Pratite nas

Kolumne

Ideološki krug oko Zlatar-Violić

Objavljeno

na

Nakon što je, uz opću gradsku suglasnost, na čelo splitskog Hrvatskog narodnog kazališta izabran redatelj Goran Golovko, čime je skinuta višegodišnja mala drama oko ove kuće, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić potrudila se potaknuti novi val nezadovoljstva, sukoba i polemika.

Ona je ničim izazvana odlučila razdvojiti tradicionalno jedinstvenu funkciju intendanta Kazališta i ravnatelja Splitskog ljeta te na čelo ove ljetne manifestacije, kojoj je osnivač, ali ne i glavni financijer, Ministarstvo, postaviti glumicu i redateljicu Senku Bulić.

Toj su se odluci usprotivili svojim potpisima gotovo svi zaposlenici i suradnici HNK, kao i gradonačelnik Ivo Baldasar, a iznenađenje nije krio ni Goran Kovačević, koji dolazi iz iste stranke kao i gospođa ministrica. Njihovi su argumenti više nego uvjerljivi. Grad osigurava više od dvije trećine potrebnih sredstava, dok Kazalište brine o financijskoj i umjetničkoj infrastrukturi, snoseći svu odgovornost za poslovanje.

Splitski slučaj

Ali ne da se Andrea. Ona se, okrećući pilu naopako, pita što fali Senki Bulić, zašto se bune protiv nje kad je ona već dokazala svoje organizacijske i umjetničke sposobnosti. Naravno, nitko se ne buni protiv Senke Bulić, nego protiv odluke da se vođenje Splitskog ljeta odvoji od rukovođenja Kazalištem, što se može slobodno tumačiti kao nepovjerenje u Gorana Golovka i njegove suradnike, a to ministrica nije ni pokušala objasniti.

Ah da, na jednom mjestu će, pokušavajući naći kakvu-takvu izliku, reći kako ona ne može dopustiti da jedan nacionalni i internacionalni festival bude na razini lokalnog, otvarajući time jednu novu temu i sigurno produbljujući jaz. Ispada tako da je Senka Bulić nacionalna i internacionalna, a Golovko tek lokalna razina. I još dalje, HNK je samo ustanova od lokalnog, gradskog značaja, što je čak i u sukobu sa Zakonom o kazalištima. I zbog čega bi, primjerice, onaj zagrebački HNK bio nacionalniji od splitskoga, ako se to po kreativnom osoblju i po repertoaru nikako ne može zaključiti.

Postoji zaista jedan krug političkih, kulturnih pa i športskih pregalaca u Metropoli koji se inače bijedno provincijalno-hohštaplerski odnose prema europskim centrima, čak i prema Beogradu, dok na ono što se ne vidi sa zagrebačke katedrale gledaju kao na golu pustopoljanu, proizvodeći sustavno nemale političke štete. Kad Golovko apelira na Andreu Zlatar Violić da podnese ostavku i time učini uslugu “napaćenoj hrvatskoj kulturi”, možemo samo dodati: ne samo kulturi! Njegov je, pak, problem u tome što se za njega nitko neće dovoljno snažno založiti, ni blizu snažno kako se gradonačelnik založio za ravnatelja Bolnice, na primjer.

Kad je riječ o Andrei Zlatar Violić, ovaj splitski slučaj uopće nije izuzetak, nego upravo pravilo, stil jednog ponašanja, stil solipsizma i arogancije, kakav smo imali priliku vidjeti samo kod sada već smijenjenog ministra školstva Željka Jovanovića.

Nekim čudom, nekom “pogubom ljudske naravi”, ljudi koji dođu niotkuda i ni zbog čega na neku važnu poziciju, opijeni moći i zaboravljajući vlastitu prolaznost i ograničenost, osjete neodoljivu potrebu da svoje ideje, svoje osjećaje i svoje svjetonazore nameću svima ostalima, bez uvažavanja drugačijih mišljenja i iskustava. Kazalište u kazalištu je već poznati žanr.

Ministrica kulture inaugurirala je u naš kulturni život jednu novu vrstu kazališta, kazalište iznad kazališta, u kojemu je ona glavni ravnatelj koji raspoređuje glumce i dijeli novce po strogo osobnim ili ideološkim načelima. I nisu u pitanju samo kazališta, nego i izdavačka i filmska djelatnost. Oni koji nisu iz njezina jata i ne pušu u isti rog teško će dobiti kakvu potporu.

Šefica kulture ostat će upamćena baš po svom kadroviranju postavljajući svoje ljude na čelo kulturnih ustanova, nerijetko bez ispunjavanja propisanih uvjeta i smjenjujući sve one koje je zatekla i koji joj nisu bili po volji (Klovićevi dvori, Arhiv u Osijeku, Dubrovačke ljetne igre…).

Ideološki krug

Nije se libila čak ni promjena zakona kako bi omogućila realizaciju svojih nauma. Mjesecima je u zagrebačkom HNK-u, također suprotno od raspoloženja tamošnjih djelatnika, ustrajavala na smjeni intendantice Ane Lederer, sve dok nije uspjela promijeniti zakon i nametnuti svoj izbor. Njezin prvi korak po preuzimanju mandata bio je donošenje novog Zakona o HRT-u, kojim je omogućeno da Vlada izravno imenuje ravnatelja ove tobože javne, u biti strogo državne i partijske ustanove.

Za šeficu Drame Dubrovačkih igara ustoličila je Mani Gotovac, gospođu koja o teatru teško da ima što novo reći. A u Rijeci je instalirala, i time ispisala svoj ideološki krug, Olivera Frljića, nedoraslog, neuravnoteženog i kroatofobičnog provokatora, nedokazanih organizacijskih sposobnosti i bez potrebne intelektualne širine, čiji se sav napor iscrpljuje na nekakvom bolesnom političkom angažmanu neteatarskim jezikom, jezikom koji je na razini uličnih grafita.

Nu, i sama Andrea Zlatar Violić je na svoju stolicu zasjela istim takvim kadroviranjem, zahvaljujući, naime, bliskoj prijateljici sličnih osobina Vesni Pusić, ženi naglašene volje za vlašću, subjektivnosti, isključivosti i prgavosti.

Zahvaljujući tom naglašenom interesu i nagonu za vlašću i vladanjem, HNS-u, stranci dviju gospođa, pripala su i izvan kulture neka vrlo važna mjesta koja nipošto nisu u skladu sa stvarnom političkom snagom te stranke. Iz te stranke, čiji je rejting uvjerljivo ispod dva posto, dolaze, osim ministrice kulture, i ministri gospodarstva, graditeljstva i vanjskih poslova, kao i mjesto “prve potpredsjednice” Vlade. Ljudi iz ove stranke nalaze se na čelu važnih javnih poduzeća (HEP, Janaf, Hrvatske vode…).

Ministrica Pusić pokušala je u godini prije predsjedničkih izbora nametnuti dvanaestero svojih veleposlanika. Ovakvo je stranačko-prijateljsko kadroviranje, ne samo kad je u pitanju HNS, koje se još zove i klijentelizmom, svakako jedan od ključnih razloga razvojnog zaostajanja i propadanja.

Josip Jović

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati