Pratite nas

Idemo još jednom u krug, možda vidimo nešto novo!

Objavljeno

na

Bliže se još jedni izbori, koji na mene – poput svih izbora – djeluju kao vrijeđanje ljudske inteligencije. O toj temi izbora, glasanja, demokracije i sličnih iluzija smišljenih da sakriju stvarnost i istinu od čovjeka, mnogo sam puta iznosio svoj stav pišući članke.

Neki koji dulje prate ovu edukativnu platformu znaju i da je nekolicina ljudi, uključivo i mene – pokrenula proceduru za brisanje naših podataka iz registra birača – o tome se detaljno možete informirati u članku Ples sa ministarstvom uprave.

Na ovaj članak potakla me ova slika:

pusić

Dakle – poziva Vesna Pusić narod da iskoristi svoju moć kako bi birao nju i njezinu rodijačko-korporativno-interesno-parazitsku bratiju u nešto što se naziva europski parlament.

I doista – čovjek svoju moć glasanjem predaje u ruke nekoga tko kroz medije, koje više-manje sami kontroliraju, predstavlja samoga/samu sebe u izdanju koje nije daleko od fantazije.

Međutim, moje shvaćanje glasanja ima više slojeva i dimenzija. Smatram da sam čin glasanja ima višeznačnost i dubinu koja seže i u područje Univerzalnog zakona – jer SVE se u univezumu događa uz suglasnost čovjeka – bila ta suglasnost svjesna, nesvjesna ili prešutna.

Dakle ja biranje ljudi na nekakve funkcije u demokratskom (čitaj robovlasničkom) izbornom procesu vidim na svoj specifičan način – kao prijenos mojih suverenih prava na nekoga koga uopće ne poznajem i tko se prodaje kroz medije, skrivajući svoje pravo lice pod maskom i uvjeravajući ljude da je baš on/ona najbolji izbor, najkompetentniji i najpošteniji i najmoralniji izdanak ljudskoga roda i da za njega/nju/stranku treba zbog toga glasati. Maska je to koja se protokom vremena dezintegrira, pokazujući istinu o tome koga su ljudi birali. I to svi danas jasno vidimo – bivši premijer je u zatvoru, bivši prvi podpredsjednik vlade, koji je ubio ljude upravljajući vozilom također je u zatvoru, ali priprema politički come back na ruinama stranke kojom sada drma žena na slici gore, bivši ministri su u zatvoru ili gule krumpir u zamjenu za zatvorsku kaznu, Linić samo što nije u zatvoru koliko čujem i pratim… i tako unedogled – po čitavoj hijerarhijskoj strukturi političkih pozicija moći na koje su došli ljudi s maskama i uvjerenjem da imaju pravo vladati, ili su nas, ljude, uvjerili da imaju pravo vladati. Pa vladaju.

Jer je par ljudi na nekakvom listiću zaokružilo njihovo ime ili naziv političke opcije kojoj pripadaju.

Idemo matematički razložiti izborni proces. Prvo, idemo pogledati koja bi posljedica izbora bila da SVI glasuju. Drugo, idemo pogledati što se u stvarnosti događa kada ne glasa niti 50% birača. Treće, idemo pogledati moralni aspekt glasanja za BILO KOGA i posljedice toga čina.

1. Na izbore je izišlo 1 000 000 (100%) od 1 000 000 birača. 

Na izborima je bilo ponuđeno 10 političkih opcija, od kojih je opcija 1 dobila 500 001 glasova (50% + 1 glas), opcija 2 dobila je 400 000 glasova (40%), opcija 3 dobila je 60 000 glasova (6%) a sve ostale opcije zajedno dobile su preostalih 39 999 glasova (3.9999%).

Posljedica: politička opcija 1 ima većinu glasova i nameće svoj svjetonazor preostalim biračima, jer kome se fućka za to što njih gubitnika ima 499 999 – neka se izvole pokoriti njihovom viđenju Univerzuma i njihovim odlukama jer njih je birala zapanjujuća većina od jednog birača, a na slijedećim će izborima gubitnici ipak imati šansu osvojiti većinu glasova pa neka onda vladaju kako se njima svidi.

Imamo dakle – vlast većine nad manjinom, ili bolje rečeno, diktaturu većine nad manjinom, uz privid demokracije zbog toga što je robovima koji ne znaju da su robovi bilo omogućeno birati svoga gospodara A, B, C ili D. Ili Z. ili T. Svejedno.

Pretpostavimo da je na slijedećim izborima sve bilo jednako, osim što su političke opcije 1 i 2 zamijenile mjesta.

Posljedica:  politička opcija 2 ima većinu glasova i nameće svoj svjetonazor preostalim biračima, jer kome se fućka za to što njih gubitnika ima 499 999 – neka se izvole pokoriti njihovom viđenju Univerzuma i njihovim odlukama jer njih je biralo zapanjujuća većina od jednog birača, a na slijedećim će izborima gubitnici ipak imati šansu osvojiti većinu glasova pa neka onda vladaju kako se njima svidi.

Ringe ringe raja, i tako ukrug.

I ponovo imamo diktaturu većine nad manjinom, jer robovi koji ne znaju da su robovi uopće ne razumiju što su zapravo izbori. Pače – uopće ne razumiju niti da su robovi jer je to van njihovih pojmovnih mogućnosti, zbog toga što očima ne vide niti lance kojima su okovani, niti kavez u kojemu žive.

2. Na izbore je izišlo 300 000 (30%) od 1 000 000 birača.

To je ono što se uglavnom i događa, kako kod nas tako i posvuda po svijetu. Idemo vidjeti što kaže malo matematike.

Na izborima je bilo ponuđeno 10 političkih opcija, od kojih je opcija 1 dobila 150 001 glasova (50% + 1 glas), opcija 2 dobila je 120 000 glasova (40%), opcija 3 dobila je 18 000 glasova (6%) a sve ostale opcije zajedno dobile su preostalih 11 999 glasova (3.9999%).

Posljedica: politička opcija 1 ima većinu glasova – koja je zapravo smijurija od većine – statistički to je svega 15% + 1 glas – i sada MANJINA nameće svoj svjetonazor preostalim biračima, jer kome se fućka za to što njih gubitnika ima – u ovom slučaju čak 849 999 – neka se svi izvole pokoriti njihovom viđenju Univerzuma i njihovim odlukama jer njih je birala zapanjujuća MANJINA birača što je u fantastičnoj civilizacijskoj tekovini zvanoj DEMOKRACIJA, dovoljno da MANJINA ima iluzorni legitimitet vladanja, a na slijedećim će izborima gubitnici ipak imati šansu osvojiti MANJINU glasova koja će, ako žele vladati, morati biti za 1 glas veća od MANJINE onih drugih političkih opcija.

Oni koji nisu glasali nemaju pravo ništa reći jer sami su si krivi što je izabran bilo tko. Mogli su glasati, i pače – da su svi glasali, svih 100% – imali bismo fenomenalno civilizacijsko dostignuće u svoj svojoj ljepoti i savršenosti – vlast većine nad manjinom. Koja je puno bolja od vlasti manjine nad većinom. U stvarnosti, imali bismo bolju verziju diktature, onu većinsku, od standardne manjinske diktature.

U stvarnosti, vlast osvajaju političke opcije koje su najsnažnije i koje imaju najviše članova. Jer kada pogledamo članstvo političkih opcija – to je članstvo stabilna biračka baza političkih opcija koje se nude – ispada da za političku opciju 1 glasaju samo članovi tih političkih opcija i njihove obitelji, i određen broj simpatizera koje politika ne zanima previše, ali gledaju vijesti na TV-u pa vođeni instinktom krda kreću glasovati. Jedan dio njih će se do slijedećih izbora u u svoj glasački izbor razočarati, pa će novom prilikom glasati za političku opciju 2. U koju će se do slijedećih izbora razočarati pa će glasati opet za političku opciju 1. I tako dok ne umru, ako u međuvremenu ne shvate da ih političke opcije 1-10 muljaju od početka pa prestanu glasati. 

3. Moralni aspekt glasanja za BILO KOGA

Problem je u tome, što je vlast većine nad manjinom – kao i vlast manjine nad većinom – po definiciji – DIKTATURA.

Imam li ja pravo nametati diktaturu svome bratu čovjeku birajući na izborima pobjedničku opciju? Nemam.

Ima li on pravo meni nametati diktaturu birajući na izborima pobjedničku opciju? Nema.

Stoga smatram da ja nemam pravo glasati za bilo koga, posebice ne za pobjedničku opciju – jer bih tada i ja bio taj koji je pritisnuo tipku na kojoj piše DIKTATURA i ta bi radnja za posljedicu imala nametanje mog svjetonazora mom bratu čovjeku koji ima drugačiji svjetonazor. Čak i ako ne glasam – prešutno sudjelujem u nametanju nečijeg svjetonazora nekome. Jedini način da to ne činim, aktivno, pasivno, prešutno, ma na bilo koji način – je da svoje podatke uklonim iz registra birača.

Koja je alternativa?

Vlast nad samim sobom. Čemu bih ja, čovjek stvoren kao muško, bilo kakvoj moralno deficitarnoj političkoj pijavici dao moć da za mene donosi bilo kakve odluke? Što ja od toga imam?

Baš ništa.

Što moralno deficitarna politička pijavica ima od toga?

Sve potrebno za lagodan život u materijalnom svijetu. Automobil visoke klase, vozače, tjelohranitelje, kuhare, dnevnice, izdašnu penziju, medijski prostor za svoju verbalnu diareu zamagljenu skupim parfemom i tako dalje.

Dakle – dajte svoju moć – i odlučite tko će vladati. Nad vama. Kako Vas nutka da učinite ona žena sa gornje slike, koja na poziciji političke moći koju trenutno okupira, razgovara o tko zna čemu sa ostalima iz međunarodne vladajuće kaste, a o čemu mi pojma nemamo. I uostalom, tko smo mi da nam ona išta o tome kaže? Pa ona je vlast, a mi nismo. Šic mrš, kako se svojedobno izrazio njezin bivši kolega koji je sada u zatvoru.

Ili – zašto ne probati malo drugačijim pristupom pokazati svoj stav? Recimo – pokušajte izbrisati svoje podatke iz registra birača – pa ćete vidjeti da to nije nimalo jednostavno.

Zašto je to takav problem? Pa riječ je u 2 klika mišem i jednim pritiskom na tipku DELETE.

Zato jer političkim pijavicama TREBA naša moć jer bez NAŠE moći nema automobila, vozača, tjelohranitelja, kuhara, dnevnica, penzije i medijskog prostora. Makar ne glasali – naši podaci u registru birača, u fantastičnom civilizacijskom dostignuću koje se zove DEMOKRACIJA, znače da smo dali SUGLASNOST i dali LEGITIMET nekima koji su najgori među nama, da čine više-manje što im se svidi na krilima moći koju smo im MI svojom voljom dali – glasujući – ili smo im svoju moć prešutno dali – ako ne glasamo uopće.

I ako se na tome se zaustavimo – valja nam znati i sviješću spoznati – da se naši podaci u registru birača – glasali mi ili ne glasali – koriste za nametanje DIKTATURE osiguravanjem legitimiteta VLADAJUĆOJ KASTI da VLADAJU onima koji ih biraju – ili ne biraju, potpuno svejedno. Savršen sustav za vladajuću kastu – potpuno je svejedno koliko te ljudi bira, dokle god te biraju.

Naši podaci u registru birača daju im kakav takav legitimitet da se prištekaju na energetski šteker naroda i da prosperiraju na tuđoj energiji, ne prestajući srati kako su oni baš super i da će napraviti reforme i da će nam biti puno bolje ako biramo njih, i to već sutra, ili barem druge godine, a najkasnije do 2017, čim poprave to što su njihovi prethodnici zasrali. I istovremeno izaseru gomilu dreka o suprotnim političkim opcijama, jer oni ne valjaju, nemaju pojma, nemaju snagu, nemaju viziju, nemaju kapacitet, nemaju ništa – a oni sve to imaju, i još su pošteni, pa zaista – tko za njih ne bi glasao?

Onaj tko je otvorio oči i spoznao da je sve to ista gomila dreka, čitava ta  rodijačko-korporativno-interesno-parazitska bratija.

poo

I stoga smatram da je sudska tužba za brisanje naših podataka iz registra birača koju sam ja i još nekolicina ljudi podnijeli – iznimno značajan korak naprijed i znak političkim pijavicama da ima ljudi u našoj lijepoj domovini koji su popušili što su imali za popušiti od njihovih spika i da je sada bilo dosta.

Ljudi koji su spoznali da je pijavicama istekao rok trajanja, da nemaju legitimitet vladati nad bilo kime osim nad samima sobom, bez obzira koliko si statuta, pravilnika, zakona i ustava napisali, popravili i prepravili u pokušaju da se čvršće uhvate za energetski šteker naroda.

Ljudi koji nemaju nikakvih ambicija vladati nad bilo kime osim nad samim sobom, ima sve više i više.

Zamislite situaciju da izlaznost ljudi na izbore bude 0%. Pijavice bi se za 5 minuta sasušile na suncu, ili bi postale cirkuske atrakcije za veseli narod.

”A ti si vlast?”

DA JA SAM VLAST; PAČE – JA SAM PREDSJEDNIK!

”Ma nemoj mi reći, i čime ti predsjedavaš?”

OVAJ – VLADOM!

”Što, ti sam?”

IMAM JA I PODPREDSJEDNIKA!

”Čuj stari, da sam ja taj  Vlado, rekao bih ti da si zabiješ podpredsjednikov nos u svoju predsjedničku guzicu, kako biste bili u relativno istoj poziciji, u kojoj obojica imate nos u guzici, ali budući da si ti PREDSJEDNIK, red je da ti imaš relativno bolju poziciju, zar ne?”

”Djeco, ajmo na sladoled, i pustite ovog stričeka na miru, nisu mu sve daske na broju…”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako je ono rekao general Praljak?  “Kad su dva naroda ostavljena u masakru jedne brahijalne srpske sile….”

Objavljeno

na

Objavio

Ovo  je jedna od ključnih stvari koju svi zaobilaze, a koju je general Praljak na suđenju spomenuo nebrojeno puta, dakle, embargo na uvoz naoružanja, koji je uveden 24. rujna 1991.

Važnu ulogu u uvođenju tog embarga imao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar. Sve je opisano u  članku u prilogu:

Ovdje primjerice valja reći da je poznato kako Vukovar nakon 1. listopada 1991. nije dobijao oružje i streljivo, a glavni razlog je upravo ovo, dakle embargo.

Ono što je zanimljivo je kako teoretičari urote, oni koji tvrde kako je “Tuđman izdao Vukovar”, a to su isti oni koji tvrde da je “prodao Posavinu” ili da je “s Miloševićem djelio Bosnu” uporno preskaču ovu neoborivu činjenicu. I ne radi se tu samo o KOS-u, o jugoslavenima, velikosrbima i islamskim fundamentalistima i unitaristima, nego i o nekim koji bi se prodali kao hrvatski desničari i kao pravaši.

Pogledajte što se ovdje dogodilo:

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Velika Britanija i Balkan” obradila je ovu temu, i došla do zaključaka koji su navedeni u članku, a koji se poklapaju s golim činjenicama.
Jedina je razlika u tome što se Kina nije tome suprostavljala iz načelnih razloga, nego iz svojih interesa, naime oni su planirali dio svog oružja plasirati u područje zahvaćeno ratom. Osim Britanije,embargo je tad gurala i Amerika.

U to vrijeme Budimir Lončar, inače bivši major OZNA-e, notorni ratni i poratni zločinac iz drugog svjetskog rata bio je savjetnik u uredu Predsjednika RH Stjepana Mesića.
24. rujna 2006. godine ujutro, Mesić je protokolarno obilazio neka gradilišta ili što već, i nije stigao pročitati ovaj članak, a novinari su ga zatekli i pitali za mišljenje. On nije znao o čemu se radi, i novinari su mu rekli kako je u Večernjem listu izašao članak gdje se Budimira Lončara, dakle, njegovog savjetnika, optužuje da je igrao ključnu ulogu u uvođenju embarga.
Budući da je u to vrijeme glavni urednik Večernjeg lista bio Miljenko Manjkas, Večernji je bio orijentiran više desno, i Mesić je izjavio:
“To oni ustašoidi iz Večernjeg lista podmeću meni preko Bude Lončara”.

I sad pazite koja tu podla udbaška inverzija nastaje: 

Prvo, Mesić je ovom izjavom dao na znanje da je embargo po Hrvatsku bio štetan, a što je notorna činjenica.

Međutim, kad je pročitao članak i vidio da je novinar Davor Ivanković samo prenio ono što je u svojoj knjizi napisala jedna ugledna britanska znanstvenica, a koju je ipak malo teže optužiti da je “ustašoid”, Mesić mjenja ploču tvrdeći kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao, jer da bi se Srbi bili naoružali od Rusa s kojima su imali dogovoren angažman od dvije milijarde dolara”.
Naravno, takva tvrdnja je čista laž u Mesićevom stilu, jer Srbi su tad imali toliko naoružanja da su ga mogli izvoziti, a ne da su ga trebali uvoziti. U isto vrijeme, Hrvati, a pogotovo Muslimani nisu imali ništa, Hrvati su imali neke rumunjske i litavske kalašnjikove, češke zbrojevke, i protuoklopne bacače tipa “armbrust”, ali to sve u vrlo malim količinama.
Uvečer, 25. rujna 2006. Miljenko Manjkas, glavni urednik Večernjeg lista bio je gost u Dnevniku NOVA-tv, gdje je u mikrofon novinarki Mirjani Hrgi izrijekom rekao da će ga on “smjeniti s mjesta glavnog urednika Večernjeg lista”.

Manjkas se čudio, jer kako on njega može smjeniti iz novina koje su u privatnom vlasništvu, i to u vlasništvu štajerske nadbiskupije.

Bilo kako bilo, nakon par dana Manjkas je smjenjen, a istina je kao i obično, ostala voda duboka…

HBŠestorka


Prilog: tekst autora Davora Ivankovića objavljen 24. rujna 2006 . u Večernjem List

Na današnji dan prije 15 godina Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest – Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji. Još nepriznata, naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, RH je bila pred slomom. Nešto prije JNA je uspjela prisilno prizemljiti zrakoplov kojim je trebalo stići sofisticiranije oružje hrvatskim snagama, a JNA i pobunjeni Srbi presijecali su Hrvatsku na nekoliko odvojenih cjelina. Počela je odlučujuća bitka za Vukovar, JNA razara i Zadar i Dubrovnik. Embargo je tada za RH zapravo značio mrtnu presudu.

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” bavi se ovom temom. Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo. Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.

To je bilo dovoljno, embargo je uveden, a Hrvatska nije mogla nabavljati oružje na legalan način. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om (G. Bush stariji protivio se raspadu SFRJ) i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju. Još nije dokraja poznato kako se Hrvatska ipak uspjela naoružati, no sigurno je da je to bilo skupo. Administracija predsjednika Clintona mijenja američku politiku, zaključuje kako je embargo na oružje Hrvatima i Muslimanima nepošten i počinje “gledati kroz prste”. Brodovi, zrakoplovi i šleperi počinju prelaziti granice RH, preko koje stiže i oružje za BiH. Embargo formalno biva ukinut nakon svršetka rata.

Mentor gđe Hodge James Gow, najcjenjeniji britanski stručnjak za pitanja Balkana, još je 1996. opisao akciju Budimira Lončara. Britanski autori navode da je Lončar “molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo”. Prošlo je 15 godina i Lončar je, nakon rada u UN, na poziv predsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik. U nekoj drugoj istočnoj zemlji, zbog lustracije (bio je i obavještajac), bila bi mu zabranjena javna funkcija. Zadnji potez bio mu je organiziranje puta Mesiću u Havanu, na ridikulozni sastanak nesvrstanih.

Vijeće sigurnosti, 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”. U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

Već 1. listopada Srbija koristi embargo – šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA zatvara obruč smrti oko Vukovara. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva aviona JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.

facebook komentari

Nastavi čitati