Pratite nas

Gost Kolumne

Ina Vukić: Lustracija počinje u Australiji (?)

Objavljeno

na

“Sve ove godine dok su me napadali hrvatski i antihrvatski partizani moje su dionice sve više i više išle gore,” izjavio je, pobjedničkim osmjehom, za ovaj članak u Sydneyu, Australija, gospodin Charles Billich, renomirani i diljem svijeta vrhunski cijanjeni slikar hrvatskog podrijetla, koji je donacijama svojih slikarskih radova u humanitrne svrhe za Hrvatsku te za naveliko spasonosni Hrvatski nacionalni fond tijekom Domovinskog rata mnogo doprinio i koji se “plaši ići u svoj rodni Lovran jer nikad se ne zna kako će oni njega opet opljačkati, krasti i ostaviti ga iza ugla.” Značajnu priču i detalje Billichevih portreta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u čast njene posjete Australiji nastavit ću kasnije u ovom članku.

Izrael i Irska su samo dvije među brojnim zemljama koje već godinama imaju ministarstvo za Dijasporu. Indija, kao i Hrvatska, jedna je od mnogih zemalja koje već godinama usmjeravaju veliku političku pozornost na svoju dijasporu kao jednog od glavnih čimbenika spašavanja alarmantno padajućeg gospodarstva. Kada je premijer Indije, Narendra Modi, 2014. godine pri službenoj državnoj posjeti Australiji posjetio Sydney organizirao se svečani i veliki skup dobrošlice u sydneyskom Olimpijskom parku, na stadionu u koji stane preko 80,000 tisuća ljudi – i bio je pun Indijaca koji žive u dijaspori; Modiju su iskreno bili dobrodošli svi. Kada je dr. Franjo Tuđman posjetio Sydney 1995. godine na Sportskom centru pri hrvatskom klubu Kralj Tomislav pozvalo se Hrvate i došlo ih je preko 20,000. Kada je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović došla u Sydney prije nekoliko dana unutar njezine službene posjete Australiji, bez obzira na velike mogućnosti australskih sigurnosnih službi da svojim građanima doseljenicima omoguće velike manifestacije na kojima će pozdraviti predsjednike ili premijere svojih prvih domovina, i bez obzira što se u ime predsjedničinog posjeta Australiji skupilo naizgled dovoljno novca (o čemu ću ovdje pisati) za moguće iznajmljivanje velikih dvorana ili stadiona gdje bi recimo Hrvati imali besplatan pristup, onih dvije i po tisuće što je moglo stati u dvorište jedne od sydneyskih hrvatskih crkava je sva hrvatska javnost što je dobila pristup časti svoje nazočnosti izraziti dobrošlicu predsjednici Hrvatske, a u Sydneyu i okolici živi preko 60,000 ljudi hrvatskog podrijetla i naklonosti prema Hrvatskoj!

Ova činjenica vezana uz organzaciju posjete Sydneyu predsjednice Grabar Kitarović boli i razočarava u ime hrvatske države i potrebno ju je prikazati u ime bolje budućnosti. Ova činjenica nikako ne ide u prilog svim pozivima na povratak u Hrvatsku koje je do sada i sama predsjednica izrazila, niti ih potkrepljuje. Svaka će  objektivna osoba reći da onaj ili ona u poziciji lidera postavlja standarde ponašanja i očekivanja od svojih akcija i po njima se suradnici ili savjetnici trebaju ponašati. Dakle, što se tiče sydneyske posjete predsjednice ili nije bilo tog obveznog standarda – da se otvori prostor da što više Hrvata i Hrvatica pozdrave predsjednicu i ona njih, ili je bilo takvog standarda ali oni koji su organizirali njezin nastup u hrvatskoj zajednici Sydneya nisu namjerno radili k ostvarenju tog standrada. Bilo je mjesta za samo par tisuća na javnom nastupu unutar velike hrvatske zajednice Sydneya, što ide u prilog činjenici da je preko 70% hrvatske zajednice ignorirano, a većina njih nije niti znala o njezinom dolasku jer su najave istog bile ograničene na uske i rekla-kazala kanale! A kada se taj jad i mučno stanje poveže s činjenicom da su organizatori posjete pomno birali ljude kojima će se ponuditi kupnja karata za svečane večere s presdjednicom i za krstarenje po sydneyskoj luci, itd., onda znamo da je dijaspora gubitnik, ali i Hrvatska.

Većina onih koji su se teško žrtvovali svojim dragovoljnim radom iz sydneyske dijaspore za slobodu i neovisnost Hrvatske tijekom devedestih bili su isključeni iz tih lista, a nečija imena čak i prekrižena jer, kako pouzdani izvori informacija govore, oni možda nisu poželjni ovoj novijoj ekipi što iz Hrvatske dolazi u Australiju okićena neprihvatljivom moću jer možda pripadaju onim skupinama koje u Hrvatskoj umanjuju i ruše važnost i doprinos Hrvatskoj hrvatskih branitelja. Da na toj pomno odabranoj listi za druženja s predsjednicom nije bio dosta veliki broj onih koji su u Australiju došli tijekom zadnjih desetak godina ili onih koji nisu bili ni blizu požtvovne potpore i rada za hrvatsku slobodu onda bi možda i ona prošla bez kritike. Kada je već Hrvatska i neovisna država onda je dužnost sviju nas inzistirati da se njezini predstavnici i njihov tim ponašaju državnički, što znači i poštivanje vlastite povijesti za uspostavu neovisne Hrvatske bez obzira na naklonost pojedinaca.

Glavni čovjek koji je u Sydneyu, a za pretpostaviti je i u drugim gradovima Australije, vodio organizaciju predsjedničine posjete bio je čovjek koji se predstavlja dijaspori kao veoma blizak predsjednici i na visokim funkcijama u Uredu predsjednice – Jozo Brkić, brat Milijana Brkića. To je čovjek koji je 1992. iz Hrvatske, koja je tada krvarila od srpske agresije, stigao u Sydney gdje se uz ostale poslove i bavio trgovinom na malo hrvatskih artikala,  gradnjom kuća kao i organizacijom glazbenih koncerata hrvatskih estradnih zvijezda da bi se nakon dosta godina, kada se već uspjelo iz Hrvatske razjediniti hrvatsku zajednicu dijaspore, pojavio i kao glasnogovornik skupine ljudi nazvane Ujedinjeni hrvatski klubovi australske države Novog južnog valesa i za vrijeme kampanja zadnjih Predsjedničkih izbora u Hrvatskoj se vratio u Hrvatsku.  Što je taj čovjek imao moć slaganja liste onih koji mogu kupiti kartu za svečane večere i druge evente s predsjednicom, moć skidanja s te liste imena određenih pojedinaca koje su predstavnici u Australiji ministarstva vanjskih poslova RH, prema povjerljivim izvorima, unvrstili na te liste, teško je objasniti osim time da je očito mehanizam nepotizma vezan uz političke podobnosti zahutao svoje motore. Mislila sam da je službena Hrvatska u ovih 27 godina samostalnosti i puta k demokraciji naučila kako se ponašati sa svojim narodom u ime države, i ostavila hirove pojedinaca. Ali, prevarila sam se. Predsjedničin posjet Sydney je više podijelio nego ujedinio hrvatsku zajednicu. Sav sjaj i svi široki osmjesi na fotografijama s predsjednicom u Sydneyu nikako ne mogu ublažiti veliko razočarenje u Hrvatsku što je kod mnogih organizacija njezine posjete stvorila.

A kada se ovo spoji s činjenicom da je Jozo Brkić, prema izjavama pouzdanih izvora, kucao na vrata pojedinih bogataša u Sydneyu te raznih hrvatskih klubova sakupljajući u tajnosti na brojne desetke tisuća dolara u ime predsjednice i njezinih aktivnosti po Sydneyu, a bila je u službenoj posjeti državi Ausraliji, onda je neizbježno zaključiti kako je ovakvo ponašanje neprimjereno i neprihvatljivo, i koje Hrvatska kao moderna država jednostavno ne može i ne smije dopustiti. Predsjednica je na vrijeme, prije polaska za Australiju iz Hrvatske, bila pismeno informirana o ovim doboko neprihvatljivim načinima djelatnosti sakupljanja novca bez ikakve transparentnosti, no prema pouzdanim izvorima nije reagirala odgovorom!

Što još više zabrinjava jest da se iz pouzdanih izvora, nakon što se poslalo pismo predsjednici o netransparentnom sakupljanju novaca u Australiji u ime njezine posjete, doznaje da se najdnom po Sydneyu počelo pričati kako se taj novac koji sakuplja u humanitarne svrhe. Dakle, počelo se prodavati još jednu maglu jer predsjednica, po mojem saznanju, nije nigdje objavila kojoj će karitativnoj udruzi u Hrvatskoj predati taj primljen novac, navodno bez davanja ikakve potvrde darovatelju o primitku, biti poklonjen tako da se javnosti može predočiti mogućnost praćenja sudbine tog novca. Tu naizgled nije bilo ispravnog sakupljanja novaca uz pokazivanje donatoru unaprijed dobivenih fiksnih i službenih predračuna koštanja krstarenja, npr.! Onda, kada se suočimo s izgledom da su Brkić i možda ostali povezani u organizaciji posjete skupljali taj novac bez da je ova država unaprijed izdala potrebne dozvole za takve aktivnosti suočimo se s tragičnom pojavom da su se najvjerojatnije u ime predsjedinice Hrvatske kršili zakoni o sakupljanju novca za humanitarne svrhe dok je uživala gostoprimstvo zemlje s kojom Hrvatska ima prijatejske odnose i koja je Hrvatima pružila utočište u bijegu iz komunizma i drugih nedaća Jugoslavije!

Da se ovako nešto dogodilo jednoj drugoj modernoj zemlji demokracije osobe koje u javnosti i u ime državnih predstavnika rade poput Joze Brkića i drugih organozatora predsjedničke posjete u Sydneyu nebi ni sekundu dulje uživale povjerenje države.

Reprezentativni dio hrvatske zajednice u Sydneyu nije imao pristupa predsjednici, to su imali samo podobni po kriterijima koji su čini se bili bogatsvo, politička podobnost i članstvo u upravnim odborima klubova i ponekih udruga! Činjenica je da preko 70% onih koji sačinjavaju zajednicu hrvatskog podrijetla u Sydneyu, u Australiji, i dalje ostaju ignorirani od strane predstavnika hrvatske države. Među njima su čak i najuspješniji profesionalci po “zapadnjačkim” kriterijima i veliki hrvatski rodoljubi i potrebno je ovo po neznam ni sama koji put isticati u nadi da će budućnost donijeti uzimanje u obzir istih za dobrobit Hrvatske. I tako goruća pitanja koja dolaze iz tihe većine hrvatske zajednice u Australiji i neće predsjednici biti prezentirana jer u stvari nije se ni oganzirala takva javna mogućnost u Sydneyu. S toga koristim ovu priliku i navesti ih ovdje, u ovom članku, u nadi da će polučiti akcije napretka hrvatske demokracije i njezinog poslovanja. A ta su pitanja koja su veoma vično i prije nekoliko dana postavljena na Facebook stranici udruge «Glas hrvatske dijaspore» iz Australije i ona su kako slijedi:

  1. Što je sa Ministarstvom useljeništva/dijaspore?
  2. Što je sa dopisnim glasovanjem i zašto se ne sprovodi u dijaspori obzirom da platforma već postoji npr. E-građani
  3. Što je sa novim izbornim zakonom, kako je moguće da je hrvatska dijaspora isključena iz političkog života RH i svedena na tri saborska          zastupnika.
  4. Zahtjev za ukidanjem socijalističko komunističke birokracije
  5. Vrlo upitan “Savijet za Hrvate izvan Domovine”. Tko su uopće ti ljudi, što su do sada napravili, što uopće rade?
  6. Zašto se još uvjek postavljaju ljudi u hrvatskoj diplomaciju koji su bili dio UDBE ili KOS-a
  7. Tko i na kakav način bira savjetnike predsjednice npr. prvi savjetnik je brat od Milijana Brkića, Jozo – koji su kriteriji?
  8. Kada će započeti dekomunizacija Hrvatske?

U svrhe prikazivanja neprihvatljivih načina rada organizacijskog tima predsjedničine posjete Sydneyu na koncu je ovog članka potrebno iznijeti kako duboka hrvatska domoljubnost, unatoč trnovitih puteva, ipak zablista onim pravim i poztivnim sjajem što ga australska dijaspora u većini toliko grčevito čuva. Naime, radi se ovdje o gospodinu Charlesu Billichu i njegovoj velikoj volji i materijalnim sredstvima s kojima je svojim vrhunskim slikarstvom velikodušno pristao zabilježiti posjetu Australiji predsjednice Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović. Rečeno mi je da su prije nekoliko mjeseci predstavnici ministarstva vanjskih poslova RH prišli gospodinu Billichu te zamolili izradu portreta predsjednice koju bi on njoj predao na svečanom prijemu u svojoj galeriji u blizini svjetski poznate zgrade Sydney Opera House. Sve je išlo po dogovorenom planu i Billich je izradio dva portreta darivajuće tome svoje resurse i dragocijeno vrijeme. Onda je otišao u Hollywood, Los Angeles, sa svojom suprugom Christom kako bi bili prisutni na snimanju filma koji se tamo ovih dana snima o njima. Kako bi bio u Sydneyu u Subotu 12. kolovoza 2017., kada je svečani prijem s predsjednicom bio dogovoren u Billich galeriji, Charles je prekinuo sa svojim obvezama u Los Angelesu i avionom iz Los Angelesa poletio za Sydney, neznajući da je dojavljeno kako se njegov prijem i predaja portreta predsjednici bez objašnjenja poništava, i stigao u Sydney u Petak navečer, a njegova supruga je isto tako idućeg jutra stigla u Sydney. Doznajem tako iz pouzdanih izvora da je Jozo Brkić osobno prekrižio ime Charlesa Billicha s liste uzvanika na prijeme s predsjednicom te svečanu predaju već gotovotih portreta. Očita nesuglasnost između ministarstva vanjskih poslova RH i Ureda predsjednice u ovom važnom slučaju naveliko zabrinjava. Ipak, gotovo kao u panici, zbog ovog neprihvatljivog ponašanja, Charles Billich je zahvaljujući pažnji osobe iz australske hrvatske zajednice odveden u Nedjelju 13. kolovoza na ručak sa Jakovom Kitarović te na večer bio na krstarenju sydneyskom lukom gdje je bila i predsjednica. Ali gotovi portreti predsjednice nečijom odlukom bivaju odbijeni pa je Charles Billich u svojoj dobroti prema Hrvatskoj odlučio staviti portret na prodaju u korist Humanitarne zaklade za djecu Hrvatske, koja je bila bliska srcu pokojnog dr. Franje Tuđmana, i tako pomoći akcijama za pomoć djeci palih u Domovinskom ratu hrvatskih branitelja.

Ina Vukić, Sydney, 14.08.2017.

Stavovi izneseni u tekstu su osobni stavovi autorice, uredništvo portala se ne mora nužno slagati s istim!

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Slijedi li uhićenje Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Objavio

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Ovo je tekst koji sam prije mjesec dana objavio u tjedniku “Novi magazin”.

U međuvremenu je pitanje iz naslova postalo najavom očitoga. To je sada glavni kontekst koji definira i galvanizira sve događaje na hrvatskoj političkoj sceni. Odvjetnički je tim Ivice Todorića, kako se čini, putem njegovog novopokrenutog bloga, već počeo slagati obranu. Iz Sanaderovog slučaja se imalo prilike izvući pouke o nezahvalnosti obrane nekoga tko je od javnosti bio već osuđen. Zbog toga se sada napadom na Vladu želi ispasti žrtvom i pronaći saveznike u oporbi i javnom mnijenju, kako se u zatvor ne bi otišlo sa stigmom krivca. Tako se Ivica Todorić, vještim manevrom, odjednom našao na strani oporbe, kojoj daje materijal za napad na Vladu, ne bi li zauzvrat posudio nešto “nevinosti i poštenja” njihovih vođa. Čitanost bloga govori o tome kako priča ima svoju publiku, pa u slučaju da se ostane bez svega, uvijek mu ostaje opcija da uprihodi nešto od oglašavanja – možda Sberbanka u tome prepozna svoju priliku? Zgodno izabran tajming pokretanja ovog bloga uoči objave nalaza revizije govori kako će u ovom slučaju na sve strane letjeti perje, što je uvijek poželjno poradi povećanja transparentnosti, jer nam se još uvijek skriva prava stvarnost ortačkog partijanja, piše Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

Bila je kasna jesen 2012. kada je tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije započeo svoj vrtoglavi politički uspon ka sadašnjoj apsolutnoj kontroli vlasti u Srbiji, uhitivši Miroslava Miškovića, prvog srpskog tajkuna. Možda taj primjer ponajviše govori o isprepletenosti politike i poduzetništva koja krasi balkanski tip kapitalizma, koji je najzgodnije nazvati rođačkim.

U rođačkom kapitalizmu država je kum a samo rođaci smiju raditi. Kada stvar počne pucati i voda dođe do grla, politika prirodno traži put da ostane na površini kako bi zadržala kontrolu nad procesom i eventualno izbjegla zaorati po dnu zajedno s ostatkom poslovno-klanovske obitelji. Takva uhićenja, dakle, ne označavaju nekakav put ka razvrgavanju rodbinskih veza i demontaži rođačkog tipa kapitalizma, već upravo obrnuto – način da se ne ispadne kriv, samo igrokaz rođačkog kapitalizma u kome netko od rodbine solidarno strada kako bi se igra nastavila.

Sličan se igrokaz u zadnje vrijeme odvija i u Hrvatskoj. Samo u hrvatskoj varijanti to izgleda tako da se prvo ne hapsi, već se preuzme kontrola nad imovinom, pa se onda bira pogodan trenutak za uhićenje. Tako je počela kataklizma na palubi Agrokorova broda, sinonima uspješnosti hrvatskog tipa rođačkog kapitalizma, gdje je kontrolu nad krmom preuzelo vladino izvanredno povjerenstvo. Jednostavan stečaj koncerna nije dolazio u obzir, jer bi to značilo i objavu stečaja rođačkog kapitalizma, pa je Vlada preuzela kontrolu kako bi se rođaci namirili, makar pritom morali žrtvovati najboljeg od svojih. Ivica Todorić, ili jednostavnije Gazda, sve donedavno činio se čovjekom kome je samo nebo granica. Svoj je trgovinski imperij odavno utvrdio u Hrvatskoj, a uspješno se proširio i na čitavo susjedstvo. Krunom svega činila se kupovina slovenskog Mercatora u ljeto 2014. godine, otkada je o sebi počeo govoriti u trećem licu. Međutim, ta svoja širenja financirao je iz kredita, gdje je često i država priskakala kao jamac, ali je financijska konstrukcija vremenom postala opasno prenapregnuta kako su dugovi stizali na naplatu, pa sada sve prijeti završiti potpunim slomom.

Razmjere financijskih manipulacija tek se naziru kako isplivavaju podaci o namještanju poslovnih knjiga i kreativnom financiranju putem mjenica. Zbog toga se sjena sumnje spustila i na aktualnog ministra financija, koji je u ministarsku fotelju došao s mjesta izvršnog direktora u Agrokoru, zaduženog za međunarodno financiranje koncerna i odnos s investitorima. Ljudima je zbog toga teško povjerovati da on nije bio upućen u osnove tečaja iz kreativne ekonomije, kao što je sada teško voditi državne financije i pregovarati s međunarodnim financijskim institucijama nekome tko je te institucije do jučer uvjeravao da je s Agrokorom sve u redu.

Da je voda došla do grla i da je poslovni model na kojem je rastao Agrokor pred pucanjem postalo je jasno kada su ga ozbiljni financijeri počeli odbijati i kada je slamku spasa pokušao pronaći u Rusima i njihovim bankama. Iako Rusima takav specifičan model poslovanja nije potpuno nepoznat, pošto i sami njeguju svoj oligarhijsko-sibirski tip kapitalizma, uspjeli su se ovaj put dovesti u situaciju da budu nadigrani. Odbili su povući pouke iz vlastitog iskustva, pa su na Balkanu morali platiti tečaj iz kreativne ekonomije. Balkanski su rođaci nasanjkali ruske oligarhe. Bilo je pomalo dirljivo promatrati scene očaja u koji su naši žmukleri bacili šampione državnog upravljanja privredom i klanovski ustrojene ekonomije.

Kada je ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Avram Azimov, početkom veljače, obučen u vojnu uniformu i okićen ordenjem, kao da objavljuje rat, priprijetio Agrokoru “značajnim posljedicama”, ukoliko ne budu konstruktivniji u svom odnosu prema ruskim bankama, koje su držale skoro četvrtinu Agrokorova duga, vidjelo se da igri dolazi kraj. Kada te i Rusi napuste kao nepouzdanog i od tebe ne vide nikakve koristi, već samo štetu, onda doista roniš po dnu. Azimovljev nastup svakako je imao smisao objave sloma Agrokora. Ništa se više nije moglo zatajiti, pa se u igru uključila Vlada, kako bi zaštitila bliske rođake od bijesa ojađenoga daljnjeg rođaka s istoka. Dosta je tu i domaće rodbine ostalo kratkih rukava. Usvojen je roll up model povratka duga, koji na prvo mjesto stavlja one koji Agrokoru odobre nova zaduženja. Drugim riječima, na jedan dolar pozajmice u prvi red za naplatu dolazi jedan dolar staroga duga. Treba reći da ni Rusi nisu imali jedinstven stav oko modela naplate duga koji nudi Lex Agrokor.

Tako je VTB banka, koja kod Agrokora ima za naplatu oko 350 milijuna eura duga, pristala na nove pozajmice pri zadnjem kreditiranju Agrokora, uoči turističke sezone, dok Sberbanka, koja od Agrokora potražuje 1,1 milijardu eura, pokušava sudskim putem onemogućiti taj model naplaćivanja. Na tu razliku u stavu očito je utjecala i različita vrsta izloženosti ove dvije banke. Ono što se sada čeka jest objava pravog knjigovodstvenog stanja u Agrokoru. Potom ide objava plana restrukturiranja. Potpredsjednica Dalić je u sklopu toga najavila komadanje i rasprodaju dijelova Agrokora.

Taj dio će vjerojatno “zarolati” rođaci. Najblaži oblik restrukturiranja će značiti da će se vjerovnici morati pripremiti za čekanje i pristati na otpis 60+% duga, koji će morati prihvatiti kako bi se naplatilo ostatak, ako ne žele ostati bez ičega. Stvar se u biti svodi na zahvalnicu na lijepom druženju i pruženu pomoć, te savjet da se prate oglasi i skuplja u čarapu, kako biste eventualno otkupili ono što valja od onoga što vam ponudimo. Poput priče s početka teksta, po svoj prilici će objavu pravog stanja stvari u Agrokoru pratiti uhićenje Ivice Todorića, za koje se već neko vrijeme pravi psihološka priprema u medijima. To bi trebalo amortizirati šok javnosti od objave stanja i putem pravno-političkog spektakla omogućiti politici da preuzme sve konce u ovoj igri.

Tako će poraz čitavog jednog ekonomsko-političkog modela biti pretvoren u političku prednost, koja bi se mogla kapitalizirati i na izvanrednim izborima, čiji bi rezultat trebao dovesti do konsolidiranja sadašnje političke strukture na vlasti.

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Nefunkcionalno pravosuđe – hrana komunističkog zloćudnog tumora

Objavljeno

na

Objavio

Da su ljevičari zloćudni tumor koji sebe hrani užasnim stanjem u hrvatskom pravosuđu (među ostalim disfunkcionalnim vladinim odjelima), koje u proteklih četvrt stoljeća i od odcjepljenja od komunističke Jugoslavije nije napredovalo u svojoj praksi prema dobro funkcionirjućem procesu koji donosi pravodobne i neovisne od političkih utjecaja rezultate, mučno je vidljivo i u Twitter reakciji bivšeg ministra pravosuđa Orsat Miljenića na govor Generala Željka Glasnovića u Hrvatskom saboru u petak, 22. rujna, piše Ina Vukić.

Obraćajući se dubokim i uznemirujućim problemima unutar hrvatskog pravosuđa, koji u suštini predstavlja nastavak istog morala koji je i ugušio normalan život u komunističkoj Jugoslaviji, Glasnović je ukazao na činjenicu da ne postoje nacionalni standardi produktivnosti kojih bi se suci i pravosuđe trebali pridržavati – kako bi pravosudni sustav donio pravdu za sve.

Glasnović je ukazao na neprihvatljivu stvarnost u kojoj neki suci donose odluke samo za dva slučaja godišnje, a drugi za stotinu, a ipak se svi tretiraju jednako ili smatraju jednako produktivnim članovima pravosuđa! Orsat Miljenić – koji je, kao bivši ministar pravosuđa imao savršenu priliku unaprijediti hrvatsko pravosuđe u funkcionalnu jedinicu pravde u Hrvatskoj, ali nije, kritizira Glasnovića te sugerira kako ga treba ušutkati!

Podsjeća li nas Miljenićeva reakcija na komunistički totalitarni režim? Sigurno da!

Hrvatska politička ljevica, odnosno bivši komunisti koji se još uvijek drže te mračne baštine, zapravo nisu zainteresirani za raspravu o onome što je ispravno ili pogrešno za Hrvatsku. Njih zanima raspravljati o vama samima, prijeteći vam – baš kao što se nekad dogođalo u Jugoslaviji. Zainteresirani su da vas ukoravaju kao neko nenormalno ljudsko biće jer promičete pozitivne promjene zbog kojih bi se tlo ispod njohovih nogu treslo i otvorilo. To je ono što čini ljevičare ljevičarima: nezaslužen osjećaj moralne superiornosti nad vama. A ako mogu prenijeti taj osjećaj moralne superiosti na druge kako bi vas ukazali lošim, oni će to i učiniti.

Tužna i uznemirujuća stvarnost unutar hrvatskog pravosuđa, koja poziva na hitne promjene kako bi se uskladilo s funkcionalnom demokracijom, leži u dugotrajnim postupcima i iznimno ogronmom zaostatku u rješavanju sudskih slučajeva. Nerazumljiva kašnjenja u sudskim postupcima (koja mogu trajati više od deset godina!) u stvari krše pravo na pravično suđenje u razumnom roku, a koje je ljudsko pravo zaštićeno člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, te je stoga vrlo važno obraćati se na ta pitanja. Činjenica da susrećemo ljude poput Miljenića koji prijeti i kritizira Glasnovića zbog njegovog cilja stvaranja stabilnijeg i učinkovitijeg pravosudnog okruženja, stvar je koja zahtijeva primjenu lustracije usmjerene na osobe poput Miljenića.

Međunarodna svjesnost o neučinkovitom i ponekad nepredvidljivom pravnom sustavu jedan je od najvećih izazova s ​​kojima se suočavaju tvrtke koje žele ulagati u Hrvatsku; i Glasnović je aludirao na tu činjenicu u svom parlamentarnom govoru u Petak 22. rujna. Međutim, Miljenić, zamotan u vlastitom stavu protiv napretka, propustio je u svojoj reakciji toj stvarnosti pružiti bilo koju važnost! No, upravo ta stvarnost koči ulaganja. Rješavanje čak i jednostavnih sudskih slučajeva prečesto i prema demokratskim standardima traje nezamislivo dugo vremena; zaostaci u rješavanju sudskih slučajeva već dugo se broje na nekoliko stotina tisuća slučajeva. Reforme su apsolutna nužnost za povećanje transparentnosti i odgovornosti unutar sudskog sustava. Standardi produktivnosti, koje je u svom govoru spominjao Glasnović, upravo su ti potrebni mehanizmi transparentnosti i odgovornosti – ali ne i u Hrvatskoj! Nije potrebno pitati zašto – svi znaju da se radi o političkoj kaljuži koju treba očistiti.

I dalje dopuštajući političarima i ljudima u društvenoj ili političkoj moći, poput Miljenića, da ignoriraju hrvatske obveze o ljudskim pravima, kao što je to pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Hrvatska stječe svoj ugled “talk-festa” i ne donaša potrebne i stvarne društvene promjene upravo zbog sebi nametnutog načina rada neometanja, prenijetih iz pola stoljeća življenja pod komunizmom. Iako se može nadati da će Hrvatska kroz retorička nastojanja uvjeravanja desnice i neovisnih biti uspješna u ostvarivanju značajnih i trajnih promjena, upitno je da će takve inicijative za ljudska prava biti uspješne sve dok se ne riješi temeljno pitanje političke nejednakosti između njezinih demokratskih i ljevičarskih nedemokratskih članova; tj. sve dok se lustracija ne zagrije i počisti prostor za funkcionalno djelovanje demokracije.

Ina Vukić, Sydney, Australija

 

facebook komentari

Nastavi čitati