Pratite nas

U potrazi za Istinom

IDS od samog osnivanja nije pokazao političku volju da podrži stvaranje Hrvatske države!

Objavljeno

na

 Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i statusu Istra regija, stalno je podrivanje državnog ustrojstva I suvereniteta RH!

I koliko god se Boris MILETIĆ branio i tumačio, Programske deklaracije ga demantiraju i razgolićuju u njihovoj očitoj autonomaškoj politici.

Kratki pregled povijesti Istre

11.st.prije Krista

Istru naseljava prapovijesno pleme Histri po kojima je Istra i dobila ime. Histri su se bavili lovom ,ribolovom.stočarstvom ,poljodjelstvom i trgovinom.

178. i 177. prije Krista

Rimljani pokoravaju Histre i preuzimaju vlast na području današnjeg istarskog poluotoka.

489. godine

Nakon pada Rimskog carstva Istra pada pod vlast Ostrogota.

539. godine

Bizant zauzima Istru te izgrađuje kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču s čuvenim mozaikom.

Početak 7. st.

Avarsko-slavenski upadi i naseljavanje Slavena. Gradovi u unutrašnjosti srušeni su i napušteni dok priobalje odolijeva napadima .Hrvatska plemena naseljavaju se u unutrašnjosti Istre.

778. godine

Istra postaje dio franačke države pod vodstvom Karla Velikog. Karlo Veliki priznaje upravu akvilejskog patrijarha.

10. i 11. st.

Istrom su u 10. i 11. st. vladale njemačke feudalne obitelji. Istra je zasebna markgrofovija koju njemački carevi daju u feud raznim velikaškim obiteljima.

1145. godine

Pula, Kopar i Izola poraženi su od strane Venecije te su morali prisegnuti na vjernost duždu.

13.st.

Vlast patrijarha je oslabila te su se istarski gradovi redom predavali Veneciji: Poreč 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sveti Lovreč 1271., Motovun 1278., Kopar 1279., Piran i Rovinj 1283. godine. Venecija je postupno zavladala čitavim obalnim pojasom zapadne Istre i prostorom do Plomina na istočnoj obali poluotoka.

1325.godine

Nastaje prvi glagoljski hrvatski spis Istarski razvod, zapisnik o razgraničenju općina srednje i jugoistočne Istre.

1797. godine

Padom Mletačke Republike, Istra potpada pod vlast Napoleona, ali Napoleon predaje Veneciju zajedno s mletačkim dijelom Istre i Dalmacije Austriji u zamjenu za Lombardiju i Nizozemsku.

1805. godine

Napoleon ponovno zauzima bivšu mletačku Istru.

1809.godine

Cjelokupan istarski prostor pripojen je Napoleonovim ilirskim provincijama.

1814. godine

Istra postaje dijelom Austro-Ugarske monarhije, kao zasebna teritorijalna jedinica s glavnim gradom Trstom, a od 1825. g. glavni grad postaje Pazin.

1866. godine

Pula postaje glavna luka austrijske carske mornarice.

Druga polovica 19. st.

Borba za nacionalnu i političku jednakopravnost hrvatskog i slovenskog stanovništva u odnosu na talijansko. Predvodnik borbe za hrvatska prava u Istri bio je biskup Juraj Dobrila. Njegova je koncepcija bila – aktivirati narod na planu nacionalne samoobrane, njegovati narodni jezik, čuvati tradiciju, podići se ekonomski i politički, prihvatiti nova civilizacijska i kulturna dostignuća.

1. svjetski rat

Dolazi do prekida nacionalnih borbi, a Italija pokazuje jasan interes za istočnom obalom Jadrana. 1915. g. dolazi do tajnog dogovora u Londonu prema kojem su Italiji obećani južni Tirol, dio Dalmacije te Istra s Trstom i Goricom.

1920. godina

Kraljevina Jugoslavija prepušta Istru Italiji  Rapalskim ugovorom!

Razdoblje između 2 svjetska rata

Talijanska vlast u Istri zatvara sve oblike hrvatskog i slovenskog javnog života; zatvaraju se škole, kulturne ustanove, dolazi do talijanizacije hrvatskih imena. Uslijedio je masovni egzodus hrvatskog stanovništva u Kraljevinu Jugoslaviju i po svijetu.

2. svjetski rat

Nakon kapitulacije Italije, 1943. godine, dolazi do sveopćeg narodnog ustanka u Istri. Protjerana je fašistička vlast, a istarski rodoljubi samoorganiziravši se donosi proglas o oslobođenju Istre i njezinom pripojenju Hrvatskoj u novoj Jugoslaviji. U sklopu završnih operacija za oslobođenje cjelokupnog južnoslavenskog prostora, oslobođena je i Istra, 9. svibnja 1945. godine.

Razdoblje nakon 2. svjetskog rata

Istarski poluotok je Sporazumom iz Beograda 1945. godine podijeljen u dvije zone – zonu A i zonu B. Zona A je bila pod anglo-američkom, a zona B pod jugoslavenskom vojnom upravom. Mirovnim ugovorom u Parizu, 1947. godine, Pula je kao dio zone A pripala Jugoslaviji, dok je područje sjeverno od Mirne postalo tzv. „Slobodni teritorij Trsta“. Konačna državna granica definirana je Osimskim sporazumom 1976 godine ,u kojem su utvrđena prava talijanske nacionalne manjine.

1990.godine

Raspadom Jugoslavije, pošto su Hrvatska i Slovenija međunarodno priznate kao samostalne i nezavisne države, njezine republičke granice postale su državne. Istra je u sastavu republike Hrvatske i čini jednu od 20 hrvatskih županija.

OSNIVANJE IDSa I VLADANJE ISTROM

IDS upravlja i vlada Istrom kao da je njegovo privatno leno već 25 godina.

Damir Kajin stalno iznosi podatke koliki je nesrazmjer imovine dužnosnika IDSa i funkcije koju obnašaju i koliki je nesrazmjer u odnosu kada su došli na funkciju i sada, ili kada su neki otišli sa funkcije. Ima podataka o velikim iznosima na bankovnim računima u jednoj Austrijskoj banci na popisu kojih su i dužnosnici IDSa.
Nepotizam , korupcija , kriminal  i narkomafija caruju ,dok državne institucije sve to “ne vide i ne čuju”

Tri su se  “samoubojstva ” i to mladih ljudi već dogodila povezana sa IDS-om, koje li slučajnosti? Damir Kajin bivši IDSov  zastupnik u Hrvatskom Saboru ,sa najdužim stažom saborskog zastupnika stalno iznosi podatke o kriminalu i korupciji u IDSu. Međutim odgovorne institucije ne reagiraju,već naprotiv njega se sudski proganja.

I tako Boris Miletić objavi na svom FB profilu putovnicu “Republike Istre “da se  narod zabavlja i ne postavlja nezgodna pitanja o načinu njihove vladavine Istrom kroz 25 godina.

Međutim nije ta famozna Putovnica  ni tako bezazleno postavljena na FB stranicu Pulskog gradonačelnika, nije ona samo kost oko koje su se u javnosti razvile polemike,već je ona dio programa IDSa,utkana u Programskoj deklaraciji IDSa!

Pogledamo li povijest IDSa od formiranja stranke 14,veljače 1990 godine i Programsku deklaraciju koja je usvojena  te projekat Zemlja Istra ,vidi se da se krenulo u osnivanje stranke sa idejom autonomaštva ,kako je rekao jedan od osnivača Ivan Pauletta;

“IDS su osnovali autohtoni Istrijani kako bi vratili duh predaka , koji nikada nisu bili svoj na svome”

Citiram iz Programske deklaracije IDSa o Istrijanstvu:

“Istrijanstvo je svijest o pripadnosti slavenskog i latinskog stanovništva Istre zajedničkoj višekulturnoj realnosti Istre”

Nigdje se na spominju istarski Hrvati ni Država Hrvatska!

Moram naglasiti da IDS nije sudjelovao na prvim parlamentarnim izborima u RH 22,travnja 1990 godine .

Proglasio je te izbore nedemokratskim i preporučio svome članstvu  da glasa za SKH-SDP. i ne samo to već se zalagao za :

” Konstituiranje Jugoslavije kao demokratske i legitimne federacije”
Sjećam se letaka koje se bacali iz aviona da se ne glasuje za samostalnu Hrvatsku!

Također žestoko su se IDSovci bunili ,čak i u Saboru zbog velikog prihvata prognanika i izbjeglica,iz razloga  da će promjeniti strukturu stanovništva!

07. srpnja 1991 godine na Prvom redovnom Saboru IDSa  izabran je za predsjednika Ivan Jakovčić i od tada je konstanta IDSove politike neprihvaćanje hrvatske dimenzije Istre, odricanje hrvatskog identiteta istarskim Hrvatima , nijekanje hrvatskih dijalekata u Istri i stvaranje pojma Istrijana i Istrijanstva.

Kulminacija i legalizacija takve politike događa se na Saboru stranke 23.travnja 1994 godine kada se u Rovinju donose četiri tzv. Rovinjske deklaracije:

-O demokratizaciji Republike Hrvatske
-O regionalnom ustrojstvu Republike Hrvatske
-O autonomiji Istarske županije i
-O Euroregiji Istri

Svaki član IDSa dužan je postupati po tim deklaracijama!

Dio deklaracije:

  • Županija Istarska ima zakonodavno tijelo ĉiji je naziv Istarski Sabor – Dieta Istriana, a sastavljeno
    je od 40 fiducijara.
    Županija Istarska ima izvršno tijelo Vladu Županije Istarske koju bira zakonodavno tijelo.
    Županija Istarska ima Predsjednika Županije Istarske kojega bira zakonodavno tijelo.
  • Županija Istarska sukladno interesima Republike Hrvatske i principima solidarnosti s drugim Županijama ima zakonodavnu nadležnost u slijedećim podruĉjima:
    1. ustrojstvu županijskih ureda i statusa zaposlenog osoblja,
    2. ustrojstvu županijskih ustanova i poduzeća te statusa zaposlenog osoblja,
    3. obrazovanje i osnivanje obrazovnih ustanova,
    4. zdravstvo i socijalna skrb te osnivanje zdravstvenih i ustanova socijalne skrbi
    5. kultura i sport te osnivanje kulturnih i sportskih ustanova,
    6. promet i prometnice, transport, vodovodi i javni radovi,
    7. urbanizam i prostorno planiranje, zaštita okoliša te stambeno-komunalni poslovi,
    8. zaštita prirode, a posebno flore, faune i pejzaža,
    9. turizam, ugostiteljstvo i zabava,
    10. zaštita povijesnog, kulturnog i ambijentalnog prostora Istre,
    11. radio i TV postaje,
    12. energetska postrojenja,
    Županija Istarska posebnim zakonom na temelju referenduma može promijeniti podruĉje i imena
    općina i gradova te sjedište Županije.
    Županija Istarska ima upravni djelokrug u prvom i drugom stupnju u podruĉju zakonodavne
    nadležnosti.
  • Županija Istarska ima vlastita dobra i vlastitu imovinu.Vlastita dobra jesu:poljoprivredno i građevinsko zemljište, šume, rudnici, iskopi, pitke i termalnevode i pomorsko dobro.Vlastita imovina je: nepokretna i pokretna imovina županijskih ureda, odjela, službi, ustanova ipoduzeća.
  • Županija Istarska ima vlastiti proraĉun kojeg utvrđuje zakonodavno tijelo.To je samo jedan dio deklaracije koji sam kopirala da predočim kako je Istra zamišljena kao država sa zakonodavnom i izvršnom vlasti. A da se zamaskira državotvornost Istre u naslovu su stavili da je Hrvatska nedjeljiva!

Ističem četiri, ,najvažnije činjenice koje su tijekom komunističke vladavine (1945.-1990.) oblikovale ,,istarsko društvo” i koje su se u trenutku promjene pokazale lošim, protivnim, čimbenikom u stvaranju mlade Hrvatske države.

-Prvo, iz Istre je nakon 2 .svjetskog rata, ali i kasnije, protjerano i izbjeglo najmanje polovica stanovništva. To je nesumnjivo smanjilo, gotovo posve poništilo, mogućnost otpora novoj komunističkoj vlasti, tako da se ta vlast mogla ponašati kako je god htjela i biti bezobzirna  prema svim narodnim pravima i pitanjima. Stoga se u Istri nije uspjela oblikovati bilo kakva značajnija narodna oporba komunizmu i Jugoslaviji. Oni koji se nisu slagali, ili su bježali preko granice ili su prestrašeni šutjeli ili su se prilagodili poretku (tih je bilo najviše). Dapače niti povijesne  1971. nije hrvatski narodni pokret našao u Istri značajnije uporište. Sjećam se kako su provjeravali istarske studente  u Zagrebu i bili zadovoljni da su Istrani ostali na partijskoj liniji .Tek pokoji ,svojeglavi pojedinci u Istri su se pobunili , i to uglavnom povezani s Crkvom ili potekli iz njezina kruga. Istovjetno je ili  slično stanje bilo i uoči i tijekom promjena početkom devedesetih. To su, uostalom, pokazali i izborni rezultati  u Istri. Ona je bila protiv promjene ,za opstanak Jugoslavije (pobjeda SK-SDP.

  • -Nadalje, nastali se gubitak stanovništva u poraću popunjavao velikim dolaskom novog stanovništva u Istru iz prostora cijele ondašnje države. Uz to, došlo je do seobe stanovnika iz hrvatskih sela u gradove. Pula se kao ratna luka ,sa zračnom i morskom lukom,pretvarala u jaki vojni grad,sa svim rodovima vojske i sa visokim vojnim školama ,dolaskom mladih časnika i dočasnika u ,,Jugoslaviju u malom”!  Ti su se mladi časnici i dočasnici ženili sa domaćim djevojkama ,dobivali stanove i osnivali obitelji.Mješani brakovi i djeca ,a danas. i unuci iz tih brakova okosnica su sadašnjeg IDSa. Sam predsjednik IDSa je iz takve strukture stanovnika Pule.
    -Treće, u Istri se posljedično gotovo potpuno izgubila hrvatska narodna svijest među istarskim nositeljima tog komunističkog poretka i vlasti, kako kod onih u Partiji (stranci), Savezu boraca, Sindikatu , Omladini, tako i kod onih u drugim pratećim savezima, ustanovama, radnim sredinama medijima i  učilištima. Nemali sloj vladajućih u Istri, u tom i takvom poretku, nije bio odabran na osnovi sposobnosti i pripadnosti svom narodu već uglavnom po izboru, preporuci i zaštiti od strane saveznih tijela i raznih jugoslavenskih saveznih  i tajnih službi. U tom okviru oni su u svemu bili, i ostali,  poslušnici i gorljivi promicatelji jugoslavenizacije!

Istra je, prema popisima stanovništva iz godina 1981. i 1991., postala hrvatskom pokrajinom s najvećim udjelom Jugoslavena.
Konačno, brojno istarsko iseljeništvo po svijetu nije pomoglo narodnoj preobrazbi u Istri. Štoviše, uz tek manji dio svijesnih istarskih Hrvata, ona joj se suprotstavila. Oni talijanskih korijena (esuli) odvojeno su se ustrojili u raznim svojim udruženjima, pretežito osvetničkog, ponegdje i fašističkog, ali svakako sjedinjeničkog usmjerenja. Dobar se dio iseljenika slavensko-hrvatskog podrijetla uključio  u talijanske zajednice, župe i društva ili, pak po istrijanskoj ili nekoj drugoj liniji, još užom, zavičajnoj sličnosti (Labinjani…). Ti su, uglavnom, bili pod kišobranom jugoslavenskih međudržavničkih predstavništava i u dosluhu s njihovim raznim protuhrvatskim službama.

-Posljednju, najmanju, skupinu činili su Istrani s hrvatskom narodnom sviješću koji su se uključili u svehrvatske udruge i stranke ili su osnivali svoje istarsko-hrvatske stranke.Samo se ova skupina naših Istrana izvan Domovine ponijela prema dolazećim promjenama i u Hrvatskoj pošteno i domoljubno.

Smijem, osnovano, zaključiti: Istra je pred promjene imala nedostatak narodnog i protukomunističkog ljudstva, nedostatak državotvornog ljudstva, jaku komunističku i nenarodnu svijest u stranačko-boračkoj ustrojbi i protuhrvatsko istarsko iseljeništvo (esuli). Sve su ove činjenice suprotne stanju u ostaloj Hrvatskoj, s hrvatskom većinom.

Pojava Dr.Franje tuđmana i njegov predizborni skup u Pazinu 11.travnja 1990.

Franjo Tuđman, znanstvenik, državnik, imao je povijesno pamćenje u svezi s Istrom. On je, uz to, godinama dolazio na ljetovanje i u posjet rodbini i prijateljima u Istru. Promatrao je i uočavao stvarno društveno stanje u Istri.
Već tijekom 1989.godine, Tuđman se javnim nastupima u Zagrebu i po Hrvatskoj iskazuje kao  vođa  oporbe u Hrvatskoj.
Tuđman se ocrtao kao vođa s jasnim viđenjem uvođenja narodne vlasti u Hrvatskoj i Jugoslaviji i s odlučnom nakanom da to provede, ako ustreba, i pod uvjetom osamostaljenja Hrvatske kao narodne države hrvatskog naroda. Zbog stanja i duha Istre, koji sam ranije opisala, to je za vlast i vladajuće u Istri bilo podpuno neprihvatljivo, neprijateljsko rješenje.

Nakon što je zakonom dopušteno višestranačje i osnivanje državničarskih stranaka, i u Istri se, iako skromno i potiho, pokreću razna nastojanja oko osnivanja izvornih stranaka ili uključenja u neku od hrvatskih stranačkih ponuda. U tom je pogledu HDZ bio najdjelatniji i taj pokret nalazi svoje sljedbenike, naklonjenike i vodeće djelovnike u Istri, koji u pojedinim mjestima i gradovima ustrojavaju svoje pokretačke odbore. U sklopu priprema za prve slobodne izbore (22. i 23. travnja) Tuđman i njegova stranka najavili su središnji skup (11. travnja) na otvorenom, iza Spomen-doma u Pazinu.
Na širokom se prostoru okupio lijep broj ljudi. Nakon nekoliko uvodničara i izraza potpore pred mikrofon je stao dr. Tuđman. Uz iskaze zadovoljstva i zahvale na toploj dobrodošlici, razvio je prikaz svojih državničarskih stavova oko narodnih i državničarskih odnosa u tadašnjoj ,,Miloševićevoj Jugoslaviji” i ,,šutljivoj Hrvatskoj” i istaknuo potrebu jedinstva hrvatskog naroda na putu samostalnosti i osvajanja vlasti u Hrvatskoj. Već su se tijekom tih riječi  čuli izrazi negodovanja od nekih pojedinaca i skupina, a osobito od jedne, poveće, ,,ušančene” uz sam veliki stakleni ulaz u zgradu Doma. Tada je, opravdano izazvan tim upadicama i zviždanjem , poručio tim istima : ,,Vi tamo, koji zviždite, znajte da ćete (sutra) uskoro morati poslušati volju hrvatskog naroda. Ako pak to ne ćete ili ne želite, onda vam je bolje da si potražite drugu domovinu…” To je izazvalo glasnu potporu  i pljesak mnogih, ali i daljnje njihovo zviždanje i negodovanje.
Jesu li te riječi bile državnički neuljudne ili uperene protiv Istrana (koji nisu ni spomenuti), ili kojih Istrana prosudite sami!

Ali već navečer u kasnim vijestima, i potom u svim medijima idućih dana, proširena je vijest o HDZ-ovu ,,izgredu” u Pazinu i kako je ,,Tuđman izfućkan”. Pripremljene ,,domaće istarske”, obavještajne, snage išle su još i dalje: ,,Tuđman (HDZ) tjera Istrijane iz Istre!” Posve izmišljena – sadržajna laž i gnusna optužba. Oni ,,pravi”, koji su zviždali i organizirali zviždanje, razumjeli su poruku i kasnije su doista i otišli iz Istre, boriti se u dobrovoljačkim odredima JNA protiv Hrvatske i Istre. A nama su ostavili podvalu, na kojoj smo se podijelili i posvađali.

Nakon  pobjede Tuđmana na izborima 1990. i zatim nakon stvaranja neovisne države nikom nije pala ,,ni vlas s glave” u Istri, pak ni mnogima koji tu Hrvatsku nisu mogli niti smisliti. Takve vrline mogu izkazati samo plemeniti narodi, kakav je hrvatski, i samo mudri vođe, kakav je bio prvi hrvatski predsjednik. A to što se još do danas u Istri nije opralo tu ljagu s njegova imena i što nema nijednog spomen-obilježja (ulice, trga, spomenika, poprsja…) dr. Franje Tuđmana u Istri, to nam ne služi na čast i diku.

Uloga Katoličke crkve u Istri na očuvanju hrvatskog identiteta Istre

Komunisti su htjeli u potpunosti eliminirati Katoličku crkvu u Istri u razdoblju od 1945-1971 godine.

Matične knjige su masovno oduzimane. Zakonska podloga bio je Zakon o matičnim knjigama iz 1946. i Zakon o izmjenama i dopunama o državnim matičnim knjigama 1949.. Ukratko tim zakonima bilo je određeno da župnici, ondje gdje nisu postojale državne matične knjige, trebaju crkvene matične knjige zaključiti s datumom 9. svibnja i predati ih državnim matičnim uredima. Međutim, kako su u Istri od 1924. postojale državne matice, svećenici su i poslije 9. svibnja nastavili upisivati krštene, vjenčane i umrle. To je bio povod odbornicima da krenu u pohode župnim uredima i, zbog navodnog prekršaja, počnu im oduzmati matične knjige. Time su nastale nove poteškoće u radu župnicima, za podatke potrebne u pastoralnom radu morali su odlaziti u matične urede i tražiti od matičara dozvolu za korištenje oduzetih matica. A opće je poznato da su upravo na temelju matičnih knjiga Saveznici odlučili da Istra pripadne Hrvatskoj ,odnosno tadašnjoj SFRJ.

Zabranjeno je  bilo održavanje procesija, korištenje nekih sakralnih objekata kao primjerice pulske katedrale, mornaričke crkve Gospe od mora u Puli, bazilike u Poreču, u vremenu do 1952. ometano je, inače zakonom dozvoljeno, održavanje vjeronauka u školama, da bi 1952. vjeronauk bio izbačen iz škola, zabranjeno je vjenčavanje u crkvi prije nego se sklopi civilni brak, omladincima i omladinkama na gradnji pruge Lupoglav – Štalije zabranjivan je odlazak na nedjeljnu misu. U vrijeme mise organizirane s u razne “slobodne aktivnosti” , u dva navrata zabranjen je izlazak katoličkog lista Gore Srca, u nekoliko navrata stvarane su administrativne poteškoće izlasku pučkog kalendara Istarska Danica, zabranjeno je pravo javnosti sjemenišnoj gimnaziji.

“Ono što proglašenje Alojzija Stepinca, blaženikom, a nadamo se uskoro i svecem, znači za Crkvu u Hrvatskoj, ali i čitavo hrvatsko društvo u smislu njegova ozdravljenja kroz suočavanja s prošlošću i čišćenja povijesne memorije, prema riječima sv. Ivana Pavla II., to proglašenje Miroslava Bulešića znači za Crkvu i društvo u Istri. Ne znam koliko je to iskorišteno u Istri u smislu jedne katarze, jer i dalje su prisutni glasovi da su za “incident u Lanišću” krive provokacije Ceha, Bulešića i Ukmara za vrijeme krizme.” rekao je dr.Stipan Trogrlić rukovoditelj pulskog odsjeka instituta Ivo Pilar.

S druge strane Crkva u Istri širenjem pobožnosti prema bl. Miroslavu, organiziranjem hodočašća u Lanišće i Svetvinčenat, blaženikovu rodnu župu, držanjem predavanja o njegovom životu i mučeničkoj smrti nastoji s jedne strane doprinijeti, čišćenju memorije, bez optužbi, stalno ističe blaženikovo geslo: “Moja osveta je oprost”. S druge strane, ističući primjer Miroslava Bulešića, u situaciji moralnog relativizma i sveopćeg hedonizma, sijanja kulture smrti, poziva na povratak kršćanskim vrednotama i Isusu Kristu! Zbog svog javno očitovanih vjerskog opredjeljenja u ratu i neposredno poslije rata od strane partizana i komunističke vlasti ubijeno je 7 svećenika i bogoslova te 23 narodnjaka. Razne oblike sudskih procesa i zatvora tijekom komunističkog jednoumlja prošlo su 83 istarska svećenika i bogoslova.

23.kolovoza u sklopu obilježavanja 70-te obljetnice mučeničke smrti Bl.Miroslava Bulešića ,potpisan je ugovor o darovnici Vlade RH Porečko -Pulskoj biskupiji ,Vile Idola u Puli. Tom je prigodom Andrej Plenković hrvatski Premijer izjavio da je Crkva zaslužna za očuvanje hrvatskog identiteta Istre,što i je posve točno! Na tu su se njegovu izjavu strašno našli uvrijeđeni predsjednik IDS i njegovi čelnici.,jer istinu reći oni sve ove godine vladavine Istrom čine sve na zatiranju hrvatskog identiteta Istre i formiranju istrijanskog identiteta i nove kvazi narodnosti Istrijan.

Bune se ti Istrijani i za donaciju Vile Idola Katoličkoj Crkvi i,zražavajući neviđenu mržnju prema vjernicima i Crkvi. Uzaludno je objašnjavati da to i nije ustvari poklon ,već naknada za oduzetu crkvenu imovinu kod nacionalizacije nakon 2.sv.rata. Mnogo od te oduzete imovine ne može se više fizički vratiti,jer u njoj ljudi žive ili je smještena neka institucija,pa je na temelju toga i poklonjena Vila Idola. Poklon koji ustvari i nije poklon,već povrat oduzete imovine.

Miletićeva izjava :

‘Ovim putem želim reagirati u ime IDS-a na potpuno neprimjerenu izjavu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, koji je na današnjoj sjednici Vlade poručio da će darovanje pulske Ville Idole Crkvi pridonijeti jačanju hrvatskog identiteta Istre.

Kao prvo, želim podsjetiti premijera da je Istra sastavni dio Hrvatske i da samim time bitno doprinosi cjelokupnom hrvatskom imidžu i identitetu. Spomenut ću ovdje samo ogroman doprinos istarskih branitelja u Domovinskom ratu, doprinos Istre ukupnom hrvatskom gospodarstvu te činjenicu da su građani Istre najuredniji platitelji poreza u državi. Pozitivan doprinos Istre imidžu Hrvatske, bilo da se radi o izvrsnosti u turizmu ili promoviranju naprednih demokratskih vrijednosti, je nemjerljiv! To je za nas patriotizam. Nacionalističke parole nisu.

Apeliram na premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga, zajedno sa svojom Vladom, potrudi da  ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj!”

Iz same izjave vidljivo je da i samo spominjanje hrvatskog identiteta Miletić naziva retorika nacionalizma i da cijeloj Hrvatskoj hoće naturiti istarski identitet.  A Turizam i Gospodarstvo koje spominje nisu obilježja identiteta ,već privredne djelatnosti.  Ovom svojom izjavom Premijer Plenković jasno im je dao do znanja da veoma dobro zna što IDS u Istri radi! Ali isto tako moram primjetiti da vlasti iz Zagreba nisu do sada ništa poduzele da spriječi IDS ovu autonomašku politiku, niti da se istraže brojne sumnje u kriminal i korupciju IDSa.

JOŠ JEDAN PRIMJER IDSove RETORIKE

Oporbeni zarez Hr radio na HRT4
Gost emisije
Predsjednik IDS Boris Miletić
O sadašnjoj političkoj situaciji u Hrvatskoj!
Kaže drug Miletić da se u Hrvatskoj događa desničarsko divljanje i da bi Policija takve skupove trebala zabraniti.!
On bi sve desničare odmah zabranio, jer mu se gade!!!! Gadi  mu se i pozdrav Za dom spremni, toliko da ga nije htio niti izreći !
Zamislite koliko rigidne netrpeljivosti i mržnje izvire iz tih riječi!!!
A na pitanje o komunističkim zločinima rekao je da su bili sporadični i pojedinačni ???
A Tito nije zloćinac i u Istri će i dalje njegovo ime nositi ulice i trgovi!!
Očito drug Miletić ne priznaje postojanje Hude i inih jama. Po njemu su ti zločini bili.pojedinačni i sporadični.
Zamislite pojedinačni i sporadični sa tisućama pobijenih i zazidanih višestrukim zidovima i nivoima u jamama.!!!
Kako neljudski i bezosjećajno prema  tisućama  pobijenih ljudi ???
Iz njegovih riječi vidljivo je da drug Miletić
-prvo ne zna što je demokracija !
-drugo u tom svom nepoznavanju osnova demokracije uveo bi verbalni delikt i policijsku državu.!
Višestranačje i demokracija podrazumjevaju da svatko ima pravo iskazivati i prakticirati svoj politićki svjetonazor, udruživati se i na izborima se dokazivati.
U demokratskim društvima postoje i lijevi i desni i centar i zeleni ,što i jest  značajka višestranačja  i pluralizma.
Boris Miletić smatra da samo oni koji misle kao on imaju pravo na političko djelovanje ,a sve druge stranke suprotne njegovom svjetonazoru treba zabraniti i policijski goniti.
Jeli to demokracija ili što je to -totalitarizam???
A gdje su tu ljudska prava???
Zar manjinska i.ljudska prava samo.odabranima i.njemu i IDSu podobnima???
Eto to je njegovo i IDSovo poimanje pluralizma i demokracije kojima se stalno razbacuju!

I u tom  i takvom poimanju demokracije Boris Miletić ne može zadržati  jedan pristojan i kulturan nivo komunikacije,već mu je kroz riječi “gade mi se “ prokuljala sva mržnja i netrpeljivost koju nosi u sebi,prema političkim neistomišljenicima. I sada zamislite kada njegovi sljednici slušaj takve riječi ,pa naravno da postaju agresivni !

To je IDSovo jednoumlje,nikakve tu demokratičnosti ,ni suživota ,ni tolerancije ne može biti!

IDS se u svojoj deklaraciji poziva na Istarski pokrajinski sabor u Poreču iz doba Austro-Ugarske, gdje se na pritisak Talijana ,nije smjelo govoriti Hrvatski, ako je bilo zakonom dopušteno. Naime K.U.K.monarhija je dopuštala upotrebu jezika svih naroda unutar monarhije. Ali se zato IDS ne poziva na Matka Laginju, koji je prvi progovorio na hrvatskom jeziku, na tom istom Saboru 21.kolovoza 1883. i izazvao pravi šok nazočnih.

Kroz cjelo 26.godišnje postojanje IDSa, provlači se njegov odbojan odnos prema hrvatstvu,što se osjeti i u svakodnevnom životu. IDSovci su tolerantni prema svima, osim prema Hrvatima. Ponašaju se kao orjunaši, prema svima demokrati osim prema Hrvatima i Hrvatskoj(o čemu sam već pisala) Da podkrijepim što sam rekla iznijeti ću par primjera:

Mladež IDSa je 2. travnja 2011.organizirala okrugli stol na temu:”Što znači biti Istrijan”, gdje se mogla čuti retorika koja bi se slobodno mogla svrstati pod “govor mržnje”, gdje su mladi IDSa preporučili stanovnicima Istre da se na popisu stanovništva izjasne kao Istrijani.
U kojoj mjeri im je uspjelo pokazuju i rezultati popisa stanovništva u Istri 2011, godine
Hrvati 68,3%, Istrijani 12,1%, Talijani 6,0%, Srbi 3,5%, Bošnjaci 3,0%, Albanci 1,2 %

Odnos IDSa prema Talijanima i prema Talijanskoj nacionalnoj manjini

Za razliku prema Hrvatima IDS blagonaklono gleda na talijansku iredentu.
1995 organizirali su Kongres Istrijana u Puli,na koji su pozvali talijanske iredentiste,koji ne priznaju Osimske sporazume, a time ni Hrvatsku u svojim granicama.

Također je Furio Radin, etnobiznismen, talijanske manjine pozvao Gianfranca Finija, predsjednika Donjeg doma talijanskog parlamenta u posjet Puli. Ako se zna da je Fini neofašistički lider stranaka MSI-DN i Alleanza nazionale,koje ne priznaju Hrvatsku u svojim granicama, koji i danas tvrdi da je Istra oduvjek talijanska zemlja,da je posjet organiziran 21.rujna 2010 godine, a da je na taj dan samo 1920. godine u Pulu došao Benito Mussolini ,onda je simbolika posve jasna.

Furio Radin je po svojoj političkoj vokaciji ljevičar,antifašista,po struci psiholog i socjolog,a poziva U Pulu talijanske neofašiste i revizioniste povijesti i granica Istre,onda se moramo zapitati sa kojom namjerom i ciljem to radi?

Još je čudnije da je izostala oštra reakcija braniteljskih udruga iz Istre i SABa Istarske županije,jer oni su se direktno borili protiv tih i takvih talijanskih fašista. Po tome se točno raspoznaje da su i istarski SABovci pod znažnim utjecajem IDSa. A da se kojim slučajem radilo o Hrvatima iz Dijaspore, već bi graknuli da su došle Ustaše. I samo da napravim usporedbu odnosa Furia Radina ,ljevičara,antifašiste prema talijanskim neofašistima i iredentistima i njegov odnos prema na pr. bivšem ministru dr.Hasanbegoviću za kojeg je rekao citiram “Talijanska manjina ne ide u Vladu u kojoj je Hasanbegović”

Dakle neofašisti su poželjni u Hrvatskoj po Radinu ,a hrvatski ministar je za njega nepoželjan.
Doista demokratski???

Talijanska strahovlada u Istri od 1920 do 1943 godine

A “zaboravio “je Radin kako su talijanski fašisti vladali u Istri. “Zaboravili” su i Radin i IDS šikaniranja i talijanizaciju nakon što je Rapalskim ugovorom između Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije)i Kraljevine Italije 12.studenog 1920 Italija dobila Istru sa Trstom,Rijeku, Zadar i otoke osim Krka. Odmah po zauzimanju vlasti Talijani su počeli provoditi nasilnu talijanizaciju imena ,prezimena,toponima, čak i mrtvih (natpisi na grobnim spomenicima) Doveli su učitelje iz Italije ,a protjerali hrvatske i slovenske učitelje i zatvorili sve srednje škole na hrvatskom jeziku.Spaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu

Bilo je zabranjeno govoriti i pjevati na hrvatskom jeziku ,odnosno po domaću (istarska čakavica) Pričala mi je mama koja je još živi svjedok toga vremena,da bi ih (maestra) učiteljica tukla šibom po rukama ,ako bi čula da međusobno govore svojim materinjim jezikom. Govorila bi im da su “schiavi”robovi.

To isto govore talijanski iredentisti i dan danas .Slavi schiavi” Slaveni robovi.
Citirati ću jedan komentar iz jedne grupe na FB, od 1. studenog 2016, grupa je o povijesti Istre. Prevedeno sa talijanskog. “Draga stara Italia još uvijek si tu. Naš san svakoga iz Istre i Dalmacije je vidjeti da se talijanska zastava tu vijori.Što se tiče naših očeva, baka i djedova koji su otišli.,za nas će tu uvijek biti i ostati Italia.Kada vidim da u našim domovima žive drugi ljudi ,osjećam se loše, Ali mi imamo dužnost prema našoj djeci ,podsjećati ih da je ovo zemlja talijanska i da nije nikada bila Hrvatska. A oni koji danas misle da su šefovi, nisu ništa drugo, nego samo stanari i da to nikada neće biti njihova zemlja “

Eto te i takve IDS I Furio Radin zovu u Pulu i sa njima surađuju,ne smetaju im,a hrvatski ministar im smeta. Sve jasno!

IDS već 25 godina takvom svojom politikomi odnosom prema Hrvatima ,stvara jednu lošu sliku o Istri!
I ne samo sliku ,nego i atmosferu i netrpeljivost prema Hrvatima.
Svi mogu slobodno izražavati svoju nacionalnu pripadnost, samo Hrvati ne.
IDS ima pod svojom kontrolom većinu medijskog prostora Istre,pa ako se netko i usudi napisati neki kritički komentar odmah ga se blokira i onemogući mu se komentiranje.Hrvatska opcija nema pristupa stranicama i portalima pod IDSovom kontrolom.

ZAKLJUČAK

Iz svega navedenog razvidno je da IDS od samog osnivanja nije pokazao političku volju da podrži stvaranje Hrvatske države!
Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i statusu Istra regija,
stalno je podrivanje državnog ustrojstva I suvereniteta RH!

I koliko god se Boris MILETIĆ branio i tumačio, Programske deklaracije ga demantiraju i razgolićuju u njihovoj očitoj autonomaškoj politici.
Dovoljno je pročitati Programske deklaracije koje su dostupne na IDSovim stranicama na internetu ,da se zaključi da objavljivanje putovnice Republike Istre nije bio samo predizborni spin!

IDS od svog osnivanja svjesno manipulira stanovništvom Istre, predstavljajući se kao jedini zaštitnik interesa Istre i njezina stanovništva u odnosu na centar državne vlasti.

Djelujući sustavno na mentalni sklop stanovnika Istre,umanjujući  hrvatske vrijednosti,neprestano istićući istarske specifičnosti i na taj način raditi  na potiskivanju i negiranju nacionalne svijesti istarskih Hrvata, IDS želi stvoriti preduvjete za jedan eventualni referendum o odcjepljenju od Republike Hrvatske!

Lili Benčik/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako je ono rekao general Praljak?  “Kad su dva naroda ostavljena u masakru jedne brahijalne srpske sile….”

Objavljeno

na

Objavio

Ovo  je jedna od ključnih stvari koju svi zaobilaze, a koju je general Praljak na suđenju spomenuo nebrojeno puta, dakle, embargo na uvoz naoružanja, koji je uveden 24. rujna 1991.

Važnu ulogu u uvođenju tog embarga imao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar. Sve je opisano u  članku u prilogu:

Ovdje primjerice valja reći da je poznato kako Vukovar nakon 1. listopada 1991. nije dobijao oružje i streljivo, a glavni razlog je upravo ovo, dakle embargo.

Ono što je zanimljivo je kako teoretičari urote, oni koji tvrde kako je “Tuđman izdao Vukovar”, a to su isti oni koji tvrde da je “prodao Posavinu” ili da je “s Miloševićem djelio Bosnu” uporno preskaču ovu neoborivu činjenicu. I ne radi se tu samo o KOS-u, o jugoslavenima, velikosrbima i islamskim fundamentalistima i unitaristima, nego i o nekim koji bi se prodali kao hrvatski desničari i kao pravaši.

Pogledajte što se ovdje dogodilo:

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Velika Britanija i Balkan” obradila je ovu temu, i došla do zaključaka koji su navedeni u članku, a koji se poklapaju s golim činjenicama.
Jedina je razlika u tome što se Kina nije tome suprostavljala iz načelnih razloga, nego iz svojih interesa, naime oni su planirali dio svog oružja plasirati u područje zahvaćeno ratom. Osim Britanije,embargo je tad gurala i Amerika.

U to vrijeme Budimir Lončar, inače bivši major OZNA-e, notorni ratni i poratni zločinac iz drugog svjetskog rata bio je savjetnik u uredu Predsjednika RH Stjepana Mesića.
24. rujna 2006. godine ujutro, Mesić je protokolarno obilazio neka gradilišta ili što već, i nije stigao pročitati ovaj članak, a novinari su ga zatekli i pitali za mišljenje. On nije znao o čemu se radi, i novinari su mu rekli kako je u Večernjem listu izašao članak gdje se Budimira Lončara, dakle, njegovog savjetnika, optužuje da je igrao ključnu ulogu u uvođenju embarga.
Budući da je u to vrijeme glavni urednik Večernjeg lista bio Miljenko Manjkas, Večernji je bio orijentiran više desno, i Mesić je izjavio:
“To oni ustašoidi iz Večernjeg lista podmeću meni preko Bude Lončara”.

I sad pazite koja tu podla udbaška inverzija nastaje: 

Prvo, Mesić je ovom izjavom dao na znanje da je embargo po Hrvatsku bio štetan, a što je notorna činjenica.

Međutim, kad je pročitao članak i vidio da je novinar Davor Ivanković samo prenio ono što je u svojoj knjizi napisala jedna ugledna britanska znanstvenica, a koju je ipak malo teže optužiti da je “ustašoid”, Mesić mjenja ploču tvrdeći kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao, jer da bi se Srbi bili naoružali od Rusa s kojima su imali dogovoren angažman od dvije milijarde dolara”.
Naravno, takva tvrdnja je čista laž u Mesićevom stilu, jer Srbi su tad imali toliko naoružanja da su ga mogli izvoziti, a ne da su ga trebali uvoziti. U isto vrijeme, Hrvati, a pogotovo Muslimani nisu imali ništa, Hrvati su imali neke rumunjske i litavske kalašnjikove, češke zbrojevke, i protuoklopne bacače tipa “armbrust”, ali to sve u vrlo malim količinama.
Uvečer, 25. rujna 2006. Miljenko Manjkas, glavni urednik Večernjeg lista bio je gost u Dnevniku NOVA-tv, gdje je u mikrofon novinarki Mirjani Hrgi izrijekom rekao da će ga on “smjeniti s mjesta glavnog urednika Večernjeg lista”.

Manjkas se čudio, jer kako on njega može smjeniti iz novina koje su u privatnom vlasništvu, i to u vlasništvu štajerske nadbiskupije.

Bilo kako bilo, nakon par dana Manjkas je smjenjen, a istina je kao i obično, ostala voda duboka…

HBŠestorka


Prilog: tekst autora Davora Ivankovića objavljen 24. rujna 2006 . u Večernjem List

Na današnji dan prije 15 godina Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest – Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji. Još nepriznata, naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, RH je bila pred slomom. Nešto prije JNA je uspjela prisilno prizemljiti zrakoplov kojim je trebalo stići sofisticiranije oružje hrvatskim snagama, a JNA i pobunjeni Srbi presijecali su Hrvatsku na nekoliko odvojenih cjelina. Počela je odlučujuća bitka za Vukovar, JNA razara i Zadar i Dubrovnik. Embargo je tada za RH zapravo značio mrtnu presudu.

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” bavi se ovom temom. Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo. Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.

To je bilo dovoljno, embargo je uveden, a Hrvatska nije mogla nabavljati oružje na legalan način. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om (G. Bush stariji protivio se raspadu SFRJ) i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju. Još nije dokraja poznato kako se Hrvatska ipak uspjela naoružati, no sigurno je da je to bilo skupo. Administracija predsjednika Clintona mijenja američku politiku, zaključuje kako je embargo na oružje Hrvatima i Muslimanima nepošten i počinje “gledati kroz prste”. Brodovi, zrakoplovi i šleperi počinju prelaziti granice RH, preko koje stiže i oružje za BiH. Embargo formalno biva ukinut nakon svršetka rata.

Mentor gđe Hodge James Gow, najcjenjeniji britanski stručnjak za pitanja Balkana, još je 1996. opisao akciju Budimira Lončara. Britanski autori navode da je Lončar “molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo”. Prošlo je 15 godina i Lončar je, nakon rada u UN, na poziv predsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik. U nekoj drugoj istočnoj zemlji, zbog lustracije (bio je i obavještajac), bila bi mu zabranjena javna funkcija. Zadnji potez bio mu je organiziranje puta Mesiću u Havanu, na ridikulozni sastanak nesvrstanih.

Vijeće sigurnosti, 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”. U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

Već 1. listopada Srbija koristi embargo – šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA zatvara obruč smrti oko Vukovara. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva aviona JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.

facebook komentari

Nastavi čitati