Hvala, Tebi Majko Bosno ponosna! I s ovu stranu rijeke Une mi te smatramo našom drugom i dragom domovinom, našom blizanjkinom, našom sestrinskom državom, i puni smo ljubavi za Tebe i Tvoj prosperitet.

Imali smo zajedničke kraljeve, banove, hercege; Kulina Bana, Kralja Tvrtka i Kralja Stjepana Tomaševića i nekoliko drugih iz obitelji Kotromanića. I prije neg Osmanlije ugaziše u Bosnu ponosnu, svi bijasmo jedne vjere. Mi smo se lakše održali, jer nismo bili u cijelosti pokoreni i lakše smo sačuvali djedovsku vjeru, a vi ste bili više na udaru, pa najčešće niste ni imali izbora, trebalo je na bilo koji način spašavati glavu.

Da je to bilo tako treba samo zaviriti u crkvene matične knjige rođenih stare i tristo ili četiristo godina, one se mogu naći na nekim mjestima u BiH, vjerojatno u Sarajevu i Mostaru, ako ne tada sigurno u Istambulu. Ili još lakše u knjigu Fra Dominika Mandića – Etnička povijest BiH, gdj je taj prijelaz na islam vrlo detaljno i argumentirano obrađen po pojedinim područjima, i koji se poziva na crkvene matične knjige iz tog vremena.

U njima često piše; Hasan, sin Ante i Marije, rođen…! Ili, Fatima, kćerka Franje i Elizabete, rođena…! i sl. Ali vrijeme čini svoje, i za to imamo puno razumijevanja. Ljudima se treba i mora osigurati sloboda, sloboda življenja i svaka druga duhovna i materijalna sloboda.
Svaki čovjek je voljom Boga rođen slobodan, ali ga prečesto ljudi odmah stavljaju u okove, zadojeni razlikama koje su u pravilu nametnuli strani moćnici..

U dalekom Vancouveru u Kanadi, istražujući porijeklo naroda, (koje mi nismo naručili), nađoše da smo genetski braća, da smo niknuli iz istog korijena. Božji rukopis je u svakom ljudskom tijelu to zapisao neizbrisivo i nepogrešivo.

Povijest je pokazala da su najgori politički savezi među narodima bili oni koji su se temeljeni na istoj vjeri, jer vjera je nešto Božje, bila ovakva ili onakva, a savez mačeva koji počiva na vjeri, je djelo boga zla! Ratovale su međusobno i katoličke s katoličkim državama, i pravoslavne s pravoslavnbim državama, protestantske s protestanskim državama, a da posebno ne kažem islamske države s islamskim državama. Ovo zadnje ne treba ni spominjati jer takvi ratovi već decenijama i ne prestaju.

Svi se moramo pitati u sukobu tih svjetonazora, bilo vjerskih, bilo ideoloških ili bilo kakvih drugih – gdje je tu čovjek?! Gdje je njemu mjesto? Njega nema jer je postao žrtva. Čovjek je žrtva u svim narodima.

Naša Bosno ponosna, u tvome srcu je 1914. g. od strane opakih ljudi i njihove zle politike ubijen i nadvojvoda Franjo Ferdinand, čovjek koji se zalagao za slobodu svih naroda u nekadašnjoj državi Austro-Ugarskoj. Upravo zbog toga je i ubijen, jer opaki ljudi nisu htjeli da, među ostalim, i ti Bosno ponosna imaš slobodu i svoj dio zemlje i neba. Da imaš pravo na Sunce da te grije kao i sve druge slobodne narode.

Te, 1914. g. sve je krenulo po zlu i u tebi i u sestrinskoj Hrvatskoj. To zlo, ili posljedice tog zla još uvijek traju više od sto godina. Na naše zemlje i prostore izliveno je moralno blato, koje nam nikada neda da se očistimo, operemo, umijemo i da međusobno živimo u poštivanju, radosti i slobodi.

Neko jagnje muti vuku vodu u rijeci, iako je pije nizvodno od vuka. Vuk stalno pita zašto mi mutiš vodu?! Mi smo dva jagnjeta i uvijek nas napada isti vuk da mu mutimo vodu – on traži pravdanje da nas proguta i da nas više ne bude.

Kad se 1991.g. Hrvatska našla u smrtnoj opasnosti pred ognjem i mačem opakih ljudi, i prijetilo joj je potpuno uništenje, uključujući živote cijelog naroda. Ubrzo je vuk počeo trgati i tijelo naše sestrinske države Bosne i Hercegovine. U tako teškoj situaciji smogli smo snage da primimo na stotine tisuća izbjeglica iz vaše zemlje, a pri tome nismo gledali ni na naciju ni na vjeru, već samo na čovjeka. Spasiti jedni druge. Spašavajući jedni druge spašavali smo i sebe sama. Zato nas je još više zabolio suludi međusobni sukob između hrvatskog i bošnjačkog etnosa, kojeg su skrivili pojedinci i s jedne i s druge strane. Na sreću to smo nadišli i shvatili da time samo pomažemo zajedničkom neprijatelju.

Kad se dogodila Srebrenica, svi smo to osjećali kao rane u vlastitoj duši i grcali smo u sebi od bola, zašto se to događa pred očima svijeta. Kad je još veća tragedija zaprijetila Bihaću, shvatili smo da ga može spasiti samo hrvatska vojska i to smo dobro odradili.
Nesporna je spoznaja da se nije Hrvatska obranila, da se ne bi mogla obraniti ni BiH.
Da nije bilo hrvatskih postrojbi formiranih od domaćeg stanovništva u BiH, zasigurno ta obrana ne bi bila uspješna. To bi se dalo i matematički dokazati. Za spas BiH nikada od nikoga nismo tražili zahvalnost, ni za vrijeme rata, ni cijelo vrijeme poslije rata do danas. Takvu zahvalnost nismo tražili ni od BiH. Sloboda se ne naplaćuje naknadno, to nam je dobro poznato.

Kako je bilo lijepo čuti kad su Srebreničke majke koje su moralna vertikala cijele BiH, na komemoraciji u Srebrenici za našu Predsjednicu rekle – “da je hrvatska Predsjednica i naša (bosanska) kraljica”.

A sad, odjednom Bosna ponosna, ne Ona već neodgovorni političari u njeno ime, hapse svoje branitelje bosanske Hrvate, i odvode ih u zatvore i pred sudove da im se sudi, a u njeno ime hapsi ih policija agresorkog naroda, čije su ruke krvave do lakata srebreničkom i stotinama drugih tragedija u BiH i Hrvatskoj.

Pitamo se tko iza toga stoji? Nikako ne možemo prihvatiti činjenicu da iza toga stoji Bošnjački narod. Bojimo se da iza toga stoje oni koji traže savez mačeva na podlozi islama, i to onog dalekog iz azijskih i afričkih pustinjskih zemalja koje nemaju nikakve veze s Bošnjacima i njihovim mentalitetom, čak ni rasno nisu blizu. Taj azijski i afrički islam nikada neće donijeti dobro ni BIH-u, ni Bošnjacima. Njihov jedini cilj je zauzeti prostore u dijelovima Europe, radi svog naseljavanja. Kad se učvrste protjerivat će domaće starosjedioce, cijele narode i pri tome neće im biti niti najmanje važno tko je Hrvat katolik, a tko musliman Bošnjak. U BiH tada i Bošnjaci i Hrvati doživjet će sudbinu američkih Indijanaca ili australskih Aboriđina.

Vjera u kojoj živimo još od stoljeća sedmog podučava nas da trebamo ljubiti i svoje neprijatelje. Mi u bosanskom narodu nikako ne možemo gledati svoje neprijatelje. To ne želimo, i to nećemo nikada učiniti. Oni su naša braća po krvi i to će uvijek ostati. Protagoniste progona hrvatskih branitelja BiH-a buduće bratstvo naših naroda će se njih sramiti i oni će biti u povijesti crne ovce, koje će svatko prezirati.

Da ne znam koliko stotina ili tisuća hrvatskih branitelja Bosne, (onih iz Hrvatske i onih iz same BiH) pohapse, pokazat će se da su političari koji to rade neljudi, da su time neprijatelji vlastitog naroda, uopće neprijatelji čovjeka koji upravo zbog takvih postaje žrtva, a mi ćemo i dalje našoj dragoj majci Bosni i Hercegovini pjevati ode.

NAŠA MAJKA
BOSNA I HERCEGOVINA

Nad Vrbasom mjesec sija,
Banja Luka grad se bijeli.
Dušmanska se sila svija
mi stupamo, hrabro, smjeli!

Sarajevom grme gromi-
olovo se srcem topi!
Obruč smrti sad se lomi,
da zauvijek oči sklopi.

Ustaj,Tvrtko, konja jaši,
nek pod tobom sav se pjeni!
Kulin bane, sablju paši
na dušmane sada kreni!

Drino vodo, samo tečno!
Romanijo, goro rosna!
Neka živi, živi vječno
naša majka ponos Bosna.

( Zagreb, 1993)

Mile Prpa

facebook komentari