Pratite nas

BiH

I danas je Bleiburg više politika, a manje povijest

Objavljeno

na

b814289b3e928331d044477b9e0f8a1bmr. sc. Martina Grahek-Ravančić, povjesničarka
I danas je Bleiburg više politika, a manje povijest
Martina Grahek Ravančić (r. 1978.) spada u najmlađi val hrvatskih povjesničara. Studij povijesti upisala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala 2001. Od 2002. zaposlena je kao znanstveni novak u Hrvatskom institutu za povijest, na projektu “Ljudski gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću”. Godine 2006. obranila je magistarski rad Bleiburg i “križni put” u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi…

[dropcap]Nedavno je u Hrvatskom institutu za povijest promovirana Vaša knjiga Bleiburg i križni put 1945. – historiografija, publicistika i memoarska literatura. U čemu se suvremeni povjesnici slažu, a u čemu razilaze, kad je riječ o tragičnim događajima koje zovemo Bleiburg i križni put?[/dropcap] Mislim da se historiografija danas slaže oko kronologije cjelokupnih zbivanja, no postoje neka pitanja oko kojih postoje različite interpretacije. U prvom redu to se odnosi na broj stradalih, pitanje odgovornosti za počinjeno, pravno normiranje, iz čega nužno proizlazi i pitanje da li je to što se dogodilo na Bleiburgu i križnom putu ratni zločin, osveta ili nešto treće. Nedostatak (ili nepostojanje) ključnih dokumenata, kao i nespremnost da se stvari sagledaju iz nekog drugog kuta, uvijek su velika prepreka pri traženju odgovora.

Je li vlada NDH prekasno poslala Memorandum saveznicima, ili su baš sve okolnosti 1945. išle na ruku takvom raspletu stvari da nestane samostalne hrvatske države?
Završnica Drugoga svjetskoga rata i položaj pobjedničkih sila, koliko god bila očekivana, za vlasti NDH, čini se kao da je bila prilično iznenađenje. Vlada NDH odlučila je uputiti Memorandum Zapadnim saveznicima u Caserti (saveznički glavni stožer za Sredozemlje), s pozivom da savezničke snage uđu u NDH, na noćnoj sjednici 3.­/4. svibnja, što je bilo samo par dana pred konačno povlačenje. Američki zrakoplovci, zaduženi za jedan primjerak Memoranduma, uspjeli su pristići do Saveznika, koji su, rekla bih prilično očekivano, ponudu odbili te Memorandum proslijedili, preko britanskog ambasadora u Beogradu, Josipu Brozu Titu. On se zahvalio na poruci, a britanski Foreign Office o važnosti ove misije dao je tek kratki komentar, prema kojemu je sve to “off” i “zanimljivo jedino budućim povjesničarima”. No, bio je tu još i niz “slabih nada” –  pojava, kako se navodilo tajnog oružja, održavanje tzv. Postava Zvonimir (Zvonimirove linije) – koje su Vladu NDH vezala za njezinoga saveznika, Treći Reich do samog kraja. U takvu, pomalo nezavidnom stanju donesena je odluka o povlačenju.

Što kažu relevantne procjene o tome koliko je ljudi, hrvatske vojske i civila, početkom svibnja 1945. krenulo iz Hrvatske prema Zapadu? Neki autori citiraju dokumente britanskog Ministarstva rata koji govore o 200.000 vojnika i 500.000 civila?
Iako danas po tome pitanju postoje različite procjene, prema nekim novijim spoznajama proizlazi da snage NDH, uslijed stalnog brojčanog smanjivanja, od kraja 1944. (što potvrđuju i obavještajni podatci Glavnog štaba NOV i PO Jugoslavije), nisu mogle biti veće od 100.000 ljudi. Prema postojećim, demografskim istraživanjima njih je pratilo oko 50.000 civila. Stoga smatram da bi se okvirna brojka ukupnog mnoštva mogla kretati između 150.000 i 200.000. Te podatke dostupne iz britanskih dokumenata, Britancima je prenio, kako se navodi, “hrvatski časnik za vezu”, prema kojem se britanskim položajima kod Bleiburga približavaju “dvije skupine hrvatske vojske, od kojih svaka broji oko 100.000 ljudi”, a pratilo ih je oko 500.000 civila. Mislim da su te brojke rečene kako bi se ostavio dojam na Saveznike, no zapravo je i ta brojka bila dodatna otegotna okolnost pri britanskom promišljanju općeg stanja i smještaja, prehrane i opskrbe tolikog mnoštva.

U kojoj mjeri je britanska odluka o izručenju Hrvata Titovim jedinicama bila uvjetovana političkim dogovorom u Jalti?
Dogovorom u Jalti određeno je da se zarobljenici izručuju onoj strani protiv koje su ratovali, no takav dogovor postignut je samo sa Sovjetima i odnosio se na njihove građane. Otegotna okolnost za izbjeglice bila je okupacija Koruške od strane JA, kao i sve izgledniji sukob među dotadašnjim Saveznicima. U takvim prilikama bilo je jednostavnije navedeni dogovor “proširiti” na sve zarobljenike, a osim toga za konferencijskim stolovima rješavalo se mnogo toga što i nije imalo veze s ratnim operacijama, već s općenitim poslijeratnim poretkom i odnosima snaga u Europi. Ipak, smatram da je odluka o izručenju većim dijelom donesena s obzirom na samo stanje na terenu. Britancima je bilo važno osloboditi svoje linije, jer su “operativne okolnosti” bile znatno ugrožene.

Hrvati su se predali Britancima, ovi ih izručili partizanima, pa ispada da je riječ o trostranom dogovornom činu. Što se zapravo dogodilo u dvorcu Thurn-Valsassina 15. svibnja 1945.? Čija je bila odluka da se izbjegle Hrvate izruči totalitarnom komunističkom režimu?
Pregovori su održani 14. i 15. svibnja, uz sudjelovanje britanskih, jugoslavenskih i predstavnika NDH. Podaci o pregovorima dostupni su uglavnom iz svjedočanstava sudionika. Prema dostupnome naime proizlazi da Hrvati nude predaju Britancima, koji ponudu otklanjaju i prenose je na partizane, a oni prihvaćaju britansku odluku da Hrvati pred njima polože oružje. Pregovarači NDH tvrdili su da su razgovarali samo s predstavnikom britanske armije, za kojeg, suprotno njegovu iskazu, navode da nije nudio nikakve mogućnosti, osim predaje. Predstavnici JA inzistirali su da se izbjeglička kolona njima preda jer je to bila vojska protiv koje su ratovali. S druge strane Britanac je naveo kako su partizani njihovi saveznici te su mu povrh toga dana obećanja da će se sa zarobljenicima postupati sukladno međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima, pa stoga obećanja svojih saveznika nije dovodio u pitanje. Nakon svega, sudionici bleiburških pregovora tumačili su događaj svatko na svoj način. Jesu li se Hrvati predali Britancima ili jugoslavenskim partizanima, pitanje je tumačenja trostranog čina i njegova učinka na pregovorima u bleiburškom dvorcu Thurn-Valsassina, 15. svibnja.

Među uvjetima predaje hrvatskih oružanih snaga Britancima bilo je i poštivanje svih odredaba međunarodnoga prava o ratnim zarobljenicima?
Jedan od pregovarača JA rekao je da će se sa zarobljenicima postupati prema međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima (Ženevske konvencije o poboljšanju sudbine ranjenika i bolesnika u vojskama na bojnom polju i o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929.), koje je jasno propisivalo da su od trenutka zarobljavanja ratni zarobljenici u vlasti neprijateljske države, a ne pojedinaca ili postrojbi koje su ih zarobile te se prema njima mora odnositi humano, moraju biti zaštićeni od svih nasilnih čina i uvreda, a najstrože su zabranjene sve mjere odmazde. Zarobljene osobe zadržavaju svoja građanska prava, a zemlja, u čijoj vlasti se nalaze, mora se brinuti za njihovo uzdržavanje Osobe su dužne otkriti svoj identitet, a prema pravima mogu zadržati predmete osobne uporabe, osim oružja i vojne opreme. Neposredno nakon zarobljavanja, zarobljenici se moraju smjestiti na položaje koji su dovoljno udaljeni od područja ratnih operacija. Odredbe jasno govore o transportiranju zarobljenika i njihovu smještanju u logore. Osim toga, točno je propisana prehrana kao i svi ostali uvjeti potrebni za ljudski odnos prema zarobljenicima, a posebno se zabranjuje svaki oblik okrutnosti i kolektivna kazna. Postavlja se pitanje prisilnih repatrijacija, o kojima nema spomena u Haškim i Ženevskim konvencijama, no valja naglasiti da postoji obaveza da se zarobljenici ne predaju ili izručuju drugoj zemlji, ako postoji eventualna bojazan od njihova zlostavljanja.

Što se danas može na temelju dokumenata reći o britanskoj odgovornost za izručenje Hrvata i posljedično suodgovornosti za njihove masovne likvidacije?
Iako Britanci svoju ulogu u cjelokupnim događajima prikazuju prilično “posrednički” t.j. neutralno, oni su bili aktivni sudionicu u ratu protiv NDH. S britanske strane često se ističe kako oni nisu bili svjesni što zarobljenike očekuje nakon njihova izručenja Jugoslavenskoj armiji, no mislim da to nije bila istina, posebice ako se uzmu u obzir naknadna izručenja iz savezničkih logora u Koruškoj. Postojeća britanska istraživanja nastojala su eventualnu odgovornost svoje vojske spustiti na što nižu zapovjednu razinu, no prema dostupnim dokumentima koji su podosta fragmentarni, prilično je jasno kako ovako važne odluke nisu mogle biti donesene bez znanja viših vojnih i diplomatskih osoba. Konačno istraživanja Nikolaja Tolstoya, koja spadaju među rijetke analize na ovu temu, svedene su na marginu. I, iako se problem poslijeratnih izručenja, u Britaniji povremeno “otvarao” i pokazivale inicijative da se s njime ozbiljnije pozabavi, nikada nije postojao politički interes ili kako je to navedeno u Cowgillovu izvještaju – bio je to dio povijesti kojem nije bilo suđeno da bude ispričan.

U kojem se rasponu kreću procijenjene brojke žrtava?
Procjene se kreću od 50.000 do pola milijuna ljudi, a ponekad se čak navode i veće brojke. Važno je napomenuti da su to uistinu vrlo okvirne brojke i za veliki dio njih ne postoje sustavna demografska istraživanja.

Možemo li, dakle, zaključiti da ne znamo ni približno točan broj izbjeglih Hrvata, niti broj žrtava stradalih na bleiburškom polju i marševima smrti? Kako je to moguće s obzirom da je od tih događaja prošlo šezdeset i pet godina?
Koliko je osoba stradalo i danas je otvoreno pitanje, o kojem se uvijek raspravlja. Sve brojke kojima raspolažemo – od kojih su neke manje, a neke više utemeljene – vrlo su raznolike. Ne može se reći da ne znamo ništa, posebice s obzirom na slovenska istraživanja koja posljednjih godina polučuju znatne rezultate. Primjerice, grobnica Tezno i njezinih 15.000 stradalih, važan su segment cjelokupnog problema. Mislim da se klupko polagano odmotava, no još je mnogo posla pred nama. Jest, prošlo je mnogo vremena, no veći dio bio je prikriven šutnjom. Bio je to problem s kojim se jugoslavenska vlast nije mogla nositi. No, valja napomenuti da je prošlo dvadeset godina, od kada se o ovoj temi slobodno govori i piše, pa su opet događanja s Bleiburga više politika, a manje povijest. Uvijek prisutna podijeljenost društva ne ide nam u prilog.

Smije li povijesna znanost ostati samo na procjenama?
Treba uložiti sve napore da se dođe do što točnijih odgovora, no ukoliko to iz objektivnih (ili možda onih manje objektivnih) razloga nije moguće, ne treba zbog toga relativizirati pojedini problem i zbog toga umanjivati njegov značaj. Kao što sam već rekla nije Bleiburg jedino, “nesigurno” pitanje hrvatske historiografije, ali opet se oko njega stalno lome koplja.

Nakon početnih iskapanja masovnih grobišta u Sloveniji, procjene slovenskih povjesničara kažu da grobišta i komunistička stratišta u Sloveniji skrivaju najmanje 100.000 žrtava. Ova procjena potvrđuje masovnost, a još nisu započeta istraživanja grobišta i stratišta proistekla iz križnog puta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Vojvodini, Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji?
Brojka od 100.000 samo je procjena, no broj grobnica utvrđenih u Sloveniji i njihova dosadašnja istraženost jasan su pokazatelj da se u ovom slučaju nije radilo samo o odmetništvu pojedinaca i osveti, koja je sastavni faktor završnice svih ratova, već i o masovnosti i sistematičnosti. Osim toga nisu svi stradali bili i ratni zločinci, posebice stoga što ničija odgovornost nije ispitana. Polagano se pokreću i istraživanja u Srbiji i Crnoj Gori. Mislim da je vrijeme da u svemu tome i Hrvatska da svoj prilog.

Bez obzira na sve riječ je o zločinu. Može li se u ovom slučaju nešto egzaktnije reći o osobama i jedinicama odgovornim za zločine, naime, zločini takvih razmjera ne zastarijevaju? Pitanje odgovornosti još nije došlo na dnevni red?
Jasno je da su, u ovom slučaju, višestruko kršene odredbe međunarodnog humanitarnog prava. Osim toga, prema dostupnim podacima, razvidno je koje su jedinice bile zadužene za pratnju zarobljeničkih kolona te koji su njihovi zapovjednici. Jugoslavenska historiografija nije šutjela o “konačnom obračunu s neprijateljem”. Osim toga, središnja tijela vojske i države bila su o svemu obaviještena i očito sa svime suglasna. Ratni zločin ne zastarijeva i ne smije proći bez kazne, bez obzira jesu li ga počinili pripadnici pobjednika ili poraženih. No, pitanje odgovornosti stalno se izbjegava, a eventualni pokušaji da se nešto učini (poput onog u slučaju Sime Dubajića), bezizgledni su i beznačajni.

‰ilas je rekao da je Bleiburg bio nužan kako bi Jugoslavija mogla živjeti. Tito je rekao da se moralo Srbima dopustiti da se „izdovolje“. Kardelj je kratko komentirao – „Hrvati, platili ste“. Nađ je konstatirao kako je „normalno da smo ih likvidirali“. Što zapravo govore ove izjave visokih političkih i vojnih dužnosnika totalitarnog komunističkog režima, posebice u kontekstu suvremenih europskih deklaracija i rezolucija o potrebi osude svih totalitarizama?
Sve to potvrđuje da završnica rata, na ovim prostorima, nije bila samo borba s okupatorom već je njezina neodvojiva sastavnica i revolucionarni element uspostave novog poretka i njegove represivnosti. Sve postojeće deklaracije i rezolucije u osnovi su dobar pokušaj da se o negativnom nasljeđu 20. stoljeća konačno progovori, no u praksi, pri osudi totalitarnih zločina ne vrijede jednaka mjerila.

Kako procjenjujete ulogu i značaj memoarske i publicističke literature o Bleiburgu i križnom putu, koju velikim dijelom navodite i u svojoj knjizi?
Memoari se u historiografiji smatraju izvorima “drugog stupnja”, no ipak im je povijesna znanost podosta nesklona. Oni su po svojoj prirodi puni emotivnog naboja i nerijetko vrlo subjektivni. No, ako nemate arhivskih dokumenata (ne postoje ili nisu dostupni), onda su vam navodi iz literature jedini izvor podataka. Uz obaveznu kritičnost mislim da oni mogu biti dobar izvor informacija, a ujedno i pokazatelj kako se interpretacija nekog problema mijenjala kroz razdoblja.

Što mislite kad će „Bleiburg“ prestati biti vječna svibanjska tema prijepora u hrvatskom društvu? Kad se dođe do objektivne istine, ili kad biološki izumru žrtve i počinitelji – odnosno izravni svjedoci, ili pak kad do kraja sa scene odu ostatci komunističke totalitarne ideologije?
Bleiburg će uvijek biti kontroverzna tema, on je postao dio tzv. kolektivnog sjećanja, a i godine prešućivanja učinile su svoje. Mislim da objektivna istina nije daleko od nas, no podijeljenost u društvu je velika, pa je ona kao takva, uvijek, zbog nečeg, neprihvatljiva za bilo koju stranu. Mislim da ne trebaju nestati svjedoci, jer nije rješenje šutnja o Bleiburgu i svemu što se tamo dogodilo. Važno je da ti događaji (pri tome mislim na ono što se doista događalo u svibnju 1945., a ne i sve ono što se počelo vezivati uz događaje iz same završnice rata i njegova neposredna poraća), pronađu svoje mjesto u povijesti. Protok vremena jest jedan značajan faktor, pa mi se čini da je ovaj svibanj, u usporedbi s prijašnjim, ipak mirniji.

Kako vi kao povjesničarka gledate na aktualnu parolu: Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti? Nije li to, među ostalim, i diskvalifikacija povijesne struke?
Mislim da nije. Ja nisam nikada vjerovala u onu sintagmu da je povijest učiteljica života. Svi, pa tako i povjesničari, okrenuti su prema budućnosti i gledaju prema njoj. Vrijeme koje dolazi nudi nove perspektive, otvara nove metodologije u povijesnim istraživanjima i nudi nam jedan korak dalje. Specifično za povjesničara je da ima uvijek jedan pogled okrenut prema prošlosti, ne dopuštajući da se ona zaboravi. Jedini je problem što je to prisutno i u nekim drugim sferama, poput politike, pa zbog toga neke teme iz prošlosti doista opterećuju svakodnevicu i zbog tog se, između ostalog, usporeno krećemo prema naprijed.

Pišete doktorat? Tema?
Da, pišem doktorat i upravo sam u završnoj fazi. Tema je Djelovanje Zemaljske komisije za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba od 1944. do 1947. Jedna zanimljiva tema o kojoj, do sada, nije mnogo pisano.

Nedopustivo je zločin opravdavati drugim
Kad nema potrebnih istraživanja, na djelu su različite interpretacije. Koliko ideološki obojene interpretacije opterećuju put do povijesne istine, poput nedavnog predavana Stjepana Mesića gimnazijalcima u Zaboku, koji je jedan zločin opravdao drugim?
Nije da nema potrebnih istraživanja. Možda je pravilnije reći da ih nema u dovoljnoj mjeri t.j. ne postoji sustavan rad potrebnih interdisciplinarnih ekipa i slaba je komunikacija između institucija. Načelno ne postoji ni politički interes da se problem riješi. Ja ne želim komentirati bilo čije interpretacije, no nedopustivo je jedan zločin opravdavati drugim. Smrt bez suđenja nekog pojedinca (skupine) ne može iskupiti ili opravdati eventualne zločine koje je ta osoba (osobe) ranije učinila. Osim toga, činjenica da je netko zločinac, ne opravdava da se nad njim izvrši kažnjavanje bez suđenja.
Jeste li zadovoljni kako je i u kojoj mjeri obrađena tema Bleiburga i križnog puta u našim udžbenicima?
Tekstovi u današnjim udžbenicima, posebice ako se usporede s nekim udžbenicima iz devedesetih godina, relativno su ujednačeni i daju vrlo općenite podatke (sukladno  programima za pojedine razrede i škole) o svibanjskim događanjima. U sadržaju se uglavnom stavlja naglasak na nedovoljno organizirano povlačenje, predaju i pitanje odgovornosti te još neutvrđeni broj žrtava. Pojedine nelogičnosti u udžbenicima, posljedica su zadanog programa propisanog od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, necjelovitih historiografskih istraživanja te manjka sustavne i stručne literature. No, valja napomenuti da poznavanje prošlosti i učenje povijesti ne znači samo suhoparno nabrajanje pobjednika.

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Policija privela sedam osoba zbog skrnavljenje spomenika braniteljima u Novom Travniku

Objavljeno

na

Objavio

Policija u Novom Travniku privela je u utorak sedam osoba koje su tijekom vikenda sudjelovale u skrnavljenju spomen obilježja braniteljima Domovinskog rata Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), a mediji navode da su vandali bošnjački mladići.

Kako se navodi u priopćenju MUP-a Srednjobosanske županije, novotravnički policajci završili su kriminalističko istraživanje nad sedam osoba u dobi od 19 do 23 godine, koji se terete da su uništili križ sa spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima u Novom Travniku.

Mladići su priznali da su u noći s petka na subotu srušili spomen križ težak 70 kilograma te su ga odnijeli sa sobom.

Policija je navela inicijale vandala koji su počinili ovaj prekršaj, M.B. rođen 1997., S.L. rođen 1998., H.G. rođen 1998., S.A. rođen 1999., B.R. rođen 1997., M.P. rođen 1994. i M.S. rođen 2000. svi iz Novog Travnika.

Policija će protiv njih Županijskom državnom odvjetništvu u Travniku dostaviti izvještaj o počinjenom kaznenom djelu.

Mediji navode kako su počinitelji bošnjački mladići, te da se radi o kaznenome djelu počinjenom iz mržnje.

Unatoč odlukama, Federacija BiH ne želi vratiti imovinu Katoličkoj crkvi u Travniku

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Ponavlja se suđenje radikalnom islamistu u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Ponavlja se suđenje radikalnom islamistu u BiH

Prizivno vijeće Suda Bosne i Hercegovine naložilo je obnovu suđenja protiv radikalnog islamista Osmana Abdulaziza Kekića koji je prvostupanjskom presudom bio oslobođen optužbi za sudjelovanje u paravojnoj terorističkoj organizaciji Islamskoj državi (IS).

Kako je u ponedjeljak priopćeno iz Suda BiH, prizivno vijeće ukinulo je prvostupanjsku presudu Kekiću kojom je oslobođen optužbi za formiranje i pridruživanje stranim paravojnim formacijama i naložilo ponovno suđenje.

Njega su sredinom 2016. švedske vlasti izručile Bosni i Hercegovini smatrajući ga nacionalnom prijetnjom označivši ga kao pripadnika terorističke organizacije ‘Islamske države’.

Državno odvjetništvo BiH optužilo je pripadnika radikalnog selefijskog pokreta da je u ožujku 2015. otputovao u Tursku, nakon čega se u Siriji priključio postrojbi “Anwar al-Awlaki” koja se bori na strani terorističke organizacije Islamske države.

Po navodima iz Državnog odvjetništva do danas je optuženo 20 osoba za kaznena djela u svezi s terorističkim aktivnostima i sudjelovanjem državljana BiH na stranim ratištima Sirije i Iraka. Slučaj Osmana Abdulaziza Kekića je bio prvi u kojem je prvostupanjska presuda bila oslobađajuća.

facebook komentari

Nastavi čitati