Pratite nas

Analiza

Ideologije današnjice: Što je to neoliberalizam?

Objavljeno

na

Kriza privatnih dugova 2008. niknula je u samo jednoj zemlji, SAD-u, i odande se proširila, pošto su američke banke nesigurna potraživanja hipotekarnih zajmova upakirale i rasprodale po cijelom svijetu. Ta je kriza izraz prihvaćanja prezaduženosti i pohlepe kao nečeg normalnog i, utoliko, ona je i antropološka i etička kriza

U minulom stoljeću, od Sarajevskog atentata do danas, Europom su prohujala tri liberalizma i tri totalitarizma, a hrvatskim zemljama dva od tri liberalizma te sva tri totalitarizma. Kad su prije četvrt stoljeća slobodarski berlinski građani srušili komunistički Zid, granulo je Proljeće narodâ i nije došlo ni do kakva „konca povijesti“, kako je to tvrdio Francis Fukuyama, a ni do nekog novog „sraza civilizacija“, kako je predviđao drugi žrec slavodobitnoga Zapada, Samuel Huntington. Nije došlo ipak ni do umiranja ideologija. One su i dalje tu, žive i prisutne. Dogodio se tada, zapravo, samo blag osvit nade u slobodu i demokraciju, koji je odmah obasjao ružno lice jedne pretenciozne ideologije i  davno viđene, „mamonske“ idolatrije.  Dugo se vremena naime držalo da je neoliberalizam ideologija in statu nascendi (u nastajanju), da bi se na koncu ipak shvatilo da je riječ o krajnjem obliku jedne od liberalnih ideologija.

Vijenac 545 naslovna_mediumNeoliberalizam je politička filozofija koja polazi od postavke da nije ni potrebno ni poželjno da javna vlast (država) intervenira u gospodarske i u društvene odnose. Na gospodarskom području ona polazi od poznate paradigme praoca ekonomskoga liberalizma, Adama Smitha, škotskoga profesora moralne filozofije, o „nevidljivoj ruci tržišta“ koja bi sama od sebe, ako je slobodna od državne intervencije, trebala savršeno voditi do ravnoteže ponude i potražnje, do pravedne cijene i profita, ukratko – do učinkovitosti i bogatstva društva. Na političkom i institucionalnom polju, neoliberalna ideologija zagovara „minimalnu državu“ i općenito rudimentarnu javnu vlast, kao i njima suprotstavljenu slobodu samoorganiziranja pojedinaca i interesnih skupina.

Ako trenutno zapostavimo činjenicu da liberalne ideje vuku korijen iz prirodne težnje čovjeka za slobodom (libertas), pa tako i iz kršćanske objave i kršćanskih vrijednosti, te krenemo od njezinih prosvjetiteljskih izvora, onda, kako ističe francuski filozof Philippe Nemo, možemo razlikovati tri razine, odnosno vrste liberalizma: prvo, liberalizam koji slobodi podređuje sve ostale vrijednosti, pa tako i napredak, a i brigu za svakog bližnjega. Toj, često elitističkoj, koncepciji „slobode zbog nje same i za nju samu“, bliski su bili različiti mislioci, od Cicerona, pa preko agnostikâ Tocquevillea i Montesquieua, do današnjih anarhistâ, s njihovim odbacivanjem „i Boga i gospodara“.  Druga razina vidi u slobodi put, sredstvo i način napretka. Toj „sredstvovnoj“ viziji slobode bliski su filozofi utilitaristi, od Spencera do Hayeka, kao i „klasični“ i „neoklasični“ ekonomisti… To je ideja da sloboda služi, da je korisna napretku, ali napretku za većinu, pa zaboravlja i žrtvuje manjinu, „one koji ne mogu, koji nisu kadri pratiti ritam…“, ukratko najsiromašnije i najnezaštićenije. Takav liberalizam gleda na kršćanstvo i njegovu „ljubav prema bližnjima“ kao na primitivni i plemenski smisao za „blisko“, a ne želi vidjeti etičku dimenziju  kršćanstva, njegovu evanđeosku caritas i sućut, pa i za udaljenog brata i sestru. Treća razina liberalizma jest ona koja od vrijednosne ideje slobode traži i očekuje više od evolucije i napretka „za njih same i zbog njih samih“. Ona traži da i sloboda i napredak vode i služe višim, duhovnim i etičkim vrijednostima i ciljevima, sve do kršćanske etike ljubavi prema bližnjima. U tom poimanju liberalizma nalazimo, među mnogima, i tenore kršćanstva, od sv. Tome Akvinskog do don Luigi Sturza, osnivača političkih struktura socijalnih kršćana. Tu razinu liberalizma zagovarao je još i filozof i književnik romantizma Benjamin Constant,  kad je govorio da „sloboda uvijek traži građanina, a ponekad i junaka… i uz pomoć građanskih vrlina stvara junake i daje im snagu da budu i mučenici“.

Ideja slobode radi nje same, kao vrijednosti koja isključuje, pače žrtvuje sve druge vrijednosti, izražava se u političkom anarhizmu, ali i u suvremenoj socijalnoj anomiji – svijetu i društvu bez pravila, pa i javnoga, građanskog morala. Ona nema posebnoga gospodarskog izraza. Za razliku od toga, liberalizam kao izraz slobode koja služi evoluciji, odnosno ne samo intelektualnom nego i političkom i gospodarskom napretku, pretendira na to da sloboda omogućuje optimalnu korisnost – za većinu, premda ne i za sve. Pristalice te varijante liberalizma ustrajavaju na autonomiji pojedinca, a posebice na slobodi poduzetništva i trgovine, kao i na pravu apsolutnog vlasništva… ali i na paroli „snađi se sam“.  Oni se načelno suprotstavljaju privilegijima i promiču ideju jednakosti, ali i ograničavanja države i njezine intervencije u gospodarsku, pa i u socijalnu sferu. Toj razini liberalizma središte je homo oeconomicus, proizvođač i potrošač, ali i pravo da se zadovoljstvu većine žrtvuje manjina, koja nije kadra nositi se s totalnom utakmicom, posebice gospodarskom. Pristalice te razine u tržištu vide ne samo moralnu vrijednost, jer služi kao mjesto razmjene dobara, dakle i za siromašne, nego i kao sredstvo pacifikacije ljudskih odnosa. Oni u nevidljivoj ruci tržišta, koja regulira odnos ponude i potražnje, vide  savršenost, kao što su kasniji komunistički ideolozi vjerovali u savršeni plan. Za sljedbenike treće razine liberalizma, i sloboda i evolucija / napredak jesu vrijednosti, ali oni ne teže ni slobodi ni napretku radi njih samih, nego radi ostvarivanja viših, duhovnih ciljeva. Ta je razina u stanju razriješiti problem spojivosti kršćanstva s liberalizmom jer, ako se žele postići viši duhovni ciljevi i vrijednosti, onda se mora prihvatiti i vrijednost slobode i ideja napretka. Kršćaninu ne treba sloboda u istom smislu kako ju promiče anarhist, ili utilitarist i njegov homo oeconomicus, nego on slobodu treba još potpunije, jer bez nje nije kadar ljubav pretvoriti u djela. Zato ima pravo filozof Philippe Nemo kad drži da „kršćanin teži i Istinitom i Lijepom – samo u cilju Dobra“. Kršćanin bi se trebao osjećati lijepo i bratski sa svim sirotama, ali ne zastati na tom psihologiziranju ljubavi prema bližnjemu, jer ljubav nije tek osjećaj bliskosti i sućuti, ona je teološka vrijednost.

Ono što danas nazivamo neoliberalizmom želi se predstaviti kao nova, suvremena varijanta liberalizma druge razine, tj. slobode radi evolucije i napretka. No taj je neoliberalizam pošao dalje od te, naizgled prirodne, sheme i postao je dogmom. On pretendira na savršenost tržišne samoregulacije, a od rušenja Berlinskog zida i na svojevrsni „konac Povijesti“ u stilu „mi smo tu, zauvijek, i bez ikakve moguće konkurencije“.

Neoliberalizam i suvremene krize

Neoliberalni ekonomsko-politički koncept nastao je kao prešutni dogovor dviju međunarodnih financijskih institucija – Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke (i drugih sličnih ustanova), ali još navlastito Riznice SAD-a, države koja je najvažniji dioničar tih dviju Bretton-Woodskih institucija. Bio je to uniformni odgovor neoliberalnih institucija na krize koje su zaredale, najprije u Indokini, pa u Latinskoj Americi te u Rusiji, u dvama posljednjim  desetljećima prošlog stoljeća, a zatim je proširen i na tzv. tranzicijske zemlje. Navedene ustanove uvjetovale su svoju pomoć državama u gospodarskim i financijskim teškoćama ne samo zahtjevom da ostvare makroekonomsku stabilnost: proračuna, valute, dûga i trgovine… nego su uz te strukturne reforme promicale još i neoliberalnu dogmu da tržište može samo sobom učinkovito, pače savršeno upravljati. Zato se u praksi Washingtonski konsenzus sveo na zahtjeve državama u teškoćama, uključujući i tranzicijske države, da svoju intervenciju na tržištu svedu na najmanju moguću mjeru, da ne bi smanjivale djelotvornost nepogrešive „nevidljive ruke tržišta“ i to po ovom jednostavnom receptu:

Privatizirati javna poduzeća, kao što su željeznice, energetske tvrtke i zračni prijevoznici, i otvoriti konkurenciji javne usluge, sa svrhom smanjenja poreza i javnih dažbina, a sve s apriornom dogmom da je „država loš gospodarstvenik“.

Deregulirati, tj. ukidati pravne norme, pa i one koje se odnose, primjerice, na sigurnost prometa, kad one sputavaju pojedine gospodarske dionike, premda su te norme služile da unesu reda i sigurnosti u gospodarske djelatnosti, ali i da štite prava radnika te prirodni i ljudski okoliš.

Liberalizirati područje razmjene, odnosno trgovine roba i usluga, kao i kretanja kapitala, bez obzira na rizike nepravedne trgovine te nestalnoga, virtualnog i spekulativnog kapitala.

Ovakav diktat međunarodnih financijskih institucija i vodeće svjetske sile i gospodarstva ne bi bio ni zamisliv ni moguć da mu nisu otvorili vrata državnici koji su ga mogli nametnuti urbi et orbi. Evo dakle izjava koje bitno karakteriziraju s jedne strane uklanjanje Države i Politike s mjesta zaštitnika javnog interesa i zajedničkog dobra, a s druge strane promoviranje individualizma i egoizma. U nastupnom govoru početkom 1981. novoizabrani američki predsjednik Ronald Reagan izjavio je: „U sadašnjoj krizi Vlada nije rješenje za naše probleme, Vlada je ta koja je problem“. S  druge strane, njegova britanska kolegica, Margaret Thatcher, koja je stupila na vlast godinu prije Reagana, iznijela je svoj individualistički credo nešto kasnije, u jednom intervjuu, i to ovim riječima: „Društvo? Takvo što ne postoji! Postoje samo pojedini muškarci i žene, postoje i obitelji“. Na tim je osnovama nastajalo neoliberalno jednoumlje i tsunami što je protutnjao svijetom zahvativši i sve tranzicijske zemlje, pa i Hrvatsku, s formulom, opet Margaret Thatcher: TINA – There is no alternative (/našem sustavu/ nema alternative). To jednoumlje podarilo je prvenstvo privatnim i skupnim probicima nad javnim interesom i nad općim dobrom, a to znači gospodarstva i kapitala nad Državom i Politikom; pednost pojedincu, proizvođaču i potrošaču, nad integralnom osobom; kao i dereguliranim financijama – nad ekonomijom i nad državom, jer je sve postalo robom, pa i sâm novac, kako stvarni tako i virtualni.

Od krize privatnih
do krize javnih dugova

Kriza privatnih dugova 2007/08. niknula je u samo jednoj zemlji, SAD-u, i odande se proširila, pošto su američke banke nesigurna potraživanja hipotekarnih zajmova upakirale i rasprodale po cijelom svijetu. Ta je kriza i izraz prihvaćanja prezaduženosti i pohlepe kao nečeg normalnog i, utoliko, ona je i antropološka i etička kriza. U svom ishodištu ova je kriza od bankarske postala financijska, zatim gospodarsko-socijalna, pa na koncu još i politička. U Hrvatskoj ona skriva strukturnu gospodarsku i financijsku krizu, a u svijetu onu okoliša i klimatskih promjena te posebice krizu vode i hrane. Do ove višestrane krize došlo je zbog prevlasti novoga, kockarskog, kasino-kapitalizma, koji je u uvjetima deregulacije i lakog novca nametnuo hazarderske rizike i prekomjerno zaduživanje kao normalu; kao i zbog prekomjerne potrošnje i uništavanja neobnovljivih dobara,  sirovina i energenata, ali i zbog ugrožavanja stvorenoga. I tad uskaču države kao najviše instance javnoga povjerenja pa tisućama milijarda dolara javnoga novca otkupljuju nesigurna privatna potraživanja i spašavaju privatne banke i privatna poduzeća; te stvaraju javne fondove poticaja privatnom gospodarstvu.

Ukratko, oni isti neoliberali, koji su još jučer zahtijevali da se država i politika ne miješaju u ekonomiju, zavapili su za njihovom pomoći i dogodile su se najveće intervencije države u gospodarstvu od Velikog sloma s konca 30-ih godina minulog stoljeća, koje se procjenjuju, samo za prvi val pomoći države, na oko 4.000 milijarde dolara. Dolazi dakle do javnog hold-up-a, tj. do socijalizacije gubitaka, do transfera privatne neodgovornosti i pogrešaka na cijelu zajednicu, kao i do siromašenja zajednice i naraštaja koji dolaze. Danas više nije upitno to da su privatne banke i tvrtke upravo s tom pomoći i računale i to je onaj pravi „moralni rizik“ koji neoliberali pripisuju radnicima, kad neki od njih zlorabe socijalu, ili siromašnima koji dižu zajam za stan, a nisu kadri vraćati ga. Jer velike banke i osiguravajuća društva bili su ti koji su išli s logikom mi smo toliko veliki i značajni, da ne smijete pustiti da propadnemo (too big to fail). Intervencije država znatno su povećale javni dug i on prekomjerno zadužuje sadašnju generaciju i generacije koje dolaze, pa se i s tog razloga nije moglo izbjeći da 2011. ne dođe do krize javnih dugova.

Do njih je došlo ne samo zbog spašavanja banaka, osiguravajućih društava i poduzeća, nego i zbog opće prezaduženosti država, do koje pak dolazi još i zbog mentaliteta kratkoročnosti političara, koje je opijala logika laka novca i nebriga za vrijeme poslije njihova mandata. U svijetu su te krize izazvale najprije snažnu recesiju, a zatim su potaknule na nove oblike međunarodnoga financijskog upravljanja kroz koordinaciju G-20, kao i na snaženje MMF-a i drugih institucija koje se bave javnim dugovima. U  Europskoj Uniji pak kriza je potaknula na znatnu financijsku solidarnost s perifernim državama članicama – Grčkom, Portugalom, Španjolskom, Irskom; na stvaranje novih fondova za pomoć državama i za zapošljavanje, posebice mladih; na otkup državnih obveznica i dugova; na strožu kontrolu nad bankama, da ne bi postale too big to fail; ali i na održavanje imperativa da EU ostane „socijalno tržišno gospodarstvo“.

Recesija je prestala u SAD-u još koncem 2009, pa zatim u Europi koncem 2012, s predviđanjem „rasta na W“ (gore-dolje). No razina zaposlenosti od prije krize nije dosegnuta i izlazak iz krize gotovo je svugdje rezultirao gubitkom radnih mjesta u usporedbi s vremenom prije krize i nižom stopom rasta gospodarstava. Rast BDP-a mora naime biti 3–4 posto godišnje, a da ne bude porasta nezaposlenosti. A kako od krize pobornici neoliberalizma zagovaraju fleksibilnost politike zapošljavanja – što u biti znači prije svega lakoću otpuštanja zaposlenika – trajna zaposlenost postaje sve rjeđa, a siromaštvo se javlja i među onima koji imaju posao.

Spori izlazak iz recesije otvorio je i četvrti stadij krize te je ona postala još i politička, što se posebno pokazalo u Grčkoj, ali i u više drugih zemalja članica EU, gdje je proračunski deficit  zahtijevao snažno „stezanje remena“. S druge strane, mjehur od sapunice nekretnina u Irskoj i Španjolskoj rezultirao je snažnom nezaposlenošću – od 20 posto i više, posebice mladih i obrazovanih. Krizno stanje i mjere spašavanja utječu na smanjenje domaćih socijalnih mjera i programa; na smanjenje pomoći i izravnih ulaganja u nerazvijenije zemlje; a sve pred stalno rastućim potrebama za borbu protiv klimatskih promjena, koja se odgađa, a time se potrebe za financiranjem borbe protiv ovih promjena samo povećavaju.

Uzroci krize

Uzroci krize nisu samo antropološki i etički, oni su tehnički i stručni, ideološki i politički. Nestalo je organiziranog tržišta jer se s deregulacijom od 80-ih godina prošlog stoljeća naglo odustajalo od pravila opreza i razboritog rizika. Tako je nastao shadow banking system,  koji nobelovac-ekonomist Krugmann naziva „fantomskim sustavom institucija koje funkcioniraju kao investicijske banke… ali su ustrojene tako da izbjegnu regulaciju“. Taj često virtualan kockarski sustav financijskih institucija i fondova vrti oko 10.000 milijarda dolara, odnosno isto koliko i klasični, stvarni bankarski sustav. Nestalo je transparentnosti tržišta i postalo je bjelodano da nema „nevidljive ruke tržišta“  jednostavno zato što je  informacija na tržištu nesavršena, tj. djelomična, pa i lažna, a paketi i kokteli su zamračeni, posebice kod netransparentnih tzv. deriviranih proizvoda, koji su ostali izvan nadzora  središnjih banaka i državnih riznica. Te „proizvode“ milijarder  Warren Buffet naziva „financijskim oružjem za masovno uništavanje“. Nerazvidnost tržišta povećale su i agencije za ocjenu rizika, koje istovremeno i savjetuju i ocjenjuju, a plaćaju ih – oni koje one procjenjuju, što je očit sukob interesa.  Nestalo je i industrijskog – menadžerskog – kapitalizma i obiteljskih poduzeća. Pojavio se novi oblik „superkapitalizma“, kako ga naziva posljednji Clintonov ministar rada Robert Reich, s tisućama malih dioničara i snažnim, bogato plaćenim upravama, dok svim tim novim oblikom  kapitalizma u velikoj mjeri upravlja financijalizirana kasino-ekonomija i osobito spekulativni kapital. Nestalo je i razboritosti i umjerenosti, pa se prihvaća preuzimanje najvećeg rizika, što „legitimira pravo“ na najveći profit (15–25 posto) i na pohlepu, na skandalozne plaće, na stock-options (opcije menadžera na buduće dionice), na milijunske bonuse i otpremnine menadžera. A sve se to zbiva uz dugogodišnje opadanje nižih plaća: u 30 godina (1976–2004), one padaju sa 77–78 posto BDP-a na 67 posto, usprkos povećanoj produktivnosti rada, što izaziva siromašenje srednje klase koja je stup svakoga suvremenog društva. Nejednakost je povećana  i zato što su od 1970. kroz tzv. deregulaciju ukidane i institucije nadzora i arbitriranja (između različitih interesa), ali i sve češćom anomijom, tj. ukidanjem pravila i zakona koji su ograničavali nejednakost. I ne samo to, nego je s povećanjem nejednakosti povećano i nepovjerenje među ljudima, i to navlastito kod nas, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, gdje je  međusobno povjerenje znatno niže od svih tranzicijskih država. Nestalo je i novca kao protuvrijednosti proizvedenih roba i pruženih usluga. Novac je postao potpuno osamostaljena roba. Nestalo je i štednje, što je jedan od izvornih uzroka krize, posebice u SAD-u, ali ne u Europi, ni u Aziji. Potrošnja iznad mogućnosti i prekomjerna zaduženost postale su pravilom. Tako je ukupna zaduženost SAD-a u prosincu 2010. iznosila 14.000 milijarda dolara, što čini 97 posto vrijednosti godišnjeg BDP-a, a od toga 2/3 bio je javni dug. Istodobno ukupna zaduženost država EU-27 iznosila je 80 posto BDP, a Hrvatske 102 posto. Zaduženost domaćinstva u SAD-u iznosila je 130 posto godišnjih prihoda, dok je  u EU oko bila oko 80 posto. I, na koncu, investicije i rast, ali što je još gore i potrošnja – i javna i privatna – u posljednjih dvadesetak godina financiraju se sve više iz zajmova, a sve manje iz vlastite štednje, a što znači  neodgovorno zaduživanje budućih naraštaja.

Ideološki i politički uzroci

Neoliberalizam je doveo do kapitulacije politike i Države pred ekonomijom, a Države i ekonomije pred financijama. I desne i lijeve stranke i opcije kapitulirale su pred „jedino mogućom, uspješnom ekonomijom u nepovratnom kontekstu globalizacije“, sve po ultraliberalnoj formuli Margaret Thatcher: TINA. U tom su se smislu javni interes i zajedničko dobro povukli pred privatnim probitcima, a porezni udar obrušio se na rad, a ne na kapital. U mnogim razvijenim zemljama došlo je do postupne privatizacije temeljnih služba javne jednakosti, zdravstva i školstva. Rezultat takva jednoumlja nestajanje je ekonomske i socijalne kohezije mnogih razvijenih društava, egzodus mladih i besperspektivnost starijih.

Neoliberalni kapitalizam i tržišni fundamentalizam temelje se na vrlo siromašnoj, redukcionističkoj antropologiji, koja osobu svodi na individuu: na racionalnog račundžiju i zainteresiranog egoista, uz to još samo proizvođača i još više potrošača, posebice potrošača „nove robe“, novca i poželjnoga ropskog dužnika. Taj novi oblik kapitalizma ne želi u čovjeku vidjeti integralnu osobu – obdarenu razumom, slobodnom voljom i moralnim zakonom – i solidarnog, zauzetog građanina. Ovdje se valja prisjetiti da je u sličnim okolnostima krize,  nakon Velikog sloma, 1936. Franklin D. Roosevelt ustvrdio: „Uvijek smo znali da je bešćutni egoizam moralno loš; sad znamo da je i ekonomski loš.“ Podsjetimo na koncu da je demokracija uvijek počivala na odnosu povjerenja, a za „30 zlatnih godina“ razboritog kapitalizma (1950–80) još i na socijalnoj „državi blagostanja“. Danas je predstavnička demokracija u krizi jer neoliberalni etički relativizam i individualizam čine da slabi jednodušnost oko zajedničkih vrijednosti. Javnog interesa i zajedničkog dobra.

Sve je jasnije da svijet i Europa, a još više Hrvatska i Bosna i Hercegovina, ne mogu nastaviti ovim opasnim putovima neoliberalne anomije i nihilizma. Iz ove krize neće biti moguće izići, ako se ponovno ne uspostavi sustav vrijednosti, tj. ako se ne rehabilitira Politika i Država i ne povrati se njihov primat kao jedinih legitimnih zaštitnika i promicatelja javnog interesa i općeg dobra. Neće se dogoditi izlazak iz krize ni ako se ne vrati red u ekonomiju i u tržište razboritim pravilima, potrebna za zaštitu od kriza i za solidarnost prema najslabijima: ako se ne povrate financije u ulogu servisa ekonomije, građana i javnih zajednica; ako se ne vrati ideja vizije za društvo i poštivanje dugotrajnosti; ako se ne moralizira svijest o okolišu, kao i o nužnosti očuvanja Stvorenoga, kao osnovi međunaraštajne solidarnosti; i, na koncu, ako već naš naraštaj ne promijeni načina življenja i ne okrene se novom, umjerenijem načinu ophođenje s prirodnim i ljudskim okolišem. Jasno je da te potrebe postavljaju i brojna pitanja, pače dvojbe, kao što su ove: je li i kako moguće moralizirati kapitalizam i financije, kad više ne postoji građanska suglasnost oko vrijednosti; je li gotovo s političkim i ekonomskim jednoumljem (TINA) i s pričom o „minimalnoj Državi“ i o „nevidljivoj ruci“ tržišta; i nije li potrebno ekološko i socijalno obraćenje već ovog naraštaja? I, na koncu ovog površnog prikaza nekih od aspekata i manifestacija neoliberalizma, valja se prisjetiti da je Politika  briga i rad za Polis / Zajednicu, a za kršćane još i διακονία, tj. služenje; da je ekonomija spoj riječi οικία – kuća zajednička – i νόμος  – pravilo / zakon; kao i to da nam valja početi drukčije razmišljati i razboritije živjeti.  A ništa od toga neće biti izvedivo ako ne budemo razvijali  participativne i subsidijarne oblike demokracije, ako ne budemo gradili nove uzajamnosti i ako se ne okrenemo trećoj razini liberalizma, koja je jedina spojiva s univerzalnim vrijednostima – baštinik kojih je i naš hrvatski narod – kao i potrebama našega vremena te svijeta koji trebamo ostaviti djeci i unucima.

autor Neven Šimac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati