Pratite nas

Intervju iz arhive: Bogdan Bogdanović

Objavljeno

na

Pravili su izložbu u Parizu, Zamislite tu perverziju, umjetničkom fotografijom pokazati grad, Vukovar, grad koji ste razorili. Čovjeka hvata užas kada samo i pomisli na Vukovar, Sarajevo, Mostar. Dubrovnik. Poznavali smo tamo ljude, imali smo prijatelje. Još se sjećam svojih koraka i njihove muzike pod vukovarskim arkadama. To je ono što čovjek nosi u sebi kao i glasove prijatelja koje možda više nikada neće čuti ni vidjeti, a ovdje, na samo 250 kilometara zračne linije od Beograda, gori Sarajevo i nitko ga ni ne spominje. Vukovar je samo 120 kilometara blizu i daleko od govora. Ovdje vlada neka strašna amnezija, isključivost, kao da ništa ne postoji. Trude se da sebi objasne kako se može živjeti, praviti televizijske emisije, kabare, predstave u kazalištu. Mrak se već užasno spustio na kulturu

Usamljeni gospodin u zagasitom, podugo nošenom plavom džemperu, smeđim samtericama i toplim mekim papučama, i njegova gospođa Ksenija, dočekuju gosta polako otvarajući vrata. Na prvom katu turobne zgrade u Tolbuhinovoj ulici. Na prozorima su spuštene drvene šalukatre a na ulazu katranom ispisani grafiti i duga strijela koja vodi prema stanu. Presuda. Izrečena samo zato što se sijedi gospodin odvažio založiti sve da pobudi grizodušje u svjetini koja ga okružuje. Nekadašnji je gradonačelnik Beograda iz generacije rijetkih koji su se usprotivili gnomima srbijanske politike. Ugledni arhitekt sve to stoički trpi. Posjetitelju koji odlazi iz njegova doma ostaju moralne dileme: objaviti ili prešutjeti, potaći luđake koji će po tko zna koji put pokušati čizmom i šakom presuditi mudrosti.

Tako će se u toj ulici srama odvažiti i zaštititi čovjeka koji od svih dobara posjeduje samo – zapamćene riječi!

Riječi. Pariški Le Figaro u lipnju 1992. godine objavio je poruku Bogdana Bogdanovića: “Oni su (SANU – op. Ž. H.) zajedno s Miloševićem suodgovorni za katastrofu. Oni su probudili i zapalili tisućljetne srpske mržnje, naše nezavršene bitke, naše povijesne frustracije. Milošević je samo ideje proveo. Sve što se sada događa, ve je bilo napisano. Tko je čuo sijedog gospodina koji se usudio pozvati svoje studente i druge mladiće u studenome 1991. da dezertiraju iz srpskog prljavog rata.

Opraštajući se od njega naš pariški kolega Patrick de Sainte-Exupery u lipnju je zabilježio javansku riječ amok, bjesnilo. Danas, šest mjeseci kasnije, kako je danas u Srbiji?

– Očajno je. Nismo se mnogo nadali, ali ovo… Kako vama sve to izgleda? Strašno? Nije ovdje u igri samo izborna mašinerija. U pitanju je i narod. To se može objasniti samo poremećajem. Ludilom. To je ludilo. To će odlučiti i Ćosićevu sudbinu. On je otac toga ludila, a sad je krenuo da to spašava. Ne, ne, propustio je mnogo toga, previše.

*Pa, nije li upravo Dobrica Ćosić, na srpski izborni dan raspoloženo rekao: Srbija polaže ispit, lekciju iz demokracije?

Gotovo je sa ispitom. Gotovo. Očigledno je Šešelj povukao deklasirane, najprimitivnije slojeve koje ima svaki narod na svijetu i koji se u ovakvim vremenima razbuđuju. Sada postaje opasan i Milošević. Što će sve Šešelj povesti i kada će udariti? Za mene i moju ženu sve je već gotovo, ali što će biti s mladim svijetom. Odavde je pobjeglo više od sto tisuća mladića, a mala je ovo zemlja i mali narod.

To što se ovdje zbiva kao da postaje neka endemična, kronična bolest. A mi? Mi imamo odliv pametne djece. Dotiču ljudi iz krajina i s njima opasni. Možda je bolje da odustanemo od ovog razgovora. Ja imam grozan osjećaj. Prosto se bojim da ne napravim nešto i u odnosu na vašu sredinu. Bojim se, u takvom sam raspoloženju da mi se sada čini: nalazimo se pred totalnim ratom. Taj mali, agresivni mentalitet doveo je do toga da sada ne znaju što bi. A i što svijet može očekivati od Šešelja? Granice na Sutli, Kupi, u ponoru do kraja.

*Izlog takvih želja stalno je otvoren i još je jednom ponuđen u prosinačkom broju “Književnih novina”… 
To ne pratim.

*…U tekstu “Tko su ti Srbi katolici”… 
Pa zna se tko su Srbi katolici – Stevan Nemanja je bio Srbin katolik. On je poslije postao pravoslavac, i tu staju i treba da stanu sve te priče. Bože, bože…

*Dakle, u tom izlogu tragikomične domišljatosti jedva da je ostalo Hrvata kajkavaca, a svi su ostali Srbi… 
Takva skala mišljenja je obična budalaština, kao i kod Vuka Karadžića, koji je tako mislio.

*Ali iz te skale mišljenja izrodio se govor topova i pogroma, srušeni gradovi, tisuće i stotine tisuća mrtvih. Gdje se to djenuo ovdašnji intelektualac sa svojom svješću? 
Gdje. Pravili su izložbu u Parizu, Zamislite tu perverziju, umjetničkom fotografijom pokazati grad, Vukovar, grad koji ste razorili. Čovjeka hvata užas kada samo i pomisli na Vukovar, Sarajevo, Mostar. Dubrovnik. Poznavali smo tamo ljude, imali smo prijatelje. Još se sjećam svojih koraka i njihove muzike pod vukovarskim arkadama. To je ono što čovjek nosi u sebi kao i glasove prijatelja koje možda više nikada neće čuti ni vidjeti, a ovdje, na samo 250 kilometara zračne linije od Beograda, gori Sarajevo i nitko ga ni ne spominje. Vukovar je samo 120 kilometara blizu i daleko od govora. Ovdje vlada neka strašna amnezija, isključivost, kao da ništa ne postoji. Trude se da sebi objasne kako se može živjeti, praviti televizijske emisije, kabare, predstave u kazalištu. Mrak se već užasno spustio na kulturu. Ako ste zavirili u knjižare, tu su sve same knjie o genocidu, knjige o starim carstvima i kalendari, knjige o parapsihologiji neke Vave. I to je sve.

*Na djelu je očito redizajn. U kazalištima su predstave o generalu Nediću, knezu Pavlu, o svim srpskim izgubljenim bitkama, od Kosova naovamo. 
Strašan je poremećaj ljudskih duša. Osobito u srednje generacije. Mladi će se ipak opredijeliti za ili protiv, ali četrdesetogodišnjaci su presječeni. Mi stariji, mi smo otpisani. Ne znam kako je kod vas, ali ovdje mi ne možemo živjeti od popova na televiziji. Kada ste ateist, ili točnije agnostik, bolje vidite tko vjeruje a tko ne vjeruje u Boga. Ja cijenim, duboko poštujem kad vidim da netko vjeruje. Ponekad i zavidim. Ali, kad gledam tu našu popovsku falangu, osim ovog nesretnog patrijarha Pavla, koji valjda, valjda vjeruje u Boga… drugo je sve sam razbojnik. Sve sam radikal. Čemu sve to. Pa zar ih nije strah. Ostalo je ta srednja mjera beogradskih intelektualaca, koji bi sad htjeli ispasti borci protiv ovog užasa, ovdje, kao da je moguće živjeti ovdje kao da se ništa nije dogodilo.

Izvor: www.d-a-z.hr

*Kako vi živite? 
Sada se malo smirilo. Ali, do kada? Zato je prošla godina bila stravična. Tu su pucala stakla, prijetilo se bombama. To su bili fizički pokušaji napada, a drugi su bili kroz novine. Opustim se ponekad s prijateljima u Građanskom savezu Srbije. Prošle godine, u godini strašnih progona otišao sam jednom čak i pješice do tamo, za sat dva s prijateljima, u oazi. Mi smo ondje slični mormonima, kvekerima. Mi smo obitelj, gotovo sekta. Kad izađete na ulicu, tamo je drugi svijet. Tu su ljudi, tamo, sjajno hrabri. Odlazili su u Hrtkovce u vrijeme onih groznih zbivanja i dovodili u Građanski savez Hrvate i Hrvatice, užasnute ljude i žene u šoku. Pokušavali su, koliko su mogli, pokazali da građanske hrabrosti ipak ima, i časti.

Znate, čuo sam jučer jednu priču. Jedan moj prijatelj, pacifist, bio je u Nizozemskoj i tamo je razgovarao s jednom Njemicom, jednom od šefova pacifističkog pokreta. Rekao joj je da, ako se nikako drugačije ne može, morat ćemo se fašizmu suprotstaviti silom. Ona ga je zgranuto pitala – pa zar jedan pacifist smije tako govoriti? Odgovorio joj je: “Pa zaboga, gospođo, kada je u pitanju fašizam, onda nema druge. Kamo sreće da je netko mogao njemački fašizam zaustaviti na vrijeme, makar i silom. Gospođa ga je pogledala i zaplakala. Tek kasnije je saznao da je razgovarao sa Hesseovom kćeri.

*Prije nekoliko godina, ovdje, u Beogradu, pokojni Oskar Davičo, komentirajući Miloševićev uspon, rekao – on je uzjahao srpskog tigra, a tigar će, prije nego ga strpaju u kavez ili probodu kopljima, na kraju sveopćeg klanja, pojesti svog jahača. Što vi mislite o toj slici? 
Tigar, to je malo prejako. To može biti i neka druga životinja, manje pompozna. Ma kakav tigar! Tigar je bar pojava, mitska životinja. Davičo se to usudio vama reći, jer niste iz Beograda. Oskar je bio užasno preplašen čovjek. Mnoge je i razne je batine podobijao. Mislim da je i kao Jevrej bio uplašen, tako a je odmah shvatio ko je Milošević. To su bili Davičovi posljednji dani i on nije smio javno reći što misli.

*U časopisu “Pacifik” pročitao sam vaš tekst “Zavađene memorije”, u kojemu ste napisali: “Dobar dio poluobrazovanog srpskog puka, opijen Miloševićevim vraćanjem dostojanstva, uvjeren je da su Srbi u srednjem vijeku jeli uz pomoć zlatnih kašika”. Da nije tragičnih posljedica, ta zabluda bi bila komična.
Tu priču o tim, da li zlatnim kašikama, da li zlatnim viljuškama, kako kad, ja sam slušao dva, tri desetljeća unatrag na svojim putovanjima. Gdje god je bio neki srpski manastir, mene bi vodio sekretar komiteta da mi pokaže freske i da mi objasni – kako smo mi jeli, da li viljuškom, da li kašikom od zlata, i to ga impresionira, jer i danas nevješto barata kašikama i viljuškama. Ta je priča prava burleska. No, tu je i nastavak teksta, sjećate se, čitali ste o Studenici?

*Da, malo koji narod ima Studenicu… 
Upravo ta čuvena rečenica pripada tipičnom žanru međunacionalnog nadmetanja. Studenica je građevina dostojna respekta, naročito do tri četvrt svoje visine. Oduvijek sam se divio majstorima koji su je gradili. To je lijepa, talijanizirana crkva, ali u vrijeme kada se gradila Studenica malo koji narod već nije imao poneku svoju Studenicu. U to je vrijeme Pariz već imao svoju prvu 68. prvi studentski štrajk, Sorbonare na ulicama. Takvo nadmetanje nije ništa drugo nego morbidni romantizam. Nacionalna povijest je opasna stvar. Narod koji nema snage da se s ironijom postavi prema vlastitoj povijesti nije je ni zaslužio. Kad će se kod nas netko našaliti s Karađorđem, recimo. Onako kako Englezi ismijavaju svakog u svojoj povijesti.

Izvor: www.domusweb.it

*Ali, za ironiju je nužno stvarno poznavanje povijesti. 
Nema u nas povijesnog znanja, jer se nije ni učila u školama. Pa umjesto nje dolazi do usmene nadogradnje. Počinju fabule, mitizacija. Mi smo znali, u onoj predratnoj, kraljevskoj školi, da zvona nisu zvonila na Notre Dame u Parizu nakon kosovske bitke. Profesor nam je rekao: “Vjeruje se, ali nije točno! Zvona su zvonila poslije bitke na Rovinama u Rumuniji, u Vlaškoj, gdje su Srbi sudjelovali, razumije se, ali na strani Turaka.” To je povijest. Ovdje nikoga niste mogli razuvjeriti, pa je nepostojeća pariška zvonjava postala dnevno-politički šlagvort – zvonila su zvona da proslave pogub kršćana na Kosovu.

Kao i svaki razgovor tako je i ovaj morao negdje stati. Jedan jednostavno iskreni čovjek, koji se usudio izreći: Srbija živi u civilizaciji laži – ostao je osuđen na progonstvo u vlastitoj zemlji, jer nije pristao na bijeg. Ne želim otići, rekao je pozdravljajući se i primajući novog gosta, jer to bi oni i željeli.

To su knjige, dokumentacija, u malom stanu koji odiše predmetima građanske skromnosti, odmjernosti do siromaštva. Možda već ovih dana gospođa Ksenija opet mora strpljivo skidati gadosti, poruke čuvara novog srpskog ćudoređa. Gdje je tu mjesto za čovjeka koji je nedvosmisleno rekao: “Možda je izraz nacionalizam previše jasan, previše civiliziran za Srbiju. Čete Vojislava Šešelja danas možemo uporediti s njemačkim SA odredima. Tko zna ne čekaju li već ubojice zapovijed za Tolbuhinovu ulicu. Čovjek kojemu su zabranjene ulice vlastitoga grada, blago crvenih kapaka i umornih očiju, pored radio aparata iz ranih pedesetih, više ne osluškuje korake. Buka je dovoljno jaka.

preuzeto iz knjige “Glib i krv”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Intervju

Plenković: Rasprava u Saboru pokazala kritizerstvo bez argumenata

Objavljeno

na

Objavio

U povodu prve godine rada svoje Vlade, premijer Andrej Plenković Hrvatskom je saboru podnio izvješće.

U jednosatnom govoru spomenuo je mnoge probleme s kojima se Vlada susrela u protekloj godini. Oporbeni klubovi žestoko su kritizirali njegov govor.

U razgovoru za HRT premijer Plenković je rekao kako je rasprava u Saboru pokazala jedno kritizerstvo bez argumenata koje nije bilo na razini jedne konstruktivne rasprave. Meni se čini da smo na sva četiri ključna stožerna programa naše vlade odgovorili. Unijeli smo gospodarsku sigurnost, rast i društvenu solidarnost.

Naglasio je činjenicu da nije bilo trećih izbora u manje od 24 mjeseca, a to bi bilo jako loše i za institucije i za političke stranke. S te strane sam jako zadovoljan da su kolege iz HNS-a prepoznali poruku važnosti stabilnosti, koja je bila poruka međunarodnim financijskim, gospodarskim institucijama.

Pogledajte gospodarski rast, smanjenje javnog duga, proračunskog manjka, najnižu stopu nezaposlenosti, najbolju turističku sezonu… Svi pokazatelji idu u pozitivnom smjeru, istaknuo je Plenković.

Govoreći o problemu iseljavanja iz Hrvatske, premijer je rekao kako to nije problem nastao 16. listopada 2016. godine, već problem koji traje već nekoliko godina. Naš je cilj demokratska revitalizacija zemlje i u tom smislu smo poduzeli niz mjera. Sve njih sam pobrojio u godišnjem izvješću pred zastupnicima. Od rodiljnih naknada, porezne reforme, sufinanciranja stambenih kredita.

Sve su to mjere koje idu za demografskom obnovom, a sadržane su u našem programu. One će ići za tim da našim mladim obiteljima stvorimo preduvjete da ostanu u Hrvatskoj, kazao je. Istaknuo je kako je jučer na užem kabinetu Vlade odlučeno da će se pronaći sredstva za svih 2400 zahtjeva koji  su podneseni za stambeno sufinanciranje.

Premijer je istaknuo kako su početkom godine prepoznali probleme u Agrokoru i na njih reagirali na najbolji mogući način. To je kompanija koja je u privatnom vlasništvu i koja je imala velik utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Nismo imali drugog scenarija nego ići s posebnim zakonom koji bi spriječio gospodarski i financijski krah ne samo te kompanije već i kompanija koje su s njom povezane, rekao je. Dodao je i da je to bila politička odluka i jedini mogući politički odabir.

Kolege iz oporbe ne prepoznaju ono što smo učinili i dobili s Lex Agrokorom. Ispadamo kao netko tko je napravio neki potez koji nije bio dobar. Nismo radili populistički, nismo radili napamet. Na nama je bilo da utvrdimo činjenice, a na savjetnicima da pomognu u dogovoru s vjerovnicima kako napraviti  put prema nagodbi i dugoročnoj održivosti kompanije i očuvanju radnih mjesta, istaknuo je Plenković.

Na pitanje je li potrebno utvrditi političku odgovornost kad je u pitanju Agrokor, premijer je kako im je u interesu da se se rasvijetle sve okolnosti koje su dovele do ove situacije u Agrokoru. Hoće li to biti istražno povjerenstvo ili neki drugi način rasprave u Saboru pred nekim saborskim odborom – to je pitanje u vezi kojega smo otvoreni.

Ono što je važno reći je to da samo istražno povjerenstvo regulirano zakonom te da njegov Članak 4 ne ostavlja baš previše mjesta za interpretaciju. Prema mišljenju mnogih pravnih autoriteta ukoliko se pokrene kazneni postupak istražno povjerenstvo prestaje s radom. To ne znači da Vlada i HDZ ne žele da se rasvijetli sve vezano uz Agrokor. Upravo obrnuto, mislim da bi to bilo zdravo za hrvatsko društvo, naglasio je Plenković.

Plenković: Ova godina bila je za Hrvatsku jedna od najizazovnijih nakon Domovinskog rata

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Svi uhićeni u aferi Agrokor na slobodi; istražni zatvor za Ivicu Todorića

Objavljeno

na

Objavio

Preokret u slučaju Agrokor. Odluka istražnog suca glasi: Svi osumnjičeni i privedeni su slobodni i večeras mogu svojim kućama. No, to se ne odnosi na Ivicu Todorića kojemu je određen istražni zatvor.

To znači da Todorićevi sinovi mogu doći u Hrvatsku dati svoj iskaz, neće biti pritvoreni.

Odvjetnici osumnjičenih iznimno su zadovoljni odlukom istažnog suca. Razlog takvoj odluci leži u tome da je prošlo šest mjeseci od početka afere te da nema straha od utjecaja na svjedoke. Svi odvjetnici slažu se u jednom – ovo je poraz Državnog odvjetništva.

Za sada se zna da Ante Todorić dolazi u Hrvatsku. Za Ivicu Todorića nemamo potvrdu da će doći i pristati na istražni zatvor.

Uz Todorića i sinove, koji nisu u Hrvatskoj, u slučaju Agrokor su osumnjičeni i u ponedjeljak uhićeni Alojzije Pandžić, Damir Kuštrak, Hrvoje Balent, Ivica Crnjac, Olivio Discordia, Marijan Alagušić, Sanja Hrstić, Mislav Galić, Tomislav Lučić, Piruška Canjuga, Ljerka Puljić i Ivica Sertić.

Uz Todorića i sinove, koji nisu u Hrvatskoj, u slučaju Agrokor su osumnjičeni i u ponedjeljak uhićeni Alojzije Pandžić, Damir Kuštrak, Hrvoje Balent, Ivica Crnjac, Olivio Discordia, Marijan Alagušić, Sanja Hrstić, Mislav Galić, Tomislav Lučić, Piruška Canjuga, Ljerka Puljić i Ivica Sertić. Svi su bili članovi uprave ili nadzornog odbora u Agrokoru, dok su Discordia i Hrstić zaposlenici revizorske kuće Baker Tilly koja je radila revizorska izvješća za Agrokor.

Svi osumnjičeni terete se za više kaznenih djela protiv gospodarstva i kaznena djela krivotvorenja, odnosno za zlouporabe u gospodarskom poslovanju, krivotvorenje isprava i nezakonito vođenje poslovnih knjiga.

Moj branjenik je, kao što govorimo već dva dana, izvan Republike Hrvatske. On je na putu prema Hrvatskoj. Stupio je u kontakt jučer u poslijepodnevnim satima s djelatnicima policije. Od njega je zatraženo da dođe u Republiku Hrvatsku i on je obećao da će doći. On je čovjek koji drži svoja obećanja i doći će. – Kad će doći? – Vrlo vjerojatno tijekom sutrašnjeg ili najkasnije preksutrašnjeg dana. – Je li krenuo ili nije? – Krenuo je. – A gdje je sad? – Ne mogu vam to reći, ja vam nisam ni u ova dva dana ni u jednom trenutku potvrdio da je on u Londonu, rekao je Fran Olujić, odvjetnik Ante Todorića, javlja HRT

Todorić javio policiji: Sutra se vraćam u Hrvatsku

facebook komentari

Nastavi čitati