Imamo vlast koja razumije veličinu srpske pobjede u Vukovaru, Nadinu, Voćinu…

2

Drugim riječima taj rat je pokazao da Srbija ne može pobijediti u ratu protiv države koja joj je približno jednaka, pa se morala okrenuti na zapad.

[dropcap]D[/dropcap]oista moramo priznati kako imamo vlast koja itekako dobro razumije veličinu srpske pobjede u Vukovaru, pa i onih u Škabrnji, Nadinu,Voćinu, Širokoj Kuli, Baćinu … I ne samo da ih razumije, ona se bori i dan-danas za očuvanje tekovina i svijetlih tradicija tih i takovih srpskih uspjeha. U toj borbi vlast ne poštiva ni hrvatske zakone, jer se oni i ne mogu poštivati ako nisu u skladu sa srpskim interesima. Moramo im se diviti i zato što zbog toga nailaze na nerazumijevanje i od onih od kojih to ponajmanje očekuju.

Tako je svojevremeno Josipović ”na kavi” primio mladu književnicu Ivanu Simić Bodrožić. Evo, iz njenog pera, kako je to izgledalo kod Josipovića na kavi (objavljeno je na jednom srpskom portalu):

– Kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem? – pitam, to me stvarno zanima, a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje.
– Ooo, sjajno je bilo! – odgovara Josipović oduševljeno.
– A što je s tim dokumentima koje je donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš zanima…
– A s tim? Pa ne znam, nisam ja to gledao. Točka.
– Aha. Točka.
(…)

– Ali, on je pokazao baš pravu volju. Naravno, bilo je tu nekih, eto, kako da kažem, kojima se to nije svidjelo, ali, znate kako je to… – kaže Josipović.
– Dobro, ljudi možda misle da prije formalne isprike još neki preduvjeti trebaju postojati. Ipak, to je prvi dolazak u Vukovar, pitanje nestalih, recimo… A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto.
Ovdje samo želim napomenuti da sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj.
(…)

Kad pokušam reći bilo što drugo osim toga, predsjednik me prekine. Više ga baš i ne slušam, više mislim o tome koja sam ja budala. Povremeno se priberem i onda ga vidim kako mi pokazuje press-clippinge o sebi, nezadovoljan veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se ograditi.

Da bi razumjeli Srbe i zašto je njima pobjeda u Vukovaru toliko važna morate usporediti one podatke o odnosu snaga koji je bio u toj njihovoj pobjedi, zbog kojeg im se rugao crnogorski Monitor, s jednjim sličnim porazom koji su Srbi imali na kraju 19.-og stoljeća.

Radi se Srpskom-Bugarskom ratu iz 1885. u kome su pobjedili Bugari u vrlo kratkom ratu. Osim te činjenice sve ostalo iz tog rata slično je s Domovinskim ratom. Zapravo, na tom primjeru svjetski moćnici su učili što sve trebaju uraditi da bi Srbi ipak pobijedili u nekom ratu koji vode sami. Dakle, kao i u Domovinskom ratu, Srbi su uz potporu velikih sila napali Bugarsku, koja je imala vojsku u nastajanju i slabo naoružanu.

Srpska vojska je raspolagala s 42 000 ljudi i 800 konjanika koje je poslala na Sofiju (Nišavska armija) i 21 000 ljudi koje je poslala na vidinsko bojište (Timočka armija), kao i s 8 800 rezervista, i s 400 “ostragana” (topova koji se pune od straga), a 30 Kruppovih topova se očekivalo da stignu iz Francuske.

Bugari nisu imali dovoljno časnika. Uzdali su se u svojih 40 mladih časnika s ruske vojne akademije, koju su neki od njih završili samo mjesec dana prije izbijanja sukoba, a neki su dali svoje završne ispite odavno.

Ni vodnika isto nije bilo dovoljno, pa je zato 30 kadeta unaprijeđeno u vodnike. Ukupno je kroz vojarne u Kneževini Bugarskoj i Istočnoj Rumeliji prošlo 86 000 ljudi, a zajedno s dragovoljcima i “opolčenicima” ih je bilo nešto preko 100 000.

Bugarsko pješaštvo je raspolagalo starim puškama (starih više od 10-15 godina), a topništvo je sačinjavalo 200 naprava, od kojih je 40 bilo pokvareno i beskorisno. Strijeljiva također nije bilo dovoljno, kao i uniformâ. Njih su posjedovali samo redovnici, a volonteri i “opolčenici” su nosili vlastitu odjeću. Hrana se prikupljala uglavnom iz javnih dobrovoljnih pružanja ili donacijama bogatih Bugara iz inozemstva. Medicinska njega u ovom trenutku je bila na niskoj razini – u Bugarskoj je bilo samo 150 liječnika i 8 veterinara koji su morali brinuti za sve konje u konjaništvu kao i za prtljage u komori. Vojnih bolnica nije ni bilo.Vojska je bila podijeljena u dvije skupine: na istočnu, gdje je bila većina vojske i koja je bila usmjerena na tursku granicu; i zapadnu skupinu, koju su činile preostale postrojbe na srpskoj granici. Bugarski ratni plan je bio koncentriran na rat protiv Osmanskog Carstva, ali ne i protiv Srbije..

(http://hr.wikipedia.org/wiki/Srpsko-bugarski_rat_1885.)

Zbog bolje naoružane i osposobljene srpske vojske koja je krenula u rat protiv još uvijek “mlade” bugarske vojske u Bugarskoj govori o ratu “bugarskih podoficira protiv srpskih generala.”

Prekretnica je bila bitka na Slivnici, u kojoj su Bugari pobijedili. Bugarska vojska potom kreće u Srbiju. Srpski Vukovar zvao se Pirot. Dana 13. studenog obje vojske su pripremile za predstojeću bitku za Pirot. Srpska vojska se ukopala kraj Pirota, gdje je broj njihovih postrojbi dosegao 65 000. Bugarskih postrojbi u blizini Pirota bilo je oko 42 000.

Dana 14. studenog bugarske snage stigle su do srpskih rovova ispred Pirota. Ubrzo se Pirot našao u okruženju bugarskih postrojbi. Dana 15. studenog u jutarnjim satima već su se vodile se žestoke borbe na pirotskim ulicama. Ipak, na kraju je prevladala bugarska vojska, koja je u jurišu na bajonet bila dobro obučena. Put do Niša bio je za nju slobodan. Poznato je kako u ratu napadača na grad u okruženju treba biti 4-5 više od onih koji ga brana, a ovdje je Srba bilo više od Bugara. I Bugarima je trebalo 2-3 dana. Jasno je da im ne bi trebalo puno vremena da dođu do Beograda, ali tada Srbiju spašava Austrougarska (otud srpska zahvala s I. Svjetskim ratom). Naime, 16. studenog austro-ugarski pomoćni poslanik u Beogradu, grof Kevenhiler, pristigao je u glavni stožer bugarske armije u Pirotu gdje je vodio razgovor s knezom Aleksandrom I. Zahtijevao je od njega da zaustavi nastupanje prijeteći mu austrougarskom vojnom intervencijom. Knez je na kraju pristao na Kevenhilerovu nagodbu i kao demarkacionu liniju izabrao tekuću frontovsku liniju.

Prema dr. sc. Mirku Valentiću, nekadašnjem ravnatelju Hrvatskog instituta za povijest, brz i potpun poraz Srbije u bitci na Slivnici bila je i prekretnica u ekspanzionističkoj srpskoj politici koja od tada napušta Garašaninove planove (poznate kao koncepcija “Načertanije”) na bugarskom etničkom području. Drugim riječima taj rat je pokazao da Srbija ne može pobijediti u ratu protiv države koja joj je približno jednaka, pa se morala okrenuti na zapad. Jasno je bilo i da Srbima treba dodatna pomoć za željenu pobjedu. Zato je očito zašto je Račan morao predati oružje i Lončar osigurati Embargo i tako osigurati da već kod Vukovara Srbija ne bude poražena. Očito se procijenilo kako Srbima nije dovoljno ni to što su imali JNA za koju se smatralo da je treća-četvrta armija u Europi. Prof. dr. sc. Andrija Hebrang zbog toga kaže (Hrvatski tjednik, 27. 02. 2014.):

Civili su stradali u najvećem broju početkom agresije jer je Hrvatska bila bez oružja za što su krivi Ivica Račan i Budimir Lončar.

Jasno je da Hebrang ne razumije plemenite ciljeve i Račana i Lončara u osiguravanju srpske pobjede, odnosno da se ne ponovi 1885. godina i bitka na Slivnici. A mora se znati da netko u ratu mora i poginuti. Zna se da u takovom ratu to moraju biti civili, jer je teško moguće da bi Srbi pobjedili nekoga tko je naoružan, zar ne?

Bilo kako bilo, rezultat je poznat: Srbi imaju tu veliku pobjedu u svojoj povijesti, a mi smo na kraju morali napraviti najveći zločin, do tada nepoznat u povijesti, genocid pravljenja zečeva od ljudi!

Zbog tog genocida, kao visokomoralni ljudi, mnogi iz današnjih vlasti u RH nisu se radovali hrvatskoj pobjedi u Oluji. Oni su razumili svu tragediju onih koje njihov voljeni vođa usporedio sa zečevima.

S druge strane biskup Vlado Košić spominje tzv. Petu kolonu, tj. one koji nikad nisu željeli slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku pa kaže (Portal HKV-a, 02. 03. 2014.):
Naši se političari klanjaju onima koji su još pred 20 godina razarali ovu našu zemlju, obećavaju im velikodušno pomagati u napredovanju za članstvo u EU, ne tražeći nikakvu ni ratnu odštetu za silna razaranja u Domovinskom ratu, ni poštivanje granica, ni odricanje od totalitarne ideološke matrice.

Što je još neshvatljivije, mediji šire netrpeljivost prema domoljublju, proglašavajući svakog hrvatskog rodoljuba ekstremistom i lijepeći mu etikete prošlih desnih totalitarizama, dok istovremeno lijeve totalitariste uzdižu u nebo praštajući im stravične zločine koji su brojem barem deseterostruko veći od onih na suprotnoj strani. Zemlja nije provela lustraciju, sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, riskirajući i najbolja postignuća hrvatske države, tj. članstvo u EU, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske. Kao da nas je uhvatila u zamku neka naša zla kob, te ne znamo izići iz tog zagrljaja koji nas lomi, ne samo fizički, nego i duhovno. Kao da je ponos postao sramota, a sramota ponos. Kao da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti vidjeti.

A zapravo biskup Košić je samo opisao sve učinke ove vlasti, ostvarenje njihove povjesne uloge, pa je samo potvrdio njihovu uspješnost u tome.

Nevjerojatno je kako biskup Košić zapravo ne razumije odnos hrvatskih vlasti prema srpskom predsjedniku! Ne smijemo zaboraviti kako je predsjednik Nikolić u mnogo povoljnijem polozaju od hrvatskih vlasti, koje zato nisu uspjele u svojoj želji povlačenja tužbi. Sve gore opisane srpske pobjede (Vukovar, Voćin, Široka kula, Baćin, Nadin, Škabrnja i Saborsko) plod su čuvenog četničkog načina ratovanja, a Nikolić je sudjelovao u takvim pobjedama pa zato i jest četnički vojvoda. Posebno se spominje selo Antin u zapadnoj Baranji i junačko ubojstvo 10-15 staraca (Jovica Stanišić: ‘Tomislav Nikolić lično je ubio 10-15 baba u hrvatskom selu Antin!’ Nikolić skrušeno: ‘Postoji mogućnost da sam nekog ubio!’, Dnevno.hr, 27. 02. 2014.). Istina sličan stil ratovanja imali smo u Hrvatskoj poslije 1945. Ali, tu su se istakli očevi ovik koji su danas na vlasti u RH, a ne oni sami. Zato se i Josipović i ostali moraju s poniznošću i odnositi prema takovoj junačini kakav je Nikolić. Karamarko je potpuno u krivu jer je normalno da Nikoliću hrvatska vlast preda na kontrolu hrvatske udžbenike iz povijesti. Isto tako je u krivu i Šešelj, bez obzira što je on proglasio Nikolića četničkim vojvodom, jer Josipović će biti presretan kada četnički vojvoda Nikolić u Zagrebu izvrši smotru njegove, kako Šešelj kaže, ustaške garde.

Međutim, to in ne mora teško pasti jer su svjesni da je Vukovar samo srpska pobjeda u jednoj bitci. Ali ona nije dovela do pobjede u ratu. Tu opet ključnu ulogu moraju odigrati hrvatske vlasti. Naime, znamo da je kineski filozof Sun Tzu tvrdio kako je najvrednija ona pobjeda koja se ostvari bez vojske, a pomoću najogavnijih ljudi u zemlji koju želiš osvojiti. Kada već Srbi nisu uspjeli u oružanom ratu, svjetski moćnici su instalirali u RH vlast koja može donijeti Srbima konačnu pobjedu.

Prvo se nije uspjelo preko Suda u Haagu optužiti isključivo Hrvatsku, zbog nerazumnosti američkog sutca Merona. Zato se sada mora ići s obostranim priznanjem krivice i Hrvatske i Srbije. To nam lijepo pokazuje istup ministrice “spoljnih” poslova Vesne Pusić u Beogradu. Prirodno je da to učini ona kada joj nije uspjelo s “agresijom” Hrvatske na BiH (mada joj zadnje presude u Haagu idu na ruku).

Naravno oni koji na žele priznati sve strahote genocida pravljena zečeva od Srba to komentiraju na sebi svojstvene načine. Što o tome misli Stožer za obranu hrvatskog Vukovara može se vidjeti na Dnevno.hr, 27. 02. 2014., a slično komentira i Vjekoslav Krsnik (Mreža. TV):

Izjavom da vlasti koje danas vode Srbiju i Hrvatsku nisu odgovorne za ratne zločine i da su za događaje iz rata odgovorna tadašnja vodstva Srbije i Hrvatske, Vesna Pusić je neizravno još jednom potvrdila tezu Kukuriku koalicije da se u Hrvatskoj vodio građanski rat, a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrsrpske agresije, i da je to bio međudržavni sukob, kako ga je samim prihvaćanjem hrvatske tužbe za genocid karakterizirao Međunarodni sud pravde. Ni jedan hrvatski vojnik nije sudjelovao u ratnom sukobu na teritoriju Srbije, da bi se ratna zbivanja izjednačila u odgovornosti tadašnjih vlada. (…) Koja su to pitanja, to već i vrapci na grani znaju, počevši od rješavanja sudbine nestalih civila i branitelja, kažnjavanja ratnih zločinaca, vraćanja ukradenog blaga, priznavanja postojanja zarobljeničkih logora u Srbiji, uređivanja graničnih pitanja i plaćanja ratne štete, što pak ovisi o presudi u Haagu. Od svega toga, osim sudbine nestalih, Vesna Pusić je već odustala, pa se postavlja logično pitanje čije to interese zastupa gospođa ministarka u odnosima s Beogradom. Hrvatske svakako ne, nego interese zapadnobalkanske konstrukcije određenih međunarodnih čimbenika, u čijoj se službi nalazi Vesna Pusić, uz podršku predsjednika Josipovića.

Prof. dr. c. Zdravko Tomac (narod.hr) kaže:

“Vesna Pusić sve svoje snage je upregnulada se odustane od tužbe. Cijelo vrijeme je govorila da treba povući tužbe i pritom tvrdila da Srbi trebaju reći gdje su nestali, kao da je tužba podignuta radi nestalih, a ne zbog genocida”, izjavio je Tomac, objasnivši kako je Srbija podigla protutužbu u nadi da će imati argument u presudi Haaškog suda, a kad je to propalo, upregnuli su sve prijatelje, od Britanije pa dalje, da se povuku tužbe.

Istina hrvatske vlasti nisu uspjeli povući tužbu za genocid, ali su zato sve učinile da RH ne pobijedi na Sudu (NOVA BORBA ZA OLUJU: Miljenić namjerno odredio ‘stručnjake’ da izgubimo proces u Haagu?, Dnevno.hr, 02. 03. 2014.), kao što su sve učinile da se ne oslobode ni general Praljak i ostali Hrvati iz BiH. Kakav bi tek uspjeh hrvatskih vlasti bio kada bi ostale na snazi zadnje haaške presude: Hrvatska je agresor, a Srbija nije. Tko bi se usudio osporiti čijenicu kako je ovo najuspješnija hrvatska vlast u povijesti!

Na žalost ima i bit će takvih. U emisiji “Oluja” nastupio je bivši ministrar prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović koji kaže da se radi o veleizdaji. Naime, ovakvim postupcima šalje se otvorena poruka sutcima koji trebaju presuditi u hrvatskoj tužbi za genocid kako vlast u RH ne podržava tužbu. Ili kako to poručuje Ivica Marijačić već s naslovom svoga teksta u Hrvatskom tjedniku, 27. 02. 2014.: SRAMOTA: Prije početka rasprave u Haagu hrvatski predsjednik kao da više navija za srpsku protutužbu nego za hrvatsku tužbu / Ako Josipoviću nije jasno je li Srbija počinila genocid, kako će biti jasno strancima? A Šeparović doista i kaže kako će teško biti u koži nekog sutca koji treba donijeti presudu u korist neke države kada je vlast te iste države protiv takove presude. Srećom, Šeparović samo najavljuje nekakvo suđenje za veleizdaju koje bi trebalo imati moralnu težinu. Međutim, tko nam garantira da neka vlast koja misli samo o hrvatskom narodu i hrvatskoj državi neće organizirati i stvarno suđenje. Ne zaboravimo da slično Šeparoviću govori i već spomenuti bivši ministar prof. dr. sc. Amdrija Hebrang (Dnevno.hr, 03. 03. 2014.):

Sadašnja vlast nije se uključila u obranu Hrvatske u ratu pa ne vidim razloga zašto bi to učinili u miru. Za njih rat nije ni postojao”, smatra Hebrang. Dodaje kako je za sada za 8000 ubijenih civila te za preko tisuću teško ranjenih osuđeno samo 608 osoba, a sve to ide u prilog njegovoj tvrdnji da vladajuća garnitura želi gurnuti rat pod tepih. “Politički okvir trenutačno je protuhrvatski. Ovo je jedini međunarodni pravni spor u kojem političari govore protiv tužbe koju je njihova država podnijela. Oni koji je trebaju zastupati govore protiv tužbe time je do sada napravljena velika šteta, a ja se nadam da će netko za to uskoro snositi odgovornost.

Zato je velika obaveza svjetskih moćnika da onemoguće dolazak takovih na vlast u RH. Tim prije što je poznato da se s planiranim srpskim genocidom u Bihaću trebalo proglasiti Srbe pobjednikom u ratu. Hrvati su genocidom pravljenja zečeva od Srba to spriječili, pa doista takve treba spriječiti da mogu ponoviti nešto slično i time završi cijelu priču s onim što su željeli i žele i oni i hrvatska vlast: SRBIJA JE POBJEDNIK U RATU!

JosipPečarić/dnevno

facebook komentari

  • peppermintt

    Tako je svojevremeno Josipović ”na kavi” primio mladu književnicu
    Ivanu Simić Bodrožić. Evo, iz njenog pera, kako je to izgledalo kod
    Josipovića na kavi (objavljeno je na jednom srpskom portalu):
    – Kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem? – pitam, to me
    stvarno zanima, a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje.

    – Ooo, sjajno je bilo! – odgovara Josipović oduševljeno.

    – A što je s tim dokumentima koje je donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš zanima…

    – A s tim? Pa ne znam, nisam ja to gledao. Točka.

    – Aha. Točka.

    (…)

  • peppermintt

    Tako je svojevremeno Josipović ”na kavi” primio mladu književnicu
    Ivanu Simić Bodrožić. Evo, iz njenog pera, kako je to izgledalo kod
    Josipovića na kavi (objavljeno je na jednom srpskom portalu):
    – Kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem? – pitam, to me
    stvarno zanima, a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje.

    – Ooo, sjajno je bilo! – odgovara Josipović oduševljeno.

    – A što je s tim dokumentima koje je donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš zanima…

    – A s tim? Pa ne znam, nisam ja to gledao. Točka.

    – Aha. Točka.

    (…)