Idemo na…

0

Ljeto toplo pa se ljudi razmiljeli na razne strane. Mediji se zakocenili izvješćujući nas da su se neki zaustavili u Splitu, barem na kratko jer žure dalje. U pitanju su mladi i u pitanju je Festival elektroničke glazbe. Puštaju je najveći svjetski znalci u tome poslu, tako rekoše. Neokomunist Baldasar sav razdragan poče računati koliko je Split zaradio, onaj Split u kojem je on gradonačelnik.

[dropcap]O[/dropcap]naj drugi Split izgleda da nije zaradio. Djelatnici Hitne pomoći imali su pune ruke posla. Nalila se mlađarija alkohola pa je ih je trebalo spašavati. Kažu mediji da nije bilo drugih poteškoća. Teško im je povjerovati jer o tome nisu nikoga pitali, čak niti spomenute medicinare koji moraše skapavati od posla. Tu su i posjetitelji Caritasove pučke kuhinje. Festival im nije pomogao, opet u nju dolaze. Nije im pomogao ni Baldasar, on se nastavlja blaženo smiješiti jer festivalski putujući cirkus obeća da će doći i dogodine. Sad je krenuo za… ma baš me briga. Mlaćenja prazne slame bilo je i prije, jednako me nije zanimalo kao ni sada. Pogaziti sve vrijednosti samo da bi se stiglo do šake novca, potpuno je besmisleno i potez očajnika. Samosvjestan čovjek umjesto toga gradi svijet u kojem živi.

Nije Baldasar jedini kojem se sviđa miris novca. Puno je teorija o tome tko je najjači među takvima. U posljednje vrijeme u središte zanimanja izbi obitelj Rotschild, iako se panično trudi maknuti se odatle. Spada u 500-tinjak obitelji koje su vlasnici najvećih korporacija u zapadnom svijetu. Ali izgleda da je ona najjača. Iz sjene upravlja carstvima koja na papiru imaju sasvim nekog drugog vlasnika. Znam da tu ima nešto, iako ne znam je li ovako, nisam toliki znalac. A još više znam da se događaji ne odvijaju sami od sebe. Igrači iz sjene nastoje njima upravljati. Vječna je to igra, zapravo igra dobra i zla. Čovjek se mora opredijeliti za jednu od strana. Učinili su to i u Argentini i Indiji pa im sada trnu zubi. Loše su se, naime, opredijelili. Povjerovali su nekim tvrtkama, u prvom redu Monsantu, koje se bave uzgojem genetski preoblikovane hrane. Sadili su takvo sjeme i završili u ropstvu. Zemlju su zatrovali, a sjemenje ne želi rađati ako se tvrtkama dobro ne plati da ga »otključaju« svojim preparatima. Čut ćemo kako će se iz svega izvući, nije sada na nama o tome razglabati. Nama je samo prepoznati kojim putem zaista ne bismo smjeli ići.

Rijetki pravdoljubivi mediji izvješćuju da je put promašio i talijanski katolički svećenik, nekada, don Pascal Vésin. Bio je župnik pa mu to valjda bilo dosadno te on zaželje postati mason. Naravno da ga primiše, više se loža natjecalo za njega. Srcu mu privolje loži Veliki Orijent. Bilo bi sve dobro da mu i biskup za to ne sazna. Don Pascal zanijeka da se nalazi u takvom društvu. Međutim, loža ga ubrzo navede kao jednoga od masonskih predavača na nekom svom događaju i nije se imalo kud. On se ne htjede povući te biskupu ne ostade ništa drugo nego pribjeći zakonskim mjerama. I pojasni tada svim vjernicima da je pripadanje masoneriji teški grijeh, crkveno učiteljstvo izreklo je to posebno jasno krajem pretprošloga stoljeća. Jedna od stvari zbog čega je masonstvo nespojivo s kršćanstvom jest ćudoredni relativizam. Jednostavno rečeno sve je dopušteno što zakonom nije zabranjeno. Zbog toga don Pascal ovih dana u svoje društvo primi i zagovornike homoseksualizma. Zajedno idu u mimohod na Rim. On se nada da će ga primiti i papa Franjo. Ne bih htio biti prorok, ali to mi se čini malo vjerojatnim. Prima papa Franjo grješnike, međutim prije toga u njima treba biti i kajanje za učinjeno. Don Pascal bi naprotiv htio mijenjati Crkvu na svoj način. Ići će malo poteško, masonska uzdanico.

A kad već spomenusmo homoseksualce prisjetimo se dviju vijesti koje osvanuše opet samo u nekim medijima. Tzv. gay par usvojio dječaka. Međutim, bio je to pakleni plan. Dječak je začet sjemenom jednoga od njih, a rodila ga je tzv. surogat majka. Cijena: 8.000 USD. Dečku nisu bile ni dvije godine kad ga uključiše u svoje perverzne igre. Barem su tako priznali, kakva je stvarnost teško je reći. Dečko je inače spašen u 7. godini. Dotle su ga iskorištavala ta dvojica Australaca, kojima nema smisla navoditi imena, a davali su ga i drugim pedofilima na iskorištavanje. U međuvremenu su u javnosti obilato koristili krilaticu: »Dva su oca bolja od jednoga«. Gnusno da gnusnije ne može biti.

Jedan drugi primjer još obilazi svijet. Radi se o pakistanki Malali, djevojčici koja je ustala u obranu prava žena u toj zemlji da se školuju, da budu slobodne kao ljudska bića. Nasuprot su joj stali talibani. Htjeli su je ubiti pa su joj pucali u glavu. Preživjela je, dospjela do britanske bolnice i spasila se. Uspješna priča. Ali iskorištavaju je isti oni koji šute o gore navedenom dječaku i sličnome, oni koji punim ustima zagovaraju današnje »suvremene« namisli. Uz bok im staju i Ujedinjeni narodi ili ujedinjene države, što je točnije. Daše mogućnost Malali da progovori. I naoko zgražaše se. U isto vrijeme i dalje se bore za namisli koje nikome ne donose dobro. Krenulo licemjerje na svoj put obmane.

Kamo je nama krenuti? Hrvati smo, ne stidimo se valjda to priznati? Kao i u Pakistanu, s ove strane granice nemamo pravo na svoje školstvo. Najprije su nas stjerali u dvije škole pod jednim krovom, a sada bi nas jednostavno pomiješali, ponovno opet ovih dana. Nije važno kojim jezikom govoriš, nije važno kojim se nastavnim programom i planom služiš, važno je da si poslušan. Ujedinile se zakulisne snage iz inozemstva i zakulisne snage iz države BiH. Oni bi htjeli ovo ozemlje premrežiti svojim namislima. Da bi to postigli, služe se naveliko i politikom. Hrvatsku, koja se barem do sada ipak uspjela koliko toliko osloboditi, nastoje vezati uz Srbiju i Federaciju BiH. Tamo velikosrpska namisao, ovamo islamski fundamentalizam. Na taj način postat će taocem njihova rješavanja. A ono nastoji ići zapadnobalkanskim, jugoslavenskim i sličnim opasnim putevima. Zanimljivo će biti samo vidjeti hoće li se u sve umiješati i Europska unija, kao što se sada umiješala u proglašenje gospodarskog pojasa na Jadranu. Nekada je to Hrvatskoj bila prepreka za pristupanje, a sada joj se preporuča. Možda se nešto slično dogodi Hrvatima u Herceg Bosni, BiH. Njih oko pola milijuna državljani su te Europske unije i kao otok nalaze se usred onih koji tko zna kad će to postati. Istina, neki krajevi otoka povezani su s Hrvatskom, ali mala je to nada. Europo, zaboravljaš li svoje građane?

I tako život prolazi. Pričamo o Europi, a treba nam radnih mjesta, treba nam kruha, treba nam vjere ne samo da bismo sve ovo izdržali već i da bismo jednoga dana uspješno stigli do svoga Gospodina. Krenimo konačno u tome pravcu.

 Miljenko Stojić

facebook komentari