Ilija Vincetić: Gdje su branitelji bili jučer, gdje su danas, a gdje bi mogli biti sutra?

0

Danas, pred kulminacijom izborne kampanje za izbor zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, vrijeme je (po tko zna koji put) progovoriti o Hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, njihovom položaju u državi koju su stvarali, obranili i na upravljanje,  Slobodnu, Gordu, Ponosnu, u pobjedničkom Zanosu i Usponu, predali „politici“ i političarima.

S vremenske distance od preko 20 godina, nakon pobjede u Domovinskom ratu, legitimno je progovoriti o tome gdje su nam političari doveli Domovinu, suverenu kolektivnu političku volju koja „neznatno“ (ali životno važno) dijeli „demos“ od „etnosa“, čime se Hrvatski narod može ponositi danas, kuda nam odlazi mladost bez koje nema budućnosti?

Hoće li nam pretedenti na vlast progovoriti o tome?

Hoće li se oni koji su već bili na vlasti ispričati za (zlo)namjerne činidbe, propuste, neznanje, nepoštenje, bahatost u odnosu prema narodu, braniteljima, njihovim problemima, zahtjevima, prijezir prema njihovom djelu, ali i preostalom potencijalu?Hoće li nam oni koji osobno nisu bili na vlasti progovoriti jasnim, svima razumljivim, riječima, jesu li shvatili propuste svojih prethodnika, znaju li gdje se nalazi izgubljena samostalnost države i sloboda naroda? Gdje je treba tražiti i trebaju li našu pomoć u tome?  Znaju li da je i „zlatni kavez“ ipak (i samo) kavez , i da malo ptica pjeva u zatočeništvu ?

Na žalost, ovi izbori, kao i mnogi prije njih, ne nude mogućnost izbora između nekoliko brzina kretanja u naprijed, kakvu bi većina birača željela.Nalazimo se u stanju potpuno jednakom kao i prije prošlih parlamentarnih izbora, u studenom 2015.godine.Istina, bogatiji za neka iskustva, poput „mosta“, nestranačkog premijera i „vlade stručnjaka“, disfunkcije vlasti (ne samo u području različitih političkih opcija), pogibeljnoj simbiozi moći i neodgovornosti (neznanja, nesposobnosti), utjecaja „mesijanskog sindroma“ na politički život, kapacitetu „one man“ stranaka, programa temeljenih na jednom jedinom (nepolitičkom) pitanju, i nekoliko drugih originalnih političkih anomalija, na granici političke perverzije, ili preko nje.Nakon tih iskustava, i političkim slijepcima bi trebalo biti jasno kuda nas vodi te mnogobrojne inačice „trećih putova“, performera u politici, i (neka mi nitko ne zamjeri) nerazlikovanje Sabora od umobolnice. I to ne od strane onih koji se natječu za saborski mandat, nego od onih koji ih biraju.

Nije to ni alternativa, čak ni (politički) placebo, to je jedan oblik političke perverzije, pojava koju  ne bi trebalo osuđivati nego liječiti, kada bi bilo vremena. Na žalost, puno ozbiljnija prijetnja, koja ugrožava sam život političkog bića, ne dopušta nam ozbiljnije se pozabaviti „komorbiditetima“, poput „mostova“, „živih zidova“ i slične političke nedonoščadi, nedomišljenih projekata, temeljenih na megalomaniji poremećenih egomana, u „rukama“ nedobronamjernih moćnika. Nijedan bolesnik nije zdrav, instrumentalizirani bolesnici su opasni, dok su oni koji svojoj bolesti pripisuju mesijansku ulogu – pogibeljni.

Nakon prošlih parlamentarnih izbora koji su bili zrcalni odraz naše duboke podijeljenosti, ne na „lijeve i desne“, na djecu „partizana i ustaša“, na „progresivne i nazadne“, na „obrazovane i neobrazovane“, na „kulturnjake i ognjištare“, na …, kako nam to sugeriraju sveprisutni mediji i „analitičari“ svih „specijalnosti“, kao i oni „opće prakse“, nego na razdjelnici odnosa prema hrvatskoj nacionalnoj DRŽAVI, pravu hrvatskog naroda na status NACIJE.

Ta duboka podijeljenost drži u zarobljeništvu hrvatsku državotvornost i ne dopušta joj normalan razvitak. Negira pravo hrvatskog naroda na suverenu, kolektivnu političku volju, slobodan izbor, političku zrelost, koja ne prihvaća (i odbacuje) tutorstvo,slobodu kojoj su hegemonizam i dominacija antagonisti, ali i (ništa manje važno) i sve ostale razvojne kapacitete, od ljudskih do prirodnih resursa.

Bez namjere zanemarivanja i podcjenjivanja sveopće krize, te pratećih pojava, poput siromaštva, „isključenosti“ (socijalne, financijske) i drugih oblika bijede, gospodarskog stagniranja, i drugih nuspojava, mora nam postati jasno da boljitka i prosperiteta nema i ne  može biti bez stabilne države, jakih, učinkovitih institucija i ustanova.A njih pak nema bez nacionalnog jedinstva ili bar „kompromisnog“ konsenzusa glede glavnih ciljeva i vitalnih državnih interesa. U ovom stanju duboke podijeljenosti (političkog) naroda, na razdjelnici lojalnosti državi, državotvornosti, prijepora glede prava i dužnosti na njihovu obranu, prava naroda na suverenu političku volju, autentičnu (a ne krivotvorenu) povijest, tradiciju, običaje, ali i napredak, obrazovanje, blagostanje i prosperitet, bar mi branitelji, koji smo ovu državu stvorili i svoj narod obranili, moramo biti svjesni, da nam je na ovim izborima dužnost „prevaliti kamen preko brda“.Ovo ekvilibriranje na vrlo opasnoj razdjelnici, uz pomoć laži, obmane, izbornog inženjeringa, marketinških i sličnih vještina, predugo traje i iz agonije nas vodi u sigurni propast.

Protudržavne snage, strukturirane u nekoliko ešalona, korijenski suprotstavljenih interesa (jugo, srbo i euro centristi), u ovoj fazi procesa se nalaze u privremenoj simbiozi.

Prvi ešalon, komunisti, kripto komunisti i najnovija inačica razaratelja nacionalne države i svih oblika zajednica temeljenih na temeljima konzervativizma, zaključno sa obitelji i brakom, uz neizbježne, vječite  tragatelje za vlastitim identitetom, kojima je „uzak“ nacionalni identitetski okvir (jer su neke pojave bez granica), te se traže u nadnacionalnim, umjetnim tvorbama. Bilo da se radi o patološkoj nekrofiliji kada je (u krvavoj agoniji) umrla Jugoslavija u pitanju, ili neuspjeloj, konfliktnoj (zbog mnogih ambivalencija), političkoj, kulturnoj, identitetskoj  transvestiji zvanoj Europska Unija. Naravno, nepravedno bi bilo ne spomenuti i one koji su zbog svoje kulturne, intelektualne, vjerske, obiteljske, i drugih oblika insuficijencije, jednostavno, trendovski, „internacionalci“, „multikulturalisti“, militantni „sekularisti“, aktivisti „pod“ i „post“ kulturnih sekti, koji tražeći sebe, reže, grizu i napadaju sve one koji „su se našli“ ili pak „nikada i nisu bili izgubljeni“!!

Istina, brojčano baš i nisu jaki, no dobro su raspoređeni, opremljeni, glasni, i „na krilima medija“ (koje imaju  u 90% vlasništvu, dok je stvarni utjecaj i veći), imaju enormnu manevarsku sposobnost, koja u stvarnom odnosu snaga multiplicira njihovu moć.

Drugi ešalon, koji čine manjine, (etničke, seksualne, svjetonazorske, kvazivjerske, (sub i post)kulturne… i mnoge druge), neke otvoreno, neke sofisticirano, neke nesvjesno, a neke po inerciji, (bez vlastite volje, namjernog sudjelovanja), udruženim snagama, u sinergijskom učinku, udaraju u temelje države. Neki ciljaju izravno u državu, drugi u identitet hrvatskog naroda, treći u kulturu i tradiciju, četvrti u većinsku katoličku vjeru, peti u obitelj. Širok je spektar tih djelovanja koja rezultiraju procesom disolucije hrvatske države i kolektivne političke volje hrvatskog naroda. Naravno, ostao bih nedorečen ako bih izostavio živu i sve življu velikosrpske teritorijalne pretenzije, hegemonističke programe i projekte, posredstvom djelovanja znatnog dijela pripadnika srpske etničke manjine, većine političkih predstavnika, javnih i „kulturnih“ djelatnika, udruga i organizacija.

Ova dva ešalona (iako ima još podešalona kojih se zbog ograničenog prostora nisam dotaknuo), u prvoj fazi projekta, (disolucija hrvatske države i njenih institucija) prepoznaje zajednički cilj, za modus vivendi odabire (privremenu) simbiozu, a za modus operandi visoki stupanj kooperacije.Hoće li i kada prijeći u „drugu fazu“, (u kojoj će, zbog različitih ciljeva, doći do neminovnog prestrojavanja) ovisi o sposobnosti percepcije prioriteta onih koji odlučuju – birača na izborima.

O stanju svijesti mase pojedinaca u trenutku autonomne odluke između „izaći i glasovati“ ili „bojkotirati izbore“, ubiti svoj glas, pravo i dužnost, radi prividnog komfora odbacivanja odgovornosti. O sudbonosnom „potezu ruke“, u trenutku (kakve-takve) intime paravana na izbornom mjestu.

Takozvane „domoljubne snage“, deklarativno državotvorne, suverenističke, konzervativne,  nalaze se isto tako u više ešalona, no, za razliku od protivničkog tabora, nisu uspjele shvatiti prioritete, nužnost suradnje u pojedinim fazama projekta, poglavito u onim u kojima im se etape podudaraju. Naprotiv, umjesto sinergijskog učinka silnica u poligonu sila istog predznaka, u prvi plan izbijaju pitanja nižega reda (značaja), autistično se inzistira na (simboličkim) razlikama, a zanemaruju se (esencijalne) sličnosti. Uspije se postići efekt protivan zakonima fizike. Efekt potiranja silnica istog predznaka!!

Nesposobnost određivanja prioriteta, „točkasta“ obrana, prijepori na osobnoj i partikularnoj razini, trzavice, zavist, komploti, ekstremni „puritanizam“ (selektivno rabljen za eliminiranje unutar vlastitih redova), inzistiranje na detaljima (zaranjanje u dubine i zanemarivanje širine), vođenje političkih programa na nekoliko simbola i fraza, autističnost na „zahtjeve trenutka i okruženja“, nesposobnost „od drveća vidjeti šumu“, vode ove snage na put „od općeg ka pojedinačnom“!!

Bilo bi pogrešno tvrditi kako ne postaje ozbiljni razlozi za ovo nejedinstvo. Još bi neozbiljnije bilo tvrditi kako nekome na izborima koji slijede treba dati potpisanu „blanko zadužnicu“!!

Puno je pitanja oko kojih se „ima o čemu razgovarati“!! I ne treba bježati od toga. I sukobiti se, ako treba. A treba. No, to se ne radi kampanjski, a najmanje u izbornim kampanjama.

Nužnost pobjede domoljubnih snaga na izborima nije politička parola, ali je (na žalost) u političkoj praksi postala ispraznica. Pitanje je smije li to i ostati.

Nužnost pobjede na ovim izborima nikako ne znači odustajanje od različitosti. No to nije pitanje kampanje, nego odlučnosti, vjerodostojnosti, ustrajnosti.

Politička praksa od prvih demokratskih izbora do danas, zahvaljujući naslijeđenom mentalnom sklopu, „vještinama vladanja“ snalažljivih elita, ali i sve utjecajnijem izbornom inženjeringu, „uzgojili su monokulturu“, suncokrete u dvije boje (crvenoj i plavoj) koje invazivno djeluju na sve različitosti, ubijaju „prirodni odabir“, demokraciju.

Doveli su nas u stanje sterilnosti, beznađa, u spiralu propadanja.

Što nam je činiti?

Izbori, do kojih već možemo odbrojavati sate, su REALNOST. Strane su odabrane, „vojske“ su suprotstavljene. Sraz je NEIZBJEŽAN.Odnos (svrstanih) snaga, PODJEDNAK.

Rezultat?

Kao i uoči svake bitke (bilo bi bolje kada bih mogao reći utakmice), NEIZVJESTAN.Neangažirane snage, promatrači u ovom srazu, skoro su jače i brojnije od suprotstavljenih snaga zajedno. Je li moguće da smo i mi branitelji među promatračima?

Hoćemo li ostati nezainteresirani promatrači, ili promijeniti odnos snaga?

1991– 1995.godine smo znali što nam je činiti. Oni koji se ne žele „svrstavati“ moraju sami sebi postaviti pitanje:-„Nije li i apstinencija svrstavanje“? Nerijetko smo imali prigodu čuti, kako su od onih koji su nas u ratu napadali, gori jedino oni koji im se nisu suprotstavili. Koji su bili promatrači. Koji nisu okrenuli „drugi obraz“, nego leđa!!

Je li nam danas mjesto među njima?U čemu su danas naše dvojbe? Izdali su nas? Prodali? Iznevjerili?

Uglavnom jesu.

No, budimo iskreni. Prema sebi, drugi su manje bitni u toj priči.Jesmo li i  mi sudjelovali u tome?Vratimo se za trenutak u 1991.godinu.

Jesmo li baš svi, sve znali? Jesmo li imali nekakva jamstva? Jesmo li bili dobro organizirani i opremljeni?

Jesmo li….??

A jesmo li pobijedili?!!

JESMO!!

I to blistavo, epski, za počasno mjesto na povjesnici našeg naroda.

Čime je izvojevana ta pobjeda?

ZAJEDNIŠTVOM, VJEROM, JASNIM CILJEM!!

Danas mi branitelji, s pravom, dvojimo i zdvajamo, osjećamo se izdanima, prodanima, iznevjerenima.

Ljuti smo, bijesni, razočarani.

S pravom! No, jesmo li U PRAVU?

Prije samih parlamentarnih izbora, u idućih nekoliko dana, imam namjeru objaviti još nekoliko tekstova, pod naslovima:

-Gdje su branitelji bili JUČER?,

-Gdje smo DANAS? i

-Gdje bi smo se mogli naći SUTRA?

Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo

facebook komentari