Imamo sve, ali bez politike i vlasti smo ništa

    0

    Željka Markić, Radimir Čačić, Nikica Gabrić… Što ih čini srodnim? Ponajmanje svjetonazor. Markićka je konzervativka, Čačić liberal i ljevičar, Gabrić je negdašnji socijaldemokrat, ali sada ne želi biti ni lijevo ni desno. Zajedničko im je to što imaju biznis i – slabost prema neodoljivom zovu politike. Željka je Makić napravila pothvat o kojem su s poštovanjem i zavišću govorili i njezini protivnici. Pod njezinim vodstvom skupljeno je 750.000 potpisa za referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice žene i muškarca, referendum je uspio a ona je postala nacionalna zvijezda.

    [dropcap]Z[/dropcap]ašto sad hoće u politiku, zašto hoće uprljati nevinost jednog pothvata koji je sadržajem iznimno jednostavan, zašto uspjeh u toj jednostavnosti u kojoj nema traga ni frazi, ni jeziku skrivenih značenja, ni licemjerju, ni kalkulantstvu, ni obmanama i lažima želi iskoristiti za političku karijeru koje bez svega toga nema? Boji li se da bi tko mogao pomisliti kako joj u prvom redu i bila na umu politička promocija te da joj je referendumom samo otvorila vrata? Budući da se bavi i biznisom, moglo bi se i pretpostaviti da su joj glavni motivi u bavljenju politikom privatni a ne opće dobro i svjetonazorna principijelnost. Je li u slavi koju joj je donio referendum o braku osjetila blizinu opojne moći koju donosi vlast, užitka u vladanju ljudima i njihovim sudbinama?

    Tko se u politici resi kršćanstvom, takva pitanja ne može izbjeći. Po mišljenu mnogih Radimir Čačić trebao se za sva vremena prestati baviti politikom pošto je skrivio prometnu nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi. Kako može u politici i vlasti biti čovjek koji na duši ima dvije smrti, koji se nedostojno držao prema obiteljima poginulih, koji se kleo u svoju nevinost nasuprot očitoj krivnji koju je sud dokazao i kojega je na najsramotniji mogući način štitio Zoran Milanović tvrdnjom da su za nesreću krivi stradali jer nisu bili vezani? U prenesenom značenju govoreći, ne bi li takav čovjek i u politici mogao proizvoditi smrt za koju bi odbacivao odgovornost, prezirao stradale i vlašću se služio kao zaštitom nakon nesreća Što Ž. Markić, Čačića i Gabrića čini srodnim? Zajedničko im je to što imaju biznis i – slabost prema neodoljivom zovu politike Politika se poimlje kao osobna moć i korist, a ne kao briga za zemlju, cilj joj nije Hrvatska i njezino opće dobro nego promocija taština koje bi donosio zemlji?

    Ali Čačić nije mario za takva pitanja, i te kako se bavio politikom, pa i iz zatvora pošto je morao podnijeti ostavku na mjesto ministra i potpredsjednika Vlade, a sada navješćuje svoj povratak premda ga je Vesna Pusić izbacila iz stranke i premda bi vrijeme mogao “gubiti” u biznisu kojim se bavi cijeloga života. Primjer Radimira Čačića i njegove težnje za političkom moći koja ne zna za prepreke pokazuje kako je vlast u Hrvatskoj iznad svakog morala, iznad svakoga načela, iznad svakoga prava, iznad svih normalnih ljudskih kriterija, pa je zapravo i najpogodnija za ljude koji ni do čega od toga ne drže. Premda kao oftalmolog ima uspješan biznis, sve strasti političara iskazao je posljednih mjeseci negdašnji socijalistički predsjednik omladine i negdašnji esdepeovac Nikica Gabrić, koji Hrvatskoj obećava brda i doline i pljuska svakog tko ne plješće njegovoj političkoj nevinosti, genijalnost i spasonosnim planovima za zemlju.

    Premda zapravo u politiku još nije ni ušao a od vlasti je daleko, već je kao pravi despot demonstrirao svoju nedodirljivost, postavši rekorder u broju polemika s novinarima, političkim analitičarima i medijima. Vrlo je jednostavno i točno njegovo totalitarno naslijeđe opisao jedan kolega, čije je novine također opaučio: prozivajući novinare i medije, on “pljuje po njima i dijeli lekcije kako bi, o čemu i što trebali pisati”. Ako je i istinita Gabrićeva tvrdnja da ne ulazi u politiku kako bi nešto stekao, jer ima sve što želi kao uspješni oftalmolog i oftalmološki tajkun, zacijelo ne može zaboravit slast vlasti iz vremena komunizma i bolnu marginaliziranost u SDP-u. Markićka, Čačić, Gabrić a i drugi primjeri pokazuju kako se politika poimlje kao osobna moć i korist, a ne kao briga za zemlju, cilj joj nije Hrvatska i njezino opće dobro nego promocija taština.

    Kada je u listopadu 1997. godine u Borovu naselju otvoren Mjesec hrvatske knjige, brojni su hrvatski knjižničari, pisci i novinari posjetili i ruševinu vukovarskog dvorca Eltz. Reintegracija hrvatskog Podunavlja tada još nije bila završena. Kulturnjačka karavana iz Zagreba uz pratnju ruskih vojnih transportera ipak je provedena središtem Vukovara, a uz barokno-klasicističko Eltzovo zdanje, koje je izgledalo kao divovski ementaler, goste je dočekala Ruža Marić, ravnateljica vukovarskog Gradskog muzeja. Rekla je kako je njihovim posjetom simbolično otpočela obnova muzeja… Kada je prošlog četvrtka u istom tom, reintegriranom Vukovaru ista ta Ruža Marić pozdravljala goste na svečanosti otvaranja stalnog postava vukovarskog Gradskog muzeja u potpuno obnovljenom dvorcu Eltz, završen je važan ciklus u vukovarskoj povijesti. A stalnim postavom vukovarskog muzeja odaslana je i važna poruka i Hrvatskoj i svijetu, i to ne samo baštinska i kulturnjačka nego i politička. Poruka je to po kojoj je Vukovar grad svih svojih građana, grad i većinskog, ali i manjinskih stanovništava, grad tolerancije – vjerske i nacionalne. Ima taj vukovarski muzej čiju koncepciju potpisuje baš Ruža Marić i nekoliko prostorija posvećenih Domovinskom ratu. Sa zidova dostojanstvenih podsjetnika na mučnu nedavnu vukovarsku povijest može se saznati i nevjerojatna sudbina vukovarskog muzeja. U ratu je iz muzeja otuđeno i nestalo 29.758 predmeta!? Od toga su uništena njih 804, dio nikada nije pronađen, dok je 2001. u Vukovar iz Srbije vraćeno 14.775 predmeta.

    Ukupna ratna šteta na vukovarskoj spomeničkoj baštini iznosi 438 milijuna kuna. Bolan je i podatak da je na stratištu Ovčari identificirano tijelo Stjepana Petrovića, voditelja zbirke Bauer. Ratne trublje valjda su ušutjele, a dvorac Eltz sa svim svojim pripadajućim zgradama zasjao je u punom sjaju koji je zadivio i grofa Georga Eltza koji je obećao da će uime obitelji darovati dvorac građanima Vukovara. I premda se u javnosti tako često tvrdi da je Hrvatska zaboravila i na Podunavlje i na Vukovar, činjenica je da je najveći projekt hrvatske kulture u posljednjih dvadeset godina, baš projekt Vukovar-Vučedol-Ilok, čija se ukupna vrijednost otprilike 276 milijuna kuna, a koji se realizira uz sredstva Razvojne banke Vijeća Europe. Nakon otvaranja Muzeja grada Vukovara, krajem godine očekuje se i otvaranje Muzeja vučedolske kulture. Obnova kompleksa dvorca Eltz ipak je nešto posebno.

    Riječ je o najskupljem dijelu podunavskog projekta jer je samo za obnovu zgrade Velikog dvora utrošeno 35 milijuna kuna, dok je za stalni postav Ministarstvo kulture izdvojilo 14 milijuna kuna. Velike su to svote za siromašnu Hrvatsku, ali to su svote koje obavezuju i združuju. Stoga ne čudi da su na otvaranje stalnog postava došli i nekadašnji ministri, među njima i Božo Biškupić koji je najzaslužniji za djelovanje vukovarskog muzeja u progonstvu, ali i za mnoge etape projekta Vukovar-Vučedol-Ilok. U Vukovaru je bio i Antun Vujić, za čijeg je mandata veliki dio muzejskog blaga vraćen iz Srbije. Grijeh bi bio ne spomenuti Branku Šulc, koja ne samo da je vodila brigu o umjetninama koje su iz Hrvatske otuđene u Srbiju nego je bila motor svih projekata obnove podunavskih spomenika kulture. Pljesak zavređuje i aktualna ministrica Andrea Zlatar Violić jer nije dovoljno projekte samo započeti i osmisliti, valja ih i završiti. I koliko god ova današnja Hrvatska bila razjedinjena i mrzovoljna, Muzej grada Vukovara postao je mjesto njena kulturnjačkog ujedinjenja. A to nije mala stvar.

    Hrvatsko Podunavlje nije zaboravljeno, dovršava se najveći projekt hrvatske kulture VukovarVučedol-Ilok, vrijedan 276 mil. kn

    Milan Ivkošić/vl

    facebook komentari