Ilija Vincetić: POTECI ŽIVA RIJEKO!

0

Ima jedna živa rijeka, tiho teče prema jugu, od središta Heroj-grada, do stratišta naših nada!

Danas, uoči dana sjećanja na Tragediju Herojskog Vukovara, križnoga puta, Kalvariju na koju su Hrvatski branitelji i Hrvatski narod zločinačkom rukom i voljom oneljuđenih moćnika po oružju i sili ognja odvedeni nekoliko tjedana uoči Nove 1992.godine, da bi im u idućih nekoliko dana zvjerski bili oduzimani, ne samo životi, nego i identitet, smiraj u voljenoj zemlji, pravo na grob. Oni koji su izbjegli tu sudbinu, odvedeni su u roblje i idućih nekoliko mjeseci bili na razapinjani Križevima.
Svake godine o obljetnici ove tragedije i neviđenog zločina, umjesto tople, guste, ljepljive, crvene krvi, iz žive rane na hrvatskom nacionalnom korpusu, naviru emocije.

Rimljani, rimski legionari, poznati po okrutnosti, su Bogorodici i učenicima dopustili skinuti mrtvo Tijelo s križa, odmah nakon što je ubod koplja prekinuo agoniju tijela. Dopustili su žalovanje i pokop tijela, prema običajima naroda kojemu mu je, Isus Krist, ovozemaljskim rođenjem pripadao. U to vrijeme, prije 2016 godina, Rimski okupatorski režim (provincijalna uprava) i (po okrutnosti poznata) vojska, nisu branili majci uzeti u naručje mrtvoga sina. Nisu niti pokušali zabraniti ono što se zabraniti ne može.

Nemoćne, kvrgave, drhtave, blijede ruke majki Hrvatica lome se i danas, pred očima cijelog svijeta u pokušaju dodirnuti, zagrliti, zaštititi, svoju prerano iz majčinog zagrljaja, ali i iz njihovih mladih života, prerano otrgnutu djecu.
Te, ne tako davne 1991.godine, zvijeri u ljudskom obliku, dojučerašnji susjedi, „prijatelji“, pokazaše svoje zločinačko lice. Lice zločina neviđenog nakon strahota II svjetskog rata. Započeo je suludi krvavi pir.

Danas, 2016 godine, 25 godina poslije, još 291 Vukovarac, nije stekao „pravo groba“. Još 291 obitelj traži svoje najmilije.

Sutra, 18. studenog, na obljetnicu tog ljudskom umu neshvatljivog zločina, poteći će rijeka.

Rijeka sjećanja. Boli. Patnje duše i tijela.

Živih, otvorenih, rana.

Tijela bez udova, duša bez smiraja i radosti!

Nedosanjanih snova.

Ubijenih ideala.

Iznevjerenih ljubavi.

Prostituiranih nada.

Ali, budimo do kraja iskreni, i rijeka poraza. Poraza svega onoga za što su se borili i ginuli Vukovarci.
U tom porazu slobode, istine i pravde, ponovno slave zločinci.

Nakon što su zvjerski, obuzeti divljačkom mržnjom, uz sladostrašće tijela i uma, (na razini ispod one na kojoj porivi upravljaju divljom zvijeri), iz koristoljublja, osobnih poriva, primitivizma, ideoloških i političkih motiva, počinili neviđen zločin, zločin čije je razmjere i monstruoznost teško „staviti“ u normalan um, zločin koji su zločinci, ali i njihova „vlast“ pokušali prikriti, negirati, oduzeli su obiteljima pravo na sjećanje i žalovanje, oduzeli su žrtvama pravo na ime i dostojan grob, počinili su sve ono što europska uljudba u drugim slučajevima brani, osuđuje i prezire, progoni i kažnjava, a u ovom slučaju, relativizira, opravdava prikriva, traži bezuvjetan oprost bez priznanja krivnje i kajanja.

Sinovi i kćeri zločinaca, ponovno odgajaju se u negiranju zločina, mržnji i pripremi za njegovo ponavljanje.

Danas se, sestre Hrvatice i braćo Hrvati, njihove kćeri i sinovi, pripremaju za ulogu koju su nakon II SR odigrali sinovi i kćeri partizana, biološki i ideološki sljednici onovremenih zločinaca.  Pripremaju se za otimanje SJEĆANJA!!  Pojedinačnog i kolektivnog!!   Pokušavaju (i dijelom uspijevaju) sa „ab absurdo“ pozicije, obraniti neobranjivo.  Besramno negiraju, relativiziraju i opravdavaju zločin neviđenih razmjera.  Pozivaju se na načelo „neodgovornosti djece za zločine očeva“, a istodobno pronalaze krivnju u djeci žrtava.

Za što?

Za žrtvu koju su podnijeli njihovi najbliži!!

Za sjećanje koje izvire iz dubine duše, koje niti u četvrtstoljetnom pokušaju nametanja zaborava nisu uspjeli ubiti u njima.
Za traganje za istinom, grobom, pravom na ime svojih djedova, baka, očeva, majki, braće, sestara, stričeva, ujaka!
Jesmo li opet, nakon povijesnog iskustva Blajburga i „križnih putova“,upali u spiralu kolektivnog ludila i možemo li (želimo li) iskoračiti iz nje.

Ponovno se, istina bez krvi, kao i nakon 1945.godine, provodi istim zločin. Ubijanje sjećanja i nametanje zaborava.
Da, istina je, nema krvi kod ponovnog ubijanja žrtve.
Ali se otvaraju (i sole) nove rane.

U memoriji, u osjetilnom sustavu, u srcima, u duši, onih koji žrtve nisu imali prigodu oplakati, sahraniti, koji nisu imali pravo na proces žalovanja.

Onih koji nisu imali pravo upoznati ih, ali su sazdani od njihove KRVI I MESA!!

„Uljuđena“ Europa i svijet, (iz njima znanih razloga) danas dijelom pristaje uz zločin, zločince i njihovu djecu. Preziru ovovjeki „mudraci“ skolastičko načelo „ratione quam experientia“ (po onome što se nauči iz iskustva)!! Nema mjesta razumu, iskustvu, činjenicama. Nema pijeteta za žrtvu. Nema empatije za nedužno ubijeno ljudsko biće. Za ljudsko biće općenito!!
Je li sve to ubijeno u herojskom Vukovaru, u studenome 1991.godine?

Lamentira se danas o OPROSTU, ZABORAVU, POMIRBI!!

Većina poziva na oprost, neki na zaborav, najviše njih na pomirbu. Čine to sa „a priori“ pozicije (na unaprijed postavljenoj tezi, neovisno o iskustvu), i olako prelaze na poziciju“a verbis ad verbera“ (doslovno neprevodljiva igra riječi – u značenju:-„sa riječi na batine“), ako se čuje disonantan ton. Ne zanimaju ih žive rane.

OPROST je ČIN, a praštanje PROCES, korijenski (su) utemeljeni na Kristovom nauku (Novi Zavjet), a uvjetovani su iskrenim pokajanjem i odricanjem od (ponavljanja) grijeha. Kršćanski je Katolički, praštati, ako su ispunjeni ovi uvjeti.
ZABORAV, kao individualni čin, uvjetovan je i individualnim kapacitetom (iznutra), ali i objektivnim podražajima (iz vana). No, postoji i kolektivna strana zaborava. Granica, (crta) na kojoj se odvija taj proces, uvjetovana je stupnjem mogućnosti PONAVLJANJA!!

Narod koji zaboravi što mu se dogodilo u povijesti, OSUĐEN je na PONAVLJANJE!!  Svi koji pozivaju na ZABORAV (kolektivni) a nisu (u dovoljnom stupnju) sigurni da se iskustvo neće ponoviti ne moraju (i u velikoj većini nisu) biti zlonamjerni, no političari, dužnosnici, oni koje izabrasmo da nas zastupaju, su (u najmanju ruku) NEODGOVORNI.
Posebno ako nema priznanja zločina, nema kajanja, nitko ne traži oprost.

Ako je i slijepcu vidljivo da bi zločinci bez grižnje savjesti i moralnih ograničenja zločin ponovili, da svoju djecu odgajaju i tom smjeru

POMIRBA je za razliku od druga dva pojma proces koji se mora temeljiti na razumu i činjenicama.
Prvo što se mora ustanoviti je razdjelnica, crta na kojoj se događaju podjele i prijepori. Nakon toga se mora definirati crta na kojoj je moguće (i poželjno, korisno), ostvariti kompromis. Što se traži od Hrvata a što od Srba? Što tko treba prihvatiti, a čega se tko treba odreći? Istina, prvi korak u ovom procesu je na razini konvencije, ali svaki slijedeći, (naglo, bez prijelaza) zadire u područje koncepcije!!

Prvi korak od strane Srba još nije, i još dugo neće biti učinjen, dok se od Hrvata traži da naprave posljednji.

Hoće li se u toj točci zatvoriti krug i hoćemo li se, ponovno, naći u 1991.godini?

Što je u slučaju Vukovara, onoga što vukovarske rane čini otvorenim, učinjeno, da bi se proces pomirbe mogao oživotvoriti?
Žalosti činjenica da najodgovorniji političaru u hrvatskom narodu, oni koji bi trebali braniti vitalne nacionalne interese Hrvatske Države i naroda, NE VIDE ili se ne usuđuju osvijestiti te činjenice, nego pozivaju na pomirbu sa crte na kojoj se ta „pomirba“ odvija prirodnim putem. Kucaju na otvorena vrata, dok ona koja su dobro „zamandaljena“, ne vide i ne pokušavaju ih otvoriti.

Vukovarske žrtve nisu osvećene, niti su zločinci pravedno kažnjeni. Istina, postoji znatna razlika između inzistiranja na kazni i poziva na osvetu. Golema je.  Mi kao narod smo se nadali pravednoj kazni i nismo zazivali osvetu. I dobro smo činili što nismo zazivali osvetu, No, jesmo li dobro činili što nismo inzistirali na pravednoj kazni nego ostali na „nadanju“? Na žalost, vrijeme je relativiziralo i jedno i drugo.

Je li nam ostalo nam je tek tražiti i pronaći, osvijestiti, ISTINU? I spriječiti ponavljanje povijesti!!

Mi, kao narod, nismo vlasnici oprosta. Uloga države je u stvaranju okružja u kome će bol, (njegove tjelesne i duhovne manifestacije), ekstremne emocije (po pojavnom obliku, intenzitetu i snazi), na osobnoj razini, prerasti u “tihu tugu”!! Da bi se to kod SVAKOG pojedinca dogodilo, MORA se SVAKA pojedinačna žrtva identificirati, priznati, mora joj se priznati pravo na pijetet, mora se netko pokajati za taj zločin, mora zatražiti oprost!

Zločinci moraju biti kažnjeni.

Moj osobni stav!!

Nikada ne zaboraviti!!

Vukovar, kao simbol, kao „podnožje“ Golgote, je svima poznata, ali nikada do kraja ispričana priča. Unatoč činjenici da su mnogi govorili i govore o njoj.  Martirij (općenito) konzekvetno podrazumijeva slavu. Slava i mučeništvo dvije su strane iste medalje.

„Gloria et Martyrium“.

Žrtva Vukovarskih branitelja (i naroda), ima pravo na slavu, ali jednako tako i na pravednu kaznu.
Ako pravedna kazna izostane, što će preostati?

Danas, sa 25-godišnje,(skoro pa povijesne) distance, u srcima i umu obitelji, prijatelja, suboraca žrtava, ali i cijelog domoljubnog puka, živi sjećanje i sve glasnije pita:-„Možemo li mi, danas, kada imamo na raspolaganju sve vrijeme svijeta, u reverzibilnom procesu, prepoznati svaku od tih (pojedinačnih) sudbina?I ne samo na pojedinačnoj razini. Možemo li, temeljem činjenica, oblikovati kolektivnu svijest?

Možemo li dočarati sliku?

Možemo li, imamo li hrabrosti i snage inzistirati na pravdi?“

Putuje kolona.

Teže živa rijeka.

Ne, nije četverored tijela

Ali jest četverored sudbina!

Nada u pravdu!

Istinu!

Naviru uspomene. Korača u toj koloni mladost. I to budi nadu. Koračaju tijela bez nogu. Stjegove nose oni bez ruku. I to budi volju. Prkos. Vrišti:

-„Može se“!!

Koračaju majke, sestre, kćeri, shrvane boli a nezaustavljive u svom polaganom hodu. Nose svoju bol kao sudbinu, ne mireći se s njome, snagom koja… teče.

Koračaju …

Koračaju u toj koloni i živi mrtvaci. Svjesni svoje sudbine. Pod teretom činjenice da su od domoljuba, proglašeni zločincima. Obilježeni nedokazanom krivnjom, putuju u nepoznato sutra.  Nevidljivi ali sveprisutni tužitelji, suci koji olako, bez činjenica, presuđuju.  Svjesni stigme koju im nametnuše krvnici, a prihvati znatan dio njihovog naroda, za koji su podnijeli neviđenu žrtvu.

Nose li svjesno ili tek (ne imajući izbora), taj težak teret i kane li s njime otputovati u povijest?

Jesu li došli do razdjelnice: žrtva u smrt i zaborav, zločinac u život, nagradu i slavu.

Jesu li bili svjesni da će, ako na to pristanu, to u naslijeđe ostaviti i svojoj djeci’?

Jesu li mogli zamisliti da će njihova djeca, biti prisiljena „gostiti i častiti“ djecu i unuke zločinaca?

Onih koji nas stigmatiziraju, ponižavaju, vrijeđaju.  Onih koji su nas izdali.

U ime čega?

U ime „demokratskih“ prava zločinaca, njihovih pomagača ili apologeta zločinačke ideologije i politike. U ime „demokratskih prava“ onih koji zločine niječu, relativiziraju ili opravdavaju.  U ime prava na ponavljanje zločina (ako se ukaže prigoda), na ponovno ubijanje žrtve, na himbenost, licemjerje, nove uvrede.

Moj Bože!!

Stoje žrtve, stoje zločinci. Nadiru tek Uspomene!!  Uspomene na neljudsko ponašanje susjeda, sugrađana, na bestijalne perverzije poludjelih zločinaca.

Usporedimo ponašanje turskih napadača na Gvozdansko nakon sloma obrane utvrde 1578.godine, sa ponašanjem “srpskih komšija” i preobučenih četnika 1991.godine. Razlika je „samo“ 413 godina. Turci su dopustili sahraniti i oplakati mrtve.
Inzistirali na tome!!

Neke su rane zarasle.

Neke još bole.

Neke nikada zarasti neće.

No, najviše bole one koje se nanovo otvaraju. Nasilno i bez anestezije. Imamo li pravo, mi, koji pasivno promatramo kako nam ponovno otimaju Domovinu i slobodu, svojim nečinjenjem dopustiti da se taj proces privede kraju.?

Možemo li, (danas, nakon što su nam poznate činjenice) biti mirne savjesti?  Možemo li mirne savjesti doći u Herojski Vukovar, iskoračati „svoj dio“ i vratiti se svakodnevici, u kojoj nas vrijeđaju, omalovažavaju i pljuju, zločinci i njihovim istomišljenici, parazitirajući pri to na živom organizmu hrvatskog naroda i države?

Možemo li ne osjetiti grižnju savjesti, ili sram, zbog svog nečinjenja?
Ili podupiranja onih koji niječu žrtve i ponovno otvaraju žive rane?

Koračaj sutra u s osjećajem ponosa i tuge Hrvatski, Herojski, Nesalomljivi, Ponosni VUKOVARE!!
Poteci sutra ŽIVA RIJEKO, sjećanja, ponosa, časti, bola, prkosa i nade!!

A sutra?

Sutra ne zaboravi.

Sutra sazovi sud!

Zatraži pravednu kaznu!

I, NE ODUSTANI!!

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo 

facebook komentari