Idi do kraja ili idi doma

0

“Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.” “Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.” “Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!” “A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.” Nato će Petar: “Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?” Reče Gospodin: “Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe, nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.” “No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.” “I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.”

(Luka 12, 32-48)

IDI DO KRAJA ILI IDI DOMA

Priča čovjek o sjećanjima iz svog djetinjstva. Odlazio je s roditeljima ljeti uvijek na istu plažu. Iz godine u godinu. Na tu plažu redovito je dolazila gospođa obučena u kostim konzervativnog kroja, s obvezatnim velikim slamnatim šeširom na glavi, a oko sebe je uvijek  imala sve što je za dobro pripremljenog kupača nužno: ležaljka, suncobran, priručni hladnjak, termosica s kavom, novine, knjige, radio, kremice, losioni …

Imala je, ta gospođa, i svoj poseban ritual kupanja.

Nakon poduže pripreme prišla bi moru i s velikim bi oprezom u njemu smočila palac jedne noge. Zatim bi tu istu operaciju ponovila s drugom nogom. I s drugim palcem. I onda bi se, zadovoljna, vratila pod svoj suncobran.

Ova me gospođa silno podsjeća na puno kršćana koje osobno poznajem. Toliko toga znaju o Bogu, o Svetom Pismu, o Crkvi ali u biti nikada ne uđu u vode Kristovog sljedbeništva. Možda u tim vodama, tu i tamo, smoče palac. Možda ponekad u njih i uđu. Do gležnja. Ali dalje od toga – ni slučajno.

Nalik su automobilu čiji je mjenjač u – leru. Zvuk motora je silovit. Sva su svjetla ispravna. I žmigavci. Radio svira. Gume su kao nove. Rezervoar pun. Automobil je opran i uglancan. I jedini njegov problem je što – stoji na mjestu. Nigdje ne ide.

To je samo nominalno automobil baš kao što su i takvi kršćani samo kršćani na papiru. Običan statistički podatak. Reče netko da takvi ljudi griješe po drugoj Božjoj zapovijedi.

„Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.“

Izgovarati uzalud ime Božje ne znači samo izgovarati ga usnama nego i čitavim svojim životom. Mi izgovaramo ime Gospodina Boga svoga uzalud i onda kada ga u biti prihvaćamo ali dalje od toga ništa ne činimo i ništa ne poduzimamo.

Stojimo na mjestu. Stojimo u leru.

Poznati američki igrač bejzbola, Luis Gonzales, poznat je po svojem mottu, a koji glasi: „Go hard or go home!“.

Rekli bi mi:

„Il’ kuj il’ ne mrči gaća“

„Radi dobro i pošteno ili se ostavi posla“

„Idi do kraja ili idi doma!“.

Isus isto to kaže svojim učenicima. „Idite do kraja ili idite doma.“

Moraju biti spremni. Ne smiju se bojati. Trebaju prodati sve što posjeduju, jer tamo kamo idu prtljaga im ne treba. Trebaju biti spremni otvoriti vrata kada se gospodar vrati, ma kad god to bilo.

Isus sve započinje s jednom veličanstvenom konstatacijom: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ Dobili smo najveći mogući dar. Dobili smo blago nad svakim blagom. Blago na nebesima. Blago koje nitko ne može ni umanjiti ni ukrasti.

Dobre vijesti!

Da dobre? Savršene!

U ove dane kada tržište dionicama divlja, posrće, pada, pa se opet diže, u ove dane kada je jedino izvjesna neizvjesnost, u ovo vrijeme kada ljudi postaju siromasi preko noći, vijest da ste postali vlasnik portfelja koji je otporan na sve ove probleme, vijest je nad svim vijestima.

Ali Isus je neizmjerno pametniji od nas. I poznaje nas. Zna kakvi smo mi ljudi. Isus zna da takva sigurnost, apsolutna sigurnost, može kod nas stvoriti onaj tako dobro znani osjećaj „E, pa ja dragi moj Bože, ja na to imam potpuno pravo“. I naravno da ćemo mi, po našem dobrom običaju, sve zasluge za to prepisati isključivo sebi i da ćemo dignuti „sve četiri u zrak“.

Jedi, pij i uživaj. Odmori se. Zaslužio si.

Leži. I ne mrdaj.

To je lijepo sažeo Heinrich Heine: „Bog voli opraštati. Ja volim griješiti. Ustvari, svijet je predivno uređen.“ Isus sve to zna i zato želi uvjeriti svoje učenike da trebaju, usprkos obećanju, biti spremni. I djelovati.

Da, Kraljevstvo Božje jest besplatan dar i ono je sigurno. Sigurno zauvijek. Ali usprkos toj činjenici ako mi stojimo na mjestu i čekamo, a ko ne činimo ništa, ako nismo spremni sa svoje strane učiniti ono što Bog očekuje od nas, a to je apsolutna poslušnost i pridržavanje Božjih zapovijedi, onda … bolje mi je o tome ni ne misliti.

Mi moramo učiniti nešto sa svojim životima. Mi smo odgovorni za svoje živote. Mi smo krojači vlastite sudbine. Mi trebamo biti odgovorni ljudi koji su svjesni činjenice da nam je Bog povjerio neprocjenjivo blago slobodne volje. I s tom  slobodom u stanju smo mijenjati okolnosti, prilagođavati se i činiti ovaj svijet boljim.

Postoji vrijeme za molitvu. Ali postoji vrijeme i za krenuti naprijed. Nema nikakve vrline u tome što stojimo i ne mrdamo. Nema ništa dobrog u našoj pasivnosti i u našoj bljutavosti. Treba imati strast prema onome što činimo u životu.

Ali u ovoj našoj nesretnoj kulturi sve je OK ako imaš strast prema bilo čemu osim prema svojoj vjeri. Osim u svom odnosu prema Bogu. Ako si strastven kada ideš na nekakav rock koncert – ti si OK. Ako si strastven kada ideš na neku nogometnu utakmicu – ti si OK. Ako si strastven kada ideš na neki politički skup – ti si OK.

Možeš vikati, navijati, smijati se, plakati, pljeskati, zviždati (za ovo i nisam baš siguran) i nitko ti ne će ništa prigovoriti. Svi će govoriti: „Vidiš što ti je pravi roker/navijač/stranački militant.“ Ali ako se tako ponašaš kada je tvoja vjera u pitanju, ako pokazuješ emocije kada je tvoj Bog u pitanju, reći će: „Gle, vjerski fanatik!“

I onda mi ustrašeni jako dobro pazimo što činimo i što govorimo. Šutimo. I stojim na mjestu. Ali samo kada je naša vjera i kada je naš Bog u pitanju.

Nije da smo mi loši ljudi. Ni slučajno. Ne, mi se samo nikome ne bismo htjeli zamjeriti. A i rekli su nam da je naša vjera naša privatna stvar. Za naša četiri zida. A mi volimo biti poslušni. Slušati ovaj svijet.

Zato stojimo. Poslušni. Ne mrdamo. A krenuli jesmo.

Znate što? Ovo uistinu više nema smisla.

Hajdemo do kraja ili hajdemo doma.

Ivica Ursić/hrsvijet

facebook komentari