IN MEMORIAM – FRANJO TUĐMAN

3

Franjo Tuđman, rođen u Velikom Trgovišću 14. Svibnja 1922., a preminuo u Zagrebu, 10. Prosinca 1999.godine.

Bio je antifašist, general, povjesničar, nenadmašivi strateg i Prvi Predsjednik samostalne i suverene Republike Hrvatske. Živio je skromno, predan cilju, „na prvoj crti“ obrane hrvatstva i hrvatskih interesa, ostavivši nam u baštinu najveće djelo u povijesti Domovine. Samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Vječna mu Slava i Hvala!

Piše: Ilija Vincetić / Kamenjar.com

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao kule od karata, ruše se fasade „potemkinovih sela“ na kojima je bila sazdana bivša država. Većina političkih disidenata iz komunističkog perioda se ne snalaze u promijenjenim okolnostima, ne osjećaju potrebu vlastitog mijenjanja s promjenama koje je se događaju (mutatis mutandis), žive na krilima ranije stečenih „zasluga“, ističu ih u prvi plan, ne shvaćajući da ih to vodi u prošlost, da budućnost traži nova znanja, metode, oblike djelovanja, žrtve i viziju.

Ova grupacija, sastavljena uglavnom od intelektualaca, kojima je „Hrvatstvo“ primarno stvar konvencije a ne koncepcije, raspoređuje se u vrhove raznih, istina, deklarativno, „prohrvatskih“ stranaka, ali sa tendencijom međusobnog rivalstva koje će postupno prijeći i u neprijateljstvo, manjeg ili većeg intenziteta.

Većina lidera ovih više – manje beznačajnih stranaka, „nastradala“ je u „padu sa svog prevelikog ega“. Njihovi sljedbenici, na žalost, nastavljaju tim putem i „mrve“ domoljubnu političku opciju.

Zajednički nazivnik ovih snaga može se svesti na oporbu (više ili manje otvorenu, manje programsku programsku, a više osobnu), novom političkom lideru na čelu državotvornog pokreta, doktoru Franji tuđmanu.

Dr. Franjo Tuđman, jedini iz ove grupacije disidenata, shvatio je nužnost proaktivnog pristupa, uspio iskoračiti iz zagrljaja prošlosti i krenuti u smjeru političke emancipacije od „onoga što je bilo, ka onome što treba biti“.

Jedino je on shvatio da je „hrvatstvo“ ostvarivo samo ako je primarno „stvar koncepcije“ a tek onda konvencije,Shvatio je povijesnu prigodu. Prigodu koja se ukazala hrvatskom narodu nakon skoro devetstotina godina turbulentne povijesti. Stvoriti vlastitu, samostalnu i suverenu državu. Uloga Franje Tuđmana, jedinstvena je, nemjerljiva i odlučujuća u tom procesu. Činu stvaranja. Nastanku države.

Teze o „rigidnosti“, „autoritarnosti“, pa i „autokratskoj naravi“, navodnoj „introvertiranosti“ (po nekima i autizmu), „Tuđmanove“ suverenističke politike, bezobzirno širene od (bez izuzetka) svih (okupiranih) medija, svesrdno prihvaćene od strane tadašnje oporbe (u ranim ’90-im) predvođene HSLS-om a kasnije SDP-om, izravno su slabile međunarodni položaj i nanijele nemjerljive štete Republici Hrvatskoj, mladoj državi u fazi definiranja svog međunarodnog identiteta.

Doktor Franjo Tuđman, najveća je “pojava” na hrvatskoj povjesnici, od kada postoje pisani dokazi ili usmena predaja. Stožerna je figura sveukupnog života u periodu 1990. – 1999. Hrvatska je u Domovinskom obrambenom ratu “do nogu” porazila srpsku vojsku, i „miloševićevu“ agresivnu fašističku politiku, temeljenu na dobro osmišljenoj „memorandumskoj“ platformi, realno, respektabilnoj snazi JNA i mobilizacijskom potencijalu Srba u Srbiji, BiH i Hrvatskoj.

Objektivno gledano, u tom trenutku, odnos snaga je bio na strani Miloševića i njegovih sljedbenika, no u svakom planu se dogodi neka greška. Nisu ostavili mogućnost izbora žrtvi, (hrvatskom narodu) u kojemu su se probudili iskonski nagoni na razini borbe za goli opstanak, i, (slučajno ili ne) u samom početku se dogodilo nešto, što je relativiziralo sve miloševićeve prednosti.

Hrvatski narod je izabrao vođu. Je li to bio „kolektivni“ refleks, promišljeni čin određenih „snaga“ ili se umiješala „providnost“ (možda od svega po malo) tek, razlika između „vođe“ i „vožda“ je bila ta koja je „prevalila kamen“ preko brda. „Vožd“, histerični egoman, „komunistički nacionalist“, skromnog obrazovanja, sa iskustvom partijskog aparatčika i bankovnog službenika, na krilima velikosrpske mitomanije, opijen neviđenom kolektivnom histerijom srpskog naroda, nepromišljeno je krenuo u avanturu agresorskog rata, uz prethodne ponižavajuće ultimatume.

S druge strane, „Vođa“, istinski antifašist, umjereni (ali uvjereni) nacionalist, general (koji je naučio strateški razmišljati), erudit, odlučan i beskompromisan do rigidnosti, čovjek koji se cijeli život pripremao za tu ulogu, doživio je svojih „pet minuta“ u dugoj (osamstodevedesetogodišnjoj) povjesnici hrvatskog naroda i države. I iskoristio je svoju prigodu.

Dogodio se vojni sukob „Davida i Golijata“, sukob „blistavog stratega“, sa vojskom u nastajanju i „jako dobrog taktičara“ sa respektabilnom vojnom silom. Ishod nam je poznat. A što je vojska bez vojskovođe. To smo imali prigodu vidjeti nakon odlaska dr. Tuđmana sa životne i političke pozornice.

Dr. Franjo Tuđman, prerano je (ne samo u biološkom, nego i u političkom pogledu) „otišao“ sa pozornice, u trenutku potpunoga vojnoga i političkog poraza „miloševićeve politike“ ali (nažalost) ne i velikosrpske ekspanzionističke ideje i hegemonističke politike. I što je još gore, neprovedene lustracije, za koji mu zla vremena nisu dala prigode.

„Je li strateški genij doktora Franje Tuđmana bio dovoljan za dugoročno stabilnu i jaku Republiku Hrvatsku? Najnoviji događaji govore da nije.

Franjo Tuđman je bio državnik, strateg, ali i čovjek koji je „u glavi“ imao cjelovitu koncepciju projekta stvaranja Republike Hrvatske. Sve što mu je trebalo su prave, istinite informacije i iskreni suradnici koji ga neće lagati, i on je na temelju toga mogao donositi ispravne odluke. Danas bi nedostatak takve osobe na čelu države, (iako ima ljudi sposobnih integralno promatrati problem, derivirati podatke,…sublimirati zamisli u doktrinu) trebalo nadomjestiti vrlo dobro izbalansiranom sigurnosnom doktrinom, osigurati nužnu (kritičnu) masu političke volje, na čelo provedbenog procesa postaviti pouzdane ljude koji znaju razmišljati na strateškoj razini, a procesom upravljati inkorporiranjem „nositelja strateške ideje“, na svim provedbenim (i planskim) razinama.

U tijeku je poodmakli proces disolucije mlade Hrvatske države. Njenih vitalnih funkcija. Narodu opet nedostaje vođa. Čovjek koji će relativizirati razlike koje se mogu prepoznati na razini lojalnosti hrvatskoj državi i narodu. Dati im domoljubnu determinantu. Na žalost, Franje Tuđmana nema među nama. Ostaje nam njegovo životno djelo. Samostalna suverena Republika Hrvatska. Odgovornost za nju, njenu budućnost. Franji Tuđman nam je u naslijeđe ostavio i ogroman politički kapital. Ostavio nam je primjer da se znanjem i voljom, zajedništvom, mogu ostvariti i najnedostižniji ciljevi.

Što reći za kraj. Drznuh se progovoriti nešto o velikanu, napisah puno riječi, a osjećam kako se nisam ni dotaknuo najvećeg dijela onoga što bi našega istinskog velikana, jednog od najvećih Hrvata u povijesti, u najbitnijem, definiralo. Stoga, umjesto daljnjih pokušaja opisivanja, evo nekoliko citata iz govora doktora franje Tuđmana. Neka, veliki, neponovljivi, naš Frano, ponovno progovori.

Ovoga puta kroz svoja djela, o sebi!! “Možete mi evo, uzeti i slobodu, pa i život, ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog povijesti naroda kojemu pripadam. 14. kolovoza 1984. (III – 81. dan) – citat iz dnevnika pisanog u zatvoru “Velebnom pobjedom demokracije, koja je omogućila saziv i ovakav sastav Hrvatskoga sabora, stvorena je takva duhovna klima da gotovo zahtijeva svečarske velike riječi.

Međutim, prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja. Ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkog malodušja.” – citat iz govora u Hrvatskom Saboru 30. Svibnja 1990. “U ovom teškom trenutku i na povijesnoj prekretnici, pozivam vas, braćo i sestre da ispunite svoju svetu dužnost u obrani domovine.

Budimo složni u borbi za slobodu naše hrvatske zemlje, našega mora i neba nad jedinom i vječnom nam Hrvatskom”. – citat iz „Poziva na obranu“, 05. Listopada 1991.godine. “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude”. (…) “Draga hrvatska braćo i sestre, imamo na čemu graditi svoju povijest, imamo zašto biti povijesni i čuvajmo to što smo stvorili. Znajmo da je naša sudbina samo u našim rukama. Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!” – citat iz govora na trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu “Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.

Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.”

“Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku (……..) za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda. Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija. Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja.

Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom. Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini.” – citat iz govora u Zračnoj luci Zagreb 23. studenoga 1996. “Nisu nam za sva zla samo drugi krivi. Niti će nam u bilo kakvim okolnostima samo drugi krojiti sudbinu. I za sadašnje stanje svi na svoj način snosimo dio odgovornosti. A pogotovo za budućnost: svoju osobnu, svoga zvanja i svoga naroda“. – citat iz govor u Vukovaru 8. Linja 1997.godine. Nezahvalno je u ovakvim prigodama pisati o velikanima. Ja, eto, pokušah. U najboljoj namjeri. Ako sam nešto i propustio, naš prvi i do Kolinde Grabar Kitarović, jedini Predsjednik Lijepe naše, sigurno nije. Slijedeći ovih nekoliko citata, možemo ispraviti puno toga.

Neka je vječna Slava i bezgranično, zasluženo Hvala, našem pokojnom Predsjedniku. Neka mu dobri, pravedni Bog podari Pokoj Vječni i dostojno mjesto u Kraljevstvu nebeskom, a u sjećanje Hrvatskog naroda na svog Prvog i vječnog Predsjednika, neka ne izblijedi nikada.

I za kraj, veliko, iskreno i ljudsko HVALA!!

Ilija Vincetić/Kamenjar.com

facebook komentari

  • vladajuci

    Puno Vam hvala godsp. Vincetić, na ovim lijepim i poučnim riječima o našem Prvom hrvatskom predsjedniku. Neka mu dragi Bog podari vječni mir.

  • Sivooki

    “Što ostaje…? Ostaje narod…!”

  • milanU

    Svi povijestni velikani su imali svoje MENTORE. Tije je imao Staljina, Poglavnik dr. Ante Pavelić je imao Oca Domovine dra. Antu Starčevića. Prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman je imao za svojeg MENTORA Zadnjeg zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga. HOS-a Viteza Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA.

    Pažnja! Molim da se to zna i da se NEZABORAVI!