Ima nešto u tom moru

0

Čovjek je kao val što traži svoju obalu. Čežnja ga vodi do uvale gdje će jednom zapljusnuti, zapjeniti se i utihnuti. Al’ svaki val kao da zna gdje ide i zašto, kao da točno zna kad treba prestati.

Zna li čovjek? Je li ista obala mjesto i nastanka i prestanka? Ne znam za val, ali sigurna sam da za čovjeka je. Netko te s obale spustio u plavetnilo da upoznaš svijet. Život tvoj su pučine i kopna. Svaki otok nova je godina, novo razdoblje. Zadržiš se malo. Upoznaš ljude, proživiš trenutke, osunčaš, promrzneš i odeš. Vrijeme je da kreneš. Tko zna koliko te još otoka na tvom putu čeka. Tvoj pogled ne može obuhvatiti tu daljinu. Odlaziš i koliko ti god bilo teško rastati se, ti znaš da cijeli otok ne može poći s tobom.

Poneseš tek pokoji balončić pjene, malo pijeska i koje zrno soli. To su iskustva i uspomene, koje te čine većim i moćnijim. Neki su ljudi zamočili ruke u tvoju dubinu, zaplesali u tvom plićaku i zapjenili tvoju dušu. To su prijatelji. Oni će krenuti s tobom, jer jedan val nikad ne ide sam. Možda ćete se morati negdje razdvojiti, ali dok god plovite znaš da ćete se opet negdje sresti. Hoćete, jer pravi se prijatelji uvijek sretnu. A na jednom otoku sigurno te čeka val s kojim ćeš ploviti sve do one obale. Plovi i voli. Kako je lijepo znati gdje pripadaš. Živjeti kao izletnik, a ne k’o lutalica. Gubiti se u daljinama, bježati od sebe samoga, udarati o klisurine svojih ograničenja, ali opet na kraju znati kojim putem do cilja.

A što s onima koji ne znaju? Koji lutanje nazivaju slobodom i tako pravdaju svoju izgubljenost. Riječ sloboda se u posljednje vrijeme sve češće koristi, ali to me ne brine. Brine me to što dobiva sve čudnije definicije. Sloboda je stanje duha, a ne samo volja tijela. Bar ja tako mislim. I ovo nije definicija već iskustvo. Svi mi često zalutamo, netko više, netko manje. Ali moramo se vraćati svome izvoru. Moramo ga tražiti neiscrpno. Ljudi koji su pronašli svoju obalu stoje ko svjetionici na našim pučinama. Oni su simboli vjere i putokazi života. Možemo i mi to nekome biti. Onima koji lutaju više od nas, trebamo pružiti ruku spasa, a ne ih zagnjuriti još dublje da zamute pogled i još opterećeniji ne znaju dalje. A nekad je dovoljan samo pogled.

Pa kad ti netko kaže:”Da me bar više ljudi gleda kao ti”, shvatiš da ono što je tebi malo nekome puno znači. Možda ga ne može spasiti, ali na trenutak će barem utješiti. Dok je osuda najteži kamen koji vuče na dno. Odbacimo ga. I tako plovimo mi kroz ovaj svijet, kroz oluje i bonace tražeći sebe. A onaj Netko, što te ispustio, tamo na obali te čeka raširenih ruku. Vrati se. Tu pripadaš. Tu ćeš umoran od puta zapljusnuti, još jednom se zapjeniti i utihnuti. Budi izletnik, a ne lutalica. Lutalice trebaju izborne kampanje, izletnici znaju kome daju svoj glas.

Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Ps 62, 2

Ivana Ivanković

www.frama-hercegovina.com

facebook komentari