Igračke hrvatskoga identiteta nadilaze igru Kena i Barbike

0

Sjećam se svojih prvih igračaka. Bio je to drveni leptir na štapu s dva kotača. Klepetao je dok sam ga gurao od kuće do djedove štale i natrag. Druga igračka koje se živo sjećam bio je drveni čekić, koji je u stvari bio puhačka svirala s mogućnošću proizvodnje nekoliko tonova. Igračke su mi donijeli ujaci, hodočasnici u Mariju Bistricu. Unatoč globalizaciji industrije igračaka te su igračke preživjele do današnjih dana.

Od Marije Bistrice do svjetskoga priznanja

Zagorje - igračka - žviždaljka

Iako Hrvatska zauzima visoko mjesto u svijetu po izradbi tradicijskih drvenih igračaka, što se i danas može provjeriti na svakom narodski obojenome marijobistričkom štandu, uporno je guraju na štandove industrijske plastičurije, robe bez ikakve didaktičke vrijednosti. Od jeftinih pištoljčića do skupih lutaka Kena i Barbie. Naše autohtone drvene igračke potisnute su u drugi plan. Prednost ima uvozna, nekreativna, plastika. Jeste li igdje u velikim trgovačkim lancima, tim modernim hodočasničkim potrošačkim katedralama, vidjeli hrvatsku tradicijsku igračku?

Izradba hrvatskih autentičnih igračaka ima dugu tradiciju. Daleko prije Kena i Barbie u 19. stoljeću hrvatski je čovjek kreirao više od pedeset različitih modela i vrsta drvenih igračaka visokih didaktičkih standarda. Svaka od njih je originalna i neponovljiva. Nema nijedne iste. Ali čim ih pogledaš znaš da su dio tvojega identiteta! Riječ je o maštovitim izvedbama drvenih životinja, zviždaljki, vlakova, zaprežnih kola i drugih prometala, kućica, tamburica, dječjega namještaja, lutaka, klepetaljki i svirala. Izrađivali su ih ručno muškarci, dok su za bojanje bile zadužene žene.

Zaboravili smo se odgovorno igrati

Ken Barbika lutka

Izradba tradicijskih igračaka, nedvojbeno je, nije plod nikakvih akcijskih planova, domaćih ili inozemnih neprirodnih laboratorija. Stvar je nastala u vlastitom dvorištu iz genija hrvatskoga čovjeka Gornje Stubice, Marije Bistrice, Bistričkoga Laza… Korišten je domaći materijal – sušena bukva, javor, lipa i vrba. Sve je to veliki svijet prepoznao i uzdigao hrvatske tradicijske igračke na popis nematerijalnih dobara UNESCO-a. Tako smo se u svijetu igračaka godine 2009. pronašli na popisu nematerijalne svjetske baštine.

U međuvremenu došlo je do dramatičnoga obrata paradigme. Igračke se igraju s nama! U posljednjih petnaest godina dva modela istoga bezdušnoga Kena igraju se nama, što je manje bitno, ali i našom djecom što je sa stajališta budućnosne orijentacije tragično. Navodno je došlo vrijeme da taj neprimjereni izam, kenizam, naime, zamijeni barbieizam. Priznajem, djeci nikad nisam kupio lutke pod imenom Ken i Barbie, osobno se nisam u djetinjstvu igrao njima, pa za te moderne izme nemam nikakvoga smisla. Držim da su obje lutke besmisleni i skupi kič.

Čini se da je ozbiljan problem u tome što smo se zaboravili odgovorno igrati. Ne samo da je postala praksa tijekom igre mijenjati pravila igre, već ne prepoznajemo više ni naše autohtone igračke proistekle iz našega identiteta. Nitko ih ne gura u prvi plan.

Josipović i Nikolić

Naprotiv, mogli bismo reći da ih se sustavno gura na sporedne kolosijeke ili pod tepih. Kako uopće prepoznati dobru igračku kad nam stalno nude loše? Osim toga zbunjuju i naslovi iz 2011. kojima je industrija igračaka bombardirala cijeli svijet: „Barbie i Ken ponovo zajedno”.

U masovnu potrošnju Ken je ušao kao prototip poželjne, idealne, slike muškarca, a Barbie žene. Nema, međutim, u realnome svijetu idealnoga Kena i savršene Barbie. Ne će ih ni biti. Kupivši Kena ili Barbie, ili obje lutke ako imate mušku i žensku djecu, nismo kupili bolju budućnost,  ali jesmo samozavaravanje i novi kompleks manje vrijednosti, koje neodgovorno ugrađujemo u potomstvo.

Ken se ponaša poput Kalimera

Netko je već primijetio kako nam je dosta petnaest godina kenizma te da je došlo vrijeme za barbieizam. Profesionalni nadziratelji ravnopravnosti spolova, međutim, šute – oni su za postojećega Kena i svoju sliku o njemu. K tome on je već učinio i potrebne zahvate iz područja estetske kirurgije igračaka ne bi li zadržao prednost pred konkurenticom kreiranom u susjednom dizajnerskom studiju igračaka masovne potrošnje. Sjedište studija, provjereno, nije u Bistričkom Lazu. Kuće, kolibe i pećine ženskih prava favorizirajući Kena pokazale su kako im nije stalo do ravnopravnosti spolova, kako nenamjenski troše proračunska sredstva namijenjena ravnopravnosti Kena i Barbie i kako uopće ne mare za hrvatske tradicijske drvene igračke svjetske vrijednosti.

Zbog nabujale industrije plastičnih lutaka s pripadajućim cirkusom i vrtuljkom što se vrti uokolo igre (kao takve) tijekom ljeta postali smo zarobljenici zapjenjenoga Kena i samouvjerene Barbie. To je ipak pomak od jednoumnoga kenizma prema dvoumnom kenbarbieizmu i kakav takav prinos pluralnosti igre plastičnim lutkama. Dosad smo se dosađivali s Kenom bez sadržaja. Tamo gdje je pokazao nekakvu „inicijativu” sadržaj mu je povijesno poražen.

On se s pravom buni jer mu Barbie ugrožava područje igre na kojemu trenutno on dominira i u sadržajnom pogledu uglavnom statira. Poput Kalimera viče – to je prava pravcata nepravda, ja sam za pravednost. Uzurpatorica Kenova prijestolja, jedno je sigurno, kad izgura Kena ne će dopustiti da ju usred Zagreba u regionalnoj igri triput izljubi srpski Ken Grobar. To je dosad jedna od razvidnijih razlika između kenizma i barbieizma s kojima su nas suočili proizvođači i uvoznici regionalnih i trilateralnih igračaka dok kaskamo za porukom hrvatskih tradicijskih igračaka izrađenih od domaćih materijala i kreiranih po mjeri hrvatske tradicije i identiteta.

Nenad Piskač/hkv

facebook komentari