjevcima da se okupe u jednoj sobi, zatim ih je ispitivao i popisivao te je naredio da čekaju njegov povratak i izišao iz samostana te izdvojio fra Jozu Bencuna, fra Lea Petrovića, fra Rafu Prusinu, fra Bernardina Smoljana, fra Grgu Vasilja, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Pehara, dok su ostali franjevci boravili u samostanskoj blagavaonici.[34] Na izlazu iz samostana navedenu sedmoricu franjevaca Brana Popadić je dao svezati žicom i odveo ih prema izlazu iz grada. Fra Grga Vasilj i fra Jozo Bencun mučeni od strane partizana prije likvidacije, a zatim im je obješen kamen oko vrata i zajedno sa ostalima bačeni su u Neretvu na Starom Čekrku.[35]

Partizanska obavještajna mreža u Mostaru u veljači 1945.

Jovan Andrić, zapovjednik 3. brigade Korpusa narodne odbrane navodi da je „uspješno otkrivanje i hvatanje ostataka neprijateljskih grupa na slobodnoj teritoriji bilo u punoj saradnji i pomoći organa bezbednosti (OZN-e) na terenu čitave Hercegovine“.[36] Nadalje Olga Marasović, ratni član Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i bliska suradnica Vase Miskina Crnog koji je bio jedan od visoko pozicioniranih dužnosnika u Oblasnom komitetu KPJ za Hercegovinu, u svjedočanstvu o borbama za Mostar 14. veljače 1945. navodi: „U rasvjetljavanju sadržaja ilegalnog rada treba imati u vidu i akcije i sugestije drugova koji su već ranije bili poslani u Mostar radi organiziranja OZN-e i njenog punog djelovanja u momentu preuzimanja vlasti i oslobađanja grada“.[37] Analizirajući pripadnike NOP-a u Mostaru od 1943. zaključno do napada na Mostar 14. veljače 1945. precizno se može zaključiti da su obavještajne materijale o snazi njemačke i hrvatske vojske, njihovim obrambenih položajima i logistici dostavljali obavještajcima OZN-e, a ovi proslijeđivali Štabu 29. hercegovačke divizije. Grgo Papac, partizanski obavještajac tih ratnih godina radio je za OZN-u. U svom referatu „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“ navodi kako je upoznao Vojislava (Voju Osmokrovića), člana OZN-e za Hercegovinu.[38] U Mostaru 1944. godine su bile utemeljene postrojbe pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, na desnoj i lijevoj obali rijeke Neretve.[39] Navedene postojbe su trebale preuzeti kontrolu nad gradom i zajedno sa snagama NOVJ pomoći u razbijanju njemačke i hrvatske vojske u Mostaru. Međutim, obje postrojbe lijeve i desne strane Neretve bile su u službi Gestapo-a, njemačke obavještajne službe. Svi rukovodeći ljudi, od Vojislava Voje Osmokrovića, inženjera Ragiba Kolakovića bili su pod kontrolom Nijemaca. U raznim postrojbama u kojima su djelovali, postavili su ih rukovodeći ljudi njemačke obavještajne službe i neki od navedenih su završili njemački obavještajni tečaj na Ilidži. Gotovo svi ti obavještajci pripremljeni od Gestapo-a, su bili muslimani. Ustaška nadzorna služba je 12. veljače 1945. uoči napada NOVJ na Mostar razbila obavještajnu postojbu na desnoj obali Neretve kojom je zapovijedao inženjer Ragib Kolaković, većina je pobijena od ustaša, a mali dio se spasio bijegom. Postrojba na lijevoj obali ostala netaknuta.[40] U svjedočenju Grga Papac navodi kako mu je Vojo rekao sljedeće: “Ne, od danas si ti oficir NOV u neprijateljskoj vojsci.” Upozorio me na izuzetnu konspiraciju: “Diži ruku (mislio je na ustaški pozdrav “Spremni”) ko jablan, viči ‘Hajl Hitler’ ako treba, viči šta god traže, ali ostani i radi ovo što radiš.”[41] U nastavku izvješća navodi da je postojala dvostruka crta obavještajne veze. Domobranska struja Omer Arpadžić sa Salkom Hojlašom, surađivali su sa Mjesnim komitetomKPJ za Mostar početkom 1945. godine, odnosno radili su zaAsima Duranovića koji je obavljao dužnost u MK KPJ za Mostar. Zatim, drugu crtu čino je Grga Papac s Ivom Bajalom, domobranom, a preko njegai direktno dostavljao informacije Voji Osmokroviću.[42] Grga Papac navodi kako je još u rujnu 1944. godine dostavljao vojne podatke do najsitnijih detalja za domobrana Omera Arpadžića koji je sve informacije proslijeđivao u Štab 29. hercegovačke divizije. Zatim, navodi da mu je Omer Arpadžić poslije rata rekao kako je u razgovoru s Ljubom Kovačevićem, bratom Save Kovačevića Mizare, saznao da je Ljubo osobno dobio te karte i bio zadovljan obavljenim poslom. „To je bio jedini moj izvještaj koji je otišao tim kanalom, tj. linijom MK KPJ za Mostar. Od tada, 24. studenog 1944., Ivo Bajalo mi je saopštio da sam postao član KPJ“, tj. istrovremeno povjerenik OZN-e.[43] Ovo je plastičan primjer kako se dokazivala poslušnost i nagrada za tu poslušnost, visok položaj u OZN-i. Partizanska obavještajka Mersija Salković – Elezović navodi kako je dostavljala informacije Voji Osmokroviću.[44] Partizanski ilegalac Vaso Milić navodi kako se Voja Osmokrović vratio u Mostar krajem 1943. godine i organizirao Komisiju za suzbijanje pete kolone i terora, kasnije OZN-e.[45] „Tom organizacijom je obuhvatio i mene, pa mi je stavio u zadatak da radim na kontraobavještajnoj službi, formiranju vojničkih grupica u Mostaru, tzv. trojki, koje su imale zadatak sprečavanje rušenja privrednih objekata“.[46] Iz svega ovoga jasno je vidljivo da je Mostar u području vojnog interesa 29. hercegovačke divizije, početkom 1945. godine, ali i OZN-e tj. njezinih opumoćenika koji su bili raspoređeni u svim brigadama spomenute divizije. Iz svega navedenog može se utvrditi kako su partizanski obavještajci u Mostaru posjedovali podatke o djelovanju i kretanju svih političkih neistomišljenika.

Odgovornost za pokolj mostarskih franjevaca

U jednom svjedočenju koje se čuva u pismohrani Vicepostulature postupka mučeništva navodi se kako su krivici za pokolj mostarskih franjevaca 14. veljače 1945. razbojnička družina iz Donje Mahale koja je tih dana u ratnom Mostaru vršila pljačku i likvidacije. Donja Mahala nosila je naziv „Mala Moskva“, u njoj su se krili komunistički ilegalci poslije kapitulacije stare Jugoslavije.[47] Između ostalog Donja mahala je imala i organiziranu vojnu postrojbu, vod.[48] Pripadnici voda su vršili značajne zadatke prilikom napada partizana na Mostar 14. veljače 1945.[49] Pripreme za osvajanje Mostara počeli su desetak dana ranije u Donjoj mahali, gdje je djelovala znatno slabija vojna jedinica na Ogradi.[50] Sudjelovali su u likvidacijama, zarobljavanjima njemačkih vojnika koji su se povlačili iz Jasenice. Često su partijski aktivisti i istaknuti borci angažirali pojedine muslimane pod krinkom NOP-a za izvršenje raznih, posebnih zadataka.[51] Dugo se vremena smatralo da je vod bio sastavljen od mostarskih skojevaca tj. pripadnika ilegalnog partizanskog pokreta. Navedeni vod Donje Mahale činili su pripadinci organizacije Mladi Muslimani, koja je organizirana 1942. godine od strane Muhameda Šiširka. Obavljao je dužnost infiltriranog obavještajca Ustaške nadzorne službe, koji je radio isključivo za organizaciju Mladi Muslimani, nije surađivao ni sa ustašama ni partizanima.[52] Međutim, dostupni povijesni izvor navode suprotno od navedenog svjedočenja. Likvidaciju sedmorice mostarskih franjevaca je izvršio mostarski kovač Muja Đikić.[53]

pobijeni hercegovački franjevciNaredba za likvidaciju mostarskih franjevaca došla je preko ureda OZN-e. U Čitluku 9. veljače 1945. sastala se grupa viših oficira Štaba 8. korpusa i divizija koje su ratovale na mostarskom bojištu, tu je odlučeno da 12. hercegovačka brigada bude operativno podčinjena 19. dalmatinskoj diviziji. Upravo je manji dio 12. hercegovačke brigade ušao s južne strane Mostara u franjevački samostan 14. veljače oko 15.30 sati, a opumoćenici OZN-e na čelu sa Branom Popadićem oko 17.30 sati vršili su ispitivanja mostarskih franjevaca i prenijeli naredbu o likvidaciji sedmorice franjevaca toga dana. Zanimljivo je istaći, da su tadašnji visoki partijski dužnosnici, odnosno visoki partijski dužnosnik Avdo Humo i član Oblasnog Komiteta KPJ za Hercegovinu, Vaso Miskin Crni, bili zainteresirani za sigurnost fra Lea Petrovića. Potonji je spasio mnoge Židove i Srbe u Mostaru u razdoblju od 1941. do 1943. godine, a zaslužan je za spašavanje Olge Humo rođene Ninčić, supruge Avde Hume.[54] Vaso Miskin Crni nekoliko je puta od 1943. do 1945. slao svoje ljude kako bi izvukli fra Lea Petrovića iz franjevačkog samostana u Mostaru.[55] Zbog niza oklonosti, fra Leo Petrović je ostao u franjevačkom samostanu, čak kad su mu govorili fratri da treba bježati od partizana, znao je da je nevin i vjerovao je da mu neće nauditi partizani. Unatoč zaštiti visokih partijskih dužnosnika Avde Hume i Vase Miskina Crnog mostarski franjevci na čelu s fra Leom Petrovićem nisu izbjegli pokolj.

Odnos NOVJ prema stanovništvu Mostara i pripadnicima oružanih snaga NDH nakon završetka borbi.

zapaljena_gimnazija_sirokiNisu samo mostarski franjevci označeni političkim neistomišljenicima. Prema istraživanjima povjesničarke Blanke Matković postrojbe 12. hercegovačke brigade su 14. veljače u Rodoču ovladale zrakoplovnim uzletištem te likvidirali 32 civila hrvatske narodnosti. Likvidacije su vršene tako što su hrvatski civili pokušali pobjeći od partizana, uhvaćeni su zatim streljani i ubačeni u rovove koji su služili njemačkoj vojsci za obranu položaja na zrakoplovnoj luci. U području odgovornosti 13. hercegovačke brigade, 14. veljače, kad su navedene partizanske postrojbe potpuno ovladale Bunom, likvidirano je 12 žena i djece hrvatske narodnosti. Žrtvama su partizani vezali kamenje o vrat i bacili su ih u Neretvu.[56] Nadalje, Pero Blažević uhićen od partizana nakon završetka borbe za Mostar, prema navodima ubijen u Sarajevu nekoliko dana kasnije od partizana. Zatim, Ilija Blažević je likvidiran od partizana u veljači 1945. godine. Marko (Božo) Cvitanović je uhićen od partizana pod optužbom da je radio za Ustaški pokret 15. veljače 1945. Partizani su ga nakon mučenja likvidirali, prema jednoj verziji sredinom svibnja 1945. Prema dostupnoj dokumentaciji Političkih zatvorenika za grad Mostar bez suđenja partizani su likvidirali domobranskog časnika – stomatolog Ante (August) Cipra radio je u vojnoj bolnici u Južnom logoru. Ubijen je od partizana i bačen u Neretvu 14. veljače 1945. Pripadnik oružanih snaga NDH Jozo (Ivan) Cvitanović je uhićen 14. veljače 1945. od partizana. Zajedno sa ostalim zarobljenicima sproveden je u vojarnu Sjeverni logor. Partizani su ga likvidirali u ožujku iste godine. Samo jedan mali dio dostupne dokumentacije nam pruža uvid u odnos NOVJ prema političkim neistomišljenicima i poraženoj vojnoj formaciji u veljači 1945. Stvarni omjer stradanja hrvatskog stanovništva u Mostaru i gubitke oružanih snaga NDH nakon završetka borbi za Mostar 15. veljače 1945. nije moguće precizno utvrditi.[57]

Zaključak

Iz dostupnih arhivskih izvora, po rekonsturukciji događaja koji su prethodili ulasku partizanskih snaga NOVJ-a u Mostar 14. veljače 1945., sa sigurnošću možemo zaključiti da su opunomoćenici OZN-e posjedovali popis političkih neistomišljenika u Mostaru. Partizanski obavještajci su imali precizne podatke o broju franjevaca u franjevačkom samostanu u Mostaru, fra Lea Petrovića i šestoricu njegove subraće likvidirao je mostarski kovač Muja Đikić. Odgovornost za pokolj sedmorice franjavaca snosi vrh OZN-e. Svi povjerenici OZN-e, u ovom slučaju linija OZN-e u 12. hercegovačkoj brigadi na čelu sa Branko Popadićem izvršavala je posebne zadatke koji nisu vezani za borbene akcije. Nadalje nadređeni Branku Popadiću je bio Uglješa Danilović, tadašnji šef OZN-e za BiH, a potonji je odgovarao izravno Aleksandru Rankoviću, odnosno Josipu Brozu Titu. Kad se hijerarhija posloži na ovaj način, nameće se logičan zaključak da niži partijski dužnosnici, Avdo Humo i Vaso Miskin Crni, nisu mogli ništa učiniti kako bi spasili mostarske franjevce od likvidacija 14. veljače 1945. Kad govorimo o vojnom gledištu glavnina njemačke skupine armije „E“ se povukla iz Hercegovine prema Sarajevu i dalje prema Brodu na Savi. Postrojbe NDH i njemačke vojske držali su položaje, Širokog Brijega, Mostara i Nevesinja, tzv. „zelenu liniju“ kao zaštitu povlačenja civila i vojnika prema Sarajevu i Brodu na Savi. Fadil Numić pripadnik 13. brigade 29. hercegovačke divizije navodi ratni put jedne bojne pravcem napada koji je išao desnom stranom Bune, izbio na Luku i kod hotela „Neretva“ susreo se sa postrojbama dalmatinskih brigada.[58] Između ostalog navodi u svom sjećanju sljedeće: „Mostar je bio pust! Nikoga na ulicama grada nije bilo!“[59] Dinko Šakić u svojoj knjizi S poglavnikom u Alpama navodima da se hrvatska vojska mogla oduprijeti partizanskim pritiscima da su Nijemci bili darežljiviji sa streljivom.[60] Među navedenim svjedocima borbi za Mostar javio se problem „naknadne pameti“, jer Nijemcima nije bilo u interesu zadržati Mostar nego povući se prema Sarajevu. Međutim kad govori o vojon snazi, snage VIII. dalmatinskog korpusa angažirane u Mostarskoj operaciji iznosile su oko 39.759 vojnika, dok su njemačke snage i postrojbe NDH iznosile 15.000 vojnika. Osim nadmoćnosti u ljudstvu snaga VIII. dalmatinskog korpusa, tu je i nadmoćnost u vojnoj opremi i opskrbi. Njemačke snage i postrojbe NDH su imale velike gubitke u ljudstvu, lošije opskrbljene za ratovanje i bile su u konstantnom povlačenju, jer Nijemcima je strateška važnost Mostara bila samo prihvatiti povlačenje svojih vojnika iz Grčke, i osigurati im nesmetano povlačenje prema Sarajevu i Brodu na Savi, te dalje prema Zagrebu. Uz Nijemce povlačile su se postrojbe NDH, kao i civili. Gledajući sve navedeno, partizanski obavještajci su podcijenili operativnu snagu Njemačke vojske i oružanih snaga NDH, i prema tome nisu uspjeli okružiti navedne snage u Mostaru te ih unišitit. Borbe sa navedenom grupacijom su se vodile sve do borbi za Ivan Sedlo te u borbama za Sarajevo u travnju 1945.

Autor: Hrvoje Mandić

IZVORI I LITERATURA

Neobjavljeni izvori
Arhiv hercegovačko-neretvanske županije (dalje: AHNŽ), Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., (nesređena građa).
Arhiv Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH
Guides to German records Microfilmed at Alexandria, VA. NO. 41. Records of German Field Commands: Division (Part I)., The National Archives, National Archives and Records Service, General Services Administration, Washington, 1964.
Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje: HDA),
Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće“
Svjedočenje Grge Papca, kut.1., O-MG-R II/69.
Svjedočenje Mersija Salković-Elezović, kutt. 3., RII/115.
Svjedočenje Remzije Duranovića, kut. 1., R II/72.
Zbirka mikrofilmova, NOV i PO Hrvatske – VIII. korpus.
Zbirka ustaško-domobranske građe
Objavljeni izvori
ANDRIĆ, Jovan, „Jedinice 3. brigade narodne odbrane u mostarskoj operaciji“, u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
ANIĆ, Nikola, „Dvanaesta dalmatinska brigada u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.,
BIOČIĆ, Ante, „Mostarska operacija“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
DAMJANOVIĆ, Danilo, „Borbe 6. brigade oko Varde i prodor u Mostar“ , u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
Izvještaj Štaba 19. divizije od 27. februara 1945. Štabu 8. korpusa NOVJ o borbama za oslobođenje Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 144.
Izvještaj Štaba VIII. korpusa NOVJ od 25. veljače 1945. Vrhovnom Štabu NOV i POJ o oslobođenju Zapadne Hercegovine i Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZDNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 136.
KAJTAZ, Šaćir, „Uhapšen sam marta 1942. godine“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?
MARASOVIĆ, Olga, „O ilegalnom radu u Mostaru“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
MILIĆ, Vaso, „Odbor narodne pomoći“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?
PAPAC, Grgo, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945., II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?.
RAKO, Milan, „Jedanaesta dalmatinska u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
SALKOVIĆ-ELEZOVIĆ, Mersija, „Među partizanskim obavještajcima“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?
TRGO, Fabijan, „Od oslobođenja Beograda do kraja rata“, (gl. urednici Terzić, Velimir – Brajović Petar – Mihajlovski Kiril), Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941.-1945., od drugog zasjedanja AVNOJ-a do konačne pobede, druga knjiga, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1965.
Zapovijest Štaba 8. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZDNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 69.
KOMNENOVIĆ, Danilo, KRESO, Muharem, „Dvadeset deveta divizija u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
ANIĆ, Nikola, „Dvadeset šesta dalmatinska divizija u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
KNEZOVIĆ, Pavao, „Leo Petrović 1883.-1945.“ u: Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti (gl. ur. fra Ante Marić), Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Franjevačka knjižnica Mostar, Recipe, Mostar, 2008.
Periodika
IVANČIĆ, Gaudencije, fra, „Partizani i franjevački samostan u Mostaru 1945.“ u: Stopama pobijenih, glasilo vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće, br. 1., Široki Brijeg, 2009., 11-16.
JURIŠIĆ, Goran, „Titov antifašizam u svjetlu britanskih dokumenata, drugi dio. Kad neće politika neka govore dokumenti“, u: Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće, godište VI., br. 1 (10), Široki Brijeg, 2013., 30-31.
MANDIĆ, Hrvoje, „Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945. „ u: Polemos. Časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XVI., br. 32., Hrvatsko sociološko društvo i Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 13-30.
MANDIĆ, Hrvoje, „Pokolj hercegovačkih franjevaca 1945.“ u: Naša ognjišta, godina XVL, br. 1-2 (417), Tomislavgrad, 2015., 6-7.
MATKOVIĆ, Blanka, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, u: Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar, br. 7., 2011., 288-231.
Novine
VUKŠIĆ, Tomo, don, „Komesar Čedo Kapor nije dao pokopati franjevce“ u: Večernji list, srijeda 12. veljače 2014., str. 30.
Literatura
ANIĆ, Nikola, Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf Marketing d.o.o., Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb 2005.
ANIĆ, Nikola, Njemačka vojska u Hrvatskoj 1941.-1945., Hrvatski institut za povijest-biblioteka hrvatska povjesnica, Zagreb, 2002.,
ČUVALO, Ante, Od Bleiburga do Ljubuškog. Svjedočenja preživjelih, CroLibertas Publishers, Ljubuški – Chicago, 2014.,
Danilo KOMNENOVIĆ, Danilo – KRESO, Muharem, Dvadeset deveta hercegovačka divizija, Vojno-izdavački zavod, Beograd, 1979.,
ĐIKIĆ, Osman, Dvanaesta hercegovačka NOU brigada, Vojnoizdavački i novinski centar i Arhiv Hercegovine, Beograd, 1990.
GRGUREVIĆ, Dragutin, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1964.,
RAKO, Milan – DRUŽIJANIĆ, Slavko, Jedanaesta dalmatinska biokovska brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1987.,
SCHRAML, Franz, Hrvatsko ratište, Brkić i sin,Zaprešić, 1993.
SUBOTIĆ, Lazar, Kninska i mostarska operacija, Viša vojna akademija JNA, Katedra vojne istorije, Beograd, 1962.,
ŽIVKOVIĆ, Nikola, Srbi u ratnom dnevniku Vermahta, Službeni list, SCG, 2003.


[1]Arhiv hercegovačko neretvanske županije (dalje: AHNŽ), Zbirka ustaško-domobranske građe (dalje: ZUD), Ustaška vojnica, stožer IX. stajaćeg djelatnog zdruga Mostar, Dnevna izvješća za studeni i prosinac, 23-1040/11/1944., kut. 6.;AH, ZUD, 23-1057/24/10. 12. 1944., kut. 6.AH, ZUD, 23-1058/44/12. 12. 1944. kut. 6.; AH, ZUD, 23-1061/77/17. 12. 1944., kut. 6.AH, ZUD, 23-1063/69/14. 12. 1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-1066/94/1944.; AH, ZUD: dodatak dnevnom izvješću, 23-1066/ 94/1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-69/109/1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-1071/119/1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-1072/120/1944. kut. 6, AH, ZUD, 23-1077/142/1944. kut. 6. AH, ZUD, 23-1078/5/1945., kut. 6
[2] Hrvatski državni arhiv, Zagreb, (dalje:HDA), Ustaška vojnica, (dalje: UV), dnevno izvješće Ia br. 31/45, br. 1241/31-1/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 32/45, br. 1243/1-2/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 35/45, br. 1280/4-2/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 33/45, br. 1245/2-2/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 34/45, br. 1247/3-2/1945., kut. 3., Dnevno izvješće Ia br. 35/45, glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga, 4. veljače 1945., HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 35/45, br. 1249/4-2/1945., kut. 3., Dnevno izvješće Ia br. 37/45, glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga, 6. veljače 1945., HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 37/45, br. 1281/6-2/1945., kut. 3., HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 37/45, br. 1281/6-2/1945., kut. 3.
[3] Milan RAKO – Slavko DRUŽIJANIĆ, Jedanaesta dalmatinska biokovska brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1987., 273.
[4] Hrvoje MANDIĆ, „Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945. „ u: Polemos. Časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XVI., br. 32., Hrvatsko sociološko društvo i Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 20-27.
[5] Hrvoje MANDIĆ, „Pokolj hercegovačkih franjevaca 1945.“ u: Naša ognjišta, godina XVL, br. 1-2 (417), Tomislavgrad, 2015., 7.
[6] Izvještaj Štaba 19. divizije od 27. februara 1945. Štabu 8. korpusa NOVJ o borbama za oslobođenje Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 144., 707.
[7]HDA, Zbirka mirofilmova, NOV i PO Hrvatske – VIII. Korpus, mikrofilm D-1181., snimak 295.
[8] Dragutin GRGUREVIĆ, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1964., 189.
[9] Zapovijest Štaba 8. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara. ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 69., str. 297.
[10] Zapovijest Štaba 8. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara. ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 69., 297-298.
[11] Lazar SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, Viša vojna akademija JNA, Katedra vojne istorije, Beograd, 1962., 60.
[12] Blanka MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, u: Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar, br. 7., 2011., 323.
[13] L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 61.
[14] Milan RAKO, „Jedanaesta dalmatinska u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 259-260.B. MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, 322. Usporedi: L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 61.
[15] Danilo DAMJANOVIĆ, „Borbe 6. brigade oko Varde i prodor u Mostar“ , u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 212. D. GRGUREVIĆ, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, 191.
[16] L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 64-65.
[17] Nikola ANIĆ, „Dvanaesta dalmatinska divizija u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 279.
[18] Ante BIOČIĆ, „Mostarska operacija“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 123.
[19] Osman ĐIKIĆ, Dvanaesta hercegovačka NOU brigada, Vojnoizdavački i novinski centar i Arhiv Hercegovine, Beograd, 1990., 174.
[20] Jovan ANDRIĆ, „Jedinica 3. brigade narodne odbrane u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.,397-398.
[21] Nikola ANIĆ, „Dvadeset šesta dalmatinska divizija u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 234. B. MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, 322-323.
[22] Danilo KOMNENOVIĆ, Muharem KRESO, „Dvadeset deveta divizija u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 319. Usporedi: L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 64.
[23] D.K.M, Svjedočenje, 70. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg. Navedeni svjedok navodi oznaku Vojno istorijskog instituta u Beogradu, Arhiv VII. k. 119/8. reg. br. 1-2.
[24]Nakon operacije Bura, i nakon borbi za Široki Brijeg, postrojbe NDH su pretrpjele velike gubitke u ljudstvu i vojnoj opremi, te se nisu bile u stanju nositi sa NOVJ-a u borbi za Mostar. Franz SCHRAML, Hrvatsko ratište, Brkić i sin, Zaprešić, 1993., 106. Usporedi: Nikola ŽIVKOVIĆ, Srbi u ratnom dnevniku Vermahta, Službeni list, SCG, 2003., 164.
[25] Izvještaj Štaba VIII. korpusa NOVJ od 25. veljače 1945. Vrhovnom Štabu NOV i POJ o oslobođenju Zapadne Hercegovine i Mostara. ZDNOR,Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 136., 646.
[26] Nikola ANIĆ, Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf Marketing d.o.o., Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb 2005., 237. Neki podaci govore o 515 poginulih, 1.600 ranjenih i 330 nestalih partizana.
[27]F. SCHRAML, Hrvatsko ratište, 106.
[28] Prilog „Osnovni podaci o mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 23. Usporedi: Izvještaj Štaba VIII. korpusa NOVJ od 25. veljače 1945. Vrhovnom Štabu NOV i POJ o oslobođenju Zapadne Hercegovine i Mostara. ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 136., 647.
[29] U borbama za Mostar uništena je 369. pukovnija u sastavu 369. pješačke divizije. Ona je raspuštena za vrijeme povlačenja njemačke vojske, a ono što je ostalo od naveden pukovnije raspoređeno je u 370. pukovniju 369. pješačke divizije. Omjer stradanje drugih njemačkih postrojbi navedene divizije nije poznat. F. SCHRAML, Hrvatsko ratište, 106-109.
[30]Zadnji sačuvani mikrofilm je rola br. 2156 koja obuhvaća razdoblje ljeta 1943. godine. Guides to German records Microfilmed at Alexandria, VA. NO. 41. Records of German Field Commands: Division (Part I)., The National Archives, National Archives and Records Service, General Services Administration, Washington, 1964., 179-189.
[31]Mate Tomas služio je kao pismonoša a i pisar u Stožeru 9. hrvatske gorske divizije. Ante ČUVALO, Od Bleiburga do Ljubuškog. Svjedočenja preživjelih, CroLibertas Publishers, Ljubuški – Chicago, 2014., 370.
[32] D.K.M., Svjedočenje, 72. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[33] Goran JURIŠIĆ, „Titov antifašizam u svjetlu britanskih dokumenata, drugi dio. Kad neće politika neka govore dokumenti“, u: Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće, godište VI., br. 1 (10), Široki Brijeg, 2013., 31,
[34] Fra Gaudencije IVANČIĆ, „Partizani i franjevački samostan u Mostaru 1945.“ u: Stopama pobijenih, glasilo vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće, br. 1. 2009., 11-12. Usporedi: don Tomo VUKŠIĆ, „Komesar Čedo Kapor nije dao pokopati franjevce“ u: Večernji list, srijeda 12. veljače 2014., str. 30.
[35] B. MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, 324.
[36] Jovan ANDRIĆ, „Jedinica 3. brigade narodne odbrane u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 398.
[37] Olga MARASOVIĆ, „O ilegalnom radu u Mostaru“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 479.
[38] Rukovoditelj obavještajne službe NOP-a, uvijek je u Mostar ulazio u domobranskoj vojnoj uniformi. K.D.M. Svjedočenje, 44. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[39] Muslimani NOP-a sve se više svrstavaju oko inženjera Ragiba Kolakovića, koji je bio jedan od upsolenika institucija NDH u Mostaru, koji se preko svojih špijuna približio Vojislavu – Voji Osmokroviću. Isto, 44.
[40] Jedan od njemačkih obavještajaca, bio je Salko Kajtaz. „Priznao je nakon rata kako je radio za Gestapo, a obnašao je dužnost direktora poduzeća „Čistoća“ u Mostaru i bio miljenik Džemala Bijedića“. D.K.M., Svjedočenje, 44-45. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[41] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Grge Papca, kutija 1., O-MG-R II/69., str. 2. Usporedi: Grgo PAPAC, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: : Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 2.
[42] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Grge Papca, kutija 1., O-MG-R II/69., str. 3. Usporedi: Grgo PAPAC, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: : Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 3.
[43] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Grge Papca, kutija 1., O-MG-R II/69., str. 4. Usporedi: Grgo PAPAC, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: : Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 4.
[44] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Mersija Salković-Elezović, kutija 3., RII/115. Usporedi: Mersija SALKOVIĆ-ELEZOVIĆalković, „Među partizanskim obavještajcima“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 9.
[45] Vaso MILIĆ, „Odbor narodne pomoći“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 6.
[46] Vaso MILIĆ, „Odbor narodne pomoći“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 7.
[47] Arhiv Hercegovačko-neretvanske županije (dalje: AHNŽ), Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Remzije Duranovića, kutija 1., R II/72, str. 53.
[48] Komandant čete je bio Ludvig Luče Kujundžić, komesar Mehmed Đukić, a komandanti vodova, koji su bili organizirani po rejonima, bili su: u prvom redu Husnija Balić, u drugom, Mihad Hadžiosmanović, u trećem Dževad Spahić, i u četvrtom rejonu Šefika Mišić. Muhamed KRESO i drugi, „Crvena Donja mahala“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 36.
[49] Muhamed KRESO i drugi, „Crvena Donja mahala“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 37.
[50] Muhamed KRESO i drugi, „Crvena Donja mahala“,n41.
[51]Isto, 43.
[52] D.K.M., Svjedočenje, 68. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[53] Pavao KNEZOVIĆ, „Leo Petrović 1883.-1945.“ u: Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti (gl. ur. fra Ante Marić), Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Franjevačka knjižnica Mostar, Recipe, Mostar, 2008., 110.
[54]D.K.M, Svjedočenje, 71. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[55] Šaćir Kajtaz u svom referatu „Uhapšen sam marta 1942. godine“ svjedoči kako je dobio direktivu od Vase Miskina Crnog za izvlačenje fra Lea Petrovića 1943. godine. Šaćir KAJTAZ, „Uhapšen sam marta 1942. godine“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 2-3.
[56]Blanka MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, u: Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar, br. 7., 323.
[57]Arhiv Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH, iskazi poznati autoru.
[58]Fadil Numić navodi netočan podatak da su snage NOVJ-a osvojili istočni dio grada 14. veljače 1945.
[59]AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Fadila Numića „Preko Bune u Mostar“, kutija 1., str. 2.
[60] Dinko ŠAKIĆ, S poglavnikom u Alpama, 1946. godine (Dio uspomena iz veće cjeline), Laus d.o.o., Split, 2001., 57.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati