Huda jama – Stotine tisuća nezadovoljnih gledatelja HRT-a

1

Razina obilježavanja i medijskog praćenja nekog događaja  je bitna i jasno svjedoči  odnos prema događaju koji se prati, obilježava ili komentira. Urednici na HRT-u to jako dobro znaju. A zna i javnost.

Razina kojom su urednici HRT-a pratili prvo komemoriranje i sahranu posmrtnih ostataka  žrtava komunističkog antifašizma u Hudoj Jami, bjelodano oslikava njihovu/ našu tužnu, duboku nesigurnost, strah i nesnalaženje u demokratskom duštvu. Unatoč jasnim postulatima i nesumnjivim demokratskim slobodama, nisu smogli ni mrvicu stvarnog pijeteta. Ukoliko je u pozadini sramotnog pristupa komemoriranju nešto drugo, neki dublji ideološki uzrok, tada takav postupak mora i hoće, postati tema šire javne rasprave.

Odlučili su da događaj ne zaslužuje izravan prijenos, unatoč povijesnom značaju. Marginaliziranjem, opstrukcijom a time i zaboravom, žrtve su, ovaj put, ponovno ubili urednici HRT-a.

Činili su to 45 godina zločinački orjunaško-komunistički zapovjednici, operativci i društvenjaci, uspostavom zabrane sjećanja pod prijetnjom smrću. Njihov put su 26 godina morbidno podržavali ideološki sljednici, opstrukcijom institucionalnih pokušaja suočavanja s prošlošću, pronalaženja i obilježavanja grobišta. Civilizacijski grijeh još uvijek podržava nekolicina protudemokratski i protueuropski indoktriniranih kvaziintelektualaca. 

Nažalost, i HRT je ovime minorizirao patnje i žrtve. Pri valoriziranju događaja nisu uvažili nazočnost cjelokupnog državnog vrha Hrvatske i Slovenije. Potrebno je naglasiti da u vrijeme komemoracije Jasenovca, HRT izravno prenosi čak i politikantske govore pseudoaktivista. Ovdje su govorili predsjenici dviju država, nazočili predsjednici hrvatskog Sabora i Vlade.  Ignorirali su čak i matematičku snagu žrtve koja  broji tridesetak a možda i više Srebrenica, dvostruko više od žrtava atomskih bombi u Japanu.

HRT je također potpuno ignorirao premijeru dokumentarnog filma Romana Ljeljaka,  Huda jama-strogo čuvana tajna, dan uoči komemoracije. Najposjećeniju promocija dokumentarnog filma u posljednjih nekoliko godina.

Ako su strahom, naslijeđenim iz komunističkog mraka bili onesposobljeni adekvatno sadržajem pokriti 5 sati izravnog prijenosa, trebali su samo malo gledati oko sebe. Jednostavno je, uključi se kamera, u pozadini se pusti tihu glazbu, malo se prekopa bogata arhivska građa njihove/ naše?, medijske kuće i uz direktan prijenos puštaju se nizovi fotografija i dokumentarnih isječaka. Tako bi zbjegli bilo kakvu politizaciju prijenosa. Evo kako to radi hrvatski dragovoljac, branitelj Trpinjske ceste, zatočenik srpskih koncentracijskih logora i nadasve umjetnik, Marijofil Andrijanić.

Patetično? Tko bi to gledao? Reći ću vam tko bi to gledao. Bez daha bi prijenos gledale stotine tisuća, supružnika, braće, sestara, djece, unuka i praunuka ,bez suda pogubljenih žrtava. I vjerojatno bi se uz takav sadržaj ekrana, nakon 71 godine grča, prolilo mnoštvo olakšavajućih suza. Eter  bi  odisao dobrim, nagovještaj međusobnog uvažavanja patnji i stradanja, blagotvorno bi lijegao na rane.

Nažalost, HRT je nastavio politiku razdora. Podsjećam,pod SDP-ovom partijskom palicom ukida se saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom Bleiburga.

Komisija za istraživanje rata i poraća, kao neovisno i nepolitičko tijelo, ukinuta je 2000., odlukom SDP-a pod Račanom. Hebrang uspijeva nakon 12 godina opstrukcije iz raznih izvora, opet reaktivirati komisiju, da bi je nakon dvije godine Milanović sveo na minornu razinu unutar ministarstva branitelja. Kočenje rada  monstruozno je nastavio Fred Matić uz obilatu pomoć pukovnika Grujića.

HRT je tijekom tog dana propustio adekvatno komentirati ovaj dijabolični slijed. Istraživačko novinarstvo je posrnulo pod naslijeđenim strahom i/ ili indoktriniranošću jugokomunizma. Nove ožiljke na hrvatsku suverenističku dušu nanio je Gordan Beus, prigodom gostovanja u emisiji Tema dana, navečer po komemoraciji. Lukavim, zmijskim konstrukcijama sugerirao je da su pripadnici „kvinsliških formacija“ pružali otpor nakon završetka rata, pa su po njegovom, komunistički satrapi skoro pa imali pravo na masovne egzekucije. Jadni akindžija Beusan je zaboravio civilne žrtve, zaboravio je da bi takvim, njegovim mjerilima, HV tijekom Oluje imala „pravo“ pobiti cjelokupno srpsko stanovništvo na okupiranom području Hrvatske. I takvog čovjeka, takvog kajafu je HRT pozvao komentirati takav dan! Nitko ga nije pitao zašto je ignorirao događaj. Zašto komemoraciji nisu nazočili predstavnici SDPa, gdje su bili saborski predstavnici manjina i gdje su se zagubili svenazočni Milan Bandić i predstavnici Pusićevog NGO sektora?!

Odgovornost za ovaj grubi civilizacijski prijestup leži na slijedećima:

  1. ravnatelj programa Dražen Miočić
  2. rukovoditeljica IMS-a Katarina Periša Čakarun
  3. glavni urednici prvog i četvrtog kanala Miro Branković i Tončica Čeljuska
  4. programsko vijeće: Maja Sever, Josip Jelić, Zdravko Kedžo, Bruno Kragić, Ivica Maštruko, Aleksandar Milošević, Arsen Oremović, Sanja Ravlić, Neda Ritz, Zoran Šangut.

A.G.Matoš im prije sto godina poručuje:

….Te korizme gladne, zulumćari škuri,

Mlakonje, mekušci, bezočni panduri,

Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine,

Mešetari moje — tvoje domovine!

Piljarice glasne, silom — barjaktari,

Ruševine svijesti, žbiri i hotkari,

Satrapi što puze, mudri idioti,

Uljezi, kajafe, lažni sankiloti

Što mjesto žetve

Žanju kletve:

Strpaše me u grob i to im još malo —

Hrvatske ih sise mlijeko razgubalo….

Nakon svih muka,prošlih i budućih, ipak nam ostaje nada u bolje sutra te istinsko poštivanje europskih i demokratskih civilizacijskih tekovina, među kojima i europske  Rezolucije o europskoj savjesti i totalitarizmuRezolucije Vijeća Europe 1481  o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima,  te hrvatske saborske Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.   

Željko Maršić-Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

  • bakran

    Sve te komunjarske opstrukcije, zataškavanja istine i subverzivna ponašanja treba jednom za svagda sasjeći serioznom LUSTRACIJOM. Posebno bi se pritom trebalo pozabaviti tim tzv. ‘intelektualcima’ koji su se drznuli napisati onaj sramotan i do pakla lažljiv pamflet na stranici te tzv. ‘Radničke fronte’. To su opasni luđaci, čije bi stranačko djelovanje trebalo zakonski zabraniti. Jedno je sloboda govora, a drugo rigidno djelovanje na tragu najgore komunistčke diktatutre. Treba se dočepati njihovih imena, i posebno sve one koji eventualno djeluju na javnim pozicijama, kao npr. nastavnici u svim segmentima obrazovanja (od osnovnoškolskog do sveučilišnog), treba izbaciti sa svojih radnih mjesta. Ne privremeno suspendirati, nego im DATI OTKAZ!