Connect with us

Kolumne

Hvala Bogu da smo, zahvaljujući Šeksu, Kosorici i lažnom referendumu, ušli u EU

Published

on

Sada zamislite one jadne zatucane Ruse koji su izvan EU!

Hvala Bogu da smo, zahvaljujući Šeksu, Kosorici i njihovom lažnom referendumu ušli u EU. Da se referendum morao održati po pravilima koje sada politička nomenklutura želi nametnuti Željki Markić, ostali bismo mi na brdovitom Balkanu.

Fatalisti bi rekli “pa što?”.

hrvatska-europska-unija-proslavaSasvim drugačije bi zvučala vijest koja nam dolazi od naših ratnih saveznika iz 2. svjetskog rata, a to je radosna činjenica da je incest prirodno čovjekovo pravo. Da nismo u EU, ta bi vijest balkancima ušla na jedno klempavo uho i brzo izašla kroz drugo neoprano. Ali sad smo mi unutra zahvaljujući Vladi i Jadrankinoj vladi. Mi smo dio epohalnog otkrića. Sad se ponosni ex balkanski očevi mogu s zanimanjem zagledati u stražnjice svojih sestara i kćeri. Sad ona genijalna i poznata balkanska uzrećica j…. ti sestru ima puno šire značenje. Sestre će recimo biti na daleko većoj cijeni nego dosad. Uz dosadašnje dostignuće, kao što je homoseksualnost, sad imamo još veće i još naprednije: incest. Očekuje se da se legalizira i približi radnom narodu i narodnostima čak i seks sa životinjama. Svi manje više, osim nekoliko psihopata, volimo životinje. Empirijsko istraživanje u EU pokazat će da životinje, uz uzajamnu ljubav prema ljudima, očekuju i nešto više. Do sada su nešto više osjetile pudlice i pekinezeri. Sad je prvi zadatak EU seksolozima da vide što o tome misle recimo konji. I onda na kraju majka svih otkrića. I tu se u EU otišlo dosta daleko. Osobito u naprednoj Nizozemskoj. Pedofilija! Treba samo znanstveno zaključiti da je naravno pravo ljudi u EU da naganjaju djecu gdje stignu. Tu nam je oči otvorio Alfred Kinsey svjetski priznat homoseksualac i pedofil ali ni on ne može otvoriti krmeljave oči ognjištarima, rigidnim desničarima i antieuropejcima. Jedino što takovi znaju je zagasiti svjetlo i raditi djecu, pa dok ide ide. Srećom imamo herr Štulhofera i udrugu Queer i njenu perjanicu Zvonimira dobricu koji nam svako malo dovode u Lijepu našu prijatelje naše dijece pedofile. Njima u čast mi smo čak modernizirali i humanizirali naš Kazneni zakon pa danas, ako recimo klipan koji nije navršio 15.g., siluje curicu od 14.g., on kazneno ne odgovara. Eventualno mora – to ako želi – otići u Centar za socijalni rad gdje će ga tete povući za uši i reć “ne, ne! To se ne smije raditi! Ako to još jednom napraviš pozvat ćemo ti roditelje na razgovor”.

Sada zamislite one jadne zatucane Ruse koji su izvan EU. Džabe im Tolstoj, Dostojevski, Šolohov, Majkovski, Puškin, Čehov. Što im vrijede 5 Nobela za književnost koju su dobili Ivan Aleksejević Bunjin, Boris Leonidović Pasternak, Mihael Aleksandrovič Šolohov, Aleksandar Isajevič Solženjicin i Joseph Brodsky kad nisu na vrijeme shvatili vrijednost incesta i pedofilije te istospolnih brakova. Sergej Aleksandrovič Jesenjin, najveći ruski pjesnik sela i prirode, nije imao tu sreću da dočeka otkriće kako je incest prirodno pravo nas pripadnika drage Europske unije. Eu – koja je iz svog Lisabonskog sporazuma izbacila kršćanstvo – nije po tome različita od ISIL-a koji imaju isti stav prema kršćanstvu. Zato su u EU svi pravi i tvrdi borci protiv korupcije. Od 27 kandidata za mjesto povjerenika u novoj Komisiji – pod vodstvom Jean-Claudea Junckera – više od njih polovice nema ništa, ni dionice, ni ušteđevine, ni nekretnina. Kao novi EU ministri u idealnoj su poziciji da tu svoju imovinsku karticu kroz 4 g., malo upotpune. Još je najbogatiji povjerenik ili ti ministar drug koji je 1990.g., bio komandir milcijske stanice u Omišu. I zato, hvala ti Bože, što si nam podario i HDZovu vladu i Vladu Šeksa i mudru Jadranku pa smo se u zadnji čas ukrcali u Titanic koji je već lagano tonuo. Iako sam to već negdje pročitao, tek sad mi je ta misao počela prodirati u moju retrogradnu desničarsku podsvijest. Putin. Vladimir Vladimirovič Putin. Zadnja linija obrane protiv homića, pedofila, incesta, istospolnih brakova.

Immanuel Kant je napisao: “Tko svoju požudu zna zadovoljiti, pametan je, tko je zna obuzdati, mudar je”.

kant cbJoš Hrvatska ni propala…. Dok je kreativnih i pametnih Hrvata i Hrvatica uvijek ima nade. Oduševila me ovih dana profesorica Marina Čubrić. Ona godinama sastavlja pitanja za testove hrvatskog jezika na državnoj maturi. U njima uvjiek ista pitanja o Krleži, Mažuraniću, Držiću, Maruliću, Menčetiću, Luciću, Zoraniću, Hektoroviću. Marina umire od dosade. Često joj od zijevanja idu krokodilske suze na oči. Jednog lijepog kišnog dana potužila se naša Marina novinarki Večernjaka Ireni Kusturi: “Trebamo zaboraviti ovo što imamo i krenuti ispočetka…” Nešto k’o partizani 45-te godine. Prije rata nismo imali ništa, a onda su došli Nijemci i uništili nam sve. Profa priznaje da je to vrh hrvatske i renesansne književnosti. Ali zašto mučiti jadnu djecu s Krležom i njegovim Glembajevim. Ili tupiti ih s Mažuranićem i Smail-agom Čengićem. To neka uče djeca u Bosni. Profesorica je pokrenula kulturnu revoluciju. Gledam neki dan na TV-u novinarku inspirirana mudrim prijedlogom, pita klinčadiju što bi oni odabrali za obaveznu lektiru. Mladi, kao i uvijek, mudri i progresivni. Djevojčice kažu da ima krasnih ljubića i da je to to. Jedan naročito književno nadaren misli da bi bilo dobro razmisliti o Gospodaru prstenova. Nitko ni riječi o Shakespearu, Cervantesu, Dostojevskom i što je upravo skandalozno nitko ni da spomene “Što je muškarac bez brkova” češki afirmiranog Ante Tomića.

Što je tek s Jergovićem, Juricom Pavičićem, mladim i perpektivnim Predragom Matvejvićem. Za Slobodana Novaka i Ivana Aralicu nisu ni čuli. Za Karla Marxa su čuli jer je pisao lijepe romane o Winnetou, Old Šeterhendu i Old Surehendu. I zato palac gore za zdrave i progresivne ideje naše Marine. Ne mogu našu djecu tupiti stari i ofucani pisci. Djeca su stalno na internetu, igraju igrice, pomalo i šmrču i onda – umjesto da ih se relaksira – plaši ih se sa Krležom i Mažuranićem. To dječicu čini nervoznima pa učitelji i profesori ponekad popiju i koju šljagu, šamarčinu i vritnjak. Ako im učitelji i profesori to, ne daj Bože, zamjere i krivo ih pogledaju odmah se diže kažiprst Ivane Milas pravobraniteljice za djecu. I profe su manje od makova zrna. Još da umjesto Glembajevih i Smrti Smail-age Čengića mogu na maturi pričati o ljubićima i Karl Marxu i njegovim Indijancima djeca nikada ne bi imala ozbiljan razlog za tabanje profesora.

Aristotel je napisao:” Dosada i dokolica su majka filozofije”. I “Sreća se nalazi u dokolici”. Stoga, omogućimo našoj djeci da budu sretni filozofi.

ivo josipovicCrveni pomalo paničare od straha zbog gubitka vlasti. Gledajući naše nadasve objektivne i naštimane ankete, strah je bezrazložan. ORaH i SDP zajedno uz lijevu falangu imaju dvostruko više glasača od HDZ. Ako se prvima još pridruže strogo lijevo neutralni IDS i milijun gledatelja Žikine dinastije, koji su sigurni da nam je bilo bolje kad smo imali samo jednu stranku našu dragu partiju, onda je HDZ u banani.

Neće mu pomoći ni masovni i moćni HSLS, a ni stoljetni HRAST. Čudno! Iako su ankete naručene i naštimane, crveni ipak osjećaju neki unutrašnji nemir. Zato pulski SDP ide s novom i modernom inicijativom dok su još na vlasti. Pulskom gradonačelniku bit će poslan prijedlog koji će ga sigurno obradovati. Tražit će se da se u Istri vrate školama stara dobra partizanska imena. Time će, smatraju mudri SDP-ovci, riješiti mnoge nagomilane probleme našeg školstva. Na štih će opet doći Moša Pijade kojeg dječica obožavaju. Bio je njihove visine i nije pobio više od 50.000 narodnih neprijatelja. Pa legendarni Savo Kovačević, koji je lažirao Bitku na Neretvi, srušio most i onda prešao s narodnom vojskom preko njega. Pa Osnovna škola Aleksandar Ranković u koju će ići unuci naših udbaša ili praunuci oznaša koji će proučavati lik i djelo legendarnog Bude Lončara. No, povodom te humane i lirske inicijative, došli smo slučajno i do jedne povijesne istine koju nam je servirao, u vidu zmijskih nogica, Peđa Grbin. Kaže Peđa kako partizanska imena nisu sporna i objašnjava: “Tu mislim na ime Vladimira Gortana, osobe koja se zalagala za povratak Istre matici Hrvatskoj i kojeg su fašisti streljali prije nego što je rat i počeo”.

Neprezni Peđa! Ognjištarski intelektualci neprekidno nam podmeću tzv. Rapalski ugovor koji je sklopljen u Rapalu, gradiću pokraj Genove 12. studenog 1920.g., a potpisali su ga prestavnici Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije. U ime naše nikad prežaljene Kraljevine, ugovor su potpisali premijer Milenko Vesnić (nije rod s Vesnom Pusić) i ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić. Tim ugovorom Italiji je pripojen Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža i slobodna država Rijeka. Zbog općeg oduševljenja tim ugovorom, isti je 26. lipnja 1921.g., ozakonjen bez parlamentarne rasprave i potvrđen kraljevom odlukom. I tako se velikosrpska politika nagodila s Talijanima. I Gortan se s pravom zalagao za povratak Istre Hrvatskoj. I kaj sad? Došla je tzv. zločinačka NDH i Dr. Ante, ali Pavelić prodao Italiji Istru, Rijeku, otoke, Zadar i da ne nabrajamo dalje. Ukratko sve ono što je good gay Trumbić predao Talijanima u ime kralja još davne 1920.g. i Talijani, kad su se herojski predali saveznicima 1943.g., sve su to – kao ratni gubitnici – predali natrag dr. Anti. Pogodite kojem? A onda su oni, koji su 41. godine otišli u četnike, a 45. godine se vratili iz partizana, sve škole nazvali partizanskim imenima. Nakon toga su 45 godina učitelji i profesori ostapbenderovski podučavali školarce o Pavelićevoj prodaji Istre Musoliniju. Nakon predavanja učitelji i profesori, u obližnjoj bi krčmi popili par musolinija, pa potom otišli kući na povijesno spavanje. Napokon nam je dragi Peđa priznao da je Vladimir Gortan tražio povrat Istre matici Hrvatskoj i prije nego što je rat počeo i prije nego je tu istu Istru Pavelić poklonio Musoliniju. I onda je počeo rat.

Još je grčki tragičar Eshil u okovanom Prometeju napisao: “Prva žrtva rata je istina”.

Zvonimir Hodak

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading