Igor Raič, bivši djelatnik sarajevskog Centra SDB-a, kandidat velikobošnjačkih unitarista za prvog hrvatskog obavještajca u BiH

    4

    Međusobni sukobi federalističke i unitarne probošnjačke opcije među hrvatskim političkim elitama  u BiH se nesmiljeno nastavljaju. U trenucima dok taj sukob neupitno vodi HDZ 1990. prema definitivnom raspadu, daleko od očiju javnosti odvija se teška rovovska bitka za ključne dužnosti u obavještajnoj zajednici.

    Nakon što unitarna probošnjačka opcija nije uspjela izlobirati za dolazak Zorana-Zoke Kapetanovića, nekadašnjeg osobnog pratitelja generala Tihomira Blaškića i osobe od posebnog povjerenja Ivana Bandića,  na dužnost najbolje pozicioniranog hrvatskog kadra u Obavještajnoj agenciji (OSA-i) pokrenuta je mnogo šira akcija lobiranja koja ima za cilj pozicionirati na to mjesto Igora Raiča, nekadašnjeg djelatnika SDB-a i AID-a, a trenutačno uposlenika američkog Veleposlanstva u Sarajevu.

    Preko poznanstva i osobnog prijateljstva s Ivicom Juričićem, predstavnikom NS Radom za boljitak u Odboru za obranu i sigurnost federalnog Parlamenta, Raič se sve otvorenije nameće kao „američki čovjek“ od posebnog povjerenja. Da li je to točno, i tko je uopće Igor Raič, istražila je naša ekipa koja je dva dana boravila u Sarajevu.

    UDBA-a i AID polazne točke

    Igor Raič je rođeni Sarajlija, čiji je otac rođen na Domanovićima kod Mostara, a majka na otoku Braču. Nakon završenog školovanja, kao osoba pripremana za zaštitu „bratstva i jedinstva te tekovina socijalističke revolucije“  postao je djelatnik SDB-a – Centar Sarajevo, da bi nakon raspada Jugoslavije nastavio raditi u bošnjačku inačicu te službe – Agenciju za istraživanje i dokumentaciju (AID), u kojoj su uz Bošnjake posao dobivali i podobniji Hrvati i Srbi, poglavito kadrovi koji su bili dokazani u radu prijeratne Službe državne sigurnosti kao i sigurnosnih struktura MUP-a RBiH i Armije BIH.

    faksimil udbaPo okončanju rata i dolaska u Sarajevo cijelog niza međunarodnih organizacija i veleposlanstava, nositelji ključnih uloga u tadašnjem AID-u ciljano su u te novopridošle institucije međunarodne zajednice ugradili cijeli niz povjerljivih osoba koje su godinama držali na vezi. U tom kontigentu, Igor Raič je ušao u Veleposlanstvo SAD-a te postaje vozač-prevoditelj u Uredu atašea FBI-a za BiH.

    Sudeći prema dostupnim pokazateljima, uz već spomenutog Raiča, većina pomoćnog osoblja koje je uposleno u veleposlanstvima ključnih zemalja EU-a, američkom veleposlanstvu, institucijama NATO-saveza i EU-a na te je dužnosti ugradila nekadašnja Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID). Istodobno, ostali dio njihovih kolega ostao je raditi u sustavu ili za potrebe paraobavještajne bošnjačke službe (MOS), koja je nastavila nesmetano koordinirati cijelim sustavom i pokrivati sigurnosno zanimljive objekte ili pojedince u Sarajevu i širom BiH.  Naši sarajevski izvori, uz Igora Raiča, posebno ističu imena Edina Mehmedovića, trenutno uposlenog u sjedištu EU u Sarajevu, i Muhidina Tutića koji je kao vozač prevoditelj angažiran pri predstavništvu NATO saveza u Sarajevu. Kroz nekoliko detalja iz profesionalne karijere Edina Mehmedovića iznimno se dobro vidi kako to izgleda u praksi.

    Primjer djelovanja – Mehmedovićev pokušaj kompromitiranja generala Jeleča

    Dugogodišnji prijatelj i kolega Igora Raiča, bivši podoficir JNA i oficir Armije BiH Edin  Mehmedović, na isti je način kao i Raič, prije 17 godina, počeo raditi kao vozač-prevoditelj u  Veleposlanstvu SAD-a.

    Zanimljivo je da je, uz niz ranije izvedenih operacija, prije određenog vremena upravo Mehmedović pokušao kompromitirati generala Antu Jeleča, najbolje pozicioniranog Hrvata u OS BiH i zapovjednika Združenog zapovjedništva Vojske BiH, i to na način što je iz ureda unutar američkog Veleposlanstva, bez znanja svojih nadređenih, slao određene dopise medijskim redakcijama i institucijama u BiH.

    general Anto Jeleč – meta paraobavještajnih struktura

    Sudeći prema neprovjerenim informacijama, čitava ova aktivnost napravljena je u dosluhu sa aktualnim ministrom obrane BiH Zekerijahom Osmićem (SDP). Nakon provedene istrage unutar oružanih snaga BiH, utvrđena je umiješanost djelatnika američkog veleposlanstva Edina Mehmedovića, nakon čega je general Anto Jeleč službeno zatražio njegovu suspenziju. Međutim, Mehmedović je samo prividno sankcioniran. Posao vozača-prevoditelja u američkom Veleposlanstvu zamijenio je istim poslom u sarajevskom sjedištu Europske komisije, što ukazuje na zaključak kako paraobavještajna bošnjačka tajna služba (MOS)  i dalje revno skrbi o svojim kadrovima unutar međunarodnih diplomatskih predstavništava u BiH.

    Bolji poznavatelji sarajevskih prilika s pravom se pitaju tko će biti nova meta bošnjačke paraobavještajne službe i Edina  Mehmedovića, nakon njegovog odlaska na novu dužnost?

    Kontroverzni Raičev susret s Draganom Čovićem

    I unatoč činjenici što kao izraziti zagovornik velikobošnjačke unitarističke struje nema neko izrazito mišljenje o predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću, kao niti njegovim političkim stavovima, Igor Raič se u više navrata nastojao susresti s predsjednikom najjače hrvatske stranke u BiH. Sudeći prema tvrdnjama nekoliko međusobno neovisnih izvora to mu je i pošlo za rukom. Prema tvrdnjama nekoliko izvora, s kojima smo razgovarali, do susreta je došlo, u prijepodnevnim satima, na dan održavanja ovogodišnjeg 13. Večernjakovog pečata.

    Na tome sastanku Raič je, kako doznajemo, od Čovića zatražio potporu njegovoj kandidaturi za jedno od čelnih mjesta u Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH (OSA), čijim čelnim ljudima, uključujući i ravnatelja Almira Džuvu, ovih dana istječe mandat.

    Međutim, nejasno je na čiji je prijedlog Igor Raič uopće došao u kontakt s Draganom Čovićem. Prema jednom izvoru, organizator tog sastanka je osobno aktualni ravnatelj OSA-e Almir Džuvo. Zanimljivo je da se samo dan ranije, sudeći prema tvrdnjama naših izvora, s Igorom Rajičem sastao upravo Almir Džuvo, koji pod svaku cijenu želi izkadrovirati svoje nasljednike u službi. Tako, sudeći prema dostupnim saznanjima, na mjestu budućeg ravnatelja OSA-e Džuvo želi vidjeti Adija Sijerčića, osobu od posebnog povjerenja Hasana Čengića i tvrde struje SDA, dok na mjestu prvog „hrvatskog“ obavještajca želi nametnuti nekadašnjeg djelatnika SDB-a i AID-a Igora Raiča.

    Drugi izvori ne isključuju mogućnost da je taj sastanak između Čovića i Raiča, izravno ili neizravno, odradila „sarajevska“ veza u koju ubrajaju predsjednika Napretka Franju Topića i predsjednika HDZ-a 1990 Martina Raguža. Međutim, teško je vjerovati da bi Topić i Raguž na ovakav način testirali svoj ne baš idiličan odnos s predsjednikom HDZ-a. Ne isključujući mogućnost da su Raguž i Topić u punom suglasju s Raičem, bolji poznavatelji prilika vjeruju kako ne treba isključiti niti mogućnost da je sastanak dogovoren preko Željka Kozine, prijeratnog  Raičevog radnog kolege u sarajevskom Centru SDB-a ili pak glavnog menadžera Styrie za jugoistočnu Europu patera Ivana Tolja, koji istovremeno održavaju kontakte sa sarajevskim i mostarskim krugom, ali i krugovima iznimno bliskim aktualnom predsjedniku RH Ivi Josipoviću.

    Izvorima s kojima smo razgovarali nisu poznati detalji sa sastanka između Čovića i Raiča, kao niti Čovićev stav o mogućoj Raičevoj kandidaturi na jedno od čelnih mjesta u obavještajnoj zajednici. Međutim, bilo kako da je taj razgovor tekao i bilo kakav dogovor bio – teško će do izbora doći do njegove provedbe.

    U prvom redu imenovanje čelnih ljudi u obavještajnoj zajednici u ovom se trenutku čini nemogućom misijom zbog činjenice što trenutačno u Vijeću ministara BiH nitko nema potrebnu parlamentarnu većinu. Drugo je svakako odnos HDZ-a BiH, kao i Čovićev osobni stav prema unitarnoj probošnjačkoj opciji, koja ih nakon dva mandata Željka Komšića i nelegalne platformaške vlasti pokušava staviti pred odabir između Živka Budimira i Martina Raguža.

    Treće i možda najviše bitno je mišljenje bivših pripadnika HVO-a, koji s velikom pozornošću prate poteze vlasti i koji od čelništva HDZ-a BiH očekuju kako će vodstvo HDZ-a BiH u dogovoru s njima riješiti kadroviranja u obavještajnom, obrambenom i sigurnosnom sustavu.

    Raičeve veze u nadbiskupskom okružju

    Nema nikakve sumnje da je upravo Igor Raič, uz već kazano, i te kako umješan i u određena događanja oko Vrhbosanske nadbiskupije, uključujući i nedavno izrečene stavove o HNS-u, koji je „trn u oku“ velikobošnjačke unitarne politike.

    Prema informacijama kojima raspolažu naši sarajevski izvori upravo je Igor Raič dugogodišnji prijatelj s izvjesnim Talajićem, poznatijim kao Talaja, dugogodišnjim vozačem-pratiteljem uzoritog kardinala Vinka Puljića.  Imajući u vidu činjenicu da je upravo Talajić  bivši djelatnik tajne pratnje MUP-a BiH i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID) opravdano se nameće  pitanje – na koji je način takva osoba uopće došla u najbliže okružje prvog čovjeka katoličke Crkve u BiH?

    Dvojbeno je i vrlo indikativno, ukoliko se sve ovo sagleda u kontekstu primjene ofenzivnih operativnih mjera koje su sarajevski Centar SDS-a (UDBA-e), a odmah zatim i AID, vršili prema sarajevskom Kaptolu, da upravo iz tog okružja bude kadrovirana i osoba koja i danas svakodnevno boravi u kardinalovom najužem okružju.

    Posebno se čitava ova situacija čini dvojbenom ukoliko se sagleda u kontekstu otvorenih Talajićevih pokušaja kompromitiranja uzoritog kardinala Puljića, na što ukazuje nekoliko različitih izvora, ali i činjenice da je upravo Talajić pronašao eksplozivnu napravu u vrijeme boravka njegove svetosti Ivana Pavla II. u Sarajevu.

    Milan Bandić i Franjo Topić

    Poznavatelji sarajevskih prilika ističu kako je Talajićev cjelodnevni boravak u blizini uzoritog kardinala Vinka Puljića osobno osigurao nekadašnji načelnik Centra SDB-a Sarajevo Jozo Jozić, koji je svojevremeno bio izravni nadređeni Igoru Rajiću i Željku Kozini. Jozić je danas vlasnik privatne građevinske tvrtke, za koju naši izvori navode da obavlja sve građevinske poslove za Vrhbosanski nadbiskupiju. Prema tim navodima Jozićev poslovni uspjeh u izravnoj je vezi sa njegovim nekadašnjim zanimanjem, ali i vrlo tajnovitom propasti nekolicine tvrtki u vlasništvu sarajevskog Napretka, utemeljenih od strane Franje Topića.

    Komentirajući taj zagonetni odnos između nekadašnjeg prvog sarajevskog udbaša Joze Jozića i predsjednika HKD Napredak Franje Topića, za koga se osnovano pretpostavlja da je Joziću i njegovim nekadašnjim djelatnicima otvorio pristup u okružje uzoritog kardinala, naši sugovornici ističu kako nisu uopće sigurni da li je Franjo Topić uopće svjestan dubine problema u koji se svojom kombinatorikom i željom za moću uopće upustio.

    Međutim, suglasni su u jednome: Neznanje ili bilo koji drugi motiv, nikako ga ne amnestira od odgovornosti! Moralne u prvom redu!

     

     

     

    Vladimir Ljubanić

    facebook komentari

    • Za ove gore – poneke u najmanju ruke – bi se moglo reći: Umiljato janje dvije make doji…

    • Za ove gore – poneke u najmanju ruke – bi se moglo reći: Umiljato janje dvije make doji…

    • by:Otporaš

      KALEMLJENJE HRVATA IZ JUGOSLAVENSTVA U HRVATSTVO

      Jedne zgode, davno je to bilo, u doba
      hrvatske političke emigracije, za razliku današnje imigrantske
      imigracije, pozvao me jedan poznanik u svatove. Rekao sam “pozvanik”,
      jer nismo bili politički, u ona doba, blitski. On je bio – ne
      pro/jugoslavenski nego – jugoslavenski orijentiran a ja ortodoksno
      hrvatski, dva različita pola. U svatovima je bilo jako lijepo, puno
      naroda, puna punceta dvorana, ali sa malo Hrvata. To je tako bilo u ona
      (ne)blažena vremena. Do mene je sjedio jedan dobar poznanik i reče mi:
      kako se ti nađe ovdje? Vidiš ovo šareno društvo. Meni su rekli da se
      danas ovdje ne može govoriti o politiki. Rekoh mu: tko ti je to rekao.
      Upro mi je na njega prstom. Poznat mi je. Viđao sam ga pred našom
      hrvatskom Crkvom, kadkada, sezonski.
      Nikada nije nikakovih hrvatskih novina, knjiga i sl. htio kupiti. Po
      običaju izgovor bi bio da je “jučer” kupio. Odmah mi je sinula ideja i
      rekao dotičnome: Ako počmu pjevati partizanske pjesme i veličati Tita,
      hoš’ mi napraviti jednu uslugu, našto je dotični pristao bez
      oklijevanja. Ja sam mu rekao da on kaže, jer se je njemu reklo da nema
      danas politike ovdje. Tako je i bilo.

      Kada se je veselo
      društvo i svatovski gosti dobro pogostili, najeli, dobro se nakitili
      raznim pićima, za čudo, počele su se pjevati partizanske pjesme, njihove
      sedam ofanziva, veličanje Tita i slčno. Tada sam laktom gurnuo mojeg
      poznanika da je sada njegovo vrijeme da ih opemene da se danas ništa ne
      smije o politiki govoriti niti političke pjesme pjevati. On je uzeo
      tanjur i kašikom počeo po njemu lupati, digao galamu do te mjere da su
      svi gosti uprli oči i poglede u dotičnoga, misleći da će ovaj nešto reći
      o mladencima, pa je na osnovu toga vladala grobna tišina.

      Dotični je rekao da su mu pri dolazku u svatove rekli da se ovdje u
      svatovima danas ne smije pričati o politiki, što je u stvari bilo da se
      ne smije pričati o hrvatstvu. Vi pjevate Titine i partizanske pjesme,
      što je isto kao pričanje i veličanje jugoslavenstva, a svako
      jugoslavenstvo je čista politika. Najprije mukac, tišina, da bi iza toga
      nastala graja, vika, polemika i sl. Priđe jedan k nama i sav uzrujan
      poče nam kruničati svoje jade: da mu je njegov nano bija u partizanima i
      nosija pravu pravcetu srpsku šajkaču sa petokrakom na glavi. On se je
      sa četnicima i sa partizanima skupa borija protiv okupatora. Pitam ga:
      pa tko su bili ti okupatori, našto on ko’ iz rukava da su to bili
      Ustaše. Tada sam mu sve lijepo pojasnio, a čovjek je od Sinja, jer se je
      uvijek kleo “Sinjske mi Gospe” da su Ustaše Hrvati kao što je i njegov
      nano bio i ostao Hrvat, samo u službi srpekog četništva i jugoslavenskog
      partizanstva.

      Vjerovali ili ne, čovjek je razumio razliku,
      a pošto je bio jedan od svojete od mladoženja, stavr se je
      zadovoljavajući izgladila do te mjere da se je odmah počelo pjevati
      hrvatske pjesme: Marijane, Marijane što barjak ne viješ… i druge
      hrvatske pjesme.

      Ovaj gore opis me je natjerao da ovo ovdje
      priložim za današnje hrvatske naraštaje da znaju kako se je prije
      manipuliralo s nama Hrvtima. Imali smo priliku i danas čuti premjera
      Milanovića u Australiji kako govori da on nije kriv za sudbinu milijune
      Hrvata koje je Titin, jugoslavenski režim razselio po cijelom svijetu.
      Mene osobno veseli da on, Milanović, tako danas govori, da se kiti sa
      hrvatskom zastavom, da predstavlja onu istu Hrvatsku od osam (8) slova
      koju je predstavljao i Poglavnik dr. Ante Pavelić, s razlikom tom, da mi
      državotvorni Hrvati nismo nikada se kitili niti nosili jugoslavensku
      zastavu, dok premjer Milanović, Vesna Pusić, predsjednik RH Ivo
      Josipović, šarlatan Mesić i sva ta jugoslavenska antifašistička
      garnitura se kite i nose NAŠU DRŽAVOTVORNU HRVATSKU ZASTAVU. Eto zato su
      se USTAŠE BORILE. Otporaš.

    • by:Otporaš

      KALEMLJENJE HRVATA IZ JUGOSLAVENSTVA U HRVATSTVO

      Jedne zgode, davno je to bilo, u doba
      hrvatske političke emigracije, za razliku današnje imigrantske
      imigracije, pozvao me jedan poznanik u svatove. Rekao sam “pozvanik”,
      jer nismo bili politički, u ona doba, blitski. On je bio – ne
      pro/jugoslavenski nego – jugoslavenski orijentiran a ja ortodoksno
      hrvatski, dva različita pola. U svatovima je bilo jako lijepo, puno
      naroda, puna punceta dvorana, ali sa malo Hrvata. To je tako bilo u ona
      (ne)blažena vremena. Do mene je sjedio jedan dobar poznanik i reče mi:
      kako se ti nađe ovdje? Vidiš ovo šareno društvo. Meni su rekli da se
      danas ovdje ne može govoriti o politiki. Rekoh mu: tko ti je to rekao.
      Upro mi je na njega prstom. Poznat mi je. Viđao sam ga pred našom
      hrvatskom Crkvom, kadkada, sezonski.
      Nikada nije nikakovih hrvatskih novina, knjiga i sl. htio kupiti. Po
      običaju izgovor bi bio da je “jučer” kupio. Odmah mi je sinula ideja i
      rekao dotičnome: Ako počmu pjevati partizanske pjesme i veličati Tita,
      hoš’ mi napraviti jednu uslugu, našto je dotični pristao bez
      oklijevanja. Ja sam mu rekao da on kaže, jer se je njemu reklo da nema
      danas politike ovdje. Tako je i bilo.

      Kada se je veselo
      društvo i svatovski gosti dobro pogostili, najeli, dobro se nakitili
      raznim pićima, za čudo, počele su se pjevati partizanske pjesme, njihove
      sedam ofanziva, veličanje Tita i slčno. Tada sam laktom gurnuo mojeg
      poznanika da je sada njegovo vrijeme da ih opemene da se danas ništa ne
      smije o politiki govoriti niti političke pjesme pjevati. On je uzeo
      tanjur i kašikom počeo po njemu lupati, digao galamu do te mjere da su
      svi gosti uprli oči i poglede u dotičnoga, misleći da će ovaj nešto reći
      o mladencima, pa je na osnovu toga vladala grobna tišina.

      Dotični je rekao da su mu pri dolazku u svatove rekli da se ovdje u
      svatovima danas ne smije pričati o politiki, što je u stvari bilo da se
      ne smije pričati o hrvatstvu. Vi pjevate Titine i partizanske pjesme,
      što je isto kao pričanje i veličanje jugoslavenstva, a svako
      jugoslavenstvo je čista politika. Najprije mukac, tišina, da bi iza toga
      nastala graja, vika, polemika i sl. Priđe jedan k nama i sav uzrujan
      poče nam kruničati svoje jade: da mu je njegov nano bija u partizanima i
      nosija pravu pravcetu srpsku šajkaču sa petokrakom na glavi. On se je
      sa četnicima i sa partizanima skupa borija protiv okupatora. Pitam ga:
      pa tko su bili ti okupatori, našto on ko’ iz rukava da su to bili
      Ustaše. Tada sam mu sve lijepo pojasnio, a čovjek je od Sinja, jer se je
      uvijek kleo “Sinjske mi Gospe” da su Ustaše Hrvati kao što je i njegov
      nano bio i ostao Hrvat, samo u službi srpekog četništva i jugoslavenskog
      partizanstva.

      Vjerovali ili ne, čovjek je razumio razliku,
      a pošto je bio jedan od svojete od mladoženja, stavr se je
      zadovoljavajući izgladila do te mjere da se je odmah počelo pjevati
      hrvatske pjesme: Marijane, Marijane što barjak ne viješ… i druge
      hrvatske pjesme.

      Ovaj gore opis me je natjerao da ovo ovdje
      priložim za današnje hrvatske naraštaje da znaju kako se je prije
      manipuliralo s nama Hrvtima. Imali smo priliku i danas čuti premjera
      Milanovića u Australiji kako govori da on nije kriv za sudbinu milijune
      Hrvata koje je Titin, jugoslavenski režim razselio po cijelom svijetu.
      Mene osobno veseli da on, Milanović, tako danas govori, da se kiti sa
      hrvatskom zastavom, da predstavlja onu istu Hrvatsku od osam (8) slova
      koju je predstavljao i Poglavnik dr. Ante Pavelić, s razlikom tom, da mi
      državotvorni Hrvati nismo nikada se kitili niti nosili jugoslavensku
      zastavu, dok premjer Milanović, Vesna Pusić, predsjednik RH Ivo
      Josipović, šarlatan Mesić i sva ta jugoslavenska antifašistička
      garnitura se kite i nose NAŠU DRŽAVOTVORNU HRVATSKU ZASTAVU. Eto zato su
      se USTAŠE BORILE. Otporaš.