Pratite nas

BiH

Idemo na…

Objavljeno

na

Ljeto toplo pa se ljudi razmiljeli na razne strane. Mediji se zakocenili izvješćujući nas da su se neki zaustavili u Splitu, barem na kratko jer žure dalje. U pitanju su mladi i u pitanju je Festival elektroničke glazbe. Puštaju je najveći svjetski znalci u tome poslu, tako rekoše. Neokomunist Baldasar sav razdragan poče računati koliko je Split zaradio, onaj Split u kojem je on gradonačelnik.

[dropcap]O[/dropcap]naj drugi Split izgleda da nije zaradio. Djelatnici Hitne pomoći imali su pune ruke posla. Nalila se mlađarija alkohola pa je ih je trebalo spašavati. Kažu mediji da nije bilo drugih poteškoća. Teško im je povjerovati jer o tome nisu nikoga pitali, čak niti spomenute medicinare koji moraše skapavati od posla. Tu su i posjetitelji Caritasove pučke kuhinje. Festival im nije pomogao, opet u nju dolaze. Nije im pomogao ni Baldasar, on se nastavlja blaženo smiješiti jer festivalski putujući cirkus obeća da će doći i dogodine. Sad je krenuo za… ma baš me briga. Mlaćenja prazne slame bilo je i prije, jednako me nije zanimalo kao ni sada. Pogaziti sve vrijednosti samo da bi se stiglo do šake novca, potpuno je besmisleno i potez očajnika. Samosvjestan čovjek umjesto toga gradi svijet u kojem živi.

Nije Baldasar jedini kojem se sviđa miris novca. Puno je teorija o tome tko je najjači među takvima. U posljednje vrijeme u središte zanimanja izbi obitelj Rotschild, iako se panično trudi maknuti se odatle. Spada u 500-tinjak obitelji koje su vlasnici najvećih korporacija u zapadnom svijetu. Ali izgleda da je ona najjača. Iz sjene upravlja carstvima koja na papiru imaju sasvim nekog drugog vlasnika. Znam da tu ima nešto, iako ne znam je li ovako, nisam toliki znalac. A još više znam da se događaji ne odvijaju sami od sebe. Igrači iz sjene nastoje njima upravljati. Vječna je to igra, zapravo igra dobra i zla. Čovjek se mora opredijeliti za jednu od strana. Učinili su to i u Argentini i Indiji pa im sada trnu zubi. Loše su se, naime, opredijelili. Povjerovali su nekim tvrtkama, u prvom redu Monsantu, koje se bave uzgojem genetski preoblikovane hrane. Sadili su takvo sjeme i završili u ropstvu. Zemlju su zatrovali, a sjemenje ne želi rađati ako se tvrtkama dobro ne plati da ga »otključaju« svojim preparatima. Čut ćemo kako će se iz svega izvući, nije sada na nama o tome razglabati. Nama je samo prepoznati kojim putem zaista ne bismo smjeli ići.

Rijetki pravdoljubivi mediji izvješćuju da je put promašio i talijanski katolički svećenik, nekada, don Pascal Vésin. Bio je župnik pa mu to valjda bilo dosadno te on zaželje postati mason. Naravno da ga primiše, više se loža natjecalo za njega. Srcu mu privolje loži Veliki Orijent. Bilo bi sve dobro da mu i biskup za to ne sazna. Don Pascal zanijeka da se nalazi u takvom društvu. Međutim, loža ga ubrzo navede kao jednoga od masonskih predavača na nekom svom događaju i nije se imalo kud. On se ne htjede povući te biskupu ne ostade ništa drugo nego pribjeći zakonskim mjerama. I pojasni tada svim vjernicima da je pripadanje masoneriji teški grijeh, crkveno učiteljstvo izreklo je to posebno jasno krajem pretprošloga stoljeća. Jedna od stvari zbog čega je masonstvo nespojivo s kršćanstvom jest ćudoredni relativizam. Jednostavno rečeno sve je dopušteno što zakonom nije zabranjeno. Zbog toga don Pascal ovih dana u svoje društvo primi i zagovornike homoseksualizma. Zajedno idu u mimohod na Rim. On se nada da će ga primiti i papa Franjo. Ne bih htio biti prorok, ali to mi se čini malo vjerojatnim. Prima papa Franjo grješnike, međutim prije toga u njima treba biti i kajanje za učinjeno. Don Pascal bi naprotiv htio mijenjati Crkvu na svoj način. Ići će malo poteško, masonska uzdanico.

A kad već spomenusmo homoseksualce prisjetimo se dviju vijesti koje osvanuše opet samo u nekim medijima. Tzv. gay par usvojio dječaka. Međutim, bio je to pakleni plan. Dječak je začet sjemenom jednoga od njih, a rodila ga je tzv. surogat majka. Cijena: 8.000 USD. Dečku nisu bile ni dvije godine kad ga uključiše u svoje perverzne igre. Barem su tako priznali, kakva je stvarnost teško je reći. Dečko je inače spašen u 7. godini. Dotle su ga iskorištavala ta dvojica Australaca, kojima nema smisla navoditi imena, a davali su ga i drugim pedofilima na iskorištavanje. U međuvremenu su u javnosti obilato koristili krilaticu: »Dva su oca bolja od jednoga«. Gnusno da gnusnije ne može biti.

Jedan drugi primjer još obilazi svijet. Radi se o pakistanki Malali, djevojčici koja je ustala u obranu prava žena u toj zemlji da se školuju, da budu slobodne kao ljudska bića. Nasuprot su joj stali talibani. Htjeli su je ubiti pa su joj pucali u glavu. Preživjela je, dospjela do britanske bolnice i spasila se. Uspješna priča. Ali iskorištavaju je isti oni koji šute o gore navedenom dječaku i sličnome, oni koji punim ustima zagovaraju današnje »suvremene« namisli. Uz bok im staju i Ujedinjeni narodi ili ujedinjene države, što je točnije. Daše mogućnost Malali da progovori. I naoko zgražaše se. U isto vrijeme i dalje se bore za namisli koje nikome ne donose dobro. Krenulo licemjerje na svoj put obmane.

Kamo je nama krenuti? Hrvati smo, ne stidimo se valjda to priznati? Kao i u Pakistanu, s ove strane granice nemamo pravo na svoje školstvo. Najprije su nas stjerali u dvije škole pod jednim krovom, a sada bi nas jednostavno pomiješali, ponovno opet ovih dana. Nije važno kojim jezikom govoriš, nije važno kojim se nastavnim programom i planom služiš, važno je da si poslušan. Ujedinile se zakulisne snage iz inozemstva i zakulisne snage iz države BiH. Oni bi htjeli ovo ozemlje premrežiti svojim namislima. Da bi to postigli, služe se naveliko i politikom. Hrvatsku, koja se barem do sada ipak uspjela koliko toliko osloboditi, nastoje vezati uz Srbiju i Federaciju BiH. Tamo velikosrpska namisao, ovamo islamski fundamentalizam. Na taj način postat će taocem njihova rješavanja. A ono nastoji ići zapadnobalkanskim, jugoslavenskim i sličnim opasnim putevima. Zanimljivo će biti samo vidjeti hoće li se u sve umiješati i Europska unija, kao što se sada umiješala u proglašenje gospodarskog pojasa na Jadranu. Nekada je to Hrvatskoj bila prepreka za pristupanje, a sada joj se preporuča. Možda se nešto slično dogodi Hrvatima u Herceg Bosni, BiH. Njih oko pola milijuna državljani su te Europske unije i kao otok nalaze se usred onih koji tko zna kad će to postati. Istina, neki krajevi otoka povezani su s Hrvatskom, ali mala je to nada. Europo, zaboravljaš li svoje građane?

I tako život prolazi. Pričamo o Europi, a treba nam radnih mjesta, treba nam kruha, treba nam vjere ne samo da bismo sve ovo izdržali već i da bismo jednoga dana uspješno stigli do svoga Gospodina. Krenimo konačno u tome pravcu.

 Miljenko Stojić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

NATO-ova vježba kod Tuzle u dvorištu vehabijskih uporišta

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od najvećih NATO-ovih vježbi kojim će se BiH još više, barem simbolično, približiti Sjevernoatlantskome savezu, a koja počinje danas, održava se na osam lokacija Tuzlanske županije.

Izbor lokacija ove vježbe nije slučajan, piše Večernji list BiH.

Najprije jer se nalazi uz samu granicu dvaju entiteta i Distrikta Brčko, a što je puno važnije, ta vježba pokazuje i jasan odgovor na rastuću radikalizaciju koja je poseban problem, i to upravo u ovome dijelu zemlje. Iako je vježba zamišljena kao odgovor na prirodne katastrofe, jasno je da ima i brojne druge poruke.

Naime, vježbe se održavaju doslovno pred nosom vehabijsko-selefijskih zajednica i otkuda se novačio najveći broj ratnika koji su odlazili u redove terorističke organizacije Islamske države.

NATO-ovi vojnici, što uključuje i pripadnike partnerskih država, će na udaljenosti od dva do deset kilometara provoditi vježbe spremnosti za odgovor kod naselja u Živinicama u mjestu Gračanica, zatim Gornjoj Maoči, Gornjoj Dubnici, Kalesiji te u Ošvama kod Maglaja, zatim Petrovcima, Miljanovcima , Pascima kod Tuzle, gdje je nedavno ponovno istaknuta zastava koja izgledom podsjeća na terorističke organizacije. 
Prema ranijim obavještajnim podacima, upravo je područje Tuzlanske županije područje na kojemu se nalazi najveći broj zajednica u kojima su nastali i tzv. paradžemati koji nisu prihvatili poslušnost Islamskoj zajednici BiH.

Uz to, iz ovoga područja je u Siriju otišao najveći broj džihadista, ali su se i vratili u zemlju nakon sloma terorističke organizacije Islamske države. U središnjoj Bosni te na području Zenice je nakon Tuzlanske županije najveći broj pripadnika radikalnih pokreta. Prema izvješću hrvatske Sigurnosno obavještajne agencije, od početka rata u Siriji i osnivanja ISIL-a, njegovim redovima se priključilo tisuće Europljana, dok se s područja jugoistočnog susjedstva ISIL-u priključilo skoro 1000 osoba, uglavnom sljedbenika džihadističkog selefizma. SOA ni na jednom mjestu u tome izvješću ne spominje BiH.

Inače, prema najavama, NATO-ovi i drugi vojnici će zajedno s pripadnicima Civilne zaštite provoditi vježbe spašavanja na vodi, spašavanja pod vodom, potom odgovor u slučaju potresa te u slučaju potraga za preživjelima u ruševinama. U vježbi će sudjelovati oko 1300 osoba, od kojih će njih oko 500 biti sudionici iz 30-ak zemalja. Bit će tu 35 timova. Skupina subjekata koji će sudjelovati u vježbi vrlo je raznolika, počevši od timova za potragu i spašavanje koji donose različite sposobnosti, kapacitete i iskustva, objasnili su organizatori ove vježbe.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

Objavljeno

na

Objavio

Zbog različitih trošarina na cigarete u pojedinim zemljama bivše države, sve se više obnavljaju stari duhanski putovi.

Razlika u cijeni kutije neke marke cigareta u dvije susjedne države zna iznositi četiri kune pa i više.

Govori se da se u pojedinim državama u okruženju svaka treća cigareta na tržištu našla nelegalno, na štetu državnih proračuna. Do pušača tajnim kanalima stižu izrezan duhan i cigarete iz „kućne radinosti“ po prihvatljivoj cijeni i za najsiromašnije. Policija i carinici na granicama love veće zvjerke, a poneki sitni švercer bude kolateralna žrtva, piše Večernji list

Postalo je nekako „in“ smotati cigaretu u „papirić“, jeftinije je, zabavnije, a mnogi vjeruju i – zdravije. Računa se da u EU svaki peti pušač sam savija cigaretu iz rezanog duhana na koji su, naravno, plaćene trošarine. Na crnom tržištu nađe se i duhana bez plaćenih trošarina, a najtraženiji je svakako onaj najbolji – hercegovački.

Kilogram lijepo izrezanog hercegovačkog duhana može se na crnom tržištu naći po cijeni od 20 do 40 konvertibilnih maraka (od 80 do 160 kuna). Duhan upakiran u „košuljice“ (kutije u kojima su se nalazile košulje) težine 30-ak dekagrama može se nabaviti po 50-ak kuna. Mogu se nabaviti i posebne naprave za  punjenje cigareta u „papiriće“ (prazni papirnati cilindri za cigarete) s filterima. Lijepo upakiran kvalitetan duhan tradicionalni je dar Hercegovaca prijateljima izvan Hercegovine.

Pojedini liječnici osobama koje se nikako ne mogu odreći duhanskog dima preporučuju hercegovačku „škiju“. „Zdravija“ je i kažu kako izaziva manju ovisnost. Podrijetlo riječi  „škija“ povezuje se s turskom riječi eškija, a znači i – hajduk! Dr. Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, ističe kako je hercegovački ravnjak poluorijentalni tip duhana s vlastitom aromom te dobrim organoleptičnim i pušačkim osobinama.

Dodaje kako se jedini može pušiti bez miješanja s drugim duhanima. Među hercegovačke sorte duhana spadaju i šeginovac, tanče, VH 32, visoki hercegovac (burmaz) i svijetli hercegovac (SH 2).

Mnogi koji dođu u Hercegovinu pitaju kako bi nabavili „škiju“. Nađe se tu i tamo. Neke su se estradne, filmske i televizijske zvijezde javno pohvale kako su „motale“ i pušile izvorni hercegovački duhan. Kad se spomene riječ duhan, odmah se pomisli na Hercegovinu. Više je medija u posljednje vrijeme objavilo „ekskluzivu“ o hercegovačkom  duhanu – o tome kako je Josif Visarionovič Staljin (koji je uglavnom pušio lulu) najradije pušio duhan iz cigareta „Hercegovina flor“ (flor je naziv  za fino izrezani hercegovački duhan) moskovske tvornice „Java“.

Do ovog saznanja mediji su došli zahvaljujući ulomku romana „Šum vremena“ Juliana Barnesa. Hercegovci bi radije da je njihov flor, „škiju“ pušio, primjerice Winston Churchill. Kažu da je hercegovački duhan do Rusije stigao zahvaljujući  zarobljenicima iz Hercegovine pa se počeo uzgajati i na Kavkazu. Mediji naglašavaju kako cigarete  marke „Hercegovina flor“  puši i Sergej Lavrov, aktualni šef ruske diplomacije. Književnik Mirko Kovač pisao je o velikoj važnosti proizvodnje duhana u Hercegovini.

U Hercegovini više ne postoji nijedna stanica za otkup duhana, uzgaja se za osobne potrebe i prijatelje, a ponešto i za crno tržište. Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice, odredi „pristojna“ otkupna cijena koja bi jamčila koliku-toliku profitabilnost. Zadovoljni bi bili kad bi se kilogram prirodno oštavljene hercegovačke sorte duhana, ravnjaka, otkupljivao po cijeni barem deset posto trošarina na kilogram rezanog duhana, a ta trošarina iznosi oko 50 eura po kilogramu. Sve po zakonu, ne žele da se na vrijedne proizvođače hercegovačkog duhana gleda kao na krijumčare, švercere.

Odgovore na budućnost duhana u Hercegovini trebao bi dati znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Duhan u BiH – jučer, danas i sutra“, koji će se u organizaciji Duhanskog instituta Mostar održati 2. i 3. listopada u Mostaru. Ovaj bi skup trebao dati odgovore na mogućnost revitalizacije i obnove proizvodnje hercegovačkog tipa duhana, mogućnost nadzora nad primarnom proizvodnjom, preradom, proizvodnje gotovih duhanskih proizvoda.

Uzgajivači duhana sudjelovali bi u ukupnom lancu vrijednosti i na kraju godine sudjelovali u dobiti. Dva Hercegovca, Željko Keko Mrvelj, podrijetlom iz Posušja,  i Širokobriježanin Markan Pinjuh, osnovali su u Zagrebu tvrtku „Duhanka“, koja u Udbini ima tvornicu za proizvodnju i prodaju rezanog duhana na hrvatskom tržištu pa i šire. Ta tvornica koristila je i hercegovački duhan pa se hercegovački uzgajivači duhana pitaju kako se još nitko od poduzetnih Hercegovaca nije „dosjetio“ i u Hercegovini pokrenuo nešto slično.

Tegobna je povijest duhana u Hercegovini gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Kristofor Kolumbo u svojim zapisima spominje Indijance koji puše smotuljke duhana. Prvi u Europi duhan je u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Francuska je prva u Europi uvela monopol na duhan u drugoj polovici 17. stoljeća, a potom su to učinile brojne europske države.

Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću  stigao i u Hercegovinu, a ima i zapisa koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali  u  tom, 17. stoljeću. Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“ navodi da se duhan na prostoru današnje BiH uzgaja od prve polovine 17. stoljeća i dodaje da je prometno opadanje levantske trgovine natjeralo Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana.

Smatra se da je dolinom Neretve duhan unijet u Hercegovinu. Mandić naglašava i to da su na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina. Fra Ivan Franjo Jukić 1842. piše kako su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1871. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu. Austro-Ugarska 1880. uvodi svoj duhanski monopol.

Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini ovisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina. Ubrzo se utemeljila samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala i svoju tvornicu duhana u – Berlinu! Austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc hercegovačkim duhanom iako je znalo biti i pogibeljno. U godinama gladi u Hercegovini, 1916. i 1917. godine, kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom.

Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su znale duhan skrivati u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju.  Postoje svjedočenja o tome kako su se neke žene razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Duhan je u obje Jugoslavije podlijegao monopolu, a tako je i u današnjoj BiH. Mnogi su Hercegovci preživljavali i školovali djecu zahvaljujući proizvodnji duhana. Otkupne cijene uglavnom su bile toliko niske da su jedva pokrivale troškove proizvodnje pa su se Hercegovci dovijali na razne načine da njihovo „žuto zlato“ potpuno ne potamni. Mnoštvo Hercegovaca pod okriljem noći s ruksacima („vrićama“, „žakama“) na ramenima pješice bi došli do Bosne, kako  bi pušačima prodali svoj izrezan duhan, „škiju“, te tako prehranjivali obitelj.

Žandari i financi u Kraljevini Jugoslaviji bili su više nego okrutni prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan kako bi prehranili obitelji. No, tadašnji hercegovački šverceri duhanom znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor svojim  progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju.

Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi „slučajno“ naišao žandar ili financ. Tadašnje vlasti brojnim su švercerima donosili sudske zabrane uzgoja duhana na više godina, kao o onima koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski.

Tako bi čitav godišnji trud hercegovačkih proizvođača duhana bio uzalud. Naoružani financi imali su ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljavao. Hercegovački duhanari znatno su bolje prolazili u vrijeme Banovine Hrvatske. I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci zbog niskih otkupnih cijena  bili su primorani na ilegalnu prodaju kako bi nekako preživjeli. S vrećama  na leđima tajnim putovima pješačili bi do Bosne i prodavali duhan sa svojih vrtova siromašnim pušačima.

No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom sve se više „modernizira“, duhan se automobilima i vlakovima dostavlja do pušača u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu pa sve do Austrije, Njemačke… Otkupne stanice u Hercegovini 60-ih, 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća  znale su otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset milijuna kilograma. Cigarete u bivšoj državi imale su znatan postotak hercegovačkog duhana zbog odličnog izgaranja i arome.

No, zbog sve većeg uvoza lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj onog hercegovačkog, ostalo mu je samo crno tržište. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah. Tranzicijske vlasti nisu reagirale na pravi način. Još je poneka otkupna stanica otkupljivala duhan, ali po mizernoj cijeni, uz višegodišnje čekanje naplate. Sad više nema nijedne otkupne stanice. I mostarska tvornica duhana s velikom tradicijom doživjela je krah.

No, kvaliteta hercegovačkog duhana neupitna je, potencijalni investitor treba ga kvalitetno brendirati i plasirati na europsko i svjetsko tržište. Tada bi i šverc duhana ostao samo kao folklor i zanimljiva priča s elementima političkog trilera i krimića. Mnogi su se današnji uglednici školovali zahvaljujući duhanu, i oni bi mogli dati svoj doprinos perspektivi hercegovačkog duhana.

facebook komentari

Nastavi čitati