Pratite nas

Kolumne

Ilija Vincetić: POTECI ŽIVA RIJEKO!

Objavljeno

na

Ima jedna živa rijeka, tiho teče prema jugu, od središta Heroj-grada, do stratišta naših nada!

Danas, uoči dana sjećanja na Tragediju Herojskog Vukovara, križnoga puta, Kalvariju na koju su Hrvatski branitelji i Hrvatski narod zločinačkom rukom i voljom oneljuđenih moćnika po oružju i sili ognja odvedeni nekoliko tjedana uoči Nove 1992.godine, da bi im u idućih nekoliko dana zvjerski bili oduzimani, ne samo životi, nego i identitet, smiraj u voljenoj zemlji, pravo na grob. Oni koji su izbjegli tu sudbinu, odvedeni su u roblje i idućih nekoliko mjeseci bili na razapinjani Križevima.
Svake godine o obljetnici ove tragedije i neviđenog zločina, umjesto tople, guste, ljepljive, crvene krvi, iz žive rane na hrvatskom nacionalnom korpusu, naviru emocije.

Rimljani, rimski legionari, poznati po okrutnosti, su Bogorodici i učenicima dopustili skinuti mrtvo Tijelo s križa, odmah nakon što je ubod koplja prekinuo agoniju tijela. Dopustili su žalovanje i pokop tijela, prema običajima naroda kojemu mu je, Isus Krist, ovozemaljskim rođenjem pripadao. U to vrijeme, prije 2016 godina, Rimski okupatorski režim (provincijalna uprava) i (po okrutnosti poznata) vojska, nisu branili majci uzeti u naručje mrtvoga sina. Nisu niti pokušali zabraniti ono što se zabraniti ne može.

Nemoćne, kvrgave, drhtave, blijede ruke majki Hrvatica lome se i danas, pred očima cijelog svijeta u pokušaju dodirnuti, zagrliti, zaštititi, svoju prerano iz majčinog zagrljaja, ali i iz njihovih mladih života, prerano otrgnutu djecu.
Te, ne tako davne 1991.godine, zvijeri u ljudskom obliku, dojučerašnji susjedi, „prijatelji“, pokazaše svoje zločinačko lice. Lice zločina neviđenog nakon strahota II svjetskog rata. Započeo je suludi krvavi pir.

Danas, 2016 godine, 25 godina poslije, još 291 Vukovarac, nije stekao „pravo groba“. Još 291 obitelj traži svoje najmilije.

Sutra, 18. studenog, na obljetnicu tog ljudskom umu neshvatljivog zločina, poteći će rijeka.

Rijeka sjećanja. Boli. Patnje duše i tijela.

Živih, otvorenih, rana.

Tijela bez udova, duša bez smiraja i radosti!

Nedosanjanih snova.

Ubijenih ideala.

Iznevjerenih ljubavi.

Prostituiranih nada.

Ali, budimo do kraja iskreni, i rijeka poraza. Poraza svega onoga za što su se borili i ginuli Vukovarci.
U tom porazu slobode, istine i pravde, ponovno slave zločinci.

Nakon što su zvjerski, obuzeti divljačkom mržnjom, uz sladostrašće tijela i uma, (na razini ispod one na kojoj porivi upravljaju divljom zvijeri), iz koristoljublja, osobnih poriva, primitivizma, ideoloških i političkih motiva, počinili neviđen zločin, zločin čije je razmjere i monstruoznost teško „staviti“ u normalan um, zločin koji su zločinci, ali i njihova „vlast“ pokušali prikriti, negirati, oduzeli su obiteljima pravo na sjećanje i žalovanje, oduzeli su žrtvama pravo na ime i dostojan grob, počinili su sve ono što europska uljudba u drugim slučajevima brani, osuđuje i prezire, progoni i kažnjava, a u ovom slučaju, relativizira, opravdava prikriva, traži bezuvjetan oprost bez priznanja krivnje i kajanja.

Sinovi i kćeri zločinaca, ponovno odgajaju se u negiranju zločina, mržnji i pripremi za njegovo ponavljanje.

Danas se, sestre Hrvatice i braćo Hrvati, njihove kćeri i sinovi, pripremaju za ulogu koju su nakon II SR odigrali sinovi i kćeri partizana, biološki i ideološki sljednici onovremenih zločinaca.  Pripremaju se za otimanje SJEĆANJA!!  Pojedinačnog i kolektivnog!!   Pokušavaju (i dijelom uspijevaju) sa „ab absurdo“ pozicije, obraniti neobranjivo.  Besramno negiraju, relativiziraju i opravdavaju zločin neviđenih razmjera.  Pozivaju se na načelo „neodgovornosti djece za zločine očeva“, a istodobno pronalaze krivnju u djeci žrtava.

Za što?

Za žrtvu koju su podnijeli njihovi najbliži!!

Za sjećanje koje izvire iz dubine duše, koje niti u četvrtstoljetnom pokušaju nametanja zaborava nisu uspjeli ubiti u njima.
Za traganje za istinom, grobom, pravom na ime svojih djedova, baka, očeva, majki, braće, sestara, stričeva, ujaka!
Jesmo li opet, nakon povijesnog iskustva Blajburga i „križnih putova“,upali u spiralu kolektivnog ludila i možemo li (želimo li) iskoračiti iz nje.

Ponovno se, istina bez krvi, kao i nakon 1945.godine, provodi istim zločin. Ubijanje sjećanja i nametanje zaborava.
Da, istina je, nema krvi kod ponovnog ubijanja žrtve.
Ali se otvaraju (i sole) nove rane.

U memoriji, u osjetilnom sustavu, u srcima, u duši, onih koji žrtve nisu imali prigodu oplakati, sahraniti, koji nisu imali pravo na proces žalovanja.

Onih koji nisu imali pravo upoznati ih, ali su sazdani od njihove KRVI I MESA!!

„Uljuđena“ Europa i svijet, (iz njima znanih razloga) danas dijelom pristaje uz zločin, zločince i njihovu djecu. Preziru ovovjeki „mudraci“ skolastičko načelo „ratione quam experientia“ (po onome što se nauči iz iskustva)!! Nema mjesta razumu, iskustvu, činjenicama. Nema pijeteta za žrtvu. Nema empatije za nedužno ubijeno ljudsko biće. Za ljudsko biće općenito!!
Je li sve to ubijeno u herojskom Vukovaru, u studenome 1991.godine?

Lamentira se danas o OPROSTU, ZABORAVU, POMIRBI!!

Većina poziva na oprost, neki na zaborav, najviše njih na pomirbu. Čine to sa „a priori“ pozicije (na unaprijed postavljenoj tezi, neovisno o iskustvu), i olako prelaze na poziciju“a verbis ad verbera“ (doslovno neprevodljiva igra riječi – u značenju:-„sa riječi na batine“), ako se čuje disonantan ton. Ne zanimaju ih žive rane.

OPROST je ČIN, a praštanje PROCES, korijenski (su) utemeljeni na Kristovom nauku (Novi Zavjet), a uvjetovani su iskrenim pokajanjem i odricanjem od (ponavljanja) grijeha. Kršćanski je Katolički, praštati, ako su ispunjeni ovi uvjeti.
ZABORAV, kao individualni čin, uvjetovan je i individualnim kapacitetom (iznutra), ali i objektivnim podražajima (iz vana). No, postoji i kolektivna strana zaborava. Granica, (crta) na kojoj se odvija taj proces, uvjetovana je stupnjem mogućnosti PONAVLJANJA!!

Narod koji zaboravi što mu se dogodilo u povijesti, OSUĐEN je na PONAVLJANJE!!  Svi koji pozivaju na ZABORAV (kolektivni) a nisu (u dovoljnom stupnju) sigurni da se iskustvo neće ponoviti ne moraju (i u velikoj većini nisu) biti zlonamjerni, no političari, dužnosnici, oni koje izabrasmo da nas zastupaju, su (u najmanju ruku) NEODGOVORNI.
Posebno ako nema priznanja zločina, nema kajanja, nitko ne traži oprost.

Ako je i slijepcu vidljivo da bi zločinci bez grižnje savjesti i moralnih ograničenja zločin ponovili, da svoju djecu odgajaju i tom smjeru

POMIRBA je za razliku od druga dva pojma proces koji se mora temeljiti na razumu i činjenicama.
Prvo što se mora ustanoviti je razdjelnica, crta na kojoj se događaju podjele i prijepori. Nakon toga se mora definirati crta na kojoj je moguće (i poželjno, korisno), ostvariti kompromis. Što se traži od Hrvata a što od Srba? Što tko treba prihvatiti, a čega se tko treba odreći? Istina, prvi korak u ovom procesu je na razini konvencije, ali svaki slijedeći, (naglo, bez prijelaza) zadire u područje koncepcije!!

Prvi korak od strane Srba još nije, i još dugo neće biti učinjen, dok se od Hrvata traži da naprave posljednji.

Hoće li se u toj točci zatvoriti krug i hoćemo li se, ponovno, naći u 1991.godini?

Što je u slučaju Vukovara, onoga što vukovarske rane čini otvorenim, učinjeno, da bi se proces pomirbe mogao oživotvoriti?
Žalosti činjenica da najodgovorniji političaru u hrvatskom narodu, oni koji bi trebali braniti vitalne nacionalne interese Hrvatske Države i naroda, NE VIDE ili se ne usuđuju osvijestiti te činjenice, nego pozivaju na pomirbu sa crte na kojoj se ta „pomirba“ odvija prirodnim putem. Kucaju na otvorena vrata, dok ona koja su dobro „zamandaljena“, ne vide i ne pokušavaju ih otvoriti.

Vukovarske žrtve nisu osvećene, niti su zločinci pravedno kažnjeni. Istina, postoji znatna razlika između inzistiranja na kazni i poziva na osvetu. Golema je.  Mi kao narod smo se nadali pravednoj kazni i nismo zazivali osvetu. I dobro smo činili što nismo zazivali osvetu, No, jesmo li dobro činili što nismo inzistirali na pravednoj kazni nego ostali na „nadanju“? Na žalost, vrijeme je relativiziralo i jedno i drugo.

Je li nam ostalo nam je tek tražiti i pronaći, osvijestiti, ISTINU? I spriječiti ponavljanje povijesti!!

Mi, kao narod, nismo vlasnici oprosta. Uloga države je u stvaranju okružja u kome će bol, (njegove tjelesne i duhovne manifestacije), ekstremne emocije (po pojavnom obliku, intenzitetu i snazi), na osobnoj razini, prerasti u “tihu tugu”!! Da bi se to kod SVAKOG pojedinca dogodilo, MORA se SVAKA pojedinačna žrtva identificirati, priznati, mora joj se priznati pravo na pijetet, mora se netko pokajati za taj zločin, mora zatražiti oprost!

Zločinci moraju biti kažnjeni.

Moj osobni stav!!

Nikada ne zaboraviti!!

Vukovar, kao simbol, kao „podnožje“ Golgote, je svima poznata, ali nikada do kraja ispričana priča. Unatoč činjenici da su mnogi govorili i govore o njoj.  Martirij (općenito) konzekvetno podrazumijeva slavu. Slava i mučeništvo dvije su strane iste medalje.

„Gloria et Martyrium“.

Žrtva Vukovarskih branitelja (i naroda), ima pravo na slavu, ali jednako tako i na pravednu kaznu.
Ako pravedna kazna izostane, što će preostati?

Danas, sa 25-godišnje,(skoro pa povijesne) distance, u srcima i umu obitelji, prijatelja, suboraca žrtava, ali i cijelog domoljubnog puka, živi sjećanje i sve glasnije pita:-„Možemo li mi, danas, kada imamo na raspolaganju sve vrijeme svijeta, u reverzibilnom procesu, prepoznati svaku od tih (pojedinačnih) sudbina?I ne samo na pojedinačnoj razini. Možemo li, temeljem činjenica, oblikovati kolektivnu svijest?

Možemo li dočarati sliku?

Možemo li, imamo li hrabrosti i snage inzistirati na pravdi?“

Putuje kolona.

Teže živa rijeka.

Ne, nije četverored tijela

Ali jest četverored sudbina!

Nada u pravdu!

Istinu!

Naviru uspomene. Korača u toj koloni mladost. I to budi nadu. Koračaju tijela bez nogu. Stjegove nose oni bez ruku. I to budi volju. Prkos. Vrišti:

-„Može se“!!

Koračaju majke, sestre, kćeri, shrvane boli a nezaustavljive u svom polaganom hodu. Nose svoju bol kao sudbinu, ne mireći se s njome, snagom koja… teče.

Koračaju …

Koračaju u toj koloni i živi mrtvaci. Svjesni svoje sudbine. Pod teretom činjenice da su od domoljuba, proglašeni zločincima. Obilježeni nedokazanom krivnjom, putuju u nepoznato sutra.  Nevidljivi ali sveprisutni tužitelji, suci koji olako, bez činjenica, presuđuju.  Svjesni stigme koju im nametnuše krvnici, a prihvati znatan dio njihovog naroda, za koji su podnijeli neviđenu žrtvu.

Nose li svjesno ili tek (ne imajući izbora), taj težak teret i kane li s njime otputovati u povijest?

Jesu li došli do razdjelnice: žrtva u smrt i zaborav, zločinac u život, nagradu i slavu.

Jesu li bili svjesni da će, ako na to pristanu, to u naslijeđe ostaviti i svojoj djeci’?

Jesu li mogli zamisliti da će njihova djeca, biti prisiljena „gostiti i častiti“ djecu i unuke zločinaca?

Onih koji nas stigmatiziraju, ponižavaju, vrijeđaju.  Onih koji su nas izdali.

U ime čega?

U ime „demokratskih“ prava zločinaca, njihovih pomagača ili apologeta zločinačke ideologije i politike. U ime „demokratskih prava“ onih koji zločine niječu, relativiziraju ili opravdavaju.  U ime prava na ponavljanje zločina (ako se ukaže prigoda), na ponovno ubijanje žrtve, na himbenost, licemjerje, nove uvrede.

Moj Bože!!

Stoje žrtve, stoje zločinci. Nadiru tek Uspomene!!  Uspomene na neljudsko ponašanje susjeda, sugrađana, na bestijalne perverzije poludjelih zločinaca.

Usporedimo ponašanje turskih napadača na Gvozdansko nakon sloma obrane utvrde 1578.godine, sa ponašanjem “srpskih komšija” i preobučenih četnika 1991.godine. Razlika je „samo“ 413 godina. Turci su dopustili sahraniti i oplakati mrtve.
Inzistirali na tome!!

Neke su rane zarasle.

Neke još bole.

Neke nikada zarasti neće.

No, najviše bole one koje se nanovo otvaraju. Nasilno i bez anestezije. Imamo li pravo, mi, koji pasivno promatramo kako nam ponovno otimaju Domovinu i slobodu, svojim nečinjenjem dopustiti da se taj proces privede kraju.?

Možemo li, (danas, nakon što su nam poznate činjenice) biti mirne savjesti?  Možemo li mirne savjesti doći u Herojski Vukovar, iskoračati „svoj dio“ i vratiti se svakodnevici, u kojoj nas vrijeđaju, omalovažavaju i pljuju, zločinci i njihovim istomišljenici, parazitirajući pri to na živom organizmu hrvatskog naroda i države?

Možemo li ne osjetiti grižnju savjesti, ili sram, zbog svog nečinjenja?
Ili podupiranja onih koji niječu žrtve i ponovno otvaraju žive rane?

Koračaj sutra u s osjećajem ponosa i tuge Hrvatski, Herojski, Nesalomljivi, Ponosni VUKOVARE!!
Poteci sutra ŽIVA RIJEKO, sjećanja, ponosa, časti, bola, prkosa i nade!!

A sutra?

Sutra ne zaboravi.

Sutra sazovi sud!

Zatraži pravednu kaznu!

I, NE ODUSTANI!!

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati