Pratite nas

Ime i prezime ti nitko ne može uzeti. Kao ni dojam koji ostaviš na ljude

Objavljeno

na

On je bio pokopan kao velikan. Zadnji put kad sam bio u Gani bio sam u posjet novoj crkvi koja je građena i posvećena njemu. To je ono što ne umire niti potamni kod svakog čovjeka 

U prošloj kolumni sam pisao o svome ocu, njegovoj preranoj smrti i očekivanjima da ja nastavim njegov put i postanem svećenik. Neposredno prije smrti moj otac, kao jedan od glavnih savjetnika predsjednika Metodističke crkve u Gani, išao je u obilazak svoje parohije. Dobivao je dosta darova, zlatnog prstenja, satova itd. Sada kako leži mirno u smrti jasno da njemu baš ništa nije potrebno niti mu je vrijedio i novac što je imao.

Sve to sam mogao i ja ili netko drugi uzeti, ali imao je nešto drugo što nitko nije mogao uzeti. To je njegovo ime i prezime, kao i dojam koji je ostavio na ljude iza sebe. Zbog tog snažnog, pozitivnog dojma koji je ostavio na sve s kojima je došao u dodir, na njegov pogreb su bili prisutni svi vjernici, i kršćani, katolici i protestanti, muslimani i fetišisti.

On je bio pokopan kao velikan. Zadnji put kad sam bio u Gani bio sam u posjet novoj crkvi koja je građena i posvećena njemu. To je ono što ne umire niti potamni kod svakog čovjeka. To je zadnja lekcija i savjet koji mi je dao moj otac čak u smrti. Zadnja mi je očeva lekcija ostavila snažan dojam na moj daljnji život. Svi su očekivali da ću nastaviti očevim putem. Neki su čak izravno savjetovali, ali ja sam definitivno bio protiv toga jer sam sebe ispitao i došao do zaključka da ne bih mogao biti ni blizu razini koju mi je otac postavio. Kako nisam imao unutarnji poziv prema svećenstvu, odlučio sam se za drugo. Nastavak školovanja pa onda dalje. Prvo sam se zaposlio kao profesor biologije u srednjoj školi u Gani, National Secondary School. Pomagao sam majku i dva mlađa brata svojom plaćom kako bi živjeli i školovali se. U međuvremenu sam tražio mogućnost daljeg školovanja. Pojavio se u novinama javni natječaj za školovanje u inozemstvu.

Kako se nisam uspio upisati kod kuće na medicinski fakultet jer prima veoma mali broj ljudi, a i poznanstvo pored akademskog dostignuća igralo je ulogu za prijem, odlučio sam prijaviti se za mjesto na tom natječaju. Nakon prijave, dugo sam uzaludno čekao poziv iz ministarstva za visoko školstvo koje se nalazi u glavnom gradu Akre (Accra). Jednog sudbonosnog dana odlučio sam ići osobno pitati u čemu je stvar.

Kada sam stigao, negdje oko dva sata poslijepodne, našao sam se u tom uredu i pitao za razlog što čekam tako dugo. Tada je službenik pogledao u knjigu i odgovorio mi da su me pozvali još ranije, ali nisam došao na intervju. Prava istina je da su me možda na papiru pozvali, ali zasigurno netko je “zaboravio” poslati moju pozivnicu na intervju. To je bilo za one koji hoće studirati u zapadnim europskim zemljama, a tamo hoće ići svi potencijalni studenti. Istočna Europa je tada još bila nepoznanica. No, taj službenik me obavijestio da je upravo tada u tijeku intervju za one kandidate koji hoće ići na studij u istočne Europske zemlje. Pitao sam ima li tu medicine. Odgovorio je da ima pa sam pristao da me upiše u listu kandidata. Kada sam došao na red, ušao sam u sobu gdje sjedi dvanaest članova. Svaki te pita bilo kakvo pitanje, što hoće. Odmah sam uvidio da tu ne igra akademsko dostignuće, već na prijavi se zna da imaš akademske uvjete. Tu su jedino tražili da vide na licu mjesta kakav si čovjek, i ako budeš biran, kako ćeš predstaviti svoju zemlju u tako dalekoj zemlji. Drugim riječima, kakav ćeš biti predstavnik svoje zemlje u tuđini, možeš li opravdati očekivanja.

Odgovorio sam na sva pitanja koliko sam mogao. Na kraju su me pitali, gdje bih volio otići studirati ako budem biran. Ja sam izabrao Istočnu Njemačku, ili Jugoslaviju. Izabrao sam Jugoslaviju jer sam i ranije vidio Tita kad je bio u posjetu u Gani. Nakon tri mjeseca otkako sam bio na intervjuu za studij medicine, nije bilo nikakve riječi iz ministarstva, pa sam se pomirio sa sudbinom da sam opet odbijen. Onda jednog dana u predvečerju stigao je poštar kod mene kući.

Rekao mi je da ima za mene telegram. Ja sam mu rekao da je pogriješio i da je telegram za moju majku. Tada kod nas telegram obično znači da je netko umro, a ja nisam imao baš nikoga tko bi umro, a moja majka ih je imala dosta koji su mogli umrijeti. Poštar je inzistirao da je to za mene pa sam primio i potpisao. Na moje veliko iznenađenje tamo je bilo napisano “Pripremi se za tri dana ideš u Jugoslaviju studirati medicinu. Tako je sve krenulo.  Benjamin Markin/VL

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Magazin

Bujanec: Zaustavljanjem Thompsona žele spriječiti hrvatsko zajedništvo

Objavljeno

na

Objavio

Ima li ijedna tema koja već godinama intrigira hrvatsku javnost i služi kao svojevrsna dijagnoza našeg društva od fenomena Thompsona?

On je figura oko koje se odvija ključna podjela u Hrvatskoj, na ove i na one, na jedne i na druge, na lijeve i na desne, gornje i donje

U nedjeljnjoj epizodi Božanstvene komedije na Laudato TV-u gostovao je poznati novinar s liberalne strane političkog spektra Jurica Pavičić i, kao njegov antipod s desne strane, Velimir Bujanec prenosi direktno.hr

U prvom je prilogu gostovao Jurica Pavičić, pisac i novinar. Na pitanje što mu sve smeta kod Thompsona, odgovorio je: “Jako učestalo koristi nacistički pozdrav kao priziv u svojoj pjesmi, to je temeljni razlog”.

“Tekstovi su impregnirani nacionalističkom mistikom koja je po mojem mišljenju zapravo poganska”, nastavio je, razgovarajući s novinarom katoličke televizije Laudato.

Kao proučavatelj kulture, rekao je, više voli gledište po kojemu se “prava ideologija vidi u stilu, a ne u tekstu”.

Ono što mu je posebno zanimljivo kod Thompsona jest, tvrdi Pavičić, što je “po svojem muzičkom idiomu najjugoslavenskiji glazbenik koji postoji”, pa mu je zato “na paradoksalan način drago da Thompsonova muzika postoji, jer pokazuje da postjugoslavenski nacionalizmi izviru iz istog jugoslavenskog supstrata”.

Priznajući da je opći društveni kontekst ranih 1990-ih bio ratni, Pavičić je ustanovio kako su mu zapravo i najsimpatičnije Thompsonove pjesme iz tih godina, a ne one “kolonijalne i molećive” kao “Stop the War in Croatia”.

Kao problem koji se javlja kasnije Pavičić je istaknuo “konstrukciju ideološke mistike koja se pojavljuje u kasnijim pjesmama, paravjersko djelovanje s mačem kao u kralja Arthura te neukusno korištenje benediktinskih oznaka”.

Bujanec: Zaustavljanjem Thompsona žele spriječiti hrvatsko zajedništvo

Završni gost Božanstvene komedije bio je urednik i voditelj emisije Bujica Velimir Bujanec.

Na početku priloga, Bujanec se osvrnuo na Thompsonov nedavni koncert na Šalati i novinare jednog portala koji su “obrijali svoje neuredne brade, istuširali se i okupali” i došli u ono za što su mislili da je VIP loža. Napisali su da tamo nisu vidjeli nikakve poznate osobe.

No očito su, nastavio je Bujanec, pogriješili mjesto, jer u toj svojoj VIP loži vidjeli ni Joea Šimunića, ni Željka Glasnovića, ni Željku Markić, ni Brunu Esih,.

Govoreći o medijskom praćenju Thompsonovih nastupa, Bujanec je rekao kako su ti novinari o koncertu na Šalati izvijestili “kao da su vidjeli Crnu legiju na ulazu u Staljingrad, krvavih očiju i čeljusti kao u vampira iz Sumrak sage”, a zapravo je riječ o “tisućama mladih koji su tri sata pjevali s Thompsonom i nisu željeli da napusti pozornicu”.

Na voditeljev upit zašto se u medijima stalno vrti jedna te ista priča, Bujanec je ustvrdio da je to zato jer se želi spriječiti “hrvatsko zajedništvo koje demonstrira Marko Perković Thompson”.

“To dolazi iz medija i udruga plaćanih iz hrvatskog državnog proračuna”, nastavio je, “koji se nikad nisu pomirili s nastankom suvremene demokratske hrvatske države, i koji nikada Marku Perkoviću Thompsonu neće oprostiti devedesete”.

O Thompsonu možemo govoriti na dva načina

Osporavaju HOS-ov pozdrav s jednakim žarom kao i kunu ranih devedesetih godina, a nju je osobno odobrio dr. Franjo Tuđman, dodao je.

“Možemo o Thompsonu govoriti na dva načina”, nastavio je Bujanec. “O svjetonazoru koji promiče, ali i o najkvalitetnijoj produkcijskoj razini, od bine i razglasa do rasvjete. Odite na koncert Rammsteina i vidjet ćete produkciju možda i nižu od Thompsonove”, rekao je.

To iritira ljevičare, jer oni bi željeli da se ništa ne čuje i da kvaliteta bude loša, zaključuje Bujanec. “Hrvatima je teško oprostiti uspjeh, čak i unutar same ljevice”, dodao je.

“Ja kupim svaki Thompsonov koncert, ne skidam ga s interneta jer želim pokazati da ga cijenim”, rekao je voditelj Bujice. “Koncert na Šalati je bio komercijalan, a lijevi izvođači imaju firme koje otkupljuju ulaznice i onda ih dijele svojim zaposlenicima”.

Thompson je čovjek koji na hrvatskoj glazbenoj sceni najviše puni proračun, poentirao je.

Snimajući prilog u kafiću na Šalati, voditelj i Bujanec našalili su se kako sjede baš na crnim stolcima. “Nadam se da nećemo završiti u Pupovčevom biltenu i izvješću State Departmenta”, rekao je Bujanec.

‘Thompsonov poster vjerojatno gađaju strelicama’

Na pitanje koketira li Thompson ipak malo s ustaštvom, Bujanec je odgovorio: “Mislim da promovira pozitivne hrvatske vrijednosti iz Domovinskog rata 1990-ih, koji je temelj hrvatske države”.

“Riječ je o ljudima koje žalim jer su 1990. godine izgubili svoju državu, koja se zvala Jugoslavija, i sada moraju pronaći krivca. Vjerojatno doma imaju Thompsonov poster i gađaju ga strelicama”, našalio se.

Na pitanje zašto Thompson ne prizna da je pjevao pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara” ako je to doista istina, Bujanec je odvratio kako poznaje Thompsonov životni i profesionalni put, te kako je ta pjesma namontirana u emisiji Latinica, gdje je Denis Latin djelovao sukladno svojim političkim uvjerenjima, i pustio audio verziju za koju nikad nije dokazano da reproducira Markov glas. “Riječ je o podvali, što je on već i demantirao”, dodao je.

“Interesantno je kako je to problem, a nije problem kada ministri iz Milanovićeve bivše Vlade pjevaju ‘od Vinkovci do Pakraca nema više pravoslavca’, ili kada Stipe Mesić u Australiji pjeva ustaške pjesme, ili kada Drago Pilsel baca kamenje na sinagoge u Argentini. Ali zašto je njima to oprošteno? Ako izdaš Hrvatsku i primiš 30 srebrnjaka, sve ti je oprošteno, a ako ostaneš na hrvatskom putu onda ti ništa neće biti oprošteno”, rekao je Bujanec.

Mi smo svi žrtve onoga što Trump u svojim istupima zove “fake news”, istaknuo je.

“U Slunju sam bio svjedok kad je policajac procijenio da je na koncertu 50 000 ljudi, a kasnije se ispričao Thompsonu u backstageu, da su na nalog iz Karlovca morali objaviti da ih je bilo samo 15 000”, prisjetio se Bujanec.

Je li Hasanbegovićev poklon marcipanska ploča?

Ne želim opet uvaliti Bernardića kao s čestitkom za svadbu, rekao je Bujanec, “ali znam mnogo ljevičara i liberala koji vole Thompsonove pjesme. Glazba nema politički predznak”.

Na voditeljevo pitanje o tome kakv je Thompson osobno, Bujanec se prisjetio svoje nedavne svadbe.

Ustvrdio je da je to što mu je Thompson pjevao na svadbi možda i najveći dar njegovoj ženi, kojoj su dva strica poginula u Vukovaru, a borili su se s HOS-ovim pozdravom “Za dom spremni” i Thompsonovom pjesmom “Bojna Čavoglave”.

“I meni je to bio najljepši dar, uz ploču koju mi je poklonio dr. Zlatko Hasanbegović, iako neću reći je bila od marcipana ili nije”, našalio se.

Što se tiče Thompsonove osobnosti, Bujanec se prisjetio anegdote sa svojeg vjenčanja gdje su za istim stolom sjedili Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, Ivo Banac i njegova supruga Andrea Feldman, koja je često percipirana kao osoba liberalne orijentacije, i koja je ostala šokirana nakon što je upoznala Thompsona, ustvrdivši da on uopće nije onakav kakvim ga prikazuju lijevi mediji, nego topla osoba koja zrači ljudskom, domoljubnom i kršćanskom energijom.

Na pitanje o najdražoj pjesmi Bujanec je odgovorio da mu je to “Ljutu travu na ljutu ranu”, a na molbu da zapjeva je odgovorio:

“Ja se u životu mislim baviti samo novinarskim poslom, a to bi bila potpuna antireklama. I Dante bi se zgrozio kada bih zapjevao”, zaključio je, pokazujući na sliku Dantea Alighierija, maskote emisije.

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Đakić: Vučić je smiješan. Što on ima sa zakonom?

Objavljeno

na

Objavio

Kada se već činilo da će dugo očekivani Zakon o pravima hrvatskih branitelja, koji je ovih dana aklamacijom prihvaćen od svih političkih opcija u saborskom Odboru za veterane, biti naposljetku donesen konsenzsom i mirno, svoje primjedbe na zakon javno su iznijeli Milorad Pupovac i Aleksandar Vučić.

Ovaj potonji, srpski predsjednik, o Zakonu se referirao na marginama zasjedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku.

– U tom zakonu, u jednom članku govori se o agresiji Srbije i dijela stanovnika Hrvatske. Takva definicija i unošenje u zakone… to je za nas izuzetno teško – kazao je Vučić u izjavi za Radio televiziju Srbije (RTS).

Istodobno, Pupovac je o zakonu govorio za Radio Beograd. – Predloženi zakon za nas nije prihvatljiv jer se stvari koje su bile dio ratnih propagandi nastoje sada ozakoniti u pogledu odnosa prema Srbiji i u pogledu odnosa prema BiH i Crnoj Gori – naveo je Pupovac dodajući kako “ne može biti dobro da se Hrvatska neprestano vraća, održava i zaoštrava ratnu priču”.

Za Večernji list je najprije komentirao ministar branitelja Tomo Medved koji je kratko poručio kako su “odredbe novog zakona temeljene na Deklaraciji o Domovinskom ratu”. No novi prijedlog zakona kroz formulaciju “agresiju na RH izvršile su Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne postrojbe iz BiH uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH”, preciznije i šire imenuje sve agresore, s naglaskom na “veliki broj” Srba, dok Deklaracija ne spominje BiH te navodi oružanu pobunu tek “dijela srpskog pučanstva”, što je Pupovca i Vučića potaknulo na reakciju.

– Vučić je smiješan, što on ima sa Zakonom o hrvatskim braniteljima? Očito se boji naknade štete koju će Srbija prije ili kasnije morati platiti, koja se navodi u jednoj od pet pristupnih točaka Srbije u EU – kaže Josip Đakić (HDZ), predsjednik saborskog Odbora za ratne veterane.

– Što se tiče formulacije o “dijelu” ili “velikom dijelu” Srba koji su sudjelovali u agresiji i koja je za njih sporna, može se lako usporediti broj Srba koji je tada živio u Hrvatskoj i onaj koji se protiv nje borio. No činjenica je da je taj broj bio velik – kaže Đakić.

Član Odbora Zdravko Ronko (SDP) kaže pak kako podržava većinu članaka ovog zakona, no kako bi bilo točnije napisati da je dio srpske nacionalne manjine sudjelovao u agresiji, a ne “veliki broj” jer je dio Srba branio Hrvatsku.

Zastupnik Mosta Miro Bulj ima nedvosmislenu poruku za Vučića. – Je li broj bio velik ili nije, to Vučić najbolje zna, kao jedan od vođa pobune i pripadnik četničkih odreda. Bolje bi mu bilo da kaže gdje su naši nestali i da se bavi ratnom odštetom Hrvatskoj koja će ga koštati 40 milijardi eura. Sramota je da Vučić uopće komentira naš zakon, a da mu Pupovac suflira – zaključio je Miro Bulj. Dodao je i kako činjenica da su Srbi 90-ih okupirali trećinu Hrvatske dovoljno govori sama za sebe.

facebook komentari

Nastavi čitati