Intervju iz arhive: Bogdan Bogdanović

    0

    Pravili su izložbu u Parizu, Zamislite tu perverziju, umjetničkom fotografijom pokazati grad, Vukovar, grad koji ste razorili. Čovjeka hvata užas kada samo i pomisli na Vukovar, Sarajevo, Mostar. Dubrovnik. Poznavali smo tamo ljude, imali smo prijatelje. Još se sjećam svojih koraka i njihove muzike pod vukovarskim arkadama. To je ono što čovjek nosi u sebi kao i glasove prijatelja koje možda više nikada neće čuti ni vidjeti, a ovdje, na samo 250 kilometara zračne linije od Beograda, gori Sarajevo i nitko ga ni ne spominje. Vukovar je samo 120 kilometara blizu i daleko od govora. Ovdje vlada neka strašna amnezija, isključivost, kao da ništa ne postoji. Trude se da sebi objasne kako se može živjeti, praviti televizijske emisije, kabare, predstave u kazalištu. Mrak se već užasno spustio na kulturu

    Usamljeni gospodin u zagasitom, podugo nošenom plavom džemperu, smeđim samtericama i toplim mekim papučama, i njegova gospođa Ksenija, dočekuju gosta polako otvarajući vrata. Na prvom katu turobne zgrade u Tolbuhinovoj ulici. Na prozorima su spuštene drvene šalukatre a na ulazu katranom ispisani grafiti i duga strijela koja vodi prema stanu. Presuda. Izrečena samo zato što se sijedi gospodin odvažio založiti sve da pobudi grizodušje u svjetini koja ga okružuje. Nekadašnji je gradonačelnik Beograda iz generacije rijetkih koji su se usprotivili gnomima srbijanske politike. Ugledni arhitekt sve to stoički trpi. Posjetitelju koji odlazi iz njegova doma ostaju moralne dileme: objaviti ili prešutjeti, potaći luđake koji će po tko zna koji put pokušati čizmom i šakom presuditi mudrosti.

    Tako će se u toj ulici srama odvažiti i zaštititi čovjeka koji od svih dobara posjeduje samo – zapamćene riječi!

    Riječi. Pariški Le Figaro u lipnju 1992. godine objavio je poruku Bogdana Bogdanovića: “Oni su (SANU – op. Ž. H.) zajedno s Miloševićem suodgovorni za katastrofu. Oni su probudili i zapalili tisućljetne srpske mržnje, naše nezavršene bitke, naše povijesne frustracije. Milošević je samo ideje proveo. Sve što se sada događa, ve je bilo napisano. Tko je čuo sijedog gospodina koji se usudio pozvati svoje studente i druge mladiće u studenome 1991. da dezertiraju iz srpskog prljavog rata.

    Opraštajući se od njega naš pariški kolega Patrick de Sainte-Exupery u lipnju je zabilježio javansku riječ amok, bjesnilo. Danas, šest mjeseci kasnije, kako je danas u Srbiji?

    – Očajno je. Nismo se mnogo nadali, ali ovo… Kako vama sve to izgleda? Strašno? Nije ovdje u igri samo izborna mašinerija. U pitanju je i narod. To se može objasniti samo poremećajem. Ludilom. To je ludilo. To će odlučiti i Ćosićevu sudbinu. On je otac toga ludila, a sad je krenuo da to spašava. Ne, ne, propustio je mnogo toga, previše.

    *Pa, nije li upravo Dobrica Ćosić, na srpski izborni dan raspoloženo rekao: Srbija polaže ispit, lekciju iz demokracije?

    Gotovo je sa ispitom. Gotovo. Očigledno je Šešelj povukao deklasirane, najprimitivnije slojeve koje ima svaki narod na svijetu i koji se u ovakvim vremenima razbuđuju. Sada postaje opasan i Milošević. Što će sve Šešelj povesti i kada će udariti? Za mene i moju ženu sve je već gotovo, ali što će biti s mladim svijetom. Odavde je pobjeglo više od sto tisuća mladića, a mala je ovo zemlja i mali narod.

    To što se ovdje zbiva kao da postaje neka endemična, kronična bolest. A mi? Mi imamo odliv pametne djece. Dotiču ljudi iz krajina i s njima opasni. Možda je bolje da odustanemo od ovog razgovora. Ja imam grozan osjećaj. Prosto se bojim da ne napravim nešto i u odnosu na vašu sredinu. Bojim se, u takvom sam raspoloženju da mi se sada čini: nalazimo se pred totalnim ratom. Taj mali, agresivni mentalitet doveo je do toga da sada ne znaju što bi. A i što svijet može očekivati od Šešelja? Granice na Sutli, Kupi, u ponoru do kraja.

    *Izlog takvih želja stalno je otvoren i još je jednom ponuđen u prosinačkom broju “Književnih novina”… 
    To ne pratim.

    *…U tekstu “Tko su ti Srbi katolici”… 
    Pa zna se tko su Srbi katolici – Stevan Nemanja je bio Srbin katolik. On je poslije postao pravoslavac, i tu staju i treba da stanu sve te priče. Bože, bože…

    *Dakle, u tom izlogu tragikomične domišljatosti jedva da je ostalo Hrvata kajkavaca, a svi su ostali Srbi… 
    Takva skala mišljenja je obična budalaština, kao i kod Vuka Karadžića, koji je tako mislio.

    *Ali iz te skale mišljenja izrodio se govor topova i pogroma, srušeni gradovi, tisuće i stotine tisuća mrtvih. Gdje se to djenuo ovdašnji intelektualac sa svojom svješću? 
    Gdje. Pravili su izložbu u Parizu, Zamislite tu perverziju, umjetničkom fotografijom pokazati grad, Vukovar, grad koji ste razorili. Čovjeka hvata užas kada samo i pomisli na Vukovar, Sarajevo, Mostar. Dubrovnik. Poznavali smo tamo ljude, imali smo prijatelje. Još se sjećam svojih koraka i njihove muzike pod vukovarskim arkadama. To je ono što čovjek nosi u sebi kao i glasove prijatelja koje možda više nikada neće čuti ni vidjeti, a ovdje, na samo 250 kilometara zračne linije od Beograda, gori Sarajevo i nitko ga ni ne spominje. Vukovar je samo 120 kilometara blizu i daleko od govora. Ovdje vlada neka strašna amnezija, isključivost, kao da ništa ne postoji. Trude se da sebi objasne kako se može živjeti, praviti televizijske emisije, kabare, predstave u kazalištu. Mrak se već užasno spustio na kulturu. Ako ste zavirili u knjižare, tu su sve same knjie o genocidu, knjige o starim carstvima i kalendari, knjige o parapsihologiji neke Vave. I to je sve.

    *Na djelu je očito redizajn. U kazalištima su predstave o generalu Nediću, knezu Pavlu, o svim srpskim izgubljenim bitkama, od Kosova naovamo. 
    Strašan je poremećaj ljudskih duša. Osobito u srednje generacije. Mladi će se ipak opredijeliti za ili protiv, ali četrdesetogodišnjaci su presječeni. Mi stariji, mi smo otpisani. Ne znam kako je kod vas, ali ovdje mi ne možemo živjeti od popova na televiziji. Kada ste ateist, ili točnije agnostik, bolje vidite tko vjeruje a tko ne vjeruje u Boga. Ja cijenim, duboko poštujem kad vidim da netko vjeruje. Ponekad i zavidim. Ali, kad gledam tu našu popovsku falangu, osim ovog nesretnog patrijarha Pavla, koji valjda, valjda vjeruje u Boga… drugo je sve sam razbojnik. Sve sam radikal. Čemu sve to. Pa zar ih nije strah. Ostalo je ta srednja mjera beogradskih intelektualaca, koji bi sad htjeli ispasti borci protiv ovog užasa, ovdje, kao da je moguće živjeti ovdje kao da se ništa nije dogodilo.

    Izvor: www.d-a-z.hr

    *Kako vi živite? 
    Sada se malo smirilo. Ali, do kada? Zato je prošla godina bila stravična. Tu su pucala stakla, prijetilo se bombama. To su bili fizički pokušaji napada, a drugi su bili kroz novine. Opustim se ponekad s prijateljima u Građanskom savezu Srbije. Prošle godine, u godini strašnih progona otišao sam jednom čak i pješice do tamo, za sat dva s prijateljima, u oazi. Mi smo ondje slični mormonima, kvekerima. Mi smo obitelj, gotovo sekta. Kad izađete na ulicu, tamo je drugi svijet. Tu su ljudi, tamo, sjajno hrabri. Odlazili su u Hrtkovce u vrijeme onih groznih zbivanja i dovodili u Građanski savez Hrvate i Hrvatice, užasnute ljude i žene u šoku. Pokušavali su, koliko su mogli, pokazali da građanske hrabrosti ipak ima, i časti.

    Znate, čuo sam jučer jednu priču. Jedan moj prijatelj, pacifist, bio je u Nizozemskoj i tamo je razgovarao s jednom Njemicom, jednom od šefova pacifističkog pokreta. Rekao joj je da, ako se nikako drugačije ne može, morat ćemo se fašizmu suprotstaviti silom. Ona ga je zgranuto pitala – pa zar jedan pacifist smije tako govoriti? Odgovorio joj je: “Pa zaboga, gospođo, kada je u pitanju fašizam, onda nema druge. Kamo sreće da je netko mogao njemački fašizam zaustaviti na vrijeme, makar i silom. Gospođa ga je pogledala i zaplakala. Tek kasnije je saznao da je razgovarao sa Hesseovom kćeri.

    *Prije nekoliko godina, ovdje, u Beogradu, pokojni Oskar Davičo, komentirajući Miloševićev uspon, rekao – on je uzjahao srpskog tigra, a tigar će, prije nego ga strpaju u kavez ili probodu kopljima, na kraju sveopćeg klanja, pojesti svog jahača. Što vi mislite o toj slici? 
    Tigar, to je malo prejako. To može biti i neka druga životinja, manje pompozna. Ma kakav tigar! Tigar je bar pojava, mitska životinja. Davičo se to usudio vama reći, jer niste iz Beograda. Oskar je bio užasno preplašen čovjek. Mnoge je i razne je batine podobijao. Mislim da je i kao Jevrej bio uplašen, tako a je odmah shvatio ko je Milošević. To su bili Davičovi posljednji dani i on nije smio javno reći što misli.

    *U časopisu “Pacifik” pročitao sam vaš tekst “Zavađene memorije”, u kojemu ste napisali: “Dobar dio poluobrazovanog srpskog puka, opijen Miloševićevim vraćanjem dostojanstva, uvjeren je da su Srbi u srednjem vijeku jeli uz pomoć zlatnih kašika”. Da nije tragičnih posljedica, ta zabluda bi bila komična.
    Tu priču o tim, da li zlatnim kašikama, da li zlatnim viljuškama, kako kad, ja sam slušao dva, tri desetljeća unatrag na svojim putovanjima. Gdje god je bio neki srpski manastir, mene bi vodio sekretar komiteta da mi pokaže freske i da mi objasni – kako smo mi jeli, da li viljuškom, da li kašikom od zlata, i to ga impresionira, jer i danas nevješto barata kašikama i viljuškama. Ta je priča prava burleska. No, tu je i nastavak teksta, sjećate se, čitali ste o Studenici?

    *Da, malo koji narod ima Studenicu… 
    Upravo ta čuvena rečenica pripada tipičnom žanru međunacionalnog nadmetanja. Studenica je građevina dostojna respekta, naročito do tri četvrt svoje visine. Oduvijek sam se divio majstorima koji su je gradili. To je lijepa, talijanizirana crkva, ali u vrijeme kada se gradila Studenica malo koji narod već nije imao poneku svoju Studenicu. U to je vrijeme Pariz već imao svoju prvu 68. prvi studentski štrajk, Sorbonare na ulicama. Takvo nadmetanje nije ništa drugo nego morbidni romantizam. Nacionalna povijest je opasna stvar. Narod koji nema snage da se s ironijom postavi prema vlastitoj povijesti nije je ni zaslužio. Kad će se kod nas netko našaliti s Karađorđem, recimo. Onako kako Englezi ismijavaju svakog u svojoj povijesti.

    Izvor: www.domusweb.it

    *Ali, za ironiju je nužno stvarno poznavanje povijesti. 
    Nema u nas povijesnog znanja, jer se nije ni učila u školama. Pa umjesto nje dolazi do usmene nadogradnje. Počinju fabule, mitizacija. Mi smo znali, u onoj predratnoj, kraljevskoj školi, da zvona nisu zvonila na Notre Dame u Parizu nakon kosovske bitke. Profesor nam je rekao: “Vjeruje se, ali nije točno! Zvona su zvonila poslije bitke na Rovinama u Rumuniji, u Vlaškoj, gdje su Srbi sudjelovali, razumije se, ali na strani Turaka.” To je povijest. Ovdje nikoga niste mogli razuvjeriti, pa je nepostojeća pariška zvonjava postala dnevno-politički šlagvort – zvonila su zvona da proslave pogub kršćana na Kosovu.

    Kao i svaki razgovor tako je i ovaj morao negdje stati. Jedan jednostavno iskreni čovjek, koji se usudio izreći: Srbija živi u civilizaciji laži – ostao je osuđen na progonstvo u vlastitoj zemlji, jer nije pristao na bijeg. Ne želim otići, rekao je pozdravljajući se i primajući novog gosta, jer to bi oni i željeli.

    To su knjige, dokumentacija, u malom stanu koji odiše predmetima građanske skromnosti, odmjernosti do siromaštva. Možda već ovih dana gospođa Ksenija opet mora strpljivo skidati gadosti, poruke čuvara novog srpskog ćudoređa. Gdje je tu mjesto za čovjeka koji je nedvosmisleno rekao: “Možda je izraz nacionalizam previše jasan, previše civiliziran za Srbiju. Čete Vojislava Šešelja danas možemo uporediti s njemačkim SA odredima. Tko zna ne čekaju li već ubojice zapovijed za Tolbuhinovu ulicu. Čovjek kojemu su zabranjene ulice vlastitoga grada, blago crvenih kapaka i umornih očiju, pored radio aparata iz ranih pedesetih, više ne osluškuje korake. Buka je dovoljno jaka.

    preuzeto iz knjige “Glib i krv”

    facebook komentari