Pratite nas

Feljton

INTERVJU IZ LEPOGLAVE: Stepinac je iz zatvora poručio NE Titu

Objavljeno

na

Sulzberger je predao Titovu poruku nadbiskupu da će ga osloboditi, ali pod Titovim uvjetima, u progonstvo ili povlačenje iz javnog života. Stepinac je odgovorio da se neće poviti

“Ja znam što uzrok ovoga svega. To je pitanje koje samo Sveta Stolica može razriješiti. O mojoj slobodi i o onome što ću kasnije raditi ne odlučuje ova vlast. Potpuno sam indiferentan u pogledu bilo kakvih zamisli o mojem oslobađanju. Znam zašto patim. Za prava Katoličke crkve. Spreman sam svakog dana umrijeti za Crkvu. Katolička crkva ne može biti niti će ikada biti ičiji rob. Nikada neće biti rob države”, ponovio je Stepinac na kraju razgovora, a prenio novinar.

Potpuno sam ravnodušan prema Titovoj ponudi da me oslobodi. Nije na Titu da odlučuje o mojoj sudbini. To može samo Sveti Otac. Katolička crkva nije niti će ikada biti rob države.

Te su riječi nadbiskupa Alojzija Stepinca odjeknule 13. studenoga 1950. s naslovne stranice američkog lista New York Times. Veliki intervju s nadbiskupom, u to vrijeme zatočenim u Lepoglavi, pročitali su milijuni i milijuni Amerikanaca, jer su intervju prenijele sve veće američke i strane novine, piše VečernjiList

Autor teksta Cyrus Sulzberger II. prenio je nadbiskupu Titovu ponudu da ga oslobodi, a Stepinčevo “ne” Josipu Brozu s naslovnice najutjecajnijih američkih dnevnih novina zazvonilo je svuda po svijetu i označilo ne samo udarac Titovu nastojanju da se umili zapadnim snagama u osjetljivom vremenu nakon raskida sa Sovjetskim Savezom, nego je imalo i programatsku funkciju odbijanja Katoličke crkve da se svrsta uz pobjednike II. svjetskog rata te intencije da zadrži odvojenost od svjetovne vlasti.

Intervju Cyrusa Sulzbergera malo je poznat javnosti u Hrvatskoj, a još je manje poznato da je za taj obiman tekst, u kojem sam razgovor s nadbiskupom zauzima malo mjesta, dok je veći dio posvećen okolnostima koje su dovele do susreta sa Stepincem, stavovima građana prema Stepincu, političkoj situaciji i opisima političara, kao i samom životu u tadašnjoj Jugoslaviji, sljedeće godine nagrađen najvećom nagradom u SAD-u, posebnom Pulitzerovom nagradom, najprestižnijim američkom novinarskim priznanjem.

Sulzberger, pripadnik dinastije koja, uz kraće prekide, u svojim rukama drži New York Times od 1896., u to je vrijeme bio glavni inozemni dopisnik stacioniran u Parizu. U svojim memoarima Dugi niz svijeća daje kontekst svojih tekstova, pa tako i ovoga sa Stepincem, i ispisuje fascinantne događaje prije, za vrijeme i poslije II. svjetskog rata. Sulzbergeru su sva vrata bila otvorena, dijelom zbog toga što je bio novinar uglednog američkog lista, dijelom zbog toga što je pripadao dinastiji Sulzberger, ali i dijelom zbog toga što je, po vlastitu priznanju, za američku vladu prenosio poruke političarima u Europi, a posebno u istočnoj.

Tito dao zeleno svjetlo

Tako je i zeleno svjetlo za susret s nadbiskupom Stepincem dobio od Tita. Maršala, kako ga naziva u svojim tekstovima, susretao je manje-više redovito sve otkako ga je upoznao 1945. u Moskvi, na zabavi u jugoslavenskom veleposlanstvu. Tita opisuje kao “debeljuškasta čovjeka srednje visine, plavih očiju, prilično zgodnog i pomalo nalik Hermannu Göringu”. Tito je, piše, bio vrlo ljubazan – u detalje mu je opisao svoj život i istaknuo da mu je to bio drugi posjet Moskvi – prije je bio samo nakratko 1944.

Druge činjenice iz Titove biografije podudarale su se i kasnije, osim jedne. Sulzberger piše da je puno kasnije, 16. travnja 1959., časopis Komunist objavio Titove memoare u kojima je, u čudu, pročitao kako Tito kaže da je u Moskvu prvi put došao 1937. kad mu je Kominterna naložila da preuzme jugoslavenske poslove.

Prevodio je službeni prevoditelj, ali bilo je očito da je Titovo znanje engleskog sada prilično. Razgovor je trajao sat i pol. Tito mu je kazao da je Jugoslavija za nacionalnu obranu spremna kupiti oružje od zapadnih sila. SSSR je dobio opremu od Velike Britanije, uključujući mlazne avione i stratešku sirovinu, kazao je. Ako dođe u pitanje sigurnost zemlje, kupit ćemo materijal od koga možemo iako trenutačno ne traju pregovori o toj temi. Unatoč propagandi iz Moskve, Jugoslavija ne smatra da je Marshallov plan katastrofa za Europu. Naprotiv, uvelike je pomogao nekim državama, poput Italije i Francuske, sažeo je Sulzberger teme razgovora. “Rekao je da će osloboditi nadbiskupa Alojzija Stepinca, trenutačno zatočenog kao ratnog zločinca, ako je to u interesu međunarodnih odnosa i ako to ne izazove nemire unutar jugoslavenske populacije. Nadbiskupa Stepinca možda pošalje u samostan, ali mu u Jugoslaviji neće biti dozvoljeno služiti kao prelat”, piše Sulzberger u memoarima.
Potom je zamolio Broza dvije usluge. “Prvo, želio sam vidjeti Koču Popovića, načelnika Generalštaba. Zašto? Da od njega čujem o situaciji na jugoslavenskim granicama. To će biti lako, ali ne bih li radije sjeo i razgovarao s Ivanom Gošnjakom? Ne, rekao sam, u Americi bolje zvuči načelnik Generalštaba. Bilo kako, pa oba generala imaju iste informacije. O.K., rekao je Tito. Bio sam iznimno zadovoljan – naš (američki, op. a.) vojni ataše nije do sada sreo nikoga višeg od ranga pukovnika. Druga usluga: želio sam vidjeti Stepinca. Tito je odvratio kako je on dobro. Želio sam se sam uvjeriti. U SAD-u žive milijuni katolika i sve ih iznimno zanima sudbina nadbiskupa, rekao sam. Tito je ovaj zahtjev prihvatio prilično oklijevajući. Kratko je razmislio, zatim koračao lijevo-desno, s kamenim izrazom u plavim očima. Čut ćete od mene. Na ovaj ili onaj način, rekao je. Rukovali smo se i otišli”, prisjetio se Sulzberger. Operacija udovoljavanja Amerikancima započela je. Ako novinar na kraju razgovora s Titom nije bio siguran što očekivati, sumnje su mu uskoro bile rasplinute. Tog i sljedećeg dana vodio je “vrlo prijateljske razgovore” s nizom dužnosnika, pa i s onima koji su ga do tada držali na distanci – svi su mu odjednom bili na raspolaganju. Treći dan zazvonio telefon Vlado Dedijer, kojega je dugo poznavao, pozvao ga je na ručak u svoj dom, što je, kaže, bilo vrlo neuobičajeno. Dugo su se poznavali – i Dedijer je bio reporter, piše Sulzberger, a otpustili su ga iz Politike nakon što je proveo mjesec dana u Španjolskoj zbog prorepublikanskih stavova. Najveća ekskluziva bila je razgovor s kraljem Edwardom VIII. za vrijeme njegova odmora s Wallis Simpson na dalmatinskoj obali. Odjenuo se da izgleda kao ribar kako bi došao do Edwarda, a nakon toga bio je toliko sretan da si je kupio tri sladoleda. Sada je bio nešto drukčiji, primijetio je Sulzberger.

Od Josipa Broza zatražio je da mu dopusti da vidi nadbiskupa Stepinca dok ga je intervjuirao u srpskim Užicama 6. studenoga 1950. Maršal Tito bio je odjeven u sivu vojnu odoru i bez epoleta. Izgledao je zdrav i u formi – nije djelovao zabrinut zbog političkog rata s Kominternom, ekonomske blokade i teške situacije s hranom zbog suše, piše Sulzberger. Poslužili su im kavu, makedonske cigarete i šljivovicu. Po sobi su tumarala dva psa – Tigar, njemački ovčar kojeg je uzeo Nijemcima, i jedan ptičar. Pokraj radnog stola stajala je bista Lenjina. Staljinove nije bilo, primjećuje.

“Osim što je inzistirao da mu pronađem izdavača za Titovu autobiografiju koju mu pomaže pisati – a mislim da je time samo želio ugrabiti slavu – govorio je da Jugoslavija sada naginje prema britanskom tipu socijalizma. Kazao je da su Đilas i Kardelj vrlo impresionirani putom u Ameriku. Rooseveltove reforme bile su vrlo socijalističke, istaknuo je. Velika je to promjena od Dedijera i stavova iz 1946. “Servirali” su mu i Koču Popovića, baš kako je htio. Doduše, Popović, đak sa Sorbone, jako se uvrijedio kad mu je Sulzberger rekao kako je čuo da je ovaj prije rata bio dadaistički pjesnik. Nisam bio, bio sam nadrealist, odvratio mu je oštro prije negoli je optužio Bugarsku, Rumunjsku i Mađarsku, dunavske države i Hitlerove saveznice, a sada satelite SSSR-a da krše uvjete mirovnog sporazuma u Parizu iz 1946. te gomilaju vojne snage. Uvečer trećeg dana nakon razgovora s Titom Sulzbergeru je zazvonio telefon. Maček i “željezna zavjesa” “Rečeno mi je da idem u Zagreb te da se javim lokalnom Ministarstvu vanjskih poslova gdje ću dobiti dozvolu da posjetim nadbiskupa Stepinca. Veza se potom prekinula”, piše Sulzberger. Hrvatsku je i te kako dobro poznavao. Štoviše, jedna od dvije neugodnosti koje je imao na području tadašnje Jugoslavije bila je vezana uz Hrvatsku. Prva neugodnost bila je njegov odnos s Milovanom Đilasom koji mu je – kad ih je 1946. upoznao Tito – rekao: “A, vi ste taj koji piše da Tito ubija Srbe američkim puškama” te mu okrenuo leđa, na što se Tito nasmijao, potapšao Sulzbergera po ramenu i kazao da ne obraća pozornost na Đilasa, dok je druga bila vezana na intervju 1939. s Vladkom Mačekom, a u kojem čelnik HSS-a govori da nema vjere u izbore i najavljuje da će odbiti slati poslanike u sljedeći saziv parlamenta.
Namjerava se boriti za potpunu autonomiju, rekao je, ali i natuknuo da će “ako Francuzi i Englezi izgube interes, upasti u njemačku orbitu”. Čim je Sulzberger telefonom javio tekst, na vratima se pojavio čovjek koji mu je rekao da je njegova viza ukinuta te ga prepratio do željezničke postaje u Zagreb i smjestio ga na vlak za Rijeku, “najbliži grad u Italiji”. Tamo je danima obilazio jugoslavenski konzulat da bi mu se, nakon nekog vremena, ispričali i rekli da je “grešku napravio neki nadobudan službenik”. Intervjua s Vladimirom Mačekom – kako ga je zvao – prisjetio se i kad ga je sreo 22. srpnja 1945. u Parizu gdje je ovaj čekao britansku vizu. “Titova vlast pokušava uvesti kompletnu komunističku diktaturu. HSS je državni neprijatelj broj jedan. Da nisam otišao, vjerojatno bi me uhitili partizani. Za četiri godine vidio sam kako partizani spuštaju željeznu zavjesu na Jugoslaviju da nitko ne bi vidio što se događa”, tada mu je rekao Maček. Sulzberger je godinama kasnije ustvrdio da je Maček prvi upotrijebio termin “željezna zavjesa” u vezi s istočnom Europom. Nisu najavili njegov posjet – Tekst sam objavio u srpnju 1946., a Churchill je taj termin popularizirao od 1946. – primjećuje Sulzberger. Željezna zavjesa malo se razmaknula – barem ona oko zatvora u Lepoglavi – kad je tamo stigao ujutro 10. studenoga. O Lepoglavi – zatvoru u kojem su bili zatočeni pripadnici svih režima u ovoj nestabilnoj regiji – i danas Jugoslavijom kolaju priče o strašnim mučenjima koja nakon oslobađanja zemlje tamo provode partizani, piše Sulzberger.
Stepinac je bio zatočen u sobi veličine 2,7 sa 4,2 metra. Prozor je imao rešetke, ali ne tako da sprečavaju ulazak danje svjetlosti. Soba je bila topla. Namještaj jednostavan: krevet s plahtom, jastučnicom i dekom, stol i stolac, pisaći stol na kojem su, među ostalim, stajali lavor, vrč i limena termosica. Pod je bio od drva. Na kukama na zidu visjela je odjeća i ručnik, piše novinar.

Više na VečernjiList

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 3. Dio

Objavljeno

na

Objavio

5). Jedna od činjenica koju obožavatelji „lika i djela“ rahmetli Alije Izetbegovića uvijek i bez izuzetka zaobilaze u širokom luku i obvezno prešućuju, jeste njegov poraz na prvim Općim izborima za člana Predsjedništva SR B i H (iz redova muslimanskog naroda – tada još uvijek nisu postojali „bošnjaci“) kojemu je pred sam rat po nacionalnom ključu pripala funkcija predsjednika Predsjedništva SR B i H (predsjednik Skupštine postao je Srbin, a predsjednik republičke Vlade Hrvat).

Na tim izborima u B i H, u studenome 1990. godine, dogodilo se nešto nezabilježeno u europskoj demokratskoj i parlamentarnoj praksi.

Najveći broj glasova (uzimajući u obzir nacionalne liste) osvojio je Fikret Abdić (1.045.539 ili 47,4%), drugi je bio Alija Izetbegović (879.266 glasova ili 39,9%), dakle, razlika između Abdića i Izetbegovića bila je 166.273 glasa (ili 7,5%) u korist Abdića. Pod nikad razjašnjenim okolnostima, Fikret Abdić odustaje od funkcije i prepušta je izbornom gubitniku Aliji. Zanimljivo je i to da treće mjesto na spomenutim izborima osvaja dr Ejup Ganić sa 709.691 glasom, koji se iako član SDA izjašnjava kao „Jugoslaven“ (i tako ulazi u izbore), te dobiva 32,2% glasova (s nacionalne liste), iako je broj onih koji su se izjašnjavali kao „Jugoslaveni“ (i to na razini cijele B i H) iznosio samo 5,54%. Naravno da Ganić nije bio nikakav „Jugoslaven“, nego slijepi Alijin poslušnik i tvrdi islamski fanatik, što je dokazao svojim ukupnim ponašanjem i djelovanjem kroz cijelo ratno i poratno razdoblje, a ova mimikrija (u režiji SDA) služila je samo tomu da se privuče određeni broj glasova onih koji su imali otklon od tvrde islamističke struje, te da se u slučaju neuspjeha kandidata koji su se legitimirali kao nacionalni lideri, pod krinkom „jugoslavenštine“ ostvare oni interesi koje su zacrtali muslimanski nacionalisti okupljeni u SDA.

Naime, mnogi su bosansko-hercegovački muslimani imali poseban sentiment prema SFRJ i Josipu Brozu stoga, jer su prvi put u svojoj povijesti 1971. godine priznati kao konstitutivni narod, pod nazivom „Muslimani“ (dakle, tako što je u nazivu njihove vjerske odrednice početno slovo pretvoreno u veliko). Provedeno je to na temelju političke odluke koju je u svibnju 1968. godine donio CK SK B i H, pa je SDA i to uzela u obzir krojeći svoju izbornu strategiju. Ejup Ganić je bio Alijin „trojanski konj“ i jako se dobro znalo da njegovi glasovi idu u isti koš.

Postavlja se pitanje, međutim,  kakav je bio legitimitet izbornog gubitnika Alije Izetbegovića u najvišem tijelu vlasti B i H, naročito s obzirom na to da je i od 1992. godine (u samostalnoj B i H) formalno nastavio obnašati dužnost „predsjednika Predsjedništva B i H“? „Argument“ kako je do ove zamjene na liniji Abdić-Izetbegović došlo „dogovorom unutar SDA“ je smiješan, jer stranka koja derogira volju birača nije demokratska, niti su takve odluke i postupci sastavnice demokratskih procesa, barem u civiliziranom svijetu s parlamentarnim ustrojem vlasti.

Alija nikad Abdiću nije oprostio taj poraz.

Odmah nakon što mu je praktično nasilno (pritiscima stranačke infrastrukture) oteta poziciju pobjednika na izborima (1990.), započela je hajka na lidera zapadne Bosne, koji je za razliku od Izetbegovića imao karizmu u toj regiji a i šire, kao sposoban gospodarstvenik i vješt političar, uz sve to i hrabar i otresit; jednom riječju, „Babo“ (kako su Abdića zvali oni koji su ga poštovali) je bio sve ono o čemu je bezlični Alija bez stava i karaktera državnika i vođe mogao tek sanjati. Abdić se najprije susreo sa zidom šutnje u samoj stranci (SDA) u kojoj nitko od uglednijih i utjecajnijih članova nije s njime komunicirao. Vrh stranke i same vlasti uporno se oglušivao na sva njegova izvješća i zahtjeve (vezano za aktualnu situaciju u pojedinim regijama – posebice Cazinskoj krajini) i njega se postupno i  smišljeno izoliralo na sve raspoložive načine.

Budući da se radilo se o čovjeku koji je u svojoj regiji (zapadnoj Bosni) uživao veliki, neprijeporan ugled u narodu, još od vremena kad joj je u komunizmu kao direktor „Agrokomerca“ svojim uspješnim vođenjem poduzeća osiguravao prosperitet i napredak, čak i u vrijeme recesije u SFRJ – od kraja 70-ih godina nadalje, uz to pobjedniku izbora za najvišu funkciju u republici, sasvim je prirodno da je to u Aliji stvorilo kompleks i zavist.

Tko god što o njemu mislio, Fikret Abdić ostaje zapamćen kao čovjek sa stavom. Jedini iz delegacije Predsjedništva B i H koja je (po nalogu predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića) posjetila Bijeljinu (poslije pokolja nad muslimanskim življem od strane srpskih paravojnih formacija u travnju 1992. godine), nije pristao na poniženje. Odbio je poslušati zapovijed naoružanih arkanovaca i leći u blato, pozivajući ih da mu pucaju u grudi.

Budući da je u svojoj regiji zbog politike Sarajeva bio praktično izoliran i odsječen od ostatka B i H (našavši se s jedne strane okružen „republikom srpskom“ a s druge „republikom srpskom krajinom“) i u isto vrijeme odbačen od strane Alije i njegovog kruga suradnika i politički marginaliziran, Abdić se sve više okreće sebi i počinje voditi samostalnu politiku.

U svojoj knjizi Od idola do ratnog zločinca i natrag (promovirana krajem 2016. godine), Abdić o svemu iznosi svoju stranu priče. Svjedoči kako je u nemilosti Alije Izetbegovića i onih koji su ga okruživali bio od samoga početka, odnosno, od vremena kad je poslije izborne pobjede trebao preuzeti čelnu dužnost u Predsjedništvu B i H. Nailazio je na zid šutnje i odbojnost i u institucijama i kod samoga Alije i između njega i vlasti u Sarajevu nije bilo nikakve komunikacije, unatoč svim njegovim naporima i nastojanjima za dijalogom. Takva politika isključivosti nastavljena je sve dok se u tada vrlo teškim i složenim uvjetima (okružen srpskim paradržavnim područjima, a odsječen od Sarajeva) Abdić nije u potpunosti okrenuo svojoj Demokratskoj narodnoj zajednici i na koncu (u rujnu  1993.) proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (od dijelova Cazinske krajine i općine Velika Kladuša).

Do još većeg raskola između Izetbegovića i Abdića dolazi nakon što srpska paradržavna tvorevina „republika srpska“ (22.10.1993.) „priznaje“ AP Zapadna Bosna i proglašava „trajni mir“ s njom. Naravno, Srbi su imali svoju računicu, jer su dobro znali da područje zapadne Bosne nema izbora i da će prije ili kasnije ovladati njime – a u međuvremenu im je bio potreban mir kako bi završili započete vojne operacije u ostatku Bosne i Hercegovine.

Abdić je od početka tvrdio kako njegova AP ZB nije nikakva separatistička tvorevina i da je nema namjeru izdvajati iz državne cjeline B i H, ali to u Sarajevu nije prihvaćeno. Alija je a priori odbijao svaki dijalog i ultimativno tražio da Abdić pristane na njegove uvjete (poništavanje autonomije), što ovaj koji je uživao gotovo plebiscitarnu potporu stanovništva svoje novoproglašene autonomne jedinice nije nikako prihvaćao.

Nepopustljiv i uporan kakav je inače bio, „Babo“ Aliji uzvraća proglašenjem „Republike Zapadna Bosna“ i nakon toga Sarajevo kreće u otvoreni obračun s njim pozivajući se na Ustav B i H i optužujući ga za „separatizam“.

Uslijedila je medijska sotonizacija Fikreta Abdića i njegovih „autonomaša“, što je bila samo pripremna faza za oružani obračun.

Zanimljivo je da su Alija i društvo zamjerali Abdiću razgovore sa srpskom i hrvatskom stranom u B i H (prije svega Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom) i Republikom Hrvatskom, dok su oni cijelo vrijeme održavali još intenzivnije kontakte s agresorima i to ne samo s Karadžićem, nego i Slobodanom Miloševićem radeći (već u jesen 1992. godine) tajno na dogovorima o podjeli Bosne i Hercegovine i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak (o čemu u svojoj knjizi Lukava strategija svjedoči Sefer Halilović tadašnji komandant vojske bosanskih muslimana – što će kasnije biti detaljnije obrazloženo).

„Babo“ je uspostavio i oružane formacije u cilju obrane svoga područja (tzv. Narodnu obranu „Republike Zapadna Bosna“) i započinju oružani sukobi između Armije B i H i Abdićevih snaga na području Cazina, što se uskoro širi na cijelo područje novoproglašene administrativne jedinice.

Armija B i H ulazi 21. kolovoza 1994. godine u Veliku Kladušu, a pred njima (dan prije) bježi oko 3000 civila koji su primorani spas tražiti u srpskoj paradržavnoj tvorevini „republici srpskoj krajini“ uspostavljenoj na okupiranom području Republike Hrvatske. Nakon što su regularne snage ušle u ovaj grad (koji je bio proglašen središtem „Republike Zapadna Bosna“), s ovog područja se povlači gotovo 32.000 Abdićevih pristaša (oko 1.500 pripadnika „Narodne obrane“ i više od 30.000 civila). Hrvatska im pruža utočište i bivaju smješteni u okolici Slunja i Topuskog. Procjene o ukupno izbjeglim muslimanima s područja cazinske, velikokladuške i bihaćke regije u ovom razdoblju kreću se preko 52.000.

Naoružani do zuba (oružjem i oruđima bivše „JNA“), Srbi s okupiranih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih prostora („republika srpska krajina“ i „republika srpska“) započinju žestoke napade na bihaćko područje i postrojbe Armije B i H uskoro su se našle u potpunom okruženju iz kojega ih spašava Hrvatska vojska kolovoza 1995. godine svojom operacijom „Oluja“. Da nije bilo HV, regija zapadne Bosne doživjela bi mnogo goru sudbinu nego Srebrenica.

Abdić i njegov krug suradnika bježe u Zagreb i Alija konačno dobiva prigodu da mu se osveti. Naravno, on mu nikad nije zaboravio ni oprostio onu pobjedu na izborima i da ga se tada dočepao „Babo“ bi sasvim sigurno bio ubijen.

Zbog „ratnih zločina“ i „formiranja ‘AP ZB’ protivno Ustavu B i H“, Abdić je 2003. godine (na Županijskom sudu u Karlovcu) osuđen na 20 godina zatvora, što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio u 15 godina. U ožujku 2012. godine, pušten je na slobodu iz pulskog zatvora, nakon gotovo 11 godina izdržane robije.

Neslomljivi „Babo“, uvjerljivo je pobijedio na izborima (2016. godine) za načelnika općine Velika Kladuša i nastavio s javnim radom.

 

Bakir se ne boji bez razloga istine, jer njegov rahmetli babo Alija Izetbegović je neusporedivo veći ratni zločinac od bilo kojeg muslimana u B i H, a SDA toliko opterećena hipotekom zločinačke prošlosti i premrežena kriminalom, da već gubi oslonac i u vlastitim redovima.

Fikret Abdić, za razliku od Alije, nije dovodio mudžahedine i nije nikomu “skidao glave” – i to je činjenica koja se ne može pobiti.

nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati