INA – Ili Rusima ili nikome?

1

Što se tiče Ine, donekle se mogu razumjeti američka nastojanja za blokiranjem ruskih energetskih interesa na ovim prostorima, ali Hrvatskoj za uzvrat nikakve zdrave alternative s američke strane nisu ponuđene. Senator Murphy samo je ponavljao već poznate fraze o potrebi dogovora između hrvatske i mađarske strane i sl…

Iako se već odavno zna da su i američka i ruska visoka politika itekako involvirane u hrvatsko-mađarski spor u svezi Ine (što predstavlja samo mali segment unutar njihove globalne borbe za nadzor energenata i njihovih dobavnih smjerova, ali i potvrđuje i ukazuje na geostrateški značaj Hrvatske u regiji srednje i jugoistočne Europe, a što naše političke elite nikada nisu znale ili željele iskoristiti za ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa većinom zbog svoje servilne i podaničke politike, op.a.), one ipak, sve do ovih dana, nikada svoj sukob po tom pitanju nisu javno pokazivale.

Tako je medijski prilično neopaženo (sve do momenta ruske javne reakcije) prošao posjet američkog senatora Chrisa Murphyja, predsjednika pododbora za Europu Odbora za vanjske poslove američkog Senata Hrvatskoj i njegovi razgovori s predsjednikom Josipovićem i predsjednikom Vlade Milanovićem. U tim razgovorima američki je senator iza zatvorenih vrata otvoreno inzistirao na sprječavanju prodaje hrvatskog paketa dionica Ine ruskoj državnoj energetskoj tvrtci Gazprom, ali i na kupovini američkih vojnih helikoptera BlackHawk, te otpis tj. prodaju postojećih ruskih Mi-8. Analitičarima je posve jasno kako se ovdje nije radilo o konstruktivnom dijalogu usmjerenom na iznalaženje kvalitetnih rješenja, u prvom redu za hrvatsku stranu o čijoj se kompaniji u konačnici radi, već o monologu i diktatu s pozicije sile, u kojemu je našim državnim dužnosnicima bila namijenjena ulogu statista i “kimača glavom”, a što su oni već toliko puta spremno činili svo vrijeme neslavnog obnašanja svojih mandata.

Na stranu sada hrvatsko savezništvo i članstvo u euro-atlanskim organizacijama koje nitko od nas niti ne dovodi u pitanje. Riječ je u prvom redu o tome što Hrvatska dobiva, a što gubi u takvim igrama u kojima sve normalne države u prvom redu moraju voditi interes o samima sebi, a minimum minimuma ispod kojega se ne može ići jest to da se barem ne napravi posao na vlastitu štetu, ako se već ništa više od toga ne može učiniti.

Inzistirati od Hrvatske, čije se gospodarstvo i financije nalaze na rubu provalije, da sada kupuje američke helikoptere i proda one ruske koji su još uvijek u dobrom stanju (iako se zna da ih nema tko kupiti, a sve da ih netko i hoće, dobivenim se novcem ne bi moglo ni približno pokriti troškove kupnje novih američkih, op.a.), predstavlja omalovažavanje jedne zemlje-saveznice i njenih građana koji ionako jedva spajaju kraj s krajem.

Što se tiče Ine, donekle se mogu razumjeti američka nastojanja za blokiranjem ruskih energetskih interesa na ovim prostorima, ali Hrvatskoj za uzvrat nikakve zdrave alternative s američke strane nisu ponuđene. Senator Murphy samo je ponavljao već poznate fraze o potrebi dogovora između hrvatske i mađarske strane i sl…

Ruski javni politički prosvjed iznenadio sve aktere

Igrokaz dviju velesila oko Ine ovih je dana prvi put napustio sferu tihe diplomacije i zatvorenih biznis krugova. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova po prvi je put javno, glasno i oštro prosvjedovalo protiv pritisaka SAD-a “na zemlje jugoistočne Europe, uključujući Hrvatsku…”, usmjerenog protiv ruske suradnje s tim državama po pitanju energetike i obrambene suradnje, te američkog pritiska na hrvatske vlasti u smislu da ne prodaju dionice Ine potencionalnim zainteresiranim ruskim kompanijama. To, prema ruskoj strani, osim političkog motiva, uključuje i element nepoštene konkurencije. Takav otvoreni i oštar stav ruskih vlasti iznenadio je i hrvatsku i američku stranu i prvi put dokazao kakve se zakulisne bitke vode oko ovog, za Hrvatsku i njen suverenitet najvažnijeg pitanja – budućnosti Ine.

Nakon oštre ruske reakcije, javnosti se bio prisiljen obratiti i američki senator Murphy koji je u Zagrebu lobirao na zahtijev Washingtona i koji je izjavio: “Mislili smo da bi bila dobra ideja da svratim i sastanem se s premijerom i predsjednikom kako bi ponovio važnost tog pitanja”.
Dakle, donedavni tihi američko-ruski rat oko Ine i MOL-a prešao je u fazu njihove javne konfrontacije, poprimivši tako obilježja otvorenog političkog sukoba dviju velesila po svim ključnim problemima suvremenog svijeta. On će nedvojbeno imati reperkusije po političke odnose u čitavoj regiji, kao jedinom dijelu EU-a i njegovih potencionalnih članica, u kojoj se direktno sučeljavaju energetski interesi i SAD-a i Rusije.

Ključni elementi za budućnost Ine

Važno je istaknuti kako tragična saga oko Ine i njene sudbine ima nekoliko ključnih elemenata:
Prvi i najvažniji je nemogućnost dogovora dvaju strateških partnera glede zajedničkog određivanja strateške razvojne politike i uloge Ine na širem regionalnom prostoru, čak i u bližem, a kamoli srednjoročnom razdoblju. Hrvatska, kada se je već prethodno olako odrekla stupa svoje državnosti i energetske neovisnosti kroz prodaju svoje ugledne naftne kompanije, sada može jedino inzistirati na poštivanju i pridržavanju obveza proizišlih iz potpisanih ugovora s MOL-om, na što ima puno pravo.

Mađarska strana, u drastično promijenjenim tržišnim uvjetima i turbulentnim energetskim previranjima u odnosu na one od prije pet i deset godina, u ispunjavanju svih svojih ugovornih obveza više ne vidi vlastiti ekonomski interes, ali umjesto da izlaz iz takvog stanja traži u zajedništvu s hrvatskom stranom, MOL radije pribjegava soliranju i marginaliziranju hrvatskih članova Uprave.
Drugi ključan element je mogućnost MOL-ove prodaje suvlasničkog udjela u Ini. Pošto s hrvatskom stranom ne uspijeva iskomunicirati svoju viziju daljnjeg razvoja kompanije, a koja bi značila odustajanje od nekih ključnih točaka iz slova ugovora, poput modernizacije dviju naših rafinerija, odnosno nastojanja za gašenjem rafinerije u Sisku, a vjerojatno dugoročno i one u Rijeci (što je za Hrvatsku, naravno, potpuno neprihvatljivo), Mađari prijete prodajom svog vlasničkog udjela.

Na to imaju zakonsko pravo, ali uz uvjet da cijena bude izbalansirana i zasnovana na tržišnom realitetu, a ne bazirana na elementu osvete i pakosti prema svom hrvatskom strateškom partneru, ma koliko on bio nevjerodostojan kroz političare tipa Linića, Sanadera, Čačića, Vrdoljaka i njima sličnima. Jer, Mađari moraju percipirati i to da se ni njihovi pojedinci, počevši od samog čelnika MOL-a Zoltana Hernadija, nisu baš iskazali i to ne samo u moralnom smislu (slučaj mita i ex premijera Sanadera, op.a.).

Treći ključni element je pitanje hoće li uopće netko kupiti MOL-ove dionice, ukoliko ih stavi u prodaju. Prilično se olako barata s informacijom kako je u tom slučaju dionice odmah spreman kupiti Gazprom. Nedvojbeno je da ta kompanija u tome ima svoj interes što dokazuje i navedena reakcija ruskog MVP-a, ali je također jasno kako Rusi ne žele kupiti Inine dionice od Mađara bez suglasnosti hrvatske strane koja bi im, u slučaju odbijanja prodaje dijela svojih dionica, predstavljala kočnicu i opasnost u njihovim investicijskim i razvojnim planovima. Ako kao investitor ulaziš u neku zemlju i još u tako važan sektor kakav je energetika, ključan moment za uspjeh je potpora njenih državnih vlasti, ili barem “nepodmetanje nogu” birokratskog aparata pod njihovim nadzorom.

Ovdje je nužno primjetiti kako Gazprom može kupiti MOL-ove dionice, a onda se na burzi domoći još oko 5 posto dionica te u potpunosti učvrstiti vlasništvo nad Inom. Ali, Gazprom tako ne radi jer ne želi iscrpljivati svoje snage na sukob s domicilnim vlastima. Gazprom k tome, osim primarne energetske djelatnosti, za razliku od drugih svjetskih kompanija koje posluju isključivo po tržišnim načelima te se vode logikom profita, ima još i ulogu promotora, svojevrsnog PR-a ruske državne politike. Kao takav on se ne rukovodi isključivo krutim biznis i juridističkim regulama u ostvarivanju svojih prava, kakva bi mogao steći na već opisani način kroz kupovinu isključivo MOL-ovog portfelja Ininih dionica.

Zadnji ključni moment je američka pozicija i njen aktualni globalni politički i gospodarski sukob s Rusijom. Amerikanci već duže vrijeme tiho pritišću Budimpeštu da iziđe iz projekta Južni tok, a isto tako i da ne dopusti prodaju MOL-ovih dionica Ine Rusima. Premijer Viktor Orban vodi promađarsku politiku koja se, prije svega, ogleda u ne savijanju koljena pred Bruxellesom kada su u pitanju po njegovu zemlju štetni financijski i gospodarski aranžmani i regule, kao i ideje ideološke liberalne revolucije.

Iako Orban ne dovodi u pitanje mađarsku poziciju u euroatlantskim integracijskim savezima (prihvatio je i uvođenje sankcija Rusiji glede ukrajinske krize, iako nevoljko, ali na isti način to su učinile i brojne druge članice Unije), on ne odustaje od onih projekata koji se tiču najefikasnijeg rješavanja energetskih problema svoje zemlje, čak i ako su u suprotnosti sa službenim stavovima Bruxellesa. U tome je Orban izabrao smjer prema Moskvi i to više nitko u Mađarskoj niti ne krije. Stoga će i u tom kontekstu nama biti itekako zanimljivo pratiti daljnji razvoj događaja oko MOL-a.

Amerikanci mogu ‘ići niz dlaku’ Mađarima na štetu Hrvatske

Nedvojbeno je kako će zbog takve tvrde mađarske politike Amerikanci nastojati njima ići “u susret” kada je u pitanju rasplet s hrvatskom stranom. Upravo zato bi i hrvatska Vlada morala prestati kimati glavom raznim američkim nižerazrednim birokratima i reći otvoreno, zašto ne i to – prodat ćemo i mi svoj udio Rusima ukoliko nam ne dadete nešto opipljivo i korisno po hrvatske nacionalne interese, osim pustih fraza i praznih obećanja, kako je to do sada bila redovita praksa.

Dovedite nam Shell, BP, ExxonMobil…, neka oni kupe dionice Ine i od nje naprave snažnu regionalnu kompaniju. A ukoliko to ne želite, bilo bi fer da nas pustite da sami štitimo svoje interese! No, je li moguće takav čvrsti stav očekivati od ljudi koji hrvatsku državu nisu niti željeli, ili od onih drugih, koji su je željeli ali primarno zato da mogu napuniti svoje džepove?

Zašto sve ovo kažem? Jednostavno zato što smo se u proteklih 20-ak godina naslušali i lijepih riječi i idejnih investicija naših zapadnih saveznika koje su u pravilu ostajale samo ono što im i sama riječ kaže – ideje, a naša pokornička državna politika je na sve pristajala dok nam je zemlja sve više i više tonula u bezdan očaja.

Potvrdit ću to sljedećim primjerom kojeg smo već ranije u ovom tjedniku spomenuli govoreći o mađarsko-srpskom političkom i gospodarskom zbližavanju na račun hrvatske političke gluposti.

Dakle, prije osam godina, za vrijeme Sanaderova posjeta SAD-u, američki ministar Bodman iskazao je podršku velikim energetskim projektima u Hrvatskoj kao što je dio naftovoda Constanza-Trst i izgradnja terminala za ukapljeni plin LNG u Omišlju na Krku. Bodman je ocijenio kako je Hrvatska na raskrižju energetskih puteva, te podržao politiku Vlade da se Hrvatskoj osigura više energetskih pravaca za opskrbu naftom i plinom. Razgovaralo se i o prijenosu američkih iskustava u energetici, pružanju pomoći, te o novim projektima za iskorištavanje obnovljivih izvora energije u SAD itd.

Danas, nakon gotovo jednog desetljeća vidimo kako navedeni naftovod koji je trebao poslužiti kao brana ruskim energetskim interesima, od tada više nitko nije ni spomenuo, niti će se on ikada graditi. Također ni od LNG terminala na Krku nema ništa. On čak nije niti ucrtan kao projekt u svjetske energetske planove gradnje LNG terminala u narednih 20 godina. On je dalek i nesiguran kao i hrvatska energetska neovisnost, zahvaljujući našim mlakim državnim poslušnicima, podanicima i izdajicama.

Naše političare-poslušnike bih zamolio da pitaju američke partnere o čemu se tu zapravo radi i što oni žele od Hrvatske? Neka zamole te trećerazredne birokrate koji krstare Hrvatskom i neka im kažu: dajte uložite već jednom u Hrvatsku, barem jedan jedini dolar, bilo u energetski sektor, bilo u industriju, da se mi Hrvati uvjerimo u vaše dobre namjere prema našoj zemlji koja pokornički odustaje od svega njoj ponuđenog u ime dokazivanja svoje lojalnosti i savezništva u nedogled. Ali, očekivati takav državnički stav od jednog Josipovića, Milanovića, a sutra od Karamarka, potpuno je – iluzorno.

Sudbina Ine kao stožerne hrvatske kompanije sve je crnja

Najcrnji, ali na žalost po Hrvatsku i najrealniji scenarij bio bi onaj da Hrvatska ne može naći kvalitetnog strateškog investitora, ili partnera, kako god hoćete, za kupovinu i ozbiljan razvoj Ine, te ostanak u prislinom braku iz nužde s mađarskim Molom. Od snažnih zapadnih energetskih igrača, za Inu nitko nije zainteresiran. S druge pak strane, neovisno o Orbanovoj nedvojbeno suverenističkoj državnoj politici, teško je vjerovati kako će se Mađari usuditi suprotstaviti SAD-u i prodati Gazpromu svoje dionice, a još se manje to može očekivati od hrvatskih vlasti.

Međutim drugoga kupca takve veličine i snage, koji bi Inu mogao vratiti na pozicije stare slave i utjecaja u ovom djelu Europe, u današnjim uvjetima svjetske ekonomske krize -. naprosto nema. Nije ga bilo ni onda kada se o krizi još nije ni govorilo. Bilo kakav formalni ulazak u Inu nekog beznačajnog igrača u svijetu energetike, ne bi donio ništa novog u odnosu na sadašnju Ininu situaciju, a još bi joj manje osigurao konkurentnost na domaćem i regionalnom tržištu. Stoga sve upućuje na nastavak jalove suradnje hrvatske države s MOL-om, uz permanantnu opasnost da MOL. uz američku pomoć (iz navedenih geopolitičkih razloga), hrvatskoj strani u konačnici nametne svoje razvojne planove i interese kao nama prihvatljive, svodeći Inu na trgovca energentima drugih proizvođača i dobavljača, što bi bila smrtna presuda za hrvatski državni suverenitet uopće.

Dakle, kako stvari sada stoje, Ina će postati ili ruska i snažna ili će ostati – ničiija i nejaka. Idealna varijanta prema kojoj bismo kupnjom MOL-ovih dionica ponovno sami mogli zagospodariti Inom i vratiti kompaniji nekadašnji ugled i sjaj, već je odbačena kao nerealna zbog golemog financijskog opterećenja kroz zaduživanje koje hrvatska država ne bi mogla izdržati.

Drugim riječima, trećeg puta u današnjim uvjetima nema, a hrvatski nacionalni stratezi trebaju što žurnije odlučiti koja je varijanta za Hrvatsku najprihvatljivija, jer odugovlačenje i povlačenje po sudskim arbitražama samo obezvrijeđuje vrijednost kompanije što se već ogleda na njenim burzovnim kotacijama.

Autor: Zoran Meter/dnevno.hr

facebook komentari