Pratite nas

Intervju

Intervju Dario Kordić: Nisam razočaran i Hrvatsku još više volim

Objavljeno

na

Nastavak ekskluzivnog razgovora s hrvatskim uznikom Dariom Kordićem

Nisam razočaran i Hrvatsku još više volim

Vaši roditelji su bili živi kad ste otišli u zatvor. Djeca su Vam bila mala? Odrastala su bez oca. Kako ste sve to proživljavali s ljudskog stajališta, kao sin, kao otac? U nekom trenutku Vam je vjerojatno bilo teško. Nitko nije savršen. Kada Vam je bilo najteže?

[dropcap color=”#3a3a3a” font=”0″]M[/dropcap]ožda treba krenuti od toga da nitko nije savršen. Lijepo sveti Pavao kliče, nadahnut Božjim duhom – dosta ti je moja milost, u slabosti se snaga usavrši. Mislim da će ta rečenica najbolje objasniti ovo što ću govoriti. Bilo je tu u ljudskom smislu i poteškoća. Majka je bila devetnaest godina oduzeta, njezino tijelo i njezin govor. Ona je ležala nepokretna i očekivala povratak svoga sina. Mogla je samo ponekad čuti moj glas kad bi joj netko stavio slušalicu na uho i da nerazgovjetno kaže – da ili mama. Ja bih joj govorio kako svaki put sve bolje i bolje govori, a ona se tome radovala kad će me čuti. Nadala se da će doći i trenutak kad ću se vratiti. A kako su godine prolazile majka je zadnju dvije godine, a posebno u zadnjim mjesecima, živjela kao biljka. Teško je u takvoj situaciji sinu, zbog svog nekog ega, željeti život majke da u takvom satnju dočeka, po ljudskim mjerilima, nekakvu slobodu sina.  Kada ju je Gospodin pozvao sebi u kraljevstvo nebesko godinu i nešto prije mojeg dolaska u domovinu, ja sam Bogu bio neizmjerno zahvalan.

Kao sin nisam mogao poželjeti smrt svoje majke, nisam imao toliko snage, niti bilo tko od nas ima tu snagu da može poželjeti smrt svojega roditelja, ali ja sam Boga slavio. Bile su to suze radosnice što se majka nije više patila u ljudskome smislu. Što se djece tiče, kad sam krenuo u uzništvo naša najmlađa kćerkica Elizabeta imala je dvije godine. Marija je imala pet godina, a sin Vladimir imao je deset godina. Po povratku sam zatekao djevojke i mladiće. Kćerku koja poslije mojeg dolaska upravo tih dana imala maturalni bal na kojem sam mogao nazočiti. Drugima naravno nisam mogao biti na tim za njih važnim životnim događajima. Nisam mogao biti nazočan na svetim sakramentima moje djece, osim krštenja i Vladimirovih sakramenata. On je naše najstarije dijete.  Kad sam se vratio zatekao sam kćerke koje su bile odrasle. Elizabeta koja je najmlađa ove godine počinje studij, Marija je pri kraju studija, a Vladimir je profesionalni hrvatski vojnik. Unatoč svemu tome što se dogodilo moje je srce ispunjeno ponosom i radošću što je supruga Venera odradila i sto posto učinila sve što se u našoj obitelji trebalo odraditi, i kao majka i kao odgajateljica, kao supruga i kao žena, koja je nosila plan naše obitelji kroz svih tih 17 godina. Moja supruga je bila ta istinska junjakinja tog razdoblja, ako se uopće može govoriti o nekom junaštvu u nošenju malenoga križa. Ja sam bio taj koji sam bio više pod medijskim svjetlom, a stvarna osoba koja je nosila sav teret i koja se žrtvovala bila supruga Venera s našom dječicom.

Bogu dragom hvala da mi ju je Bog dao kao božji dar i da je Venera mogla sve to tako dostojanstveno izdržati. Ona je svojim primjerom pokazala da hrvatske majke, i hrvatske žene, nisu ništa manje zaslužne, čak su i više zaslužne, od naših branitelja za našu slobodu. One su iskazivale svoju brigu, svoju ljubav i molile se kod ispraćaja za svoje očeve, muževe i sinove. One su bile te koje su plakale nad njihovim grobovima. One su se također Bogu prikazivale molitve za svoju ljubljenu Hrvatsku i za svoj hrvatski narod. Hrvatske majke se često stavlja u drugi plan. Ovim prikazom žrtve koju je podnijela moja supruga Venera, ali i žrtve koje su podnijele sve hrvatske majke, bake i žene, želim skrenuti pozornost na golemi doprinos koji su dale hrvatske majke i žene u našoj borbi za slobodu. Tu bi također posebno spomenuo i hrvatske časne sestre koje su toliko velike moliteljice za ovu hrvatsku domovinu, i koje su uvijek bile uz hrvatske branitelje.  Zahvaljujući njihovim molitvama izmolile su da na naše hrvatske branitelje i na našu najljubljeniju hrvatsku domovinu Bog izlije božansko milosrđe i da hrvatski branitelji uspiju obraniti hrvatsku domovinu, što su i uspjeli.

 dario boka

Nakon smrti predsjednika Tuđmana moja obitelj i ja nismo više postojali

Je li Vam Republika Hrvatska pomagala tijekom suđenja i nakon što ste bili osuđeni na katastrofalno dugu robiju? Odgovor na to pitanje sigurno će zanimati mnoge čitatelje BokaCroPressa.

Pitanje je zanimljivo, a odgovor je ovakav. Dok su bili živi predsjednik dr. Tuđman i ministar obrane Šušak, hrvatska je država brinula o financiranju moje obrane, jer ja nisam branio samoga sebe. Branio sam pravo hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini na opstojnost, obranu, suverenost i na sve ono što pripada svakome narodu. Dakle, do tada je sve funkcioniralo. Međutim, nakon smrti predsjednika Tuđmana, dolaskom novih vlasti tj. nove vladajuće garniture situacija se stubokom promijenila. Od tog dana nije se više pomagalo mojoj obrani. Gledano ljudskim očima, moja je obrana ostavljena na milost i nemilost sudbine. No, časni ljudi koji su bili u odvjetničkom timu zadnju dionice obrane  odradili su bez plaćanja, usprkos činjenici da su postojali ugovori. To je nešto što me najviše bolilo.

Posebno me pogodila odluka da se od tih dana u cijelosti zaustavi briga i skrb o mojoj obitelji. Moja obitelj i ja nismo više u papirima postojali niti kao brojevi, a da o imenima i ne govorimo. Takav odnos prema meni i mojoj obitelji nastavljen je i nakon svih promjena vlasti u Hrvatskoj. Moram naglasiti kako nije postojala nikakva razlika između ove ili one političke opcije, da ne bi netko pomislio kako se radilo o samo jednoj političkoj opciji.  Kroz to iskustvo dragi Bog, naš najmiliji nebeski otac, pokazao mi je, i velika mu hvala na tome, da se ne treba pouzdavati u ljudske vlasti, ili bilo kakve vlasti. Dragi Bog je svojom providnošću i milošću kroz hrvatski narod mojoj obitelji poslao toliko divnih anđela čuvara. Tu govorim o hrvatskom iseljeništvu. To su bili ljudi od Australije i Novog Zelanda, do Kanade i Amerike, kao i diljem Europe. Dakle, bili su to ljudi iz svih krajeva svijeta, ali i ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, iz naše domovine. Taj prostor smatram našom jednom domovinom usprkos tome što su postavljene granice. Taj prostor u kojem živi hrvatsko nacionalne biće mi imamo pravo nazivati našom domovinom. Moja obitelj i ja imali su jako veliku potporu hrvatskog nacionalnog korpusa. Uz dragoga Boga, posebno snažnu i veliku potporu davala je Katolička crkva u Hrvata, od brojnih biskupa, svećenika, časnih sestara i najljubljenijeg hrvatskog katoličkog puka. Oni su sve te duge godine bili uz moju obitelj i na tome sam im neizmjerno zahvalan. Taj njihov hod s nama i potpora koju su nam davali, a naročito u ovim zadnjim mjesecima koji su bili posebni u našoj obitelji, o čemu sam govorio na početku razgovora, pokazali su dubinu i veličinu njihove humanosti i ljudskosti.

Mi ljudi smo nesavršena bića. Vi ste brojne godine proveli u zatvoru radi borbe za prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Iz pisanih i usmenih svjedočanstava ljudi diljem svijeta koji su imali životni put sličan Vašem znamo da su doživjeli i određena razočaranja jer su im leđa okrenuli ljudi za koje su mislili da su im prijatelji. Jesu li Vam neki prijatelji iz politike ili običnog života okrenuli leđa i potpuno Vas zaboravili nakon što ste bili osuđeni na tako dugu robiju?

Ja to uopće nisam primjećivao. Gledano Božjim očima, svima onima koji su u bilo kojoj dionici hoda moje obitelji bili s nama, mi smo im kao obitelj bili i ostajemo neizmjerno zahvalni. Možda su se neki i umorli, neki možda nisu sudjelovali u svakoj od tih dionica, ali u bilo kojoj dionici da su bili, ili ako nisu nikada bili s nama, ja se niti jednog od mojih prijatelja nisam odrekao. Svakome sam neizmjerno zahvalan, pa i za najmanju sitnicu, koja u određenom trenutku može biti jako velika stvar. Ne bih nikada rekao da nam je bilo tko okrenuo leđa. Samo je Bog u nekim dionicama neke ljude više dovodio u naš život. Često se događalo da to budu ljudi koje uopće nismo poznavali. Bog nam je na taj način pokazivao kako neće u naš dom doći samo oni ljudi koji sam poznavao i koji bi trebali nešto pomoći, nego i ljudi, što se u nebrojenim slučajevima događalo, s kojima nikada nisam popio ni kavu ili od ranije poznavao. Sve je to dokaz da je Bog bio taj koji je te ljude nadahnjivao i vodio da sa srcem budu uz moju obitelj i da godinama prate hod naše obitelji. To je uistinu čudesan Božji zahvat da vam pošalje sve te prijatelje koji su bili nadahnuti duhom svetim i koji su dolazili u jednoj plemenitoj misiji. Moja obitelj i ja smo se tim ljudima zahvaljivali na najveći mogući način, a to je da smo svaku osobu koja je na bilo način pokazala i najmanji čin plemenitosti prema našoj obitelji prikazivali svemogućemu Bogu. Ja sam imao toliko vremena za molitvu, da sam za te ljude kroz molitvu uzvraćao ljubav koju su oni činili nama.

 Najveću žrtvu podnijeli su poginuli hrvatski branitelji i stopostotni invalidi Domovinskog rata

Da-se-ne-zaboravi-Promocija-knjige-Dario-KordicŽelim postaviti i jedno dosta teško pitanje. Cijena koju ste Vi i Vaša obitelj platili za slobodnu Hrvatsku u ljudskom smislu izuzetno je velika. U zadnjih nekoliko godina puno ljudi u Hrvatskoj izražava nezadovoljstvo i sumnju u sve što je ostvareno u Domovinskom ratu. Neki idu čak tako daleko da postavljaju i pitanje je li nam bila potrebna slobodna i samostalna hrvatska država? Imajući u vidu sve što Vam se dogodilo, jeste li Vi osjetili bilo kakvo razočaranje tijekom boravka u zatvoru ili sada kad ste na slobodi? Kako bi se ponijeli da naša domovina bude suočena sa sličnim opasnostima. Kako bi u takvoj možebitnoj situaciji reagirali kao osoba, kao domoljub i kao netko tko je platio ogromnu cijenu u borbi za stvaranje, obranu i priznanje samostalne i slobodne hrvatske države?

Prvo bih rekao da se prije svega radi o žrtvi, a ne o nekakvoj cijeni. No, kad govorimo o žrtvi, rekao bih da moja žrtva i žrtva moje obitelji nije vrijedna spomena u odnosu na istinsku žrtvu hrvatskih branitelja koji su dali živote na oltar hrvatske domovine i oni koju su hrvatski vitezovi, stopostotni invalidi Domovinskog rata. Njima treba dodati i sve one civilne žrtve Domovinskog rata.  Prije nekoliko dana bio sam u Varaždinskim toplicama, na poziv tih divnih ljudi, stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida, prve kategorije. Bilo ih je tamo stotinjak, a s njima su bile i njhove obitelji, tako da je sve skupa bilo oko tristo ljudi. Oni su svake godine pozivali moju suprugu da ih posjeti i ona se uvijek odazivala. Sada imao tu milost Božju biti u Varaždinskim toplicama i s njima provesti jedno popodne i večer. Moram naglasiti da tijekom mojih sadašnjih obilazaka Hrvatske i Bosne i Hercegovine nisam vidio toliko radosti, kao što sam vidio u očima ljudi koji su dali dijelove svoga tijela za hrvatsku domovinu Ti su ljudi i danas radosni i punoga srca. Kao što ja sada govorim od njih sam osobno čuo da bi sve ponovili isto, unatoč tome što već desetljećima žive s tom njihovom žrtvom. Kad njih čujete da to kažu kako bi ja mogao reći nešto drugo? S radošću bih ponovno moja obitelj i ja ponijeli taj maleni križ. Ja sam tada rekao – Bože Ti hvala što imamo ovakove ljude.

Zahvaljujući njima ova Hrvatska još živi i ima šansu biti bolja i blagoslovljenija. Želio sam posebno istaknuti radost koju sam vidio kod njih. A ova žrtva u našoj obitelji, koja nije vrijedna spomena, bila je u svakoj minuti blažena i blagoslovljena. Ponavljam, svaka minuta mojeg uzništva svaka minuta svega onoga što smo proživjeli moja obitelj i ja, bila je blažena i blagoslovljena. Kada bih se opet rodio i ponovno imao prigodu živjeti, opet bi ovom životom kročio. Ne bih ga izmijenio. Dapače, bio bih samo neizmjerno Bogu zahvalan što mi je dao priliku da sudjelujem u jednom posebnom vremenu kao što je bilo vrijeme stvaranja samostalne hrvatske države. Svaki narod je Božji narod i svaki narod ima pravo na slobodu, ima pravo na svoje osamostaljenje i ima pravo na svoju državu. Kada govorimo o razočaranjima, kada govorimo o nećemu što ima poteškoća u našoj hrvatskoj domovini treba reći da ih ima i da od toga ne treba bježati. No, ako smo poslije toliko stoljeća kao Božji narod, koji je, kao i druge narode, Bog stvorio, i dao mu pravo da se može organizirati i željeti svoju slobodu i svoju državu, uz toliko molitve u milosnom tenutku uspjeli stvori našu državu, to je onda naša zemaljska od Boga dana majka. Imamo majku nebesku, kraljicu svih Hrvata, blaženu djevicu Mariju, ali imamo također i našu majku koja se zove Hrvatska. Pa tko to ne bi ljubio svoju majku, našu Hrvatsku. Kad govorimo o nekakvim razočaranjima onda treba reći da je ljubav iznad svih razočaranja i teškoća. Ukoliko tim očima gledamo našu Hrvatsku, ona treba biti bolja, treba biti blagoslovljenija. Kako će biti bolja? Samo molitvom, molitvom, molitvom i ljubavlju.

Ukoliko se mi okrenemo Bogu, a on je uz nas, ne samo da ne dvojim, nego sam uvjeren da doći će to blaženo vrijeme kad će Hrvatska biti bolja  blagaslovljenija. No, do tada treba puno nas kleknuti na koljena i moliti svemogućega Boga da nad Hrvatskom bude Božji blagoslov, bude božansko milosrđe. Trebamo se moliti za čelnike Hrvatske, da nam Bog pošalje čelnike koji će odgovarati povijesnoj zadaći hrvatskog naroda. Netko je izmolio za predsjednika Tuđmana. Sada opet treba izmoliti čelnike koji će voditi hrvatski narod, koji će se klanjti svemogućemu Bogu, a ne idolima, kao što to čine naši čelnici nakon predsjednika Tuđmana. Oni se klanjaju idolima i zaboravljaju svemoguće Boga. Kad to vidimo ne treba nas čuditi što je u zadnjih šest godina BDP stalno negativan. Kad se tako nešto događa, treba se zapitati – pa što se to događa i zašto se događa? Događa se zato što nismo okrenuti Bogu okrenuti, što  dovoljno ne molimo i zato što nismo jedno. Trebamo moliti Duha Svetoga za vraćanje na početak devedesetih godina kada smo disali kao jedno biće, kad smo se, Božjom milošću, umijeli i znali obraniti i kad smo stvarali hrvatsku državu.  Duboko vjerujem da će doći to milosno vrijeme kad ćemo opet biti jedno i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, te da će biti jedinstveni Hrvati u domovini i iseljeništvu. Ako budemo disali kao jedno biće, s pozitivnim hrvatskim duhom, onda nema toga što ova prelijepa zemlja, Bogom dana naša Hrvatska, ne može, u Božju milost i uz ovako divne ljude, ostvariti. Ako nismo do sada sve ostvarili, ne znači da nećemo u budućnosti.

hrvatska dijasporaJa sam sretan da se obraćam milijunima Hrvata u iseljeništvu koji su pokazali koliko vrijede u razno raznim zemljama diljem svijeta, koji izgrađuju te zemlje i sudjeluju i njihovom uspješnom životu. Bez obzira na pojedina loša iskustva koja su hrvatski iseljenici imali u domovini duboko sam uvjeren da je njihova ljubav prema hrvatskoj domovini višestruko jača, nego što su ta negativna iskustva. Uvjeren sam da će se sve to zaboraviti i da će krenuti novi zanos ljubavi prema domovini Hrvatskoj, a da će Hrvatska, pa i kroz novo Ministarstvo povratka i useljeništva, stvoriti uvjete da Hrvati, a posebno mladi čjudi, više ne iseljavaju iz svoje domovine, nego da će se u domovini vraćati ti milijuni Hrvata iz svijeta, koji su morali napustiti tu divnu i svetu hrvatsku grudu. Taj osjećaj snažnog optimizma za budućnost naše Hrvatske duboko sam osjećao kroz stalnu molitvu u uzništvu. Ovim putem pozivam ne samo Hrvate u Australiji i Novom Zelandu, nego i diljem svijeta, da ponovno nađu novu snagu u ovom vremenu, koje traži jednu dodatnu ljubav, i pomognu da se na hrvatskim prostorima, a posebno u Bosni i Hercegovini, otvaraju nove mogućnosti za novi život. Ne smiju nam tamo ostati samo naša groblja, naših očeva i pradjedova, koja će samo pohađati ljudi iz svijeta, nego da se tamo stvore i uvjeti za novi život. Ne moraju to biti veliki projekti, ali neka budu projekti koji pokazuju da Hrvati tamo mogu i žele živjeti i da je to naša hrvatska zemlja i da se mi tamo želimo vratiti. Dragi Bog će dati da se nakon naših vlastitih napora to u budućnosti i ostvari.

Osjećao sam duboku ljubav i novo zajedništvo

Kako ste se osjećali kod dolaska u zračnu luku u Zagrebu nakon 17 godina robije? Kako Vas inače ljudi prihvaćaju nakon što ste se vratili u Domovini?

To su bili posebni milosni trenutci. Od prvog poljupca svete hrvatske zemlje, do zagrljaja s hrvatskim ljudima koji su mogli doći i koji su predstavljali one koji nisu mogli doći, izlila se jedna jedna velika radost i ljubav, koja se širila gdje god smo došli, od sjevera do juga, od Varaždina do Vukovara, od Splita do Dubrovnika. Gdje god sam korčio, od Posavine, do Orašja, preko središnje Bosne, preko Mostara i do našega Ravnog, koje je prvo napadnuto, osjećao sam zajedništvo. Na svim tim mjestima osjetio sam jednodušnost, osjetio sam ljubav hrvatskih ljudi. Osjećao sam jedan pozitivni duh koji se polako budi i koji daje vjeru i nadu da će doista doći jedno milosno vrijeme u koju ćemo opet biti jedno. Tu mislima i na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, govorim o cijelom hrvatskom nacionalnom biću, uključujući i iseljeništvo. To je zajedništvo potrebno da bi pomogli najnapaćenijem dijelu hrvatskog naroda, a to je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Prošao sam kroz sve te prostore i vido sam da je, uz svjedočanstvo o čudesnoj Kristovog ljubavi koju samo moja obitelj ja doživjeli, jedno od naših poslanja i misija i to da radimo ujedinjenju tog razjedinjenog hrvatskog nacionalnog korpusa, da dišemo kao jedno. Želimo da se svuda učvršćuje nada i vjera, da se razvija  jedan pozitivan duh unutar hrvatskog puka.

U meni već dugo vremena sazrijeva duhovni poziv

Što ćete raditi sada kad ste na slobodi. Od čega zapravo živite? Razmišljate li o povratku u politiku ili ste našli nekakv drugi životni poziv, izazov i put kojim želite krenuti?

Gledano Božjim očima, politika je i borba za kršćanske vrijednosti, borba za svoju najljubljeniju hrvatsku domovinu, borba za zajedništvo hrvatskog naroda. Ako se to promatra kao politika, onda smo svi sudionici te politike. Međutim, nemam namjeru baviti se dnevnom politikom, niti u tom smislu ulaziti u politički život. No, nitko ne može oduzeti pravo meni, ili bilo kojem mislećem Hrvatu, da promišlja kako doći do bolje i blagoslovljenije Hrvatske. To je odgovor što se tiče bavljenja politikom. Kad govorimo o mojim budućim usmjerenjima, želim reći slijedeće. Negdje prije jedanaest godina, poslije proglašenja svetim blaženog Ivana Merca u Banjaluci od strane svetog Oca Ivana Pavla Drugog, osjetio sam, dan poslije toga, snažan duhovni poziv i imao sam jednu viziju. Od tog vremena taj duhovni poziv sazrijeva u mojem srcu. Ja sam zadnjih godinu dvije dana osluškivao i čuo Božji glas koji je rekao – “ti praviš i crtaš svoje planove, ali ja ih kidam, jer ja imam svoje planove, koje ćeš ti ostvarivati i proslaviti mene kao svemogućega Boga”. Na tom tragu ja sam ovih dana na putu upisivanja teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i krećem tim jednim putem služenja Bogu, služenja Katoličkoj crkvi. Kuda će to sve voditi prepuštam se otvorenog srca u Božje ruke i mislim da je to put koji ću slijediti i koji će u idućim godinama biti taj koji će ispunjavati moje srce i srce moje obitelji.

Osim što smo pobijedili velikosrpskog agresora u Domovinskom ratu činjenica je da Hrvatska nije danas ono što smo svi željeli i za što smo se borili. Veliki broj Hrvata u Domovini i iseljeništvu duboko je razočaran, poljuljana je i sama ideja o hrvatskoj državi. Usprkos svim očiglednim poteškoćama i velikoj društvenoj i gospodarskoj krizi, smijemo li se prepustiti takvim crnim razmišljanjima i otvarati još veći prostor za naše neprijatelje? Većina ljudi u iseljeništvu živi u jednoj vrsti blagostanja i nisu izloženi svim ovim današnjim poteškoćama s kojima se hrvatski čovjek bori u domovini. Kako bi se trebalo danas ponašati kad je u pitanju naša domovina Hrvatska?

Želim krenuti od toga da ljubav nadvladava sve. Ljubav nadvladava i briše i sve te poteškoće i razočaranja o kojima smo govorili. Kad razmišljamo na takav način i pouzdavajući se u svemogućega Boga u našu nebesku majku, zaštitnicu Hrvata i sve naše hrvatske svece i blaženike kojima se molimo i njihovom zagovoru utjećemo i za našu hrvatsku domovinu, onda duboko vjerujem da ćemo pronaći jedan Kristov put i da ćemo stvoriti Božju Hrvatsku. To je odgovor kako gledati na budućnost Hrvatske. Ja razmišljam i živim svehrvatski. Ne želim se smatrati dijelom ovog ili onog odvojenog i partikularnog ili stranačkog dijela društva. Živeći za Božju i Kristovu Hrvatsku duboko sam uvjeren da će doći bolje i milosno vrijeme za našu Hrvatsku.  Kroz povijest je bilo puno teških vremena koje smo znali savladati i prebroditi.

Očenaš s 120 tisuća mladih u Čavoglavama

cavoglave kordic

I na kraju želim istaknuti nešto što je Vama inače jako dobro poznato. Hrvatski iseljenici iz cijeloga svijeta, pa tako i iz Australije, a posebno oni koji potječu iz Bosne i Hercegovine, dali su veliki doprinos u obrani hrvatskog naroda tijekom Domovinskog rata u BiH. Jedan od primjera tog doprinosa je i osnivanje Hercegbosanske novinske agencije HABENA u Međugorju u kolovozu 1993. godine.  Od šest iseljenika koju su roku tjedan dana osnovali tu agenciju trojca su bili iz Australije: Ivan Butković, Marijan Gubić i ja, koji sam vodio taj projekt. Tada sam imao i čast upoznati Vas na Saboru Hrvatske Republike Herceg-Bosne koji je održan u Grudama 28. kolovoza 1993. godine. Imate li u tom kontekstu kakvu poruku za hrvatske iseljenike ne samo u Australiji nego i diljem svijeta, a posebno za hrvatske iseljenike iz Bosne i Hercegovine koji koji su dali golem doprinos u radu hrvatskog iseljeništva općenito i hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu. Naime danas kad je Republika Hrvatska slobodna i samostalna država, Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji žive u iseljeništvu osjećaju se na jedan način zapostavljeni. Kod njih sve vise vlada osjećaj kako nije ostvareno ono za što su se oni borili i kako su oni vidjeli budućnost hrvatskih prostora u cjelokupnoj hrvatskoj domovini. Što možete poručiti i reći tom dijelu hrvatskih iseljenika kako bi ih ohrabrili da ne gube nadu jer ovo u čemu danas živimo, nadamo se, samo je jedno prolazno stanje?

[dropcap color=”#3a3a3a” font=”0″]R[/dropcap]ekao bih kako je na djeluju jedan duhovni boj. Boj između dobra i zla. Kroz sve ovo što ste Vi naveli i sve poteškoće koje postoje, zlo pokušava pokazati da je stanje beznadno. Međutim, ukoliko gledamo Božjim očima, ukoliko gledamo kao kršćani i katolici, kao Hrvati koji su četrnaest stoljeća vjerni Kristu, onda znamo da na kraju dobro nadvalada zlo. U tom smislu ljubav koju imaju hrvatski iseljenici, ljubav koju ima napaćeni dio hrvatskog nacionalnog bića koji živi u Bosni i Hercegovini, toliko je jaka da duboko vjerujem da će ta ljubav nadvladati sve ove poteškoće. Bez obzira što danas u Bosni i Hercegovini ima, prema nekim procjenama, između 450 i 500 tisuća, ili nešto više, Hrvata to je sasvim dovoljan broj, ako svi budu budu na Kristovom putu, da nas bude, kao što Bog kazao Abrahamu, kao zvijezda na nebu, kao pijeska u moru, ali samo pod uvjetom da budemo na Kristovom putu. Trebamo biti ljudi koji će ljubiti Boga, koji će ljubiti ljude kao Božju djecu i koji će onda, s Božjim blagoslovom, uspjeti prebroditi sve ove poteškoće.

Ne zaboravimo da u ljudskom smislu to nije bilo tako davno kad je 1699. godine, poslije dolaska Eugena Savojskog, dakle prije tristo i petnaest godina u Bosni Hercegovini ostalo, po povijesnim podacima, trideset tisuća Hrvata. Usprkos kasnijim krvavim turskim i osmanlijskim vremenima, i unatoč tomu što su bila velika stradanja u Prvom svjetskom ratu, a poglavito u Drugom svjetskom ratu, hrvatski je narod početak demokratskih promjena i početak Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini dočekao s brojkom od 850 tisuća duša. No, ni to nije bilo jamstvo sigurnosti, jer nas je opet zadesila velika tragedija i stradanje u Domovinskom ratu. Dakle, ništa nije jamstvo. Samo je Božja ljubav jamstvo. Duboko vjerujem da će u zajedništvu Hrvata u iseljeništvu, hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj doći bolje vrijeme za hrvatsko nacionalno biće i da će se ljubav Hrvata u iseljeništvu izliti i na svetu hercegbosansku hrvatsku grudu, koja je željna te ljubavi.

Ona tu ljubav očekuje i uvjeren sam da će hrvatski iseljenici još jedanput pokazati da vole i koliko vole ono što je bilo njihovo i što jeste njihovo. Oni tu hrvatsku grudu i hrvatsku zemlju nose u njihovom srcu u Sydneyu i u Melbourne, u Chicagu i Buenos Airesu, Johanesburgu i gradovima diljem Europe. Mnogi od njih su postali uspješni u svijetu. Toliko su puta do sada već pokazali da vole svoju domovinu i toliko su joj puta na razne načine pomogli. Siguran sam da će još jedanput pokazati njihovu veliku ljubav i da će pomoći tom najnapaćenijem dijelu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kroz tu pomoć i tu ljubav  hrvatski će se iseljenici osjećati puno bolje znajući da su pomažeći napaćenom hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini pomogli i sebi. Njihovi pradjedovi na nebu, kao anđeli čuvari i zaštitnici njihovih obitelji, bit će sretni i radosni. Stoga pozivam sve hrvatske iseljenike diljem svijeta koji to mogu da se još jedanput se uključe i da tim putem idemo graditu tu našu prelijepu hrvatsku domovinu, koju nam je dao dragi Bog. Samo je do nas da opet pokušamo vratiti duh iz početka devedesetih godina, a vjerujem da hoćemo. Onaj duh koji nas je nosio i koji je obranio Hrvatsku. Zamolimo Boga da taj duh koji je malo otišao od nas da se ponovno vrati. Mnogi me pitaju kakvu sam ja Hrvatsku zatekao kad sam se vratio i jesam li ja razočaran. Odgovorio sam. Ne, nisam razočaran, nego sam još zaljubljeniji u tu Hrvatsku i još ju više volim. Još mi je ljepša i uživam svaki trenutak u toj našoj Hrvatskoj, u hrvatskoj zemlji u Bosni i Hercegovini. To je nešto predivno. Ima toliko radosti unutar hrvatskog naroda, samo ju treba osjetiti i vidjeti. Hrvatskim ljudima treba toliko malo da bi tu radost pokazali, Bio sam nedavno u Čavoglavama i tamo sam osjetio neizmjerno veliku radost hrvatske mladeži. U molitvi i pripremama pred odlazak u Čavoglave, a znajući da ću tamo govoriti hrvatskom mnoštvu, molio sam dragoga Boga da me nadahne što ću reći. Poslije nekoliko dana molitve u srcu mi je odjeknilo da, uz govor, zajedno s tim mladima trebam izmoliti Očenaš da nam bude bolja i blagoslovljenija naša Hrvatska. Da ta molitva uđe u praksu. Bilo je to mistično iskustvo kad 120 ili 130 tisuća mladih ljudi u tim brdima moli Očenaš. Ta molitva je odjekivala i s brda se vraćala natrag i širila dalje. Siguran sam da nije daleko dan kada će se plodovi te molitve i ostvariti.

Razgovor vodio Antun Babić

>>Prvi Dio Intervjua: PORUKA DARIA KORDIĆA: Za Hrvatsku tek dolaze najbolji dani

kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Intervju

Grčić je, zanemarujući struku, pripremao i ugovarao EU projekte daleko ispod potrebne razine!

Objavljeno

na

Objavio

Potpredsjednica HDZ-a i eurozastupnica Ivana Maletić dala je opširan intervju za Slobodnu Dalmaciju. Intervju koji je vodio urednik SD-ova tjednog priloga „Spektar“ Hrvoje Prnjak, prenosimo u cijelosti:

Koliko možemo biti zadovoljni dosadašnjim povlačenjem EU sredstava? Znam da je pitanje slojevito, no kakva bi bila vaša generalna ocjena?

Za brzo i uspješno korištenje EU fondova neophodno je pojednostavniti procedure, pomoći krajnjim korisnicima u pripremi i sufinanciranju, ubrzati ugovaranje, prilagoditi kriterije potrebama korisnika. Posebno je važno uložiti znatna sredstva u pripremu projekata i otkloniti osnovne prepreke, a to su neriješeni imovinsko-pravni odnosi, presporo sudstvo i dugotrajni postupci dobivanja rješenja, odgovora i potvrda državne uprave. Te prepreke ne usporavaju samo korištenje EU fondova, nego i provedbu svih ostalih projekata financiranih iz drugih izvora te tako smanjuju razinu investicija i razvojni potencijal Hrvatske. Na svim ovim preduvjetima se dugo nije radilo, Vlada je počela otklanjati prepreke, ali rezultati se ne mogu vidjeti odmah. U 2018. ćemo moći sagledati ozbiljnije rezultate Vlade i novo stanje u provedbi.

Nekidan je bivši potpredsjednik Vlade Branko Grčić izjavio da je u njegovo vrijeme iskorištenost EU sredstava bila na 87 posto, kritizirao je Vladu za usporavanje korištenja EU fondova i zapitao gdje ste sad Vi da na to upozorite. Što kažete na to?

Bivšem potpredsjedniku Vlade Grčiću nikako ne idu brojke i postoci. Može sad otvoriti stranice Europske komisije i vidjet će da je čak i u ovom trenutku iskorištenost EU fondova iz razdoblja 2007.-2013. ispod postotka o kojem on govori i iznosi 80 posto. Ako govori o ugovorenosti, upravo tu i je problem i na to sam ga upozoravala. Ugovorenost je trebala biti znatno iznad 100 posto da bismo imali šansu uspješno koristiti sredstva. Vlada radi punom parom i popravlja nepopravljivo, godine su iza, projekti se nisu pripremali i ugovarali na razini na kojoj su trebali. Kako sam i rekla, u 2018. ćemo moći dati prve ocjene uspješnosti rada ove Vlade.

Nema dugo, Vlada je odobrila zapošljavanje upravo kadrova koji bi se bavili EU natječajima i povlačenjem sredstava. Navodno je problem i prelazak državnih službenika koji znaju raditi taj posao u privatni sektor, odnosno, u susjedne zemlje koje „barataju“ pretpristupnim fondovima. Jesmo li zakasnili s tom kadrovskom „obnovom“?

Ljudi su jedan od glavnih preduvjeta uspješnog korištenja EU fondova. Konačno smo dobili Vladu koja je to prepoznala i pokrenula zapošljavanje. Plaće tih ljudi se većim dijelom financiraju iz EU fondova, tako da zaista dosadašnja zanemarivanja izgradnje kapaciteta za korištenje EU fondova nisu imala opravdanje. Pred Vladom je sad uvođenje sustavnih edukacija, testiranja i praćenja kvalitete rada zaposlenih jer nas greške mogu skupo stajati. Nikad nije kasno za kadrovsku obnovu i promjenu u pozitivnom smislu, ali obnova tek tijekom 2016. i 2017. odražava se na brzinu provedbe i razinu iskorištenosti sredstava. Kadrovski smo trebali biti ojačani i spremni još 2013. godine.

Kako se što bolje pozicionirati kad je riječ o korištenju EU fondova u bliskoj budućnosti, pred nama je novo razdoblje za povlačenje sredstava?

Već sad bismo trebali raditi na strateškim dokumentima za buduće razdoblje i utvrditi u njima što kao država na kojem području, i to geografski i tematski, želimo postići. Odmah pripremati i projekte te novu perspektivu dočekati na način da već u prvoj godini krenemo s implementacijom. Samo tako ćemo se moći dobro pozicionirati u novom proračunu. Na kongresu Europske pučke stranke održanom na Malti izborili smo se da u dokument EPP-a „Europa osigurava našu budućnost“ uđe amandman kojim se traži da kohezijska politika ostane proporcionalno jednako zastupljena u EU proračunu kao u sadašnjem razdoblju i to je važna politička poruka Europskoj komisiji.

Dosta toga se promijenilo otkako smo se pridružili EU-u; od krimske krize, sankcija Rusiji, odnosno, EU-u od strane Rusije, suočili smo se s izbjegličkim valom iz Sirije i drugih zemalja, tu je i teroristička opasnost koja je postala europska realnost… Koliko se to sve odrazilo na funkcionalnost samog EU-a, odnosno, ideju snažne Unije?

Zaista je ovo vrlo turbulentno razdoblje u kojem se nalazi Europa i cijeli svijet. Odgovor Unije cijelo vrijeme je stabilnost, sigurnost, povjerenje, jačanje zajedništva i solidarnost, uz rad na mjerama za ubrzanje gospodarskog rasta. Sve prepreke i krize pojačale su potrebu za jedinstvom. Čak 74 posto ispitanika iz svih država članica smatra da je puno više zajedničkih točaka koje spajaju EU nego onih koje bi razdvajale EU. Građani žele snažnu i stabilnu Europsku uniju.

Kako Hrvatska može biti lider u jugoistočnoj Europi? Koliko je to uopće važno pitanje?

Hrvatska ima najnovije iskustvo procesa pristupanja Europskoj uniji. Sve zemlje kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje u jugoistočnoj Europi korištenjem naših znanja i iskustava mogu biti brže u ispunjavanju i dobrom razumijevanju postavljenih kriterija te implementaciji u praksi. S iskustvom u prekograničnoj suradnji i makroregionalnim strategijama možemo se pozicionirati i kao lider i promotor važnih zajedničkih infrastrukturnih i razvojnih projekata – što je predsjednica s Inicijativom tri mora i započela. Naravno ta Inicijativa ima i puno šire značenje i obuhvat. Upravo to je pravi put, istaknuti se kvalitetnim idejama, znanjem i izvrsnošću i tako se pozicionirati kao lider.

Što mislite, kojom dinamikom će se odvijati daljnje širenje EU-a? Tu prije svega mislim na države u našem susjedstvu?

Raduje me što je predsjednik Europske komisije Juncker u svom govoru o stanju Unije u srijedu u Europskom parlamentu istaknuo da će u sljedećem razdoblju broj članica biti sigurno povećan sa 27. Nijedna država u ovom trenutku nije spremna, ali vrata Unije su otvorena, naravno kada se ispune zadani kriteriji. Još je dosta posla pred državama kandidatkinjama i o tome redovno raspravljamo u Europskom parlamentu, ali europska perspektiva je neupitna.

Brexit je, među ostalim, intenzivirao i polemike oko proračunske i općenito financijske budućnosti Unije. EU proračun će sada biti „tanji“ za oko 11 milijardi eura godišnje, ističe se princip štednje, da svaki uloženi euro mora donijeti dodanu vrijednost, kako je to rekao povjerenik Europske komisije za proračun Guenther H. Oettinger. Upravo se vode razgovori o višegodišnjem financijskom okviru, što u našoj javnosti prolazi nekako nezapaženo, ali to nipošto ne znači da je riječ o nevažnom pitanju. Jednom ste kazali da proračun EU-a svakog Europljanina stoji manje od cijene jedne šalice kave dnevno. Što mislite, hoće li se to mijenjati?

Proračun će se sigurno mijenjati. Jedna je mogućnost povećati izvore financiranja, odnosno prihode i doprinose država članica, a druga je smanjiti rashodnu stranu. Puno je izglednije smanjenje rashodne strane, ali i to je problem s obzirom na nove prioritete na razini EU-a, poput zajedničke obrambene politike, koje u budućnosti treba financirati, a jednako su nam važne i dosadašnje politike, poput kohezijske, koja je od posebnog značaja za Hrvatsku. U svom govoru Juncker je istaknuo da će u svibnju 2018. biti predstavljeno kako će budući proračun zadovoljiti sve ambicije i osigurati da možemo ispuniti obećano. Iz ove najave mogli bismo iščitati da će se ipak ići na povećanje doprinosa država članica u proračun, uključivanje novih prioriteta za financiranje, ali i osiguravanje kontinuiteta kohezijske i poljoprivredne politike.

Upozoravali ste kako regulativa u području kohezijske politike treba biti donesena najkasnije do sredine 2019. godine. Što sve to može značiti za Hrvatsku u predstojećem razdoblju, što će biti s datumima provedbe ako regulativa bude kasnila?

Bilo bi jako važno regulativu za novo razdoblje imati već u 2018. kako bi države sve pripreme za korištenje EU fondova završile do početka novog razdoblja i u prvoj godini započele provedbu. S obzirom na Brexit i rasprave koje se vode, teško možemo očekivati regulativu prije 2019., dobro će biti ako je usvojimo u ovom sazivu Komisije i Parlamenta. Upravo zbog toga države članice bi trebale sve pripreme odraditi neovisno o regulativi i nakon donošenja regulative napraviti samo prilagodbe, ako budu potrebne. U protivnom, u novom razdoblju provedba će kasniti i države članice neće uspjeti iskoristiti sredstva EU fondova.

Svako toliko se povede i priča o Europi u „dvije brzine“, u kojoj bi naprednije zemlje napredovale još brže, a zaostalije bi države-članice bile isključene iz nekih procesa? Bi li to oslabilo EU? Vi zastupate koncept jake monetarne i ekonomske unije?

Tako je. Baš sam predala amandmane i u raspravama o ekonomskim politikama za eurozonu, isticala da se eurozona ne može razvijati bez jedinstvenog pristupa državama članicama u i izvan eurozone, usprotivila sam se posebnom proračunu za eurozonu dok u njoj nisu sve države članice. Jako me obradovalo što je predsjednik Juncker u svom govoru istaknuo da vidi jedinstvenu Europu u kojoj će sve članice biti i članice monetarne unije, i bankovne unije i Schengena. Time se sve ove rasprave prekidaju. Nema Europe više brzina, svi ćemo biti jednaki, ravnopravni i solidarni. Državama koje nisu trenutno u monetarnoj uniji pomoći će se instrumentom tehničke pomoći da što prije zadovolje kriterije. Postavio je vrlo ambiciozan rok za ostvarenje ovog cilja – 30. ožujka 2019. To su dobre vijesti za nas u Hrvatskoj.

Koliko je bliska budućnost u kojoj će hrvatsko gospodarstvo biti spremno za uvođenje eura?

Za ulazak u eurozonu postoje dvije vrste kriterija: ekonomski kriterij i pravni kriterij. Jedan od uvjeta pravnog kriterija je da nema monetarnog financiranja, odnosno da Središnja banka ne smije financirati državni proračun. Jedina država koja to poštuje, a da je izvan eurozone, jest Hrvatska. Od ekonomskih kriterija zanimljiv je onaj koji se veže na stabilnost tečaja. Jedine dvije države izvan eurozone koje imaju stabilan tečaj i vode takvu politiku su Bugarska i Hrvatska. S obzirom na to da Hrvatska ispunjava sve uvjete pravnog i veliki dio ekonomskog kriterija, možemo reći da se kao država de facto nalazimo u eurozoni, ali de jure ne i zato nam je važno što prije i formalno postati dio monetarne unije.

Prije ljetne stanke u EP-u, u povodu izglasavanja rezolucije o razvoju ambiciozne industrijske strategije EU-a, ukazali ste da se udio industrije u BDP-u EU-a tijekom zadnja dva desetljeća smanjio s 19 na manje od 15,5 posto. „Cilj nam je to promijeniti i do 2020. postići razinu od 20 posto udjela u BDP-u“, kazali ste. Gdje je u toj priči Hrvatska? Gdje smo mi u priči o reindustrrjalizaciji, s kojim kapitalom je to uopće moguće očekivati?

U odnosu na pretkriznu 2008. godinu, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj je na kraju 2016. bila niža za 6 posto dok je prosječno u ostalim državama članicama jugoistočne Europe narasla za 14 posto. Dakle, pred nama je veliki posao na oporavku i razvoju industrije. Za ostvarenje tog cilja potreban je potpuni preokret: smanjenje ovisnosti o sirovinama iz drugih zemalja, povećanje energetske učinkovitosti, obrazovanje u skladu s potrebama industrije, povezivanje industrije i znanosti, poticanje inovacija. Za to moramo koristiti sva raspoloživa sredstva EU fondova, Europski fond za strateška ulaganja, povoljne izvore financiranja iz EIB-a, EBRD-a i drugih institucija.

Mađarska se solidarizirala sa Slovenijom i objavila je da neće poduprijeti hrvatski zahtjev za članstvom u OECD-u. Očito je riječ o nastavku diplomatskog sukoba sa Slovenijom nakon nedavne arbitraže drugim sredstvima…

OECD je ekonomska organizacija koja štiti poslovnu klimu te lobira za svoje članice, pomaže znanjima, analizom dobrih praksi i razmjenom iskustava. Hrvatska ispunjava sve kriterije za ulazak – demokracija i poštivanje ljudskih prava, slobodno-tržišna ekonomija, BDP po glavi stanovnika – koji je bar jednako visok onom najsiromašnije članice OECD-a. Slovenija se poziva na vladavinu prava, a baš temeljem toga ne bi smjela pribjegavati ucjenama i državu koja ispunjava sve kriterije kočiti u procesu učlanjivanja u OECD. Do rješenja trebamo doći razgovorima i dogovorima, ne zato što nam je članstvo u OECD-u neophodno, nego radi razrješenja bilateralnih pitanja i uspostave dobrih odnosa sa susjedima. Mislim da smo sad na dobrom putu. Premijer je sazvao i sve čelnike parlamentarnih stranaka, ne znam kad se to zadnji put u Hrvatskoj nakon pregovora dogodilo.

Najavljuje se i reforma javne uprave. No, nije ovo prva Vlada koja to najavljuje, isto kao i recimo, olakšavanje uvjeta poslovanja za poduzetnike, promjenom famozne „antipoduzetničke klime“. Je li država napokon u stanju pokazati da je spremna mijenjati samu sebe, počevši od javne uprave?

To je definitivno jedna od najvažnijih reformi i mislim da za to više nema prostora za čekanje. Vlada je toga svjesna i vjerujem da su sve pripreme u tijeku. Ta reforma treba rezultirati dobro opisanim i propisanim poslovnim procesima i procedurama u svim ministarstvima i ostalim državnim institucijama pa temeljem toga jasnom podjelom poslova, prava i odgovornosti, koja je temelj za uklanjanje preklapanja i praćenje kvalitete, brzine i uspješnosti obavljanja posla. Bez toga nema niti sustava prepoznavanja izvrsnih kadrova, motiviranja i nagrađivanja. I za lokalne jedinice treba utvrditi mehanizme usporedbe, postaviti kriterije praćenja uspješnosti i na temelju (ne)uspješnosti rada ih reorganizirati.

Dosta ekonomskih analitičara pohvalno je govorilo o poreznoj reformi i vođenju državnih financija… No, porez na nekretnine ipak se pokazao problematičnim, pa je premijer nakon žestokih reakcija u javnosti najavio „odgodu“ primjene. Je li Vlada tu napravila „korake“, prije svega u komunikacijskom smislu?

Vlada čitavo vrijeme u prvi plan stavlja partnerstvo, transparentnost, otvorenu i jasnu komunikaciju. Ne želi nametati rješenja nego ih donositi zajedno sa zainteresiranim stranama. U slučaju poreza na nekretnine tek kada su se počele prikupljati potrebne informacije za njegovu implementaciju postalo je jasno da građani nisu dovoljno upoznati sa značenjem i ciljevima ovog poreza. Vlada nije tu da zastrašuje ljude nego da bude partner i služi građanima. Zato je i donesena odluka da se dok građani ne budu spremni za novo rješenje – a koje je doneseno s ciljem pojednostavljenja i manjih nameta – ne ide s primjenom.

Ovo je primjer kako neka dobra rješenja zbog „loše percepcije“ nastale od prije ne mogu zaživjeti u praksi. Najvažnija je poruka svima da je Vlada pokazala da joj je stalo do stavova građana, da sluša i nema velikih ega koji pošto poto provode ono što su zamislili. To je zaista demokratizacija društva.

U Hrvatskoj se, eto, još uvijek više strasti diže oko tema iz prošlosti, negoli oko uspješnosti korištenja EU fondova. Komunizam i fašizam, ploča sa spornim natpisom „Za dom spremni“ i dalje su važne teme u domaćoj javnosti?

Komunizam i fašizam su našem narodu nanijeli jako puno zla. Braniteljski pozdrav u grbu HOS-a „Za dom spremni“ nešto je sasvim drugo od pozdrava koji se veže uz ustaše. Prema braniteljskom pozdravu i svemu vezanom uz branitelje gajim duboko poštovanje i zahvalnost. Međutim, mnogi su propatili od ljudi koji su vikali „Za dom spremni“ u Drugom svjetskom ratu, kao i od zločina partizana i kasnije komunizma. Sigurna sam da je našim braniteljima i svima nama na prvom mjestu jaka Hrvatska na vrhu ljestvice razvijenosti europskih država, i zato smatram da je vrijeme da osudimo zlo i totalitarne režime, uklonimo njihova obilježja i okrenemo se poduzetnicima, gospodarstvu, znanju, izvrsnosti, ustrajnom i vrijednom radu.

Ovaj tjedan je Europski parlament u Strasbourgu usvojio izvješće kojim se pozdravlja pristupanje Europske unije Istanbulskoj konvenciji o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te se pozivaju države članice da je što prije ratificiraju. Za usvajanje izvješća glasalo je 489 zastupnika, uz 114 glasova protiv i 69 suzdržanih. Zašto ste bili suzdržani?

Ne volim biti suzdržana, ali u ovom slučaju to je najbolje odražavalo moj stav. S jedne strane podržavam Istanbulsku konvenciju jer sam za nultu stopu tolerancije nasilja nad ženama, a s druge strane sam protiv ove Konvencije jer sam protiv nametanja rodne ideologije i uvjeravanja žena da je odluka o pobačaju odluka o njihovu tijelu, a ne o životu i smrti drugog bića. Takve konvencije ne bi trebale ulaziti u svjetonazorska pitanja i to nametati državama. Tada ne bi bilo problema s ratifikacijom u pola država članica EU-a.

Sastav Vlade je dosad doživio nekoliko promjena u hodu, zadnju zbog koaliranja s HNS-om. I Vaše ime se spominjalo u kontekstu izbora ministara nakon pobjede HDZ-a na izborima prije godinu dana, no na kraju niste postali jedna od ministrica. Žalite li za tim na bilo koji način?

Uvijek je izazov i želja biti u Hrvatskoj i raditi u Vladi. Ovaj put smo se tako posložili, trebao je netko od ekonomista ostati i u Europskom parlamentu s obzirom na to da je u Vladi četvero izvrsnih ekonomista, doktora znanosti.

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Biskup Košić: Dobio sam tri prijetnje. Ljevičari bi ubijali i nakon 70 godina

Objavljeno

na

Objavio

– Kada bi se provela lustracija, tada bi i naša dijaspora – a računa se da još toliko Hrvata živi diljem čitavoga svijeta koliko nas ima u RH – sudjelovala u tome da se ovdje pokrenu investicije – tvrdi biskup Košić

Sisačkom biskupu Vladi Košiću ne može se reći da je neprincipijelan. Kritizirao je bivšu Vladu Zorana Milanovića, Ivi Josipoviću spočitavao što kao agnostik ide na hodočašća, Most je prozvao jer je bio spreman na koaliciju sa SDP-om, a danas je tu HDZ-ova Vlada premijera Plenkovića, za koju također smatra da nije demokršćanska jer je u koaliciji s HNS-om.

Koja bi to Vlada i kakva bi po Vama onda trebala biti na vlasti u Hrvatskoj?

Volio bih kada bi u Hrvatskoj bili na vlasti političari koji su izraz biračkog tijela i njegove volje, što sada nije slučaj. Naime, kada je na snazi ovaj i ovakav izborni zakon, moguće je da nam život određuje jedna minorna politička skupina i čak nacionalna manjina. Zato se ja zalažem za izmjenu izbornog zakona. Sjetite se kako je u Milanovićevoj Vladi ministar Bauk svojim notornim iznošenjem neistine spriječio referendum koji je pokrenula udruga U ime obitelji upravo radi izmjene izbornog zakona. On je tada tvrdio da je u RH 4,5 milijuna birača što je nemoguće jer je tada bilo toliko stanovnika u RH, a ne birača. Mislim da je ta izmjena zakona pretpostavka boljeg, dapače jedino pravog, demokratskog funkcioniranja naše države.

Je li trebala ostati spomen-ploča poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu?

Ta je spomen-ploča trebala ostati u Jasenovcu jer su tamo ti naši branitelji poginuli za našu domovinu. Ako nisu smetali kad su ginuli za Hrvatsku, zašto bi smetali danas, 26 godina poslije? I ako su se tada, kad je bilo najteže, tako organizirali i uzeli svoje simbole, zašto to sada nakon toliko godina mijenjati? Moji Gromovi, koji su oslobađali Petrinju – jer sam i sam bio ratni župnik Petrinje i Hrastovice pa sam se s njima susretao i upoznao ih – imaju i danas svoj znak, pesnicu koja je uhvatila gromove s geslom: Jednom grom, uvijek grom. Pa kad to smiju i trebaju imati Gromovi, Tigrovi i sve druge postrojbe HV-a nastale u Domovinskom ratu, zašto to ne bi smjeli imati pripadnici HOS-a? A jednako su ginuli za domovinu, i to 1991.-1995., a ne 1941.-1945. Da, to što pozdrav „za dom spremni“ asocira na NDH nekima ne odgovara, ali nije to bila borba za NDH, nego za suvremenu modernu Hrvatsku. I zato treba ostati spomenik poginulim pripadnicima HOS-a. Ako je političkom trgovinom pogažena žrtva poginulih branitelja, doći će, nadam se, vlast koja će taj spomenik vratiti tamo gdje mu je mjesto. Problematizira se samo mjesto Jasenovac, no o tome bi trebali dati službeno mišljenje stručnjaci, povjesničari i forenzičari. Dok toga nema, politika se poigrava sa žrtvama, ali i s istinom o Jasenovcu, a to nije dobro!

Na Facebooku branite pozdrav “za dom spremni”, potpisnik ste i peticije koju je pokrenuo akademik Pečarić da se taj pozdrav vrati u uporabu u vojsci.

Mnogo je primjera da su taj pozdrav koristili Hrvati u borbi puno prije Drugog svjetskog rata. Npr. Nikola Šubić Zrinski braneći Siget 1566. pošao je u odlučujući boj s povikom: „U boj, za dom!“ Tako je uostalom to 1876. Hugo Badalić, pisac libreta opere Nikola Šubić Zrinski, napisao. K tome je i ban Josip Jelačić pozdravljao svoje vojnike pozdravom: „Za dom!“, a oni su odgovarali: „Spremni umrijeti!“ Kada bismo sve što je bilo u NDH željeli izbaciti iz upotrebe, tada bi bio dugačak popis tih riječi i simbola, a to nije moguće ni potrebno. Ja se pitam kako su se pozdravljali domobrani, redovna vojska NDH? A i oni imaju povijest još od Prvog svjetskog rata pa preko Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Kad bi se sve što je postojalo u NDH trebalo ukinuti, zašto su u Domovinskom ratu ponovno oživljeni domobrani, kao vojne postrojbe? Ako je NDH i kompromitirala pozdrav ZDS, opet su ga u najpozitivnijem smislu očistili i afirmirali upravo pripadnici HOS-a koji su se borili i mnogi poginuli za modernu Hrvatsku.

Pobornik ste lustracije. Smatrate li da je moguće danas provesti lustraciju u Hrvatskoj?

Lustracija je moguća još uvijek jer u javnom su prostoru i danas prisutni oni koji su, kako bi to rekao biskup Egidije Živković, okrvavili ruke. Lustracija je u Makedoniji uvedena prije dvije godine, a Hrvatska i Slovenija jedine su dvije zemlje iz bivšeg komunističkog bloka u EU koje nisu provele lustraciju. Ljudi koji su bili dio represivnog totalitarnog sustava ne bi smjeli obnašati javne službe. Samo je o tome riječ i mislim da to moramo kad-tad učiniti. Proces dovođenja pred lice pravde ubojica i zločinaca iz Drugoga svjetskog rata i poraća ide tako sporo, gotovo nikako, jer nije bilo lustracije. Mi činimo što možemo, udruge također, ali država bi to morala preuzeti i već jednom riješiti. Očito to nije moguće kad još uvijek mnogi „s okrvavljenim rukama“ drže mnoge uzde našeg društva i štite sebe i svoje.

Koristite društvene mreže. Koliko su one uopće korisne u društvu, “pomažu” li ili ne u podjelama i hoćete li i dalje prijavljivati one koji vam prijete?

Ja sam dobio već treću prijetnju. Zanimljivo je da je u svim slučajevima – barem su se tako i u prve dvije, koje nisu otkrivene – potpisivali kao Antife, a bilo je to i nakon kritika na račun prijašnjih vlada, kao i u posljednjem slučaju. Dakle, tzv. ljevičari su nasilnici, oni bi još i danas likvidirali i ubijali. Nije li neobično da se nisu ni poslije 70 godina promijenili? I nije li neobično to da je posljednja osoba koja mi je prijetila i dalje član SDP-a, kojeg su i lokalni i nacionalni šef te partije, umjesto da ga isključe kao nepoželjnog, uzeli u zaštitu? Toliko o tome. No, moja je savjest mirna, ja nikome ne želim činiti nasilje, a pravo misli i govora nitko mi ne može oduzeti. I moja je prednost što se ne borim silom, nego istinom. I znam da me Bog štiti jer on je Istina. A danas je sudjelovanje na društvenim mrežama jedan od suvremenih načina kako doći do ljudi i navijestiti im evanđelje našega Gospodina. Pa i kad ne govorim izričito o evanđelju, ali kad govorim o istini koja se prešućuje, o pravednosti koja se progoni i o dobru koje se guši, ja naviještam Gospodina, rekao je sisački biskup Vlado Košić za tiskano izdanje Večernjeg lista

Biskup Košić komentirao ‘sramotno postupanje vlasti, šarafciger-vlasti’

facebook komentari

Nastavi čitati