INTERVJU IZ LEPOGLAVE: Stepinac je iz zatvora poručio NE Titu

10
Sulzberger je predao Titovu poruku nadbiskupu da će ga osloboditi, ali pod Titovim uvjetima, u progonstvo ili povlačenje iz javnog života. Stepinac je odgovorio da se neće poviti

“Ja znam što uzrok ovoga svega. To je pitanje koje samo Sveta Stolica može razriješiti. O mojoj slobodi i o onome što ću kasnije raditi ne odlučuje ova vlast. Potpuno sam indiferentan u pogledu bilo kakvih zamisli o mojem oslobađanju. Znam zašto patim. Za prava Katoličke crkve. Spreman sam svakog dana umrijeti za Crkvu. Katolička crkva ne može biti niti će ikada biti ičiji rob. Nikada neće biti rob države”, ponovio je Stepinac na kraju razgovora, a prenio novinar.

Potpuno sam ravnodušan prema Titovoj ponudi da me oslobodi. Nije na Titu da odlučuje o mojoj sudbini. To može samo Sveti Otac. Katolička crkva nije niti će ikada biti rob države.

Te su riječi nadbiskupa Alojzija Stepinca odjeknule 13. studenoga 1950. s naslovne stranice američkog lista New York Times. Veliki intervju s nadbiskupom, u to vrijeme zatočenim u Lepoglavi, pročitali su milijuni i milijuni Amerikanaca, jer su intervju prenijele sve veće američke i strane novine, piše VečernjiList

Autor teksta Cyrus Sulzberger II. prenio je nadbiskupu Titovu ponudu da ga oslobodi, a Stepinčevo “ne” Josipu Brozu s naslovnice najutjecajnijih američkih dnevnih novina zazvonilo je svuda po svijetu i označilo ne samo udarac Titovu nastojanju da se umili zapadnim snagama u osjetljivom vremenu nakon raskida sa Sovjetskim Savezom, nego je imalo i programatsku funkciju odbijanja Katoličke crkve da se svrsta uz pobjednike II. svjetskog rata te intencije da zadrži odvojenost od svjetovne vlasti.

Intervju Cyrusa Sulzbergera malo je poznat javnosti u Hrvatskoj, a još je manje poznato da je za taj obiman tekst, u kojem sam razgovor s nadbiskupom zauzima malo mjesta, dok je veći dio posvećen okolnostima koje su dovele do susreta sa Stepincem, stavovima građana prema Stepincu, političkoj situaciji i opisima političara, kao i samom životu u tadašnjoj Jugoslaviji, sljedeće godine nagrađen najvećom nagradom u SAD-u, posebnom Pulitzerovom nagradom, najprestižnijim američkom novinarskim priznanjem.

Sulzberger, pripadnik dinastije koja, uz kraće prekide, u svojim rukama drži New York Times od 1896., u to je vrijeme bio glavni inozemni dopisnik stacioniran u Parizu. U svojim memoarima Dugi niz svijeća daje kontekst svojih tekstova, pa tako i ovoga sa Stepincem, i ispisuje fascinantne događaje prije, za vrijeme i poslije II. svjetskog rata. Sulzbergeru su sva vrata bila otvorena, dijelom zbog toga što je bio novinar uglednog američkog lista, dijelom zbog toga što je pripadao dinastiji Sulzberger, ali i dijelom zbog toga što je, po vlastitu priznanju, za američku vladu prenosio poruke političarima u Europi, a posebno u istočnoj.

Tito dao zeleno svjetlo

Tako je i zeleno svjetlo za susret s nadbiskupom Stepincem dobio od Tita. Maršala, kako ga naziva u svojim tekstovima, susretao je manje-više redovito sve otkako ga je upoznao 1945. u Moskvi, na zabavi u jugoslavenskom veleposlanstvu. Tita opisuje kao “debeljuškasta čovjeka srednje visine, plavih očiju, prilično zgodnog i pomalo nalik Hermannu Göringu”. Tito je, piše, bio vrlo ljubazan – u detalje mu je opisao svoj život i istaknuo da mu je to bio drugi posjet Moskvi – prije je bio samo nakratko 1944.

Druge činjenice iz Titove biografije podudarale su se i kasnije, osim jedne. Sulzberger piše da je puno kasnije, 16. travnja 1959., časopis Komunist objavio Titove memoare u kojima je, u čudu, pročitao kako Tito kaže da je u Moskvu prvi put došao 1937. kad mu je Kominterna naložila da preuzme jugoslavenske poslove.

Prevodio je službeni prevoditelj, ali bilo je očito da je Titovo znanje engleskog sada prilično. Razgovor je trajao sat i pol. Tito mu je kazao da je Jugoslavija za nacionalnu obranu spremna kupiti oružje od zapadnih sila. SSSR je dobio opremu od Velike Britanije, uključujući mlazne avione i stratešku sirovinu, kazao je. Ako dođe u pitanje sigurnost zemlje, kupit ćemo materijal od koga možemo iako trenutačno ne traju pregovori o toj temi. Unatoč propagandi iz Moskve, Jugoslavija ne smatra da je Marshallov plan katastrofa za Europu. Naprotiv, uvelike je pomogao nekim državama, poput Italije i Francuske, sažeo je Sulzberger teme razgovora. “Rekao je da će osloboditi nadbiskupa Alojzija Stepinca, trenutačno zatočenog kao ratnog zločinca, ako je to u interesu međunarodnih odnosa i ako to ne izazove nemire unutar jugoslavenske populacije. Nadbiskupa Stepinca možda pošalje u samostan, ali mu u Jugoslaviji neće biti dozvoljeno služiti kao prelat”, piše Sulzberger u memoarima.
Potom je zamolio Broza dvije usluge. “Prvo, želio sam vidjeti Koču Popovića, načelnika Generalštaba. Zašto? Da od njega čujem o situaciji na jugoslavenskim granicama. To će biti lako, ali ne bih li radije sjeo i razgovarao s Ivanom Gošnjakom? Ne, rekao sam, u Americi bolje zvuči načelnik Generalštaba. Bilo kako, pa oba generala imaju iste informacije. O.K., rekao je Tito. Bio sam iznimno zadovoljan – naš (američki, op. a.) vojni ataše nije do sada sreo nikoga višeg od ranga pukovnika. Druga usluga: želio sam vidjeti Stepinca. Tito je odvratio kako je on dobro. Želio sam se sam uvjeriti. U SAD-u žive milijuni katolika i sve ih iznimno zanima sudbina nadbiskupa, rekao sam. Tito je ovaj zahtjev prihvatio prilično oklijevajući. Kratko je razmislio, zatim koračao lijevo-desno, s kamenim izrazom u plavim očima. Čut ćete od mene. Na ovaj ili onaj način, rekao je. Rukovali smo se i otišli”, prisjetio se Sulzberger. Operacija udovoljavanja Amerikancima započela je. Ako novinar na kraju razgovora s Titom nije bio siguran što očekivati, sumnje su mu uskoro bile rasplinute. Tog i sljedećeg dana vodio je “vrlo prijateljske razgovore” s nizom dužnosnika, pa i s onima koji su ga do tada držali na distanci – svi su mu odjednom bili na raspolaganju. Treći dan zazvonio telefon Vlado Dedijer, kojega je dugo poznavao, pozvao ga je na ručak u svoj dom, što je, kaže, bilo vrlo neuobičajeno. Dugo su se poznavali – i Dedijer je bio reporter, piše Sulzberger, a otpustili su ga iz Politike nakon što je proveo mjesec dana u Španjolskoj zbog prorepublikanskih stavova. Najveća ekskluziva bila je razgovor s kraljem Edwardom VIII. za vrijeme njegova odmora s Wallis Simpson na dalmatinskoj obali. Odjenuo se da izgleda kao ribar kako bi došao do Edwarda, a nakon toga bio je toliko sretan da si je kupio tri sladoleda. Sada je bio nešto drukčiji, primijetio je Sulzberger.

Od Josipa Broza zatražio je da mu dopusti da vidi nadbiskupa Stepinca dok ga je intervjuirao u srpskim Užicama 6. studenoga 1950. Maršal Tito bio je odjeven u sivu vojnu odoru i bez epoleta. Izgledao je zdrav i u formi – nije djelovao zabrinut zbog političkog rata s Kominternom, ekonomske blokade i teške situacije s hranom zbog suše, piše Sulzberger. Poslužili su im kavu, makedonske cigarete i šljivovicu. Po sobi su tumarala dva psa – Tigar, njemački ovčar kojeg je uzeo Nijemcima, i jedan ptičar. Pokraj radnog stola stajala je bista Lenjina. Staljinove nije bilo, primjećuje.

“Osim što je inzistirao da mu pronađem izdavača za Titovu autobiografiju koju mu pomaže pisati – a mislim da je time samo želio ugrabiti slavu – govorio je da Jugoslavija sada naginje prema britanskom tipu socijalizma. Kazao je da su Đilas i Kardelj vrlo impresionirani putom u Ameriku. Rooseveltove reforme bile su vrlo socijalističke, istaknuo je. Velika je to promjena od Dedijera i stavova iz 1946. “Servirali” su mu i Koču Popovića, baš kako je htio. Doduše, Popović, đak sa Sorbone, jako se uvrijedio kad mu je Sulzberger rekao kako je čuo da je ovaj prije rata bio dadaistički pjesnik. Nisam bio, bio sam nadrealist, odvratio mu je oštro prije negoli je optužio Bugarsku, Rumunjsku i Mađarsku, dunavske države i Hitlerove saveznice, a sada satelite SSSR-a da krše uvjete mirovnog sporazuma u Parizu iz 1946. te gomilaju vojne snage. Uvečer trećeg dana nakon razgovora s Titom Sulzbergeru je zazvonio telefon. Maček i “željezna zavjesa” “Rečeno mi je da idem u Zagreb te da se javim lokalnom Ministarstvu vanjskih poslova gdje ću dobiti dozvolu da posjetim nadbiskupa Stepinca. Veza se potom prekinula”, piše Sulzberger. Hrvatsku je i te kako dobro poznavao. Štoviše, jedna od dvije neugodnosti koje je imao na području tadašnje Jugoslavije bila je vezana uz Hrvatsku. Prva neugodnost bila je njegov odnos s Milovanom Đilasom koji mu je – kad ih je 1946. upoznao Tito – rekao: “A, vi ste taj koji piše da Tito ubija Srbe američkim puškama” te mu okrenuo leđa, na što se Tito nasmijao, potapšao Sulzbergera po ramenu i kazao da ne obraća pozornost na Đilasa, dok je druga bila vezana na intervju 1939. s Vladkom Mačekom, a u kojem čelnik HSS-a govori da nema vjere u izbore i najavljuje da će odbiti slati poslanike u sljedeći saziv parlamenta.
Namjerava se boriti za potpunu autonomiju, rekao je, ali i natuknuo da će “ako Francuzi i Englezi izgube interes, upasti u njemačku orbitu”. Čim je Sulzberger telefonom javio tekst, na vratima se pojavio čovjek koji mu je rekao da je njegova viza ukinuta te ga prepratio do željezničke postaje u Zagreb i smjestio ga na vlak za Rijeku, “najbliži grad u Italiji”. Tamo je danima obilazio jugoslavenski konzulat da bi mu se, nakon nekog vremena, ispričali i rekli da je “grešku napravio neki nadobudan službenik”. Intervjua s Vladimirom Mačekom – kako ga je zvao – prisjetio se i kad ga je sreo 22. srpnja 1945. u Parizu gdje je ovaj čekao britansku vizu. “Titova vlast pokušava uvesti kompletnu komunističku diktaturu. HSS je državni neprijatelj broj jedan. Da nisam otišao, vjerojatno bi me uhitili partizani. Za četiri godine vidio sam kako partizani spuštaju željeznu zavjesu na Jugoslaviju da nitko ne bi vidio što se događa”, tada mu je rekao Maček. Sulzberger je godinama kasnije ustvrdio da je Maček prvi upotrijebio termin “željezna zavjesa” u vezi s istočnom Europom. Nisu najavili njegov posjet – Tekst sam objavio u srpnju 1946., a Churchill je taj termin popularizirao od 1946. – primjećuje Sulzberger. Željezna zavjesa malo se razmaknula – barem ona oko zatvora u Lepoglavi – kad je tamo stigao ujutro 10. studenoga. O Lepoglavi – zatvoru u kojem su bili zatočeni pripadnici svih režima u ovoj nestabilnoj regiji – i danas Jugoslavijom kolaju priče o strašnim mučenjima koja nakon oslobađanja zemlje tamo provode partizani, piše Sulzberger.
Stepinac je bio zatočen u sobi veličine 2,7 sa 4,2 metra. Prozor je imao rešetke, ali ne tako da sprečavaju ulazak danje svjetlosti. Soba je bila topla. Namještaj jednostavan: krevet s plahtom, jastučnicom i dekom, stol i stolac, pisaći stol na kojem su, među ostalim, stajali lavor, vrč i limena termosica. Pod je bio od drva. Na kukama na zidu visjela je odjeća i ručnik, piše novinar.

Više na VečernjiList

facebook komentari

  • Bobo Mostarac

    Za nas, nadbiskup Alojzije Stepinac je već svetac, a uskoro će biti i za cijeli svijet!

  • EMINƎM

    Taj tito nije bio bravar , neobičan zločinac po profesiji kojeg isti kao on još slave i danas u Hrvatskoj, usprkos znanoj istini.

  • Istina

    Trovač Stepinca, “Manolić nahvalio Plenkovića i udario po Hasanbegoviću: ‘Njegova grupica je šaka jada’”

    Ono što stoji u članku čiji sam naslov stavio ovdje gotovo je identično onome što ovdje neki pohvalno pišu o Plenkoviću.

  • Istina

    Trovač Stepinca, “Manolić nahvalio Plenkovića i udario po Hasanbegoviću: ‘Njegova grupica je šaka jada’”

    Ono što stoji u članku čiji sam naslov stavio ovdje gotovo je identično onome što ovdje neki pohvalno pišu o Plenkoviću.

    • Maks

      Pa Manolic ti je i osnovao hsp ; onhvali Plenkovica da bi ga domoljubi napadali, udbaska taktika.

      • Susjed

        Manolić osnovao HSP ? Argumentiraj svoju tvrdnju, s kim i kad !

        • Maks

          Nista nije islo bez Manolica i njegovih, ni u jedno stranci, svud su ubacivali svoje.

          • Susjed

            Pogrešno ! Znaš li kada je obnovljena Hrvatska Stranka Prava i tko su obnovitelji ?

          • Maks

            Mislim 89e . Sve se fino moralo odobriti od udbe, imali su Manolic i Perkovic druge planove i sa HOSom, nije im uspilo. Nedavno sam citao neke sudske akte – zapovjednici HOSa iz Slavonije i drugih krajeva morali jednom mjesecno u Zagreb podnositi izvjestaj Josipu Perkovicu, dokumentirano, jedino mi nije jasno jesu li svi ili pojedinci.

          • Susjed

            HSP je obnovljena 25.2.1990.godine, prije prvih parlamentarnih izbora i dolaska HDZ-a i Manolića na vlast i registrirana 27.2.1990.godine u tadašnjem Republičkom sekretarijatu za pravosuđe i upravu, Postupak za registraciju političkih stranaka bio je za sve isti.