Ina je bila sjedište Udbe SRH!

    8

    ZAGREB – Josip Perković ili jest osnovano sumnjiv da je poticatelj ubojstva Stjepana Đurekovića ili to nije. To treba utvrditi njemački sud koji je stvarno i mjesno nadležan jer se to ubojstvo dogodilo u Njemačkoj. Josip Perković svakako jest, kao visoki dužnosnik Udbe, u djelokrugu svoga posla bio upoznat s mnogim ubojstvima izvan Jugoslavije. Josip Perković jest zaslužan za nastanak Republike Hrvatske. Josip Perković samo je jedan čovjek. Josip Perković je u mirovini. Pa zašto onda takva buka?

    Zašto donošenje posebnog zakona, zašto posredovanje Ante Nobila i zašto on odmah brani Udbu i SFRJ i cijeli komunizam, a optužuje njemačku državu u cjelini (kao tobožnju zaštitnicu terorizma) i njemačko pravosuđe?

    Nasuprot nama Nobilo i Zoran Milanović u bijegu od istine prijete King Kongom čineći providne erističke podvale: “diversio attentionis, mutatio elenchi” i rekriminaciju. Suočeni s očitošću svoje protunarodnosti, oni, dakle, mijenjaju temu i napadaju istinu. Ako je tema doista bila Perković, moglo se i o njoj raspraviti. N, oni, znajući da je Perković osnovano sumnjiv, a bojeći se da Perković ne progovori, govore o sasvim desetim temama, pa čak i o tome da oni što traže pravdu i zakonitost zapravo svađaju Hrvate.

    Objektivno, tko tako istupa u svoju obranu, priznaje da je kriv. Kao iskusan član SKJ Nobilo automatski ne samo što ismijava cijelo njemačko pravosuđe nego ga osuđuje i za proustašku politiku, premda zbog svoje neukosti ne zna navesti kojih terorističkih organizacija rad Njemačka nije nikad zabranila. Njemačka presuda Višeg zemaljskog suda u Münchenu od 16. srpnja 2008. godine Udbinu agentu Pratesu u odjeljku A/II. govori o “organizaciji aktivne nenasilne hrvatske emigracije u Saveznoj Republici Njemačkoj 1983. godine”.

    Tu, dakle, samo Udba, dakle i Nobilo, mogu vidjeti terorizam i nekakvu njemačku proustašku zavjeru koja tobože seže do danas i ogleda se u presudi kojom je Prates oglašen krivim za ubojstvo i osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Nobilo i Zoran Milanović o Nijemcu i danas razmišljaju kao o Švabi-okupatoru kojemu treba pucati u leđa, skrivajući strahote i masovnost komunističkih zlodjela nad Hrvatima i mnogim drugim mirnim ljudima.
    [dropcap] B[/dropcap]udući da Anto Nobilo očito drži da je Njemačka morala zabraniti i rad organizacija što su se zalagale za raspad Jugoslavije, što nikako nije ni mogla ni smjela zabraniti, ne bih se čudio da on u terorističke organizacije trpa i Katoličku Crkvu, koju on i, kao po njegovu nalogu, Milanović jako mrze. No, o Crkvinu zalaganju za pravdu i zakon rabiti izraz križarski pohod doista je bedastoća koja vapi u nebo!

    Ukratko, terorizam nije isto što i djelatnost protiv koje države, ali to jest u umu i rječniku ljudi koji su bili i ostali komunisti i udbaši i koji su ubijali mirne disidente ili protivnike svoje vlasti. Anto Nobilo ide tako daleko da ubijenog Đurekovića optužuje za izdaju Ininih tajni Nijemcima. A tajni nikakvih nije bilo! Ina je bila sjedište Udbe SRH. Po Nobilovim tvrdnjama kriv je ubijeni, a ubojica je junak! Nobilo dalje tvrdi da Njemačka ima cijeli arhiv hrvatskih obavještajnih službi, a skriva da ju je rasprodao Stjepan Mesić.

    Kao prvo, Republici Hrvatskoj nije u interesu suditi za kazneno djelo svoga državljanina koje je počinjeno u SAD-u ili Njemačkoj. Tim je, naime, kaznenim djelom prekršeno pravo te države. Drugo, vidjeli smo i u kaznenom postupku koji je vođen protiv doktora Andrije Artukovića: SAD nije odbio izručiti dr. Andriju Artukovića za djela za koja je stekao dojam da će mu se suditi čestito i pošteno i da postoji osnovana sumnja da ih je počinio u Jugoslaviji. Druga je tema to što je Udba krivotvorila dokaze i svjedočanstva o tim kaznenim djelima pa je poučila za lažni iskaz svjedoka Bajru Avdića.

    Nismo banda razbojnika

    Treće, svaka država ima pravo i dužnost na svome području osigurati provedbu svojih zakona. Nije, dakle, prirodno da država postupa kao banda razbojnika uroćena protiv cijelog svijeta pa i protiv međudržavnih ugovora koje je sama potpisala. To može biti prirodno jedino udbaškom i komunističkom duhu koji je u inozemstvu ubijao disidente. Ono što je tužno i tragično jest to da Nobilo nema pojma o državnome pravu i dužnosti.

    Načelo je: svaka država štiti svoju zakonitost na svome teritoriju i zraku iznad njega. Ona kažnjava i strance za kaznena djela počinjena na svome području. Čestita država nikad se ne će kolebati izručiti svoga sumnjivca za kazneno djelo počinjeno u inozemstvu jer nema interesa, kakav interes očito ima ova vlast, da štiti razbojnike.

    To koliko je Anto Nobilo politički protuhrvatski zainteresiran, jasno pokazuje njegova izjava da se suđenje Pratesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića vrlo „precizno pratilo”. Postavlja se pitanje, zašto bi se, ako Perković nije kriv, precizno pratilo kazneni postupak? Time Nobilo, dakle, priznaje krivnju svoga klijenta i pritom neosnovano vrijeđa njemačku državu i njemačko pravosuđe, čime sukobljava Hrvate i Nijemce.

    U tekstu objavljenom u Obzoru Večernjega lista Nobilo tvrdi da u SRH nije moglo biti dodatnih tajnih službi. On to dokazuje time što je šef Partije prema Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske automatski bio u Predsjedništvu SRH. To bi, po njemu, značilo da uža partijska vodstva nisu mogla imati svoje dojavne pa i likvidatorske supertajne službe

    Kaj god!

    Pa je li moguće da Anto Nobilo, zamjenik okružnoga javnog tužitelja Zagreba, ne zna za postojanje „Tajnoga službenog lista SFRJ”? Ako ne zna, poučimo ga: “Tajni službeni list” donosio se tajno i tiskalo ga se u svega desetak primjeraka po broju. Tako je najuži član obitelji Jakova Blaževića mogao podići kredit u dinarima vrijednosti više od milijuna tadašnjih njemačkih maraka, no bez devizne klauzule u doba kada je godišnja inflacija u SFRJ bila znatno više od 70 posto pa je galopirajuće rasla iako je podizanje takva kredita drugim građanima bilo nemoguće.

    Taj najuži član obitelji Jakova Blaževića došao je u banku, pokazao “tajni službeni list”, koji je tvrdio da je to moguće samo tri dana uz građevinsku dokumentaciju (tobože kao namjenski stambeni kredit). Banka je provjerila kod “drugova ispred Komiteta” i – isplatila mu novac. Taj najuži član obitelji Blažević je preko puta, u Narodnome restoranu, za taj novac kupio devize bez opasnosti jer su ondje, pored ostalih, švercali i “Organi bezbednosti SSNO” kojima, prema odredbama nekog drugog broja “Tajnog službenog lista SFRJ” redovita milicija nije ništa smjela.

    Nakon šest-sedam mjeseci Blažević je mjesečne rate isplaćivao u gomili jugodinara koja nije vrijedila više od 10-20 maraka. Da, postojale su u komunizmu, u SFRJ, i najtajnije službe. Postojale su službe koje su ubijale i one koje su pljačkale. Ja pouzdano znam da je Anto Nobilo morao s time biti upoznat pa moramo zaključiti da on jednostavno laže. Nobilo se odjednom divi pravosuđu u Republici Hrvatskoj i traži da Perkoviću sude ovdje njegovi. Pa to se moglo učiniti odavno, zar ne?

    Nobilo dalje tvrdi da je njemačka presuda Pratesu protuzakonita. Pri tome iznosi niz neistina, nelogičnosti i irelevantnosti. Pa potpuno je jasno da Prates nije mogao govoriti o fizičkoj likvidaciji Stjepana Đurekovića kada joj nije nazočio. No, on je jasno iskazao, a to je vidljivo i iz presude Višeg zemaljskog suda u Münchenu broj 6ST005/05 od 16. srpnja 2008. godine, da je Josip Perković bio zapovjednik i da je Perkoviću davao obavijesti i ključeve za mjesto likvidacije.

    Prvostupanjska presuda, koja je postala pravomoćna, Višeg zemaljskog suda u Münchenu u kaznenom predmetu protiv Pratesa vrlo temeljito utvrđuje pravno relevantne činjenice, razdvajajući ih od indicija. Predsjedavajući sudac Višeg zemaljskog suda u Münchenu prof. dr. Von Heintschel Heinegg Josipa Perkovića ne osuđuje, ali jasno upozorava da postoje dokazi, da postoje svjedoci o osnovanoj sumnji u krivnju Josipa Perkovića. I naravno, logički, da tome nije tako, zašto bi se Perković i Nobilo uzrujavali? Tek bi slijedilo novo suđenje.

    Anto Nobilo ima nakanu, a u svom tekstu to i čini, predbaciti Đurekovićevo ubojstvo jugoslavenskoj službi. No, posve je jasno da su i Prates i Perković radili za SDS SR Hrvatske. Tako gore citirana presuda u A/I utvrđuje dokazanim Pratesu “agenturno djelovanje optuženika za Hrvatsku službu sigurnosti SDS”. Upravo suprotno onome što tvrdi Nobilo, sud utvrđuje da je Prates nesporno bio službenik SDS SRH, dakle ne SDS SFRJ. I dalje je u dokaznom postupku utvrđeno da je Prates bio podređen Perkoviću. Time se potvrđuje da postoji osnovana sumnja da je Josip Perković zapovjedio Đurekovićevo ubojstvo.

    Istraga je provedena minuciozno i perfektno u skladu s mogućnostima zbog bojkota vlasti u Hrvatskoj. Prates je priznao slijed događaja i zanijekao da je znao da će se dogoditi ubojstvo. Nedvojbeno je naznačio Perkovića kao zapovjednika i vođu akcije ubojstva Stjepana Đurekovića.

    Citirana je presuda pravomoćna i konačna. Anto Nobilo napada gore navedenu presudu bez ikakvih razloga utemeljenih na pravu. Znajući da nema uporišta za osporavanje navedene presude, on izmišlja propuštanje dovođenja kao svjedoka komunista iz Hrvatske i to onih koji su davali glavne instrukcije Perkoviću. Posve je sigurno, da su te osobe bile ispitane kao svjedoci pred njemačkim sudom, ne bi govorili istinu. Istinito ne bi iskazivali kako bi zaštitili sebe, a nisu dužni ni iskazivati o činjenicama kojima bi sebe ili bliskog srodnika izvrgnuli kaznenom progonu.

    Zašto je Anto Nobilo navalio na njemačko pravosuđe i uzeo veličati ono u Hrvatskoj? Zato što bi se u Hrvatskoj za navedeno kazneno djelo navelo da je u zastari ili bi se pak provelo kontrolirano suđenje te bi se Perkovića oslobodilo da ne progovori o zločinima komunističke vlasti, kao i onih koji su činili kaznena djela, čiji su potomci danas involvirani u vlast u Hrvatskoj. U Njemačkoj kao pravno uređenoj zemlji nije moguće provesti “kontrolirano suđenje” kao što to priželjkuju Anto Nobilo i Zoran Milanović.

    U bazi je Partija služila Udbi, a na vrhu je Udba služila Partiji. Zato su prozirni, naivni i neuki pokušaji Anta Nobila prebaciti njemačkom sudu što nije pozvao i ispitao kao svjedoke ljude iz vrha SKH SRH s obzirom na to da su oni bili nalogodavci ne samo likvidacije Stjepana Đurekovića nego i drugih ubojstava izvan Jugoslavije. Već je prije toga Josip Broz dopustio dosta jaku Udbu Hrvatske, kao svoju djelomičnu zaštitu od Srba. Svoju zaštitu, a ne zaštitu hrvatskoga naroda. Zaštitu njegove SFRJ, a ne nikakve hrvatske slobode.

    Novinar hrvatskoga RTL-a jasno je gospođu Merkel pitao odustaje li od dolaska u Republiku Hrvatsku zbog Josipa Perkovića. Gospođa Angela Merkel na to je pitanje odbila odgovoriti i počela je govoriti o pretrpanosti svojega rasporeda. To se hrvatski kaže: “Imam ja i pametnijega posla.” Sve se to znalo i prije. Izgovor o izborima jasan je i zapravo znači: “Njemački mi narod ne bi oprostio posjet državi u kojoj se zakoni donose da se od progona spase ljudi što su ubijali druge po Njemačkoj.”

    Zamislite ženu koja svake subote ustaje u osam, plete do deset, zatim ode susjedi na kavu, a u dvanaest ode djetetu u bolnicu i zatim čuje da je susjeda ogovara i da je pri tome okrada. Kada u deset i trideset te subote susjeda nazove zašto već jednom ne stigne na kavu, ona će odgovoriti da ima pretrpan dnevni red. Zapravo, ona će plesti sat vremena dulje i provest će sat vremena dulje sa svojim djetetom u bolnici. To je ono “imam ja i pametnijeg posla”.

    U naručju Angele Merkel

    Zoran Milanović u Bruxellesu baca se u naručje staroj gospođi namjestivši prije toga kameru da ga snimi. Gospođa Merkel javno je uvrijedila ovu protuhrvatsku vlast (opravdano!!!). A ovi koji obnašaju vlast u Republici Hrvatskoj tvrde da ih Angela Merkel voli (sic!). U javnom istupu na TV-u Anto Nobilo izjavio je da su pripadnici Udbe (SDS) 1989. godine došli njemu, tada zamjeniku okružnog javnog tužitelja, s prijedlogom da se uhiti Franju Tuđmana i društvo iz HDZ-a. Kaže da je on to odbio i da su se oni povukli. Iz toga je više nego vidljivo da su neki partijski dužnosnici bili iznad srednjih djelatnika službe državne sigurnosti.

    Ovih je dana Anto Nobilo izvalio strašnu laž i providnu glupost da je “Lex Perković” namijenjen zaštiti hrvatskih boraca jer bi se oni bez nje mogli naći na udaru koga iz Londona, tko bi ih mogao pravno progoniti. Pa neka, neka ih se izvrgne kaznenom progonu za kaznena djela počinjena u Engleskoj. Naš se rat odvijao ovdje i Nijemci Perkovića ne traže iz sumnje u zločine u tome hrvatskome ratu, oslobodilačkom od Nobilove Partije, nego ga gone za zločine počinjene u Njemačkoj protiv hrvatskog naroda, a za tu partiju.

    Anto Nobilo je, dakle, i sebe, i Perkovića, i “Lex Perković” lažno prikazao zaštitnicima Hrvata i pritom pokušao prevariti gledatelje TV-a i čitatelje tiska tvrdeći da je isto ako Njemačka zatraži progon osumnjičenih za kazneno djelo u Njemačkoj i ako netko u Londonu zatraži progon Hrvata osumnjičenih za kazneno djelo u Hrvatskoj.

    Međutim, nebitno je što govori Nobilo, ono što je bitno jest to da je sutradan cijeli SDP na čelu sa Zoranom Milanovićem i dobrim dijelom tiska ponovio tu providnu laž. Nije, dakle, ovdje riječ prvenstveno o Perkoviću, već je riječ o komunizmu kroz vrijeme i područje.

    Ozna sve dozna! Ozna će bez suda poubijati najmanje pola milijuna Hrvata i stotine tisuće pripadnika drugih naroda. Ozna će u tome zapovijedati KNOJ-u, koji će počiniti glavninu titovskih likvidacija. Godine 1946. osniva se od Ozninih kadrova Udba (zapravo Uprava državne bezbednosti), sa zadaćom objediniti sve tajne državne radnje. 1960-ih godina Josip Broz gledao je tajne službe razjediniti, da se ne mogu sve ustremiti na njega. Na čelu svih tih službi bio je Josip Broz Tito.

    Sjedište financijske moći Udbe Hrvatske bile su Ina i Astra sa svojim podružnicama diljem Europe, a naročito u Milanu i Zürichu. Eto zato Josip Perković ne može biti ekskulpiran ni zbog svojih zasluga za Republiku Hrvatsku pa ni ako je bio suradnik predsjedniku dr. Franji Tuđmanu ili pak Gojku Šušku.

    S poštovanjem,
    Željko Olujić

    JAVNO.ba

    facebook komentari

    • kvot

      Opet paranoja od UDBE i komunizma!
      Daj se više odlučite,
      jeste li bili antifašisti ili Hitlerovi saveznici!?

      Ne možete posjećivati Bleiburg i Moskvu,
      tvrdeći da ste bili oba puta pobjednici.
      Doduše sposobni ste vi za te laži.

      Sjetim se vašeg predsjednika Mesića i njegovih nobelovskih izjava.

      • Mariofil

        Nije paranoje! dugo smo bili UDBine žrtve,sad bi trebalo stvari istjerat na čistac

        • kvot

          Ako ste bili žrtve UDBA-a,
          onda se ne možete pohvaliti svojom antifašističkom ulogom u II sv. ratu.
          Ili možete?
          Šta ja znam, kod vas je sve moguće.

          Stric Marko Mesić komandant ustaške “vražije divizije” i Prve jugoslovenske brigade NOV-a.
          Nećak Stipe Mesić ustaški klipan i partizan,
          sve zavisi od datog trenutka i potrebe.

          Ma čudo ste od naroda.
          Da vas nema, trebalo bi vas izmisliti,
          da ima neko ko će Srbe ubijati.

          • Mariofil

            ako je tomu tako, zašto ste ‘udarili’ na jačega?

    • kvot

      Opet paranoja od UDBE i komunizma!
      Daj se više odlučite,
      jeste li bili antifašisti ili Hitlerovi saveznici!?

      Ne možete posjećivati Bleiburg i Moskvu,
      tvrdeći da ste bili oba puta pobjednici.
      Doduše sposobni ste vi za te laži.

      Sjetim se vašeg predsjednika Mesića i njegovih nobelovskih izjava.

      • Mariofil

        Nije paranoje! dugo smo bili UDBine žrtve,sad bi trebalo stvari istjerat na čistac

        • kvot

          Ako ste bili žrtve UDBA-a,
          onda se ne možete pohvaliti svojom antifašističkom ulogom u II sv. ratu.
          Ili možete?
          Šta ja znam, kod vas je sve moguće.

          Stric Marko Mesić komandant ustaške “vražije divizije” i Prve jugoslovenske brigade NOV-a.
          Nećak Stipe Mesić ustaški klipan i partizan,
          sve zavisi od datog trenutka i potrebe.

          Ma čudo ste od naroda.
          Da vas nema, trebalo bi vas izmisliti,
          da ima neko ko će Srbe ubijati.

          • Mariofil

            ako je tomu tako, zašto ste ‘udarili’ na jačega?