Pratite nas

Kolumne

I poslije izbora izbori?

Objavljeno

na

Ključni preduvjet za izborni uspjeh je da Andrej Plenković posluša savjet mudrog akademika Ivana Aralice – da pronađe mjesto Tomislavu Karamarku u stranci i državi, ako ovaj to bude poželio…

Jednom se neki priznati nogometni trener pohvalio kako i od stolice može napraviti braniča, aludirajući na ne baš zahtjevnu ulogu te igračke pozicije u njegovo doba, ali i hvaleći vlastite sposobnosti.

U narodu se, pak, kao metafora za teško izvedivu zadaću uvriježila ona o jednoj drugoj vrsti stolice i piti koja bi se od nje trebala napraviti. Ipak, zadatak kojeg se nedavno uhvatio Andrej Plenković, a radilo se o ustoličenju Drage Prgometa za zagrebačkog gradonačelnika – i to, ni manje ni više, nego na listi HDZ-a – doimao se još zahtjevnijim. Nije mala stvar privoljeti birače da daju vjeru nevjeri i podrže kandidata koji se dosljedno zalaže za vrijednosti upravo suprotne onima stranke koju bi trebao predstavljati. Kandidat je to po mjeri Branka Roglića, tog vodećeg domaćeg distributera stranih roba i nastranih ideja soroševskog usmjerenja, eksponenta struktura koje su zdušno provodile detuđmanizaciju. A takvih se – kakve svijećom treba tražiti među onim članovima i simpatizerima HDZ-a koji nemaju nikakvu osobnu korist od stranke – pri samom stranačkom vrhu uvijek nekako nađe. Kumuju li tome neke izvanredne sposobnosti, nedokučive umu promatrača sa strane, ili naklonost klijentističkih struktura naslijeđenih iz vremena komunizma, tko će ga znati? Kako bilo, takvi toliko bodu oči da se nerijetko čini kako ih je mnogo više nego što ih stvarno ima.

Naravno, Drago Prgomet nije prošao na izborima kao bos po trnju zato što nije prepoznat, nego upravo zato jer je prepoznat. Da kojim slučajem nije prepoznat, prošao bi znatno bolje. Usiljeno i blazirano ozračje stvoreno oko “brenda Prgomet” odrazilo se i na rezultate izbora za gradske četvrti i mjesne odbore, makar tamo formalno nije bilo njegova imena na listićima. Izbornom ponudom poniženi birači HDZ-a Prgometovu su kandidaturu pročitali tek kao uputu da daju glas nekom drugom, uglavnom Milanu Bandiću. Kruna svega je mizeran rezultat u utrci za gradonačelnika od 5,6% unatoč svekolikoj medijskoj podršci, marketingu i zamjetnom angažmanu predsjednika Vlade i stranke Plenkovića koji je od početka čvrsto stao iza kandidata. Od samog rezultata jadniji je bio tek Prgometov pokušaj umanjivanja debakla izmotavajući se kako je polučio bolji rezultat od Margarete Mađerić na prethodnim izborima. Ona je, dodaje, imala potporu osam stranaka, dok je on ostao sam samcat na vjetrometini, bez igdje ikoga svoga. Doduše, nije ih bilo osam, nego pet, i to jedva postojećih stranaka u okolnostima konsolidacije stranke nakon teškog poraza na parlamentarnim izborima. Lokomotiva je za sobom povukla nekoliko, u pogledu glasova, skoro posve praznih vagona, samo kako bi se stekao dojam kakvog-takvog “vlakića”. No, unatoč nedostatku vidljive potpore vrha stranke barem je lista prošla pristojno, za skoro 3% bolje od Prgometove. Tako je, u neku ruku, ostvaren san Branka Roglića da spoji Ivu Josipovića i Dragu Prgometa. Spojio ih je skroman izborni rezultat.

Isključi li se mogućnost da je Plenković doista povjerovao kako od stolice može napraviti beka, logičnim objašnjenjem ovog manevra doima se izlika za ovladavanje strankom na operativnoj razini. U tom slučaju slab rezultat je planiran i očekivan pa Plenković sad može mirne duše reći – “Ja sam svoje obavio, učinio sve za Dragu, a zakazali ste vi na terenu, u gradskoj organizaciji HDZ-a!” Ma, tko je još vidio da bi odgovornost bila na izborniku samo zato što je u vatru gurnuo igrača s dvije lijeve noge i još ga proglasio kapetanom momčadi?

Unatoč zagrebačkoj ekshibiciji, ne može se poreći kako je izvojevana uvjerljiva izborna pobjeda. Usporede li se rezultati s onima na prethodnim lokalnim izborima, što predstavlja razumnu mjeru za njihovo vrednovanje, HDZ je zadobio povjerenje preko 30 tisuća glasača više, dok je najveći protivnički blok, iako pojačan HSS-om, u minusu za 60 tisuća glasova. No, gorak okus ostavio je ishod u velikim gradovima, ta kronična boljka HDZ-a. Slično kao u Zagrebu, gdje Drago Prgomet nije dosegao ni pola glasova liste koju je predvodio, niti dvoje ad hoc kandidata u Osijeku (Ivana Šojat) i Rijeci (Kristijan Staničić) nisu se proslavili. Dobili su tek negdje oko tri četvrtine glasova liste, ali i otprilike dvostruko manje glasova nego HDZ-ovi kandidati za župana – promatrano samo na području tih gradova, ne cijelih županija. Na visini zadatka pokazao se jedino Krstulović Opara koji je u Splitu, osim dobrog izbornog rezultata i plasmana u drugi krug, uspio dobiti više glasova od liste.

U “najlipšem gradu na svitu” izborno će pripetavanje biti iznimno zanimljivo. Sukladno staroj hrvatskoj sklonosti podjelama sraz se već najavljuje kao sudar primitivnog “vlaja”, ognjištara Keruma i mlakog, fetivog Splićanina, “masončine” Opare. Računajući kako su “njegovi” sad većina, a na veselje onih koji Hrvatima nikad nisu željeli dobro, “vlaj” nije odolio raspiriti vatru na ovu temu. Donekle je razumljiv zazor dobrog dijela našeg svijeta prema ljudima koji dolaze iz područja kulture, ponajviše jer se ovdje pod kulturom predugo prodaju nedjela okorjelih jugo-terorista. No, ne razvije li se među Hrvatima svijest da im trebaju i kerumi i opare, bez obzira na očite, nemale razlike, teško da se mogu nadati boljoj budućnosti. Napokon, rezultati izbora za liste gotovo pa jednoznačno ukazuju na buduću suradnju HDZ-a i Kerumove stranke, kako u gradu Splitu, tako i u županiji Splitsko-dalmatinskoj. Poslije izbora će ionako jedan drugome trebati pružiti ruku, ne samo u čestitarske svrhe.

“Sunčani, lipi cvit Mediterana” nije samo jedan grad među mnogima, nego je, prije svega, ključna geostrateška točka na istočnoj obali Jadrana, prirodno gravitacijsko središte područja od Kupreških do Splitskih vrata, te od Zadra do Kotora, na kojem obitava oko 1,25 milijuna stanovnika. Krstulović Opara pokazuje da je svjestan toga bez obzira što mu takve izjave ne donose puno političkih bodova. Uz to, zagovara i približavanje Hrvatske zemljama Višegradske skupine ukazujući na važnost Splita kao svojevrsnih južnih vrata u tom kontekstu. Zanimljivo je kako su i predsjednik Vlade Plenković i ministar vanjskih poslova Stier prilično hladni prema skupini srednjoeuropskih zemalja kojoj Hrvatska povijesno i civilizacijski pripada. Ali zato ju rado spominje predsjednica Republike u čijem je Uredu Krstulović Opara bio angažiran prije kandidature za čelnog čovjeka Splita. S druge strane, Željko Kerum je, iako nerijetko netaktičan na riječima, po svoj prilici iskren i dobronamjeran čovjek s razvijenim osjećajem za bližnjeg i zajednicu, uvijek spreman pomoći kad zatreba. No, unatoč tim kvalitetama i velikom poslovnom iskustvu teško se oteti dojmu kako se njegovi planovi i poimanje grada ne protežu dalje od područja između Zapadne i Istočne obale, te da mu pogled ne seže iza Mosora – ne samo zbog fete pršuta zalijepljene na čelo. Konačno, nije se zgoreg prisjetiti i kako je svojedobno bio spreman pohitati čak i do Sabora – za što je, inače, kao izabrani zastupnik rijetko nalazio vremena – samo kako bi, kao član kluba zastupnika kojeg je dijelio s Jadrankom Kosor i sestrom Nevenkom, podržao Milanovićevu inicijativu za ustavne promjene s ciljem sprječavanja izručenja Perkovića i Mustača. Bilo bi zlonamjerno iz toga izvlačiti zaključak o dragovoljnoj suradnji s baštinicima obavještajnog aparata iz komunističkog totalitarizma, ali ova epizoda zorno pokazuje svu krhkost i ranjivost našeg čovjeka kad se odijeli od matice. Pa i onog, naizgled najtvrđeg!

Bez obzira na neprijepornu važnost drugog kruga izbora u Splitu, za HDZ će se u nedjelju važnije trke voditi drugdje. Nisu to ni izbori u Dubrovniku, pa čak niti oni u Osječko-baranjskoj županiji u kojoj je punim sjajem zasjala nova zvijezda na hrvatskom političkom nebu – Ivan Anušić. Pomalo paradoksalno, strateški najvažniji izbori za HDZ odvijat će se tamo gdje ta stranka kandidata u drugom krugu uopće nema – u Gradu Zagrebu i Varaždinskoj županiji. U oba slučaja s jedne strane stoje kandidati rigidnog, ideološki isključivog krila HNS-a, podržani SDP-om (Mrak Taritaš i Štromar), a s druge kandidati stranaka drukčijeg svjetonazorskog profila od HDZ-a kojima je pragmatična suradnja na gospodarskom polju ipak ispred ideoloških pitanja (Bandić i Čačić). To su, uostalom, potvrdili podržavajući u Saboru i ovu i prethodnu HDZ-ovu vladu, a da u njoj nisu izravno sudjelovali. I to bez uvjetovanja i isključivanja nepoželjnih.

Pobjede Čačića i Bandića dvojako bi proširile manevarski prostor HDZ-u. Poboljšale bi mu pregovaračku poziciju pri preslagivanju vladajuće većine, a istodobno bi mu uspjeh izglednih saveznika dao i vjetar u jedra pred moguće prijevremene parlamentarne izbore. Bandićeva lista je, osim u Gradu Zagrebu (23% glasova), prvi put ostvarila i sasvim solidne rezultate u županijama koje čine izborne jedinice zajedno s dijelovima Grada Zagreba – u Zagrebačkoj 14%, u Sisačko-moslavačkoj 8%, dok je u Koprivničko-križevačkoj njegov partner Lacković dobio 18% glasova. Ostvari li upola ovakav rezultat na nacionalnim izborima, Bandić bi osvojio najmanje 6 mandata ne računajući tradicionalne saveznike iz redova nacionalnih manjina. S druge strane, eventualnom pobjedom Čačića u Varaždinskoj županiji stekli bi se preduvjeti da preuzme nadzor nad dijelom HNS-a u sjeverozapadnoj Hrvatskoj koji jedini igra značajniju ulogu na državnim izborima (barem 4 zastupnika). Čačićeva je stranka, naime, na lokalnim izborima nastupila i kao koalicijski partner ponovo izabranog međimurskog župana Posavca koji ne pripada tvrdolinijaškoj struji HNS-a predvođenoj Vesnom Pusić i Beus-Richemberghom.

Iako bi mnogi članovi i simpatizeri HDZ-a zacijelo radije vidjeli neke druge u ulozi Bandića i Čačića, glasačka struktura realno to ne dopušta. Plod je to ustrajnog medijskog rada u ovom stoljeću i jednostavno nema drugog načina za ostvarivanje većine, nego da se zagrabi u suparnički glasački prostor. To diktiraju i pravila igre određena razmjernim izbornim zakonom koji potiče stranačku rascjepkanost, ali i trenutno stanje na hrvatskoj političkoj sceni gdje sve više mjesta zauzimaju opcije kojima nije cilj vladati, nego se u Saboru ugnijezditi kako bi mogli, lišeni svake odgovornosti, do mile volje docirati i kritizirati.

Rezultati lokalnih izbora jednostavno mame HDZ i na one parlamentarne, jer su odškrinuli vrata stabilnoj većini kojom bi se zaobišla tzv. velika koalicija s SDP-om, ali i drugi njegovi partneri, uključujući IDS, Vrdoljaka i Beljaka, pa čak i Pupovac. Ako se vodstvo HDZ-a za to odluči, nove izbore bi trebalo raspisati što prije, uz uvjet da u međuvremenu ne bude daljnjih potresa oko Agrokora. Tome u prilog ide nekoliko čimbenika.

Na lokalnim izborima testiran je utjecaj priče o Agrokoru i burne rastave s Mostom na reprezentativnom uzorku biračkog tijela, budući sumarni rezultati na razini županijskih skupština prilično dobro preslikavaju odnose na državnoj razini. A oni su pokazali da je HDZ iz toga izašao praktično neokrznut, ako ne i ojačan. Zbog zasićenja višekratnim izborima u kratkome vremenu, ali i ljetnog termina, očekivana je manja izlaznost što, uz očitu slabost glavnih protivnika, pogoduje dobro organiziranoj stranci poput HDZ-a. HDZ-ovi partneri (Bandić i Čačić) su u naletu pa bi na krilima dobrih rezultata, ostvarenih na netom okončanim lokalnim izborima, mogli prenijeti svoju popularnost s lokalne na državnu razinu u bitno većoj mjeri nego na dosadašnjim parlamentarnim izborima.

Ipak, ključni preduvjet za izborni uspjeh je da Andrej Plenković posluša savjet mudrog akademika Ivana Aralice – da pronađe mjesto Tomislavu Karamarku u stranci i državi, ako ovaj to bude poželio. Drugim riječima, predsjednik HDZ-a bi u duhu djelovanja predsjednika Tuđmana trebao prihvatiti sve one koji mogu pridonijeti boljitku stranke, makar mu osobno i ne bili sasvim po volji. Naravno, podrazumijeva se i da nema više igranja “prgometa” na što su Plenkovića birači pravovremeno upozorili, a na predsjedniku HDZ-a je hoće li to uvažiti, ili će se nastaviti igrati sa stolicama. Ta igra može biti vrlo riskantna, jer nema te stolice koju se ne bi moglo izmaknuti.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZAŠTO ISTARSKI CRVENI FAŠISTI ARLAUČU NA SPOMEN KATOLIČKE CRKVE

Objavljeno

na

Objavio

Područje Istre je od 1945. godine do danas bila i ostala najjača utvrda crvenih fašista, boljševika ili neokomunista – možemo ih nazvati bilo kojim od ovih termina i nećemo pogriješiti (iako ja preferiram pojam „crveni fašisti“ jer sam uvjeren da najbolje odražava njihovu narav i ideologiju).

Njima ne predstavljaju nikakav problem ni talijanski ni velikosrpski fašizam, ali zato Katoličku crkvu mrze iz dna duše.

Mnogi se čude onom arlaukanju „antifašističke“ rulje kojom je dočekan dio govora predsjednice Republike Hrvatske jučer (25. rujna u Pazinu, povodom obilježavanja 70 obljetnice Pariške mirovne konferencije), kad je spomenula nesporne zasluge Katoličke crkve, klera i pogotovu svećenika Bože Milanovića u pripajanju Istre matici Hrvatskoj.

I nije to bilo nikakvo „zviždanje“ – kako tvrdi većina medija – nego neartikulirano arlaukanje nalik glasanju divljih zvijeri, što se dobro čuje na snimci.

No, takvo ponašanje može iznenaditi samo one koji mentalni sklop naših crvenih fašista ne poznaju dovoljno i ne znaju ništa o komunističkom teroru i zločinima u Istri.

Oni imaju itekakvih razloga za režanje, lajanje i arlaukanje, jer ono što se poslije kapitulacije Italije (u samo tri tjedna u rujnu 1943. godine) i u godinama poraća događalo s Katoličkom crkvom svećenstvom i Hrvatima na području Istre, crna je mrlja na obrazu komunističkih vlasti i naslijeđena trauma njihovih sljedbenika koji se propinju na stražnje noge kad bilo tko pokuša progovoriti istinu o prošlosti. Arlauču zato da bi sakrili užasne zločine svojih bioloških i ideoloških otaca počinjene u ime „antifašizma“ i „narodne slobode“.

Naravno, to ne smije biti razlogom naše šutnje. Naprotiv. Istinu treba govoriti i zastupati do kraja, koliko god oni često i glasno arlaukali.

 Istarski Hrvati i njihovo svećenstvo u borbi za opstojnost

Hrvatski narod na području Istre kroz duga stoljeća svoje burne povijesti ustrajno se borio za svoju opstojnost i identitet plaćajući za to visoku cijenu. Na tom putu jedini pravi i pouzdani oslonac bila mu je Katolička crkva koja je pružala duhovnu okrjepu i utočište pred svim ovozemaljskim pošastima.

Mnogi hrvatski sinovi u prošlosti dali su izniman i nemjerljiv doprinos u naporima za samoodržanjem svoga puka, poput odvjetnika Dinka Vitezića, znamenitog istarskog svećenika Mate Baštijana i karizmatičnog biskupa Jurja Dobrile – dobrotvora, prosvjetitelja i narodnog preporoditelja koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća ( s ostalim narodnjacima) predvodio tu borbu na području vjere, obrazovanja i kulture. Njegovi molitvenici tiskani na hrvatskome jeziku (Otče, budi volja Tvoja iz 1854. i Mladi Bogoljub objavljen 1889.), kao i prvi hrvatski list u Istri (Naša sloga) koji pokreće 1870. godine te zbirka narodnih bajki i poslovica Različno cvijeće, imali su toliko utjecaja na hrvatski narod da je to iz današnje perspektive gotovo nepojmljivo. Naraštaji istarskih domoljuba ljubomorno su čuvali ove tiskovine koje su za svaku hrvatsku obitelj predstavljale dragocjenost čiju vrijednost nije bilo moguće izraziti nikakvim materijalnim mjerilima.

Ono što su u svoje vrijeme činili biskup Dobrila, svećenik Baštijan i drugi sljedbenici Kristove vjere nastavili su tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata svećenici Božo Milanović, Miroslav Bulešić, Zvonimir Brumnić, Ivan Pavić, Antun Kres, Josip Turčinović, Antun Hek, kao i biskupi Dragutin Nežić, Ivan Milovan i mnogi drugi.

Kroz narodnu riječ, obrazovanje na hrvatskome jeziku, pjesmu, njegovanje običaja, molitvu i zajedničke odlaske na Svete Mise i crkvene svetkovine, narod je ispunjavao duhovne potrebe i napajao se snagom i nadom, ali i njegovao svoje zajedništvo sa svećenstvom s kojim su ga spajale neraskidive i duboke veze.

Svećenici i biskupi, časne sestre i redovnici bili su uz narod i s narodom u dobru i zlu, dijeleći zajedničku sudbinu i ublažavajući patnju i nesreće kako i koliko su mogli. Uvijek su bili tu i nisu napuštali svoje stado, čak ni onda kad su im životi dolazili u opasnost. Narod je bio svjestan toga i cijenio je ovu žrtvu. Jedinstvo hrvatskih vjernika i Katoličke crkve i upućenost svećenstva i naroda jednih na druge – što je stoljećima bilo izgrađivano kao spontani odnos uvjetovan brojnim okolnostima – predstavljalo je neku vrstu prešutnog, neraskidivog saveza i uzajamnog povjerenja koje je nadilazilo sve ideologije i sve političke sustave i taj savez ostao je čvrst i postojan uvijek, čak i u vremenima najvećih ratnih stradanja i krvoprolića.

Dvadeseto stoljeće istarskim je Hrvatima donijelo nova i teška iskušenja. Bilo je to vrijeme kad se o njihovoj sudbini ponovno odlučivalo izvan Hrvatske i mimo narodne volje. Austro-Ugarska se nije ni raspala, a već su se krojili planovi o otimačini zemalja koje su se nalazile unutar njezinih granica.

Trgovina hrvatskim priobaljem i otocima započela je već tijekom Prvoga svjetskog rata, sklapanjem tajnog „Londonskog ugovora“ (26. travnja 1915.) između zemalja Antante (Rusije, Velike Britanije i Francuske) i Kraljevine Italije. U zamjenu za ulazak u rat na strani saveznika, Italiji su tada obećani dijelovi istočnog Jadrana koji su trebali biti podijeljeni između nje i Srbije. Ovaj tajni ugovor nikad nije stupio na snagu, ali su Italija i Srbija (uz potporu spomenutih sila) nastavile sa zakulisnim igrama i nisu se odricale svojih pretenzija. O tomu zorno svjedoči Rapallski ugovor između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije (od 12. studenoga 1920. godine). Mada je od Narodne skupštine Kraljevine SHS odbačen (zbog velikog nezadovoljstva koje je izazvao u državi), on je (26. lipnja 1921.) ozakonjen bez rasprave i točno godinu dana nakon sklapanja potpisan od kralja Aleksandra Karađorđevića. Londonski i Rapallski ugovor ostale su do danas uporišne točke kako talijanskih fašističkih pretenzija i komadanja hrvatskoga teritorija na Jadranu, tako i velikosrpskih aspiracija.

U okrilju Kraljevine SHS i pod pokroviteljstvom Beograda započinje žestoka talijanizacija Istre, Rijeke i otoka uz progon hrvatskoga i slovenskog življa što na kraju završava fašističkom okupacijom istočno-jadranske obale i velikih dijelova zaleđa nakon sloma Kraljevine Jugoslavije. Za slavenski živalj u Istri, poglavito većinski narod (Hrvate), nastupaju posebno teška vremena odnarođivanja i svakovrsnog nasilja što je na djelu puna dva desetljeća prije početka Drugoga svjetskog rata. S jačanjem fašizma u Italiji, taj se položaj iz dana u dan drastično pogoršavao.

Budući da niti jedan od totalitarističkih sustava čiji su se interesi tijekom XX. stoljeća prelamali na području Hrvatske i Istre (fašizam, nacizam, komunizam) nije bio u suglasju s temeljnim vrednotama i univerzalnim načelima što ih je zastupalo kršćanstvo, Katolička crkva je objektivno, od samoga početka bila u opreci sa svakim od njih. Papa Pio XI. u svojoj je enciklici iz 1931. godine Non abbiamo bisogno javno i bez ikakovih dvojbi osudio talijanski fašizam, 1937. enciklikom Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i njegovu rasnu teoriju, a iste godine enciklikom Divini Redemptoris i komunizam. U rasprave o osudi fašizma i nacizma uključili su se i brojni hrvatski franjevci, dominikanci, isusovci, bogoslovi, katolički laici i sveučilišni profesori, a neki od njih napisali su i vrijedne radove na tu temu (hrvatski dominikanac, teolog svjetskog ugleda Hijacint Ante Bošković, objavio je u Zagrebu 1939. godine zapaženu knjigu Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma).

Krvavi komunistički teror

Kad je komunizam u pitanju, on je u samoj svojoj srži revolucionarna ideologija protivna Bogu, ideologija nasilja, bezboštva i ateizma te stoga nije čudno da je svaku vjeru i crkvu pa tako i Katoličku doživljavao kao svog prirodnog neprijatelja. Samim time što je imala ambiciju u cijelosti ovladati ljudima i njihovom sviješću te stvoriti od njih klasno-ideološka bića, komunistička totalitarna doktrina nije trpjela takmaca ni na jednom pa niti na duhovnom planu.

Teror komunista nad katoličkim svećenstvom i civilnim stanovništvom Istre započeo je već u razdoblju kratkotrajnog pokušaja uspostave njihove vlasti neposredno poslije kapitulacije Italije (13.09. – 2.10. 1943.), dok su ostaci fašističkih snaga i njihovi suradnici u panici napuštali ove prostore. Brojni talijanski garnizoni s golemim količinama naoružanja i opreme padaju u ruke partizana, a veliki dio naroda (izmučen fašističkom diktaturom i uvjeren kako je konačno došlo vrijeme slobode) podržava ih i u njima gleda stvarne osloboditelje koji će u Istru donijeti pravu narodnu vlast.  Međutim, u samo 20-ak dana (do početka njemačke ofenzive 2. listopada) komunisti su počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom i svećenstvom i zatim bezglavo kukavički pobjegli pred njemačkim trupama koje su izvršile nemilosrdnu odmazdu nad nedužnim narodom. Komunisti se ponovno vraćaju nakon sloma Trećeg Rajha i tek tada u potpunosti uspostavljaju svoju vlast. Ukratko rečeno iskoristili su opravdano ogorčenje istarskog puka prema fašistima i naklonost saveznika i stavljajući se na čelo antifašističkog pokreta diktaturu fašističke Italije zamijenili su svojom.

Evo i nekih konkretnih podataka:

„ Nova, revolucionarna vlast stvarana po modelu ruske boljševičke vlasti još je tijekom rata po kratkom postupku obračunavala s ‘narodnim neprijateljima’ među koje su ubrojeni mnogi svećenici samo zato što nisu ‘jasno i glasno’ podržali tu vlast. Za vrijeme kratkotrajne partizanske vlasti od 13. rujna do početka listopada 1943. po istarskim je mjestima kružio ‘sablasni autobus smrti’ koji je ‘narodne neprijatelje’ odvodio u pazinski Kaštel odakle su mnogi bez ikakva sudskog procesa osuđeni na smrt i bačeni u neku od istarskih kraških jama. Župnik u Rovinjskom Selu Angelo Tarticchio bačen je u boksitnu jamu na Lindaršćini 19. rujna 1943. godine. Biskup Radossi od slične je sudbine spasio župnika u Šišanu Camilla Ammirattija, također zatočenog u pazinskom Kaštelu. Bogoslova Vladimira Vivodu i oca mu Anselma partizani su noću krajem kolovoza 1944. uhitili u rodnoj kući u Štrpedu (kod Buzeta) i obojicu nakon zvjerskog mučenja strijeljali na rubu Motovunske šume. Na listi bujske OZNA-e godine 1946. našli su se Libero Colomban, upravitelj župe Nova Vas (nad Mirnom), Giuseppe Rocco, župnik u Grožnjanu te Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici (Umaški dekanat). Označeni kao neprijatelji narodne vlasti i protivnici priključenja Istre Jugoslaviji trebali su biti likvidirani od narodne straže. Unatoč prijetnjama sva trojica su odlučila ostati. U to da im se ozbiljno radi o glavi prvi se uvjerio Bonifacio. U predvečerje 11. rujna 1946. dok se pješice vraćao iz Grožnjana gdje se ispovjedio kod tamošnjeg župnika i zadržao u dužem razgovoru, dočekala ga je narodna straža i odvela ga u nepoznatom pravcu. Neki svjedoci potvrdili su da su ga vidjeli ‘u društvu’ dvojice jugoslavenskih milicionera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera. Otada se Bonifaciju izgubio svaki trag, a s vremenom su se proširile verzije o izdavačima naredbâ, načinu i izvršiteljima, kao i o mjestu njegova ubojstva. Pretpostavlja se da je bačen u neku od tamošnjih jama. Strahujući da bi i njih mogla progutati noć, Colomban i Rocco u listopadu su napustili Istru i spas potražili u obližnjem Trstu. (dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula Izvorni znanstveni rad UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ- KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091) Primljeno: 15. 03. 2014.; http://hrcak.srce.hr/file/188770;; str. 15-16.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)

Isti izvor ovako opisuje stanje u Istri u prve dvije poratne godine i odnos „narodne vlasti“ prema Katoličkoj crkvi:

Za samo dvije i pol godine života pod zvijezdom petokrakom (od sredine 1945. do kraja 1947.), kao znakom novog vremena, Katolička Crkva u Istri bila je istraumatizirana raznim oblicima progona sve do fizičkih likvidacija. Umjesto obećane slobode i blagostanja u praksi je carevala represija prema drugim i drugačijim te opća materijalna bijeda. Iako je car bio gol, o tome se nije smjelo govoriti. Jedina stvarnost nad kojom državni aparat nije imao kontrolu bila je Crkva. Sama ta činjenica bila je dovoljna da se na Crkvu gleda kao na protivnika uvijek spremnog na podrivanje državne vlasti i društvenog poretka. Unatoč zaslugama istarskoga svećenstva u borbi za sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom i njegovoj benevolentnosti prema vlasti, ta se ista vlast, kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, nije uspijevala osloboditi svoje ideološke, komunističko-ateističke matrice iz koje je onda izvirao pogled i praktično ponašanje prema Crkvi kao ‘unutarnjem neprijatelju’, uvijek spremnom, u sprezi s ‘vanjskim neprijateljem’ (Vatikanom), predvodnikom međunarodne reakcije, podrivati i rušiti državnu vlast i društveni poredak. Taj temeljni određujući stav prema Crkvi nije uspijevala prekriti ni idilična slika koja je stvarana prema van. Svećenici, naime, sudjeluju u općenarodnim slavljima, pozdravljaju narod sa svečano urešenih tribina, a uglednici nove vlasti mogli su se vidjeti na vjerskim manifestacijama, primjerice na tijelovskim procesijama.“  (isto, str. 38.; istaknuo Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)

U sladu sa staljinističkom doktrinom psihološko-propagandni rat bio je oslonac jugoslavenske komunističke vlasti koja je uvodeći strah i nesigurnost u društvo stvarala uvjete za potpunu kontrolu – ne samo nad ponašanjem i postupcima svojih podanika, nego i u pogledu nadzora njihovih političkih stavova. Iz današnje perspektive to (možda) zvuči nestvarno, ali radilo se o evidentnom nastojanju da se svijest svakog pojedinca podvrgne nadzoru i kreira na poželjan i ideološki prihvatljiv način.

Prve poratne godine u Istri (slično kao i u drugim krajevima Hrvatske) bile su, nažalost, obilježene krvavim tragovima zločina što su ih u ime svoje ideologije činili oni koji su sebe zvali „antifašistima“.Tako je nakon dugih godina okupacije od strane fašističke Italije i brojnih masovnih zločina koje su nad narodom počinile Mussolinijeva soldateska i nacističke postrojbe poslije kapitulacije Italije (pri čemu su Nijemci okrutno ubijali narod, razarali i spaljivali čitava naselja) istarski puk doživio novi val nasilja, ovoga puta od „osloboditelja“.

Na udaru su naročito bili „popovi“ koje se nastojalo zastrašiti i protjerati u Italiju kako bi se zatrla Crkva i onemogućio vjerski život puka. Mada je (u formalnom smislu) Katoličkoj crkvi (čije su zasluge u sjedinjenju Istre i matice Hrvatske nesporne) bila zakonom „dopuštena sloboda djelovanja“, u stvarnosti se činilo sve da se ona potisne i onemogući u svojoj pastoralnoj misiji.

Uhićenja, zatvaranja, tajne likvidacije (po pravilu bez ikakvih istražnih ili sudskih postupaka) i masovni teror nad građanstvom uz pomoć represije i medijske propagande, postali su dijelom istarske svakodnevice u čemu su zapaženu ulogu igrali OZNA/UDBA i Agitprop. Progoni su se odvijali pod krinkom „kažnjavanja suradnika okupatora“ ili „fašističkih slugu“ i kad se jednom ta etiketa nalijepila bilo komu, njegova je sudbina bila zapečaćena. Najčešće bez dokaza, uz iskonstruiranu krivnju i lažne svjedoke, ljudima se presuđivalo po kratkom postupku ili su jednostavno odvođeni bez ikakvoga objašnjenja i sudbina im je ostajala nepoznata. Diljem Istre razašiljane su skupine komunističkih uhoda i aktivista čija je zadaća bila raznim provokacijama izazivati nerede i incidente i (ako treba i uz primjenu sile) onemogućavati crkvene obrede i normalan život vjernika i svećenstva. Tako je stvarano ozračje nesigurnosti, straha i neizvjesnosti, ne samo u redovima klera nego i u najširim slojevima naroda. U skladu s oprobanim i prokušanim staljinističkim obrascima, krivnja za posljedice izazvane ovim provokacijama prebacivala se na „klerofašiste“ i „reakcionarne elemente“, odnosno na žrtve koje su potom dodatno stigmatizirane i još žešće progonjene kao „narodni neprijatelji“.

Presudna uloga katoličkog svećenstva u sjedinjenju Istre s maticom

  Iako svećenstvo nije bilo sklono izražavati svoja politička opredjeljenja, istarski svećenici nisu mogli tek tako ignorirati volju tamošnjeg puka pa su u razgovorima s čelnicima tadašnjeg NOO za Istru ipak pristali da čak i pismenim dokumentom podupru vraćanje Istre u okrilje matice.

Evo što o zaslugama Katoličke crkve i svećenstva u sjedinjenju Istre s Hrvatskom kaže jedan od izvora:

„Najpoznatiju ulogu imao je (svećenik Božo Milanović – op. Z.P.) kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ‘Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine’ donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio ‘Zbor svećenika sv. Pavla za Istru‘, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj. (Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Božo_Milanović; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 26.9.2017.)

Zbog iznimnih zasluga na Mirovnoj konferenciji u Parizu i ukupnog djelovanja tijekom svećeničkog rada, 1962. godine svećenik Božo Milanović dobio je i počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta, a u Kringi je u njegovu čast (2015. godine) postavljena spomen-ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Kako onda protumačiti one silne, monstruozne optužbe koje su na njegov kao i na račun mnogih drugih narodnih svećenika izricali komunistički prvaci na javnim skupovima u prvim poratnim godinama?

O kakvoj se prijetvornoj politici komunista prema svećenstvu i Crkvi radilo, vidljivo je iz ovog opisa sadržanog u već citiranom izvoru:

„U euforičnim trenutcima oslobođenja Istre nije se zaboravio ‘neprijateljski rad’ dijela svećenika. Na središnjoj proslavi koja se održala u pulskoj Areni 12. svibnja 1945. Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte za Istru (dalje: JNOFI), u nazočnosti 30.000 ljudi nije mogao ne spomenuti djelatnost reakcije kojoj su se pridružili ‘nekoji nazovi narodni svećenici’. Poimence su apostrofirani tršćanski i koparski biskup Antonio Santin te svećenici Zvonimir Brumnić i Božo Milanović. Može se samo pretpostaviti kako su na dio indoktrinirane mase djelovale Šestanove riječi da su spomenuti svećenici i biskup surađivali s okupatorom, šaljući vjernike u SS-odrede i TODT te im govoreći kako ih partizani vode u propast. Prema Milanoviću, Brumniću i ‘nekoliko prodanih duša oko njih’, još je oštriji je bio istup Dušana Diminića, tajnika JNOFI-je, i to na Prvoj konferenciji Plenuma Oblasnog odbora JNOFI-je koja se održala u Poreču 21. svibnja 1945. Diminić je spomenuo da su svećenici imali štab u Trstu koji je pod izlikom širenja hrvatske riječi surađivao s Nijemcima i pisao laži o progonima Crkve te da su ‘blebetali o boljševizmu’, a sve s ciljem razbijanja NOP-a.“ (isto, str. 19-20.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.

Biljeg kojim je komunistička propaganda označila nadbiskupa Alojzija Stepinca kao „zločinca“ i „suradnika ustaškog režima“ bio je stigma za cijelu Crkvu i sav katolički puk i svećenstvo u Hrvatskoj, a ujedno i znak da se prema tim „reakcionarima“, „klerofašistima“ i „narodnim neprijateljima“ imaju primjenjivati „revolucionarne“ metode – a sve u ime „obrane naroda i tekovina revolucije“. Svaki komunist ili simpatizer Partije mogao je nekažnjeno i prema vlastitom nahođenju biti „sudac“ i krojiti „pravdu“ bez ikakvih ograničenja.

Kao i toliko puta tijekom povijesti svećenici su na sebe preuzeli najveći teret odmazde koja se nesmiljeno provodila. Pod krinkom „antifašizma“ okrutno su progonjeni i izvrgnuti teroru svi oni koji nisu bespogovorno i pokorno prihvaćali ateistički svjetonazor i komunističku ideologiju što je između vjerničkog puka i njihovog klera na jednoj i „narodne vlasti“ na drugoj strani stvorilo nepremostivi jaz. Već sama činjenica da nametnuti sustav nije imao kontrolu nad Crkvom, bila je dovoljna da se KPJ i njezin propagandni i represivni stroj svom silinom obruše na ovu instituciju, u prvom redu na najuglednije svećenike i biskupe. Pokušaj Crkve da svojim Pastirskim pismom (iz rujna 1945.) upozori na ovaj teror iskorišten je za nastavak još veće represije.

Kad je Istra u pitanju mora se, međutim, naglasiti još jedna činjenica: unatoč agresivnoj fašističkoj propagandi tijekom gotovo četvrt stoljeća, u Katoličkoj crkvi nije dolazilo do raskola između svećenstva talijanske etničke pripadnosti i ostalih. Pomutnju nisu uspjela unijeti ni sva potonja (ništa bezazlenija) nastojanja komunista da Crkvu odvoje od Svete Stolice i podrede je svojim interesima. Mati Crkva ostala je imuna na sve podjele i pritiske i velika većina njezinih pastira svoju je misiju unatoč svemu obavljala držeći se čvrsto temelja Kristove vjere.

I to je ono što je oduvijek najviše smetalo – a i danas smeta –  komunističkim zločincima i njihovim ideološkim sljedbenicima.

Jedna od brojnih nevinih žrtava u Istri je i naš blaženik, katolički svećenik Miroslav Bulešić, kojega je komunistička rulja ni krivoga ni dužnoga zaklala u Lanišću 24. kolovoza 1947. godine.

Rulja je rulja, nasilje je nasilje.

Crveni i crni fašizam razlikuju se samo po boji, ni po čemu drugome.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Sramotna presuda sramotnom četničkom kapetanu!

Objavljeno

na

Objavio

Sramota. Dragan Vasiljković, (62), poznatiji kao kapetan Dragan, itekako može biti zadovoljan presudom Županijskog suda u Splitu.

Nepravomoćno je osuđen na samo 15 godina zatvora, a proglašen je krivim za dvije točke optužnice: zlostavljanje zatvorenika na Kninskoj tvrđavi i napad na Policijsku postaju u Glini!

S obzirom da je u  australskom i splitskom pritvoru  već „odsjedio“ 12 godina, postoji mogućnost da će se vrlo brzo vratiti u Beograd, gdje će ga dočekati kao „narodnog heroja“. Eto, to je nama „naša borba dala“!

Ovaj ratni zločinac tijekom obraćanja sudu je izjavio  da je ponosan na svoj ratni put i na Kninđe od kojih „nitko nije optužen za nikakav zločin“. Javnost je u sudnici nasmijao izjavom da Hrvati u Australiji uz fotografiju Ante Gotovine drže i njegov portret.

Kapetan Dragan, koji ima i australsko državljanstvo, uhićen je prije 11 godina u Australiji gdje je živio pod lažnim imenom i bio trener golfa. U srpnju 2005. izručen je Hrvatskoj.

U cijelom tom  cirkusu oko jednog srpskog zlotvora, zanimljivo je da su od aktera u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu opet bolji prošli agresori nego žrtve. Naime, dovoljno je spomenuti presudu Veljku Mariću, Vladimiru Milankoviću, generalu Glavašu, Mihajlu Hrastovu, Norcu, Kordiću, braniteljima iz Lore i brojnim drugim Hrvatima, sudionicima rata koji su tri puta gore prošli nego razni Vasiljkovići.

Tako je samo primjera radi jedan nevini hrvatski branitelja Veljko Marić osuđen u Beogradu  na nevjerojatnih 12 godina zatvora, a Milanković po zapovjednoj odgovornosti na deset! A Kapetan Dragan na 15!

Koliko je dosad samo hrvatskim branitelja optuženo ili osuđeno? Navodno su ih „puni“ zatvori!

Aktualni gradonačelnik Grada Knina još je do jučer tvrdio da u tome kraju nije bilo četnika zadnjih 70 godina! Čemu, zašto?

Vjerujemo da će se sada javiti i razni „mirotvorci“ ala  Pusić, Teršelič, Stazić, novinari četničkih Novosti na čelu s Pupovcem, Matula, Josipović, Mesić i njima slični i „popljuvati“ ovu presudu, nakon koje oni, ali i Vasiljković mogu „slaviti“, jer je još jednom „dokazano“ da se – zločin isplati! (Vasiljković je u australskom pritvoru imao tretman kao u hotelu!)

I onda se neki čudom čude da je dosad oko tri tisuće hrvatskih branitelja izvršilo suicid, a da ih se najmanje još tri puta toliko pokušalo ubiti!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Kapetan Dragan osuđen na 15 godina zatvora za ratni zločin

facebook komentari

Nastavi čitati