Pratite nas

Kolumne

Huškanje Dalmacije protiv “neprijateljskog Zagreba”

Objavljeno

na

Prema studenom svršetku 2014.

Vrijeme pristojno za ovo doba godine, no vozači ipak stavljaju zimske gume (ah, da su očevi sada vladajućih imali gumice!) Klimatske promjene ipak ostavljaju posljedice – lignje plivaju Pantovčakom, a dikobrazi lutaju hrvatskim šumama i gorama. HEP trlja ruke jer u gradovima mjesec dana prije Božića sve svijetli kao za Božić i sve je puno optimizma (Grčić: Veselje ti navješćujem, puče…) dvanaesti kvartal za redom. Meni se čini da svi nekako žele da ova prokleta godina što prije završi, godina ledomorna, kišomorna i sve više gladomorna.

HEP će sagraditi još veće dvore no što ih dovršava u Zagrebu, a struja ne će pojeftiniti jer kiša nije padala gdje je trebala (Sahara, recimo). Benzin je minimalno pojeftinio nakon što je barel nafte pojefitinio maksimalno – rečeno hepovskim rječnikom: benzin je pojefitinio svugdje osim tamo gdje treba. Tako se prave budale od hrvatskih vozača koji plaćaju tolike namete, harače i poreze da će na kraju završiti kao biciklisti, što je ekološki opravdano i samo pomalo sliči na Kinu u doba kulturne revolucije.

Sada se bogata kineska elita vozi u sjajnim autima, putuje po svijetu i gleda gdje bi uložila i koje bi europske zemlje založile, pa su tako svrnuli oči na od Boga i ljudi zaboravljenu jugoistočnu Europu i okupili u Beogradu balkansku sitnež pod kojom u Pekingu ( i Zagrebu) vode i Hrvatsku, a da nije bilo te vucibatine i notornog zločinca Šešelja, pridružila bi se i aktualna vlast u Hrvatskoj – ovako, zbog rečenoga se Šešešlja čak se ni zadnji srbofili nisu usudili iz Zagreba krenuti u Beograd, propustivši priliku da Kinezima legnu pod noge. Još im je u ustima gorak okus od raznih hrvatskosaborskih i bruxelleskih deklaracija suprotiva divljanju haaškoga otpuštenika koje (divljanje) nisu smatrali vrijednim nerviranja jer je na kraju krajeva velika Srbija uglavnom isto što i Jugoslavija čiju sliku ljube, i lijepo bi odšutili da su mogli, ali ih je natjeralo da i oni nešto promrse. Podsjeća me to na onoga bivšeg ministra Jovanovića, a u nastavku teksta objasnit ću zašto.

Hrabri dečki s HTV-a

Mislim da je bila srijeda, kadli sam slučajno u neko čudno podnevno vrijeme vidio izvrstan dokumentarni film (Saša Kosanović) o događajima na lanjskoj utakmici Srbija-Hrvatska u Beogradu, nogometnoj, naime. Gledao sam ja tu utakmicu svojedobno na televiziji, ali bijah uskraćen – kao i vi, poštovani čitatelji – za sve one ljepote što su se tada događale jer je cvala ljubav hrvatske jugoslavenske i četničke srbijanske vlasti pa je sve što bi toj idili stalo na put trebalo biti skriveno od hrvatske publike, ili barem ublaženo. No, kako se stvari mijenjaju na žalost jugoslavena i slične klateži, kako se nad ljubavnu vezu ponekad navuku crni oblaci, tako je valjda procijenjeno da u ovom mračnom šešeljevskom cirkusu i otvorenim (nikad zatvorenim) općim posezanjem za hrvatskim teritorijem – publikum of Croatia može napokon i na Hrvatskoj televiziji vidjeti detalje bračnih nezgoda iz 2013.

Paljenje hrv zastaveDa se hrvatska himna na beogradskom stadionu nije čula od silne dreke, znali smo i tada. No da su drečavci istodobno pokazivali (goli do pojasa) raspoznatljivu gestu klanja prelazeći prljavim prstima preko grla, vidjelo se tek u rečenom dokumentarcu. Krupno snimljena, izbezumljena od mržnje, ta su lica mladih i vrlo mladih ljudi na svoj primitivan i zlokoban način govorila isto što i ispuštenik Šešelj ovih dana, spremni na realizaciju. Šešelj im nije trebao. Da je bilo paljenja hrvatske zastave, znali smo i tada, ali da je izgorjelo njih dvadeset i šest, e to nismo znali jer nam redatelj (urednik) nisu tada pokazali. Da je ondje bio tada još ministar u snazi Jovanović i da je prešutio paljenje zastava, da je ostao do kraja utakmice sretno se smješkajući, i to smo znali, ali je u dokumentarcu objavljena cijela njegova izjava te večeri.

Hrvatsko glumisteNa pitanje kako komentira paljenje hrvatskih zastava, još sav znojan od vatre i blažen što je bio nazočan činu o kojemu valjda sanja svake noći, crveni kadar rumen od ognja izgovorio je nekoliko floskula, a hrvatske zastave jednostavno nije spomenuo, nije se na njih osvrnuo, na pitanje nije odgovorio. Spomenuti dokumentarni film imao je i nenogometnih kadrova, s ljudima koji u Srbiji misle nešto malo drukčije nego većina, a i oni su se vadili na – prečane. Jest da je odvratno što se događalo, ali – koliko se dalo razumjeti – protuhrvatski mrzitelji nisu iz Srbije, nego dolaze na utakmice u Beograd iz Bosne i Hrvatske. Tako se amnestira, kao i za srbijansku agresiju na Hrvatsku: Srbija nema s tim ništa, iz Srbije nisu polazili tenkovi obasipani cvijećem, u Srbiji nije bilo logora. Štoviše, Srbija tada nije ni postojala. Samo Jugoslavija koju su grozni ustaše htjeli „rasturiti”.

Nagrade, nagrade

Da me nešto nije zasmetalo, ne bih komentirao dodjelu nagrada zaslužnim cjeloživotnim i godišnjim kazališnim glumcima jer je predstava bila dosadna kao i uvijek, a tek poneka iskra duhovitosti odmah je gašena vatrogasnim aparatima. Ne bih ni ulazio u to, velim, da se svečanost nije odvijala nekoliko dana nakon neprijateljskoga čina u bivšem HNK u Rijeci kada su, usput, na najprostačkiji mogući način izvrijeđani mnogi hrvatski glumci. A njihovi se kolege nisu oglasili kao branša, kao hrvatski glumci, kao hrvatsko glumište u cjelini koje ne može i ne smije prešutjeti takav skandal jer bi to bilo isto kao da je Hrvatska prešutjela Šešeljevo neprijateljsko divljanje. A moglo se barem nešto oštro i odlučno reći na toj dodjeli nagrada, barem ne bi bilo dosadno. (Jedino je sjajni glumac Lončar rekao nešto u stilu: izbacimo politiku iz kazališta, ali….)

Strossmayer

U utorak, čini mi se, u HAZU je na najvišem katu obilježena obljetnica zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Jedna je velika dvorana ispunjena portretima biskupa Strossmayera, koji je često pozirao u raznim razdobljima života. Najbolje slike: Vlaho Bukovac i Mirko Rački, s naglaskom na Račkom. Predsjednik HAZU, akademik Kusić, govorio o biskupu zaslužnom za hrvatsku kulturu, štoviše na stanovit način spasitelju, a ne samo dobročinitelju hrvatske kulture. Uglavnom točno. Na jugoslavensku biskupovu nit nije se nitko ni osvrnuo, kao da je nije ni bilo, što je neke vjerojatno zasmetalo.

Primjerice Budimira Lončara koji je očito na popisu gostiju mnogih kulturnih institucija i one ga uredno pozivaju na „događaje”, kao da ne znaju što bi od njih ostalo da je embargo na uvoz oružja (embargo na hrvatsku državu) u Lončarovoj produkciji svojedobno imao efekta, kao da ne znaju da bi se vratila JAZ, ali i Jazovka… Usput, čitam razgovor s gospodinom Babićem koji podsjeća na pucnjavu u Australiji svršetkom osamdesetih, kada je pred jugoslavenskim konzulatom teško ranjen mladi Tokić, a jugoslavenskoga pucača tadanja Jugoslavija nije htjela izručiti pa su se „diplomati” morali pokupiti iz Australije. Tko je dočekao pucače i teroriste u Beogradu? Pa tko? Budimir Lončar, Josipovićeva i Mesićeva uzdanica.

Pedofilija

Kolinda Grabar KitarovićPoznajem mnoge mirne i dobrućudne ljude koji su (između ostalog) protiv smrtne kazne bilo gdje u svijetu, ali na spomen pedofila naglo zašute i vidi se da ne bi imali ništa protiv. Kolinda Grabar Kitarović ne ide tako daleko, naravno, ali je njezina ideja o kemijskoj kastraciji pedofila naišla na čudne reakcije crvenoga političkog i medijskog krila (riječ „krila” nije posve dobra jer sada još samo trčkaraju kao kokoši). Otkud to? Pa sjetite se jovanovićevskih nametanja rodne ideologije, sjetite se kako je ubrzo razotkriveno da su očevi te idiotske ideologije bili i jesu – pedofili. Pa ne će valjda sada isti ti crveni kemijski onemoćati svoje ljubimce i satove rodne ideologije u školama zamijeniti satovima kemije…

Šešelj u „Bujici”

Bez obzira tko što mislio o nastupu ispuštenoga srbijanskog zločinca na jednoj hrvatskoj televiziji, zadaća informiranja hrvatske javnosti je na paradoksalan način ispunjena. O Josipoviću i njegovu ocu dobili smo nove podatke, što partizanske što privatne, a poznate o rodoslovnom stablu V. Pusić i njezina brata ponovili kao obvezatno štivo.

2×2 komunikacije

Lažnim anketama napokon netko i parira, naime 2×1 komunikacije, kako se zove nova anketarska sila koju sam zapazio nedavno u vrijeme izbora za Sisačko-moslavačkog župana. Tada je, naime, pogodila rezultat točno u sridu. A što sada kaže o stanju nacije? Da je oko 84 posto Hrvata protiv štetočinja na vlasti – i nije neko otkriće, da je 62 posto Hrvata za prijevremene izbore – lijep je dokaz za ono o čemu larmam već godinu dana, ali da HDZ samostalno ima 36 posto, a SDP i Orah zajedno jedva dvadeset, to je već značajno iznašašće i raduje me. A gdje je još HSS s 3,3 posto, gdje Hrast s 2,4o posto, pa HSP, HSP-AS, BUZ itd. Pa što se čeka s prijevremenim izborima, molim vas? Da krepamo za plotom? Da. A u poznatoj priči „Ljepotica i zvijer” ljepotica u ovom trenutku ima blizu 43 posto, a kuhana noga malo više od 40.

Papa u Bruxellesu

U Dnevniku HTV-a papa je dobio izvrsno osmo mjesto (S. Alfier) jer je bilo važnijih vijesti. Imao je papa što reći u Europi i uglavnom je sve točno rekao, ali se poskliznuo na jugoistočnoj gdje su bili nekakvi ratovi. Da je bio jasniji…neka mu Bog oprosti. Kao da mu je Josipović pisao taj dio govora, oprosti mi Bože.

Podjele i nogomet

Prosvjed nogomet RivaTrideset tisuća na Rivi, kako kažu službeni podatci, četrdeset tisuća po Laliću pozvanom na HTV (ali ga voditeljica neoprezno demantira i izgovara brojku: deset tisuća)…no bilo kako bilo zakuhalo se i zakrvilo. Crveni je plan za sada uspio i Hrvati se podijelili, što je i bit ove operacije vođene s Pantovčaka.

Da plan ne uspije u cijelosti, to jest da na kraju doživi zasluženi poraz, treba utvrditi kronologiju: s Pantovčaka su kao mete označeni Šuker i HNS u drugom pokušaju razaranja hrvatskoga nogometa , nakon što je hrvatski političar srpske narodnosti Jovanović u prvom udario u tvrdo, a jedini je njegov uspjeh bila smrt Vlatka Markovića kojoj su događaji pridonijeli. Sada je palicu preuzeo srpskohrvatski predsjednik Josipović i stao burgijati protiv HNS-a, nesretan što nesposobni njegovi crveni nisu nikada uspjeli preuzeti tu instituciju u kojoj većinu čine grozni hadezeovci.

Riva prosvjed2Brzo su nađene poluge u Splitu sa zadaćom da učine nešto radikalno, kao što je recimo neodigravanje utakmice s Dinamom u Zagrebu, a razlog će biti nepušteni navijači. Taj će događaj, računali su točno na Pantovčaku, podići tlak hajdukovcima u Dalmaciji (ali i Hercegovini), to više što HNS ima na duši i podosta grijeha prema Hajduku. I onda će se dogoditi Riva,ona Riva koje se crveni tako pribojavaju, a sada su je zazvali i trljaju ruke – uspjeli su podijeliti Hrvate, za što im nisu bili potrebni Srbi kao Khuenu.

Lijepo. I što sada? Ako me je išta zasmetalo u toj nogometnoj Rivi, bio je plakat na kojemu je pisalo ZG=BG. Riječ je otvorenom huškanju Dalmacije protiv „neprijateljskog Zagreba”, huškanju koje je latentno od početka stvaranja samostalne hrvatske države i ispililo se tek u neuspješne autonomaške strančice koje su brzo nestale, a upravo su se Dalmatinci pokazali kao strastveni stjegonoše hrvatstva, da ne velim univerzalnog. Takva Dalmacija i Dalmatinci crvenima idu užasno na živce, a kako ništa pametnije nisu smislili, pokušavaju preko nogometa. I za sada uspijevaju.

Stati na loptu – jedina je prava misao izrečena ovih dana, prići problemu racionalno i analitički, vidjeti što jest „politika”, a što nije, razgovarati o nogometu kao igri ako je to u Hrvatskoj moguće, vidjeti točno što je to zasmetalo Hajduk zadnjih godina ili predzadnjih, ispraviti ako je moguće ili se barem ispričati, okrenuti stranicu na način da Hajduk ne bude isključen iz igre (odlučivanja) i – što je najvažnije – razumjeti da su više ili manje opravdane nogometne strasti na bezočan način iskorištene u Josipovićeve svrhe. Učiniti sve to makar netko i ode, pa se za jednu stubu povuče i „kolerični Mamić”. I dobro protresti sudačku organizaciju da se ne događa, kao što se zbilo: nekoliko sati poslije Rive na praznom Poljudu Hajduku nije dosuđen čisti gol.

Nisam ni ja bez veza u Dalmaciji, pa me zovu ljudi, recimo iz Kaštela, ali ne samo iz Kaštela. I prije nego ja – govore isto kao i ja.Već su sve razumjeli.Podli plan s Pantovčaka ne će proći.

Još jednom o monetizaciji

Časopis „Autoklub” koji čitam kao vozač, ali ne u vožnji, nije bio niti jest oduševljen monetizacijskom idejom, što je bilo i jest vidljivo iz niza napisa. Umjesto koncesije strancima, zorno i vjerodostojno časopis tumači kako da hrvatske autoceste ostanu u hrvatskim rukama a u tomu im pomognu – upravo stranci. Kako? Izvorna je zamisao njemačka, a autor ministar prometa Alexander Dobrindt koji umjesto do sada besplatnih autocesta i cesta uopće, uvodi vinjete. Pa ako se želite voziti po bilo kojoj njemačkoj cesti, a nekmoli autocesti, morate zalijepiti vinjetu koja vas košta deset eura za deset dana, 22 za dva mjeseca, godišnje 130.

I u čemu je ljepota toga poteza? Za Nijemce u činjenici da će vinjetu dobivati besplatno, a plaćat će stranci. (Doduše i Nijemci moraju kupiti godišnju vinjetu, ali im se za taj iznos smanjuju drugi vozački porezi). Dobrindt očekuje blizu četiri milijarde eura prihoda. Hrvatska bi po istoj špranci također dobivala godišnje četiri milijarde, ali kuna. A klatež namjerava dati autoceste u beskonačnu koncesiju – za koliko ono? Dvadeset milijardi?

Donosi „Autoklub” i drugi jedan izračun iz kojega proizlazi da su vozači jedini pouzdani punitelji proračuna (državnog, županijskih itd.). S koliko novaca sudjeluju? S milijardama. I tako sve dok ljudi potpuno ne bankrotiraju, dok ne postanemo ekološki čista, biciklistička nacija. I dok na kraju i bicikle ne založimo na pedesetak godina.

Papa u Carigradu

Iskreni sljednik plemenite ideje o jedinstvu kršćana, papa Franjo se u Carigradu lijepo družio s Bartolomejem I. koji je teoretski poglavar pravoslavnih gdje god se nalazili, ali za razliku od katoličkoga poglavara nema u zbilji težinu i moć. Istočnogrčka crkva se atomizirala postajući krunicom državnih crkava, često međusobno suprotstavljenih, pa papa i nema za sugovornika jednu osobu ovlaštenu za pregovore. Dok je tako, sve će ostati na zamisli koja nije od jučer (sjetimo se Križanića). Štoviše, ta je ideja stara isto toliko koliko i raskol .

Bizant i Bugari

U časopisu Nacionalne zajednice Bugara u RH, „Rodna riječ”, piše Diana Glasnova o tisućitoj obljetnici smrti cara Samuila koji je vladao od 997. do 1014. godine i podosta napakostio Bizantu, ali i Hrvatskoj koju je opljačkao sve do Zadra. Progonio je i svoje rođake, te je njih četrnaest našlo utočište kod kralja Držislava koji ih je primio i nastanio u podgrađju Klisa. Po tvrdnji Rudolfa Horvata oni su 994. dali novac za gradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.

A kako je umro? Godina njegove smrti poklapa se s izgubljenom bitkom kod sela Ključ (Belasička bitka) nakon koje su Bizantinci oslijepili petnaest tisuća zarobljenih Bugara, a svakom stotom ostavili po jedno oko da vodi ostale – Samuilu. Kada ih je car vidio, kaže predaja, onesvijestio se i pao na zemlju,umro od srčanog udara.

Nije od toga doba

220px-Spomen ploca Prosinacke zrtve Trg 020809Kad sam već spomenuo Klis i Solin, ne mogu odoljeti i ne reći: autocesta (ili što je već) između Klisa i Solina nije planirana i započeta u vrijeme kralja Držislava, premda se nekima čini da jest. Gradila se svega tridesetak godina, ali je sada napokon dovršena, tvrdi se. Tako je napokon u stvari 2014. dovršena i nacionalistička autocesta Zagreb – Split. Još preostaje završiti nacionalističku autocestu do Dubrovnika, preko nacionalističkog Pelješkog mosta, čiju je gradnju antifašistička aktualna vlast zaustavila prije tri godine. Ako se Hrvate ne može podijeliti, barem ih se može odijeliti, misle oni. Krivo.

Prosinačke žrtve

Ulazimo u prosinac, sjećamo se prosinačkih žrtava. Da? Pitajte koga na ulici, ne će znati o čemu se radi. I o komu. A sve je povezano, tadanja i sadanja Orjuna. Da su se ljudi malo bolje (samo)obrazovali, da više znaju o svojoj povijesti, povijesti svoje domovine, da ih nisu odgajali komunistički udžbenici na koje sve više sliče i ovi današnji hrvatski, sve bi lako povezivali i brzo reagirali. Ovako bi mogli glasovati za Pusiće, Pusićke i Josipoviće, pa postati njihovim prosinačkim žrtvama na izborima.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati