I slijepcu bi moralo biti jasno odakle tolika količina nesreće u Republici Hrvatskoj

    0

    Kako to shvatiti? Čudnovata je zemlja Republika Hrvatska. Smještena u Srednjoj Europi i na Sredozemlju, prostire se na 56.542 km² kopna  i 31.067 km² teritorijalnog mora. Ima, u blagu podneblju, oko 3.000.000 ha obradiva poljoprivrednog zemljišta i morsku obalnu crtu  dugu 4.398 km. Obiluje slatkom vodom. Udomljuje svega 4.284.889 stanovnika – kao oveći grad. Prekrasno! Ali ta zemlja ne može prehraniti svoje stanovništvo?! Ne može zaposliti sve svoje radno sposobne ljude?! Službeni broj nezaposlenih ubrzano raste. Ovih je dana premašio 370.000. Kako to? Odakle tolika količina nesreće?

    Odgovor bi se mogao općenito sažeti u dvije-tri riječi, no bit će razumljiviji ako ga podupre nekoliko visokih pojedinosti. Nije naime sve tako crno kako se čini. Društvenu bijedu na dnu kompenzira  izobilje na vrhu. Eto, Republika Hrvatska ima tri predsjednika – bivšega Stjepana Mesića, sadašnjega Ivu Josipovića i notornoga Milorada Pupovca! – No, ni tu – reći će tkogod – nema blagoslova. Predsjednici su odveć govorljivi. Katkad se i posvade. Udare jedan na  drugoga tako žestoko te se učini da će glave padati.

    Kamo sreće da je tako! No to su samo ezoterične kazališne igre. Čim svane novi dan, jasno se vidi da su predsjednici dubinski i te kako složni. Štoviše – monolitni! Kada su ljetos Milanovićeva Vlada i njezina saborska većina iz zasjede zaskočile i teško ozlijedile Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, nijedan od trojice predsjednika nije ni kvrknuo, a kamoli kriknuo! Zašto?

    Razbojstvo je, čini se, bilo planirano na najvišemu mjestu. Nemam dokaza, ali nezgodni su indiciji. Pupovac je svojim zastupničkim glasom u Saboru taj (zlo)čin legitimirao. Josipović ga je svojim promptnim potpisom u Uredu predsjednika Republike legalizirao. Mesić ga je, zabavljen o sebi, prešutio. No, teško se, s obzirom na njegov nauk o antifašizmu, može pretpostaviti da bi počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske u tomu ostao izvan igre.

    Što tako čvrsto povezuje te ljude? Neki tvrde: dubinske veze sa Srbima i Srbijom. Drugi vele: pupkovina Komunističke partije. Treći: Udba. – To su – odmahuju mudrijaši malo širih vidika – anakronične gluposti. Tko bi se od tih ljudi bez oslonca u inozemstvu drznuo braniti najgnusnije zločine jugoslavenske tajne političke policije?

    Ništa od toga nije posve uvjerljivo. Ali u svemu tomu ima ponešto što se ne da previdjeti. Milanovićev ćirilični teror poduprli su Washington i srpski patrijarh Irinej, koji nam je jedinstvenu domovinu lijepo raskomadao čestitavši Božić „braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji“. Vrlo je vjerojatno i da je Milanovićev aforizam o ozbiljnoj državi i „ptičjem rezervatu“ nadahnut u Londonu. Nešto je naime  slično o Josipu Perkoviću, kao baba iz bolesti, rekla Stella Rimington, bivša glavna ravnateljica britanskoga MI5. Ona nikada ne bi drugoj državi izručila visokoga dužnosnika službe državne sigurnosti. To, veli, ozbiljne države ne rade.

    Gospođu je Rimington lako razumjeti. Ona govori kao neslužbena glasnogovornica Foreign officea. Ali kako shvatiti Milanovićevu grčevitu obranu zločina nad Hrvatima koji su se u inozemstvu demokratskim sredstvima borili za samostalnost i suverenost Republike Hrvatske? Ta je obrana ljetos ustala protiv pravne stečevine Europske unije, a ovih je dana boljševički eskalirala u nasrtaj na sudbenu vlast Republike Hrvatske. To je,  da parafraziram Slavka Goldsteina, 1945. – godina koja se vraća. A tri predsjednika Republike Hrvatske, koji su inače svakom loncu poklopac, o tomu složno šute. U skladu s britanskom zamisli o  Zapadnomu Balkanu i u dosluhu s Drugim memorandumom SANU.

    I slijepcu bi dakle moralo biti jasno odakle tolika količina nesreće u Republici Hrvatskoj. Ona će biti još veća ako za predsjednika Republike opet izaberemo Ivu Josipovića ili koga drugoga tko će drugarski dijeliti vlast s ovom trojicom.

    Benjamin Tolić/hrsvijet

    facebook komentari