Intervju: Kardinal Bozanić

    0

    Za svaku potrošenu kunu postoji račun i država u bilo kojem trenutku, ako želi, može u nadbiskupijama i biskupijama obaviti nadzor nad trošenjem novca

    Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić vrlo rijetko daje intervjue, ne samo svjetovnim nego i crkvenim medijima. Posljednji put, ako nas sjećanje ne vara, veliki razgovor s njime objavio je baš Večernji list. Bilo je to prije deset godina. Promijenilo se otad nekoliko vlada, Hrvatska je napokon ušla u Europsku uniju, no hrvatski građani žive kudikamo lošije nego tada. Premda u ovom razgovoru nije želio ulaziti u dnevnopolitičke teme, ponovno je, kao i na izmaku 1990-ih, upozorio na “strukture grijeha”, na problem neodgovornosti koji uzrokuje sva zla i time nedvosmisleno ocijenio stanje u Hrvatskoj. Preokret u društvu, uvjeren je, može se postići samo kulturom odgovornosti.

    kardinal bozanić

    :: Uzoriti gospodine kardinale, nedavno smo bili svjedoci otpora Katoličke crkve u Hrvatskoj svojevrsnoj liberalizaciji društva, što je osobito došlo do izražaja nakon uvođenja četvrtog modula zdravstvenog odgoja. Stekao se dojam da se Crkva suprotstavlja sekularizaciji društva. Ima li razloga za takav otpor? Ako je suditi prema nedavnom okupljanju ljudi na proslavi Majke Božje od Kamenitih vrata, ali i prema susretu hrvatske katoličke mladeži, čini se da nema?

    – Da, nedavna proslava svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata bila je po broju okupljenih impozantna. Posebno su me razveselile slike obitelji, roditelja s djecom, kojih je bio velik broj u katedrali i na trgu ispred nje. Moram istaknuti da je predvoditelj slavlja, kardinal Zenon Grocholewski, pročelnik Kongregacije za katolički odgoj, više puta ponovio oduševljenje vjerničkim osjećajima koje je doživio u proslavi. Hrvatskoj takvih slika, hvala Bogu, ne nedostaje, što nam samo potvrđuje važnost vjere, a onda i Crkve kao učiteljice vjere u životu našeg naroda i njegovoj povijesti. U tom smislu Crkva se ne mora bojati sekularizacije. Ono pred čim moramo strahovati vlastita je lijenost i neodgovornost da se odazovemo izazovima na koje nas vjera poziva i koje vjera stavlja pred nas. Poslužit ću se riječima kardinala Grocholewskog iz njegove homilije na proslavi: „Vjera je poput noći posute zvijezdama. U vjeri vidimo nejasnije, nepreciznije (puno je otajstava, puno toga što nismo sposobni razumjeti), ali vidimo dalje, ispunjenije; vidimo svoj maleni život u perspektivi vječnosti, cjelovitosti svoga postojanja.“ Mladi okupljeni na susretu hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku, dobro ste to primijetili, najljepši su primjer te otvorenosti nadahnuću Duha Svetoga i to me posebno raduje.

    :: Kakvi su danas odnosi Crkve i države? Jesu li bolji ili lošiji nego za mandata prijašnjih vlada?

    – Odnosi se razvijaju u okviru zakona. Katkad s više razumijevanja i želje za dijalogom, katkad bez toga. Naime, glede nekih stvari nema se smisla vraćati u prošlost i trošiti snagu na njihovo analiziranje. Svaka vlast kojoj je stalo do dobra države, a vjerujem da je svakoj stalo, trudit će se da razvija suradnju kad je u pitanju dobro te iste države. Crkva daje i može puno dati društvu. Mudar državnik znade to prepoznati i iskoristiti snagu pojedinca ili institucije za dobro države i društva koje vodi.

    :: Funkcionira li Komisija za odnose s vjerskim zajednicama?

    – Glede zajedničkog rada Komisije HBK za odnose s državom i Komisije Vlade Republike Hrvatske za odnose s vjerskim zajednicama nailazili smo na poteškoće kad je trebalo organizirati susrete komisija zbog brojnosti članova i njihovih obveza. Opće je uvjerenje da je potrebno domisliti efikasnije djelovanje tih komisija, pa i eventualnim smanjenjem broja članova. Iako je bilo teško organizirati susrete cjelovitih komisija, više su se puta susretali predsjednici i pojedini članovi komisija da bi se razmotrila i tražila rješenja za odnosna pitanja iz njihovih kompetencija.

    :: Je li dovoljno transparentno trošenje novca što ga Crkva dobiva iz državnog proračuna? Crkva podnosi izvješće Ministarstvu financija. Hoćete li ta izvješća i javno objavljivati?

    – Novac koji dobiva od države na ime odštete za oduzetu imovinu te kao pomoć u svom društveno korisnom radu Crkva troši transparentno i svake godine šalje izvješće državi. Ta su izvješća svima dostupna. Sredstva su strogo namjenska i troše se za gradnju novih crkava i pastoralnih centara (ne i za obnovu već izgrađenih crkava, osim ako je u pitanju hitan slučaj nepogode), za karitativne djelatnosti i za uzdržavanje svećenika i drugih crkvenih službenika.

    Želim naglasiti i ovo: budući da su sredstva iz proračuna strogo namjenska, za svaku utrošenu kunu postoji račun i država u bilo kojem trenutku, ako želi, može u nadbiskupijama i biskupijama obaviti nadzor nad trošenjem sredstava. Volio bih da takva transparentnost postoji i kod svih udruga civilnog društva pa da u bilo kojem trenutku državljani ove zemlje imaju uvid za što se troši državni novac, koliko te udruge imaju članova i kojim to programima doprinose općem dobru. Potpuno podržavam zahtjeve poreznih obveznika i drugih državljana ove zemlje da znaju tko i na što troši više od milijardu kuna koje se daju neprofitnim udrugama civilnog društva, od čega Crkva dobiva nešto više od dvije stotine i pedeset milijuna kuna. U taj iznos uključena je i naknada za oduzetu imovinu, tako da je dotacija za Crkvu iz proračuna zapravo i manja od spomenutog iznosa.

    :: Spomenuli ste da se novac troši i na uzdržavanje svećenika. Znači li to da župnici dobivaju plaću iz proračuna?

    – To nije istina! To je česta i široko raširena neistina. Možda iz neznanja, ali ima i svjesnih manipulacija. Većina župnika svoju nagradu ne prima iz novca dobivenog od proračuna, nego im se nagrada dodjeljuje prema crkvenim propisima iz sredstava prikupljenih darovima vjernika. Samo oni župnici u malim župama, koji od sredstava prikupljenih darovima župljana ne mogu pokrivati troškove života župe, dobivaju pomoć od nadbiskupijske ili biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Dakle, iz sredstava što ih Crkva dobiva od države, a takvih je na području Zagrebačke nadbiskupije oko 20 posto.

    Najveći dio sredstava što ih Crkva dobiva od države troši se u Zagrebačkoj nadbiskupiji na gradnju novih crkava. Naime, još uvijek imamo znatan broj župa s pet do deset tisuća vjernika koje nemaju vlastiti bogoslužni prostor, nego su prisiljene unajmljivati prostore za okupljanje, koji su usto neprikladni za liturgiju. Razumljivo je da je osnovno pravo svake župne zajednice da ima svoju crkvu i druge prostore potrebne za okupljanje svojih vjernika.

    :: A što je s novcem koji se prikupi od vjernika? Iz nekih župa čuli smo optužbe da trošenje nije transparentno?

    – Moguće je da se dogode nesporazumi. Bio bih neobjektivan kad bih tvrdio suprotno, no istina je i to da Crkva ima razrađen financijski sustav kojemu je cilj upravo transparentnost. Zato svaka župa mora imati svoje ekonomsko vijeće koje pomaže župniku u planiranju prikupljanja i korištenja sredstava od darova vjernika. Svaki župnik dužan je vjernicima barem jednom godišnje podnijeti izvještaj o prikupljenim i potrošenim sredstvima. Nekako se uvriježio običaj da to bude na početku nove godine za onu proteklu. No, želim naglasiti da svaki član župne zajednice ima pravo uvida u način trošenja novca, ali i odgovornost da doprinosi svojoj župnoj zajednici u skladu sa svojim mogućnostima.

    Podržavam zahtjeve da državljani znaju tko i na što troši više od milijarde kuna koje idu udrugama

    Nadalje, kontrolu nad trošenjem župnih sredstava provodi i Nadbiskupski duhovni stol, a župnici moraju jednom godišnje podnijeti vrlo opširno financijsko izvješće s vrlo detaljno razrađenim stavkama. Usto, svaki je župnik dužan voditi tzv. blagajnički dnevnik, u koji mora unositi račune za svaku potrošenu kunu.

    :: Često se Crkvi prigovara da je bogata i rastrošna te da nema razvijen socijalni osjećaj?

    – U ljubavi prema bližnjemu ne postoji granica. Prema tome, nikad nije dovoljno učinjeno za bližnje, za one u potrebi. Ne slažem se s onima koji Crkvu kritiziraju, a ne pokazuju nimalo volje upoznati se s njezinim djelovanjem, niti ću pognuti glavu pred kritiziranjem koje svoje ishodište ima u ideološkoj suprotstavljenosti Crkvi i Isusovu učenju. Takvi ne vide smisao Crkve ni u čemu drugome osim što u njoj gledaju još jednu ustanovu u nizu udruga civilnog društva koja „nema što ulaziti“ u druge sfere društvenog života. Prvotna zadaća Crkve je naviještati Isusovu Radosnu vijest. To je smisao Crkve. Ona zato postoji – da se svi narodi, svaki čovjek spasi. Djelotvorna ljubav prema bližnjemu izražena brigom za potrebne jedan je od načina na koji Crkva i svaki njezin član pokazuje svoju autentičnost. Stoga je ona vrlo važna i daje kredibilitet navještaju Radosne vijesti.

    Sada nas Slavonija treba

    :: Koliko je Crkva dala za pomoć stradalima u ovim poplavama?

    – Na svom izvanrednom zasjedanju 2. lipnja ove godine Hrvatska biskupska konferencija donijela je odluku da se 12 milijuna kuna usmjeri za pomoć stradalima u poplavama. Prije te odluke već je bilo izdvojeno više od 6,5 milijuna kuna, od čega je dio usmjeren Caritasima u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. Osim toga, Hrvatski Caritas 17. svibnja ove godine pokrenuo je akciju prikupljanja pomoći u kojoj je dosad prikupljeno više od 3,2 milijuna kuna, a stradalima je upućeno i više stotina tona pomoći u materijalnim dobrima. Pomoć se skupljala i skuplja se i dalje po župama diljem Hrvatske, tako da mogu reći da naša braća i sestre stradali u poplavama nisu sami.

    No, moram naglasiti ovo: bojim se da naša javnost ne zaboravi našu Slavoniju. Tek nas sada Slavonija treba. Sada, kad su se ljudi počeli vraćati domovima, kad treba sanirati goleme štete. Prema mojim spoznajama, velik je problem loša organizacija u sanaciji na stradalim područjima. Nedostaju osobe koje bi pomogle u raščišćavanju, još nije skupljeno dovoljno materijalnih i financijskih sredstava kojima bi se našoj braći i sestrama omogućio povratak u njihove domove i osigurao normalan život. Apeliram na sve medije da i dalje budu glas savjesti, da pišu o problemima s kojima se suočavaju naši bližnji, da izvještavaju i apeliraju. Pozivam osobito mlade da se kao volonteri uključe u pomoć stradalima u poplavama i u našoj državi i u susjednim zemljama. Slavoniji treba vratiti osmijeh na lice. Hrvatska ne može biti sretna ako joj je slavonska, ta tako topla duša, ispunjena tugom.

    :: Pomaže li Zagrebačka nadbiskupija siromašnima novcem koji dobiva iz proračuna?

    – Caritas Zagrebačke nadbiskupije svake godine objavljuje detaljan izvještaj o radu iz kojeg je vidljivo što se i kako radi. Nisam primijetio da je ikoje godine bilo koji „svjetovni“ medij, pa tako ni vaš, prenio barem kakvu natuknicu iz tog izvještaja. Ne žalim se, nego vas upućujem na izvor s kojeg možete dobiti sve informacije. Pri ruci mi je izvještaj pa ću navesti samo neke podatke. Na području naše nadbiskupije, uz centralni nadbiskupijski, djeluje još 109 organiziranih župnih Caritasa, a u njihov rad uključeno je 830 volontera koji se različitim oblicima pomoći brinu za 3107 socijalno ugroženih obitelji. Obiteljima, pojedincima, župnim Caritasima, srodnim ustanovama i udrugama te korisnicima u Caritasovim kućama tijekom 2013. podijeljeno je hrane, odjeće, obuće, namještaja, drva za ogrjev i slično u protuvrijednosti od 7,578.577,20 kuna.

    Na dan 31. prosinca 2013. u Caritasovim kućama bilo je smješteno 199 korisnika. Riječ je o djeci i odraslim osobama s tjelesnim i mentalnim oštećenjima, djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, maloljetnim trudnicama i majkama s malom djecom, žrtvama obiteljskog nasilja i dnevnom boravku za osobe s invaliditetom. Nadalje, projektom Skrb za beskućnike Caritas je u 2013. osigurao 24-satni besplatni smještaj, prehranu i skrb za 66 korisnika. Tijekom 2013. osigurana je stručna pomoć, besplatan smještaj i prehrana za 387 roditelja čija se djeca liječe u zagrebačkim bolnicama, a ostvareno je ukupno 2500 noćenja. Karitativnom skrbi za starije, nemoćne i bolesne osobe u njihovim kućama obuhvaćeno je 70 stalnih i 30 povremenih korisnika, a tijekom godine obavljeno je 3355 izlazaka na teren, odrađeno je 8708 radnih sati, od čega su volonteri obavili 955 izlazaka na teren i odradili 1985 sati.

    Jednokratnu novčanu pomoć u ukupnom iznosu od 412.253 kune primila je 341 obitelj. A to je samo mali dio iz izvještaja nadbiskupijskog Caritasa, bez izvještaja onih 109 organiziranih župnih Caritasa, bez broja obroka koji se dijele dnevno u crkvenim pučkim kuhinjama. Recite mi koja to institucija u Hrvatskoj radi? Ovim putem želim reći, od srca velika hvala svim dobročiniteljima, svim volonterima, svim djelatnicima Caritasa, kako nadbiskupijskog tako i župnih Caritasa. Oni na najbolji način svjedoče istinu da Bog nije neki daleki stranac nego Emanuel – Bog s nama.

    :: Kako doživljavate poziv pape Franje na „siromašnu, skromnu i poniznu Crkvu“?

    – Crkva je ili Isusova ili je nema. Ona je Božja, ali i ljudska. Čine je ljudi, slabi i grešni. Zato nam uvijek valja biti budan i paziti da naša ljudska dimenzija sa svim svojim slabostima ne nagrdi onu božansku. Papin poziv na budnost poziv je mudrog oca koji je na sebe preuzeo odgovornost za opću Crkvu. U toj odgovornosti nije sam, nego ga molitvom prate milijuni vjernika i sam Isus Krist koji je obećao da će uvijek biti sa svojom Crkvom.

    Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

    :: Poznato nam je da u avionu letite u ekonomskoj klasi, za razliku od brojnih političara koji radije biraju biznis-klasu. Kako gledate na statusne simbole luksuza u društvu: političari u skupim autima, nepotrebne beneficije… Jeste li vi mijenjali statusne simbole nakon papinih poruka o skromnosti ili je to dio vašeg dosadašnjeg načina života?

    – Izazovno je vrijeme u kojem živimo. Sa svih strana govori se samo o pravima. Malo o odgovornosti. Ne branim političare, da me ne bi netko krivo shvatio, ali problem neodgovornosti problem je koji uzrokuje sva zla i na osobnoj i na općedruštvenoj razini. U Hrvatskoj hitno moramo početi graditi kulturu odgovornosti! Bez nje, bojim se, nećemo se izvući iz ovog beznadnog stanja. Nemoguće je riješiti se struktura grijeha koje su premrežile cjelokupni sustav nekakvim populističkim i kozmetičkim mjerama, nego sustavnom promjenom svega onoga što omogućuje korupciju, kriminal, nepotizam, mito, neplaćanje poreza, neplaćanje obveza prema radnicima i dobavljačima, reketarenje, bilo ono kroz medije ili na neki drugi način i niz drugih zala koja uništavaju budućnost naše države i našeg naroda. Znam, to su teške riječi. Naravno, promjene moraju nastupiti na svim područjima – na osobnoj razini svakog pojedinca i na institucionalnoj razini cijeloga društva.

    :: Vratimo se još malo papi Franji. On kaže: “Svatko je pozvan početi od sebe. Mi u Crkvi moramo sebi postaviti ozbiljno pitanje: jesam li dovoljno biskup, svećenik, kršćanin?” Kako biste vi odgovorili na to pitanje?

    – To je pitanje koje si svakodnevno postavljam. I koliko god ga puta postavili u susretu sa svojom savješću, uvijek ćemo doći do temeljne istine o nama samima – bez Boga čovjek je izgubljen. Tek s Njime, s povjerenjem u Njegovu očinsku ljubav, čovjek je kadar pronaći istinsku radost i smisao života. Što se više približava Bogu, čovjek je više svjestan koliko ga Bog nadilazi. Ta spoznaja ne rađa nekakvom razočaranošću što se Bog „ne da uhvatiti“ u granice naših spoznaja. Naime, što smo bliži Bogu, to mu više želimo pripadati, odnosno to nam se Bog više daje i otkriva, a On tu ne postavlja granice. Bog nam se želi sav otkriti i „dati“. To je neobjašnjiva ljepota vjere koju najbolje prepoznajemo u Isusovu križu i tolikim mučeničkim smrtima kršćana koji su za svoju vjeru išli u smrt s pjesmom na usnama. To se ne da opisati. To se treba doživjeti u osobnom susretu s Bogom.

    :: Sudeći prema postupcima pape Franje, Katoličku crkvu čeka temeljita reforma. Može li se reći, s obzirom na krizu kršćanstva u Europi, da će oslonac za tu reformu biti Latinska Amerika i Afrika, gdje kršćanski pokreti jačaju?

    – Zaboravili ste i na Kinu, koja će prema nekim predviđanjima vrlo skoro postati zemlja s najvećim brojem kršćana na svijetu. A sudeći prema postupcima pape Franje, Crkvu ne čeka ništa što bi odudaralo od njezina, Isusova nauka. Tu budite mirni. Novoj evangelizaciji, kojoj je poseban zamah dao upravo nedavno proglašeni svetac, papa Ivan Pavao II., nastavio razvijati papa u miru Benedikt XVI., papa Franjo daje i dat će nove poticaje. To je put Crkve. U krivu su svi „vatikanisti“ iz Hrvatske koje imamo priliku čitati i slušati u medijima, a koji pokušavaju odijeliti papu Franju od Crkve i Crkvu od pape Franje. Takva nam je metoda dobro poznata iz onih ne dalekih dana. Svi ti, nažalost, ne razumiju bit Crkve. Crkva – ili će biti Isusova ili je neće biti. A biti Isusov ne ostavlja prostor za nekakve kompromise. To doslovno znači – uzmi svoj križ i pođi za mnom. To znači u svakom trenutku i svugdje biti Isusov učenik. Zar papa Franjo naučava neko drugo Evanđelje? Ili svojim gestama upućuje na nešto drugo? Mislim da se razumijemo.

    :: A kakav je stav pape Franje kad je riječ o odnosu Crkve i države u nas?

    – Kad je riječ o odnosu s državom i društvom, papa Franjo daje poseban naglasak na biskupe i biskupske konferencije. On je to naglasio i Talijanskoj biskupskoj konferenciji i nekim drugim biskupskim konferencijama. Odnos prema društvu, prema državi on na neki način želi još više delegirati na biskupe i biskupske konferencije, čime posebno vrednuje zajedništvo i biskupski kolegijalitet unutar Crkve.

    :: Nedavno se u medijima pojavila informacija da će papa Franjo kanonizirati blaženoga kardinala Stepinca potkraj ove godine. Možete li nam reći kad će se to dogoditi?

    – Beatifikacija kardinala Stepinca bila je veliki događaj za hrvatski narod i Katoličku crkvu u Hrvatskoj, ona se dogodila u pravom trenutku, 1998. godine. Nakon toga nastavljen je proces za kanonizaciju. Taj postupak redovito traje dulje vrijeme zbog različitih razloga. I zbog toga što je potrebno da se dogodi i dokaže čudo i zbog raznih drugih tehničkih radnji. Možemo reći da proces kanonizacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca napreduje vrlo dobro i vrlo brzo. Nakon čuda koje je ispitano i suda koji je donesen u Zagrebu na našem crkvenom sudu, rezultati su poslani u Rim. Prva komisija medicinskih stručnjaka svoj je posao završila i dala pozitivnu ocjenu, što je omogućilo da postupak ide u daljnju proceduru. Nakon te prve komisije, koja je vrlo važna, dolazi druga, teološka komisija, koja je svoj zadatak završila 3. lipnja ove godine. I ona je dala pozitivne ocjene o svemu što je učinjeno i sada slijedi treća komisija, kardinalska. Ona je po rangu najvažnija, ali se uvelike oslanja na rezultate prethodnih komisija. Nakon kardinalske komisije postupak ide Svetom Ocu, koji odlučuje i određuje termine i način kako će se dogoditi kanonizacija.

    Svi koji su pokušali prognozirati vrijeme kanonizacije samo su se, dakle, igrali prognozama. Kad će se ona dogoditi, ne mogu vam dati odgovor na to pitanje, to će odlučiti Sveti Otac, ali s obzirom na sve dosad učinjeno, čvrsto se nadam da proces ide prema svom završetku. Kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca bit će u pravi trenutak i za hrvatski narod, i za Katoličku crkvu u hrvatskom narodu, i za opću Crkvu.

    Nadam se papi u Hrvatskoj

    :: Hoće li se kanonizacija dogoditi u Rimu ili u Hrvatskoj?

    – Kanonizacije se redovito događaju u Rimu jer svaka kanonizacija ima značenje za opću Crkvu, ali s druge strane svece proglašava Sveti Otac i, gdje god je on, tamo je opća Crkva.

    :: Hoće li papa Franjo posjetiti Hrvatsku? Jeste li s njim razgovarali o takvoj mogućnosti?

    – Ako Bog dade, hoće. U susretu s njim prenio sam mu želje mnogih vjernika koji bi željeli da pohodi našu domovinu i mogu reći da je to s radošću saslušao.

    :: Jeste li zadovoljni tempom razvoja Hrvatskoga katoličkog sveučilišta?

    – Hrvatsko katoličko sveučilište je u razvoju i taj razvoj stremi k tome da ono postane jedna od najboljih obrazovno-znanstvenih institucija. Zasad se provode tri studijska programa: povijesti, sociologije i psihologije, a već su gotovi i programi za studij komunikologije i sestrinstva, za koje se očekuje dopusnica nadležnog ministarstva. Drago mi je što mogu uputiti na podatak Agencije za znanost i visoko obrazovanje da se upravo za studij psihologije na HKS-u ove godine prijavio najveći broj zainteresiranih u konkurenciji nedržavnih fakulteta. Također s radošću ističem da će studenti psihologije na HKS-u imati za svoj studij na raspolaganju najsuvremenije opremljeni laboratorij. U daljnjem tijeku razvoja želja nam je da sveučilište u konačnici provodi studijske programe svih područja znanosti.

    Hrvatsko katoličko sveučilište dar je Crkve hrvatskom narodu i njegovoj budućnosti, dar Zagrebačke nadbiskupije, koja mu je osnivač i koja ga najvećim dijelom financira. Raduje me stoga što su na ovogodišnjoj proslavi Dana Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, uz prefekta Kongregacije za katolički odgoj kardinala Grocholewskog, bili i rektori svih hrvatskih sveučilišta. To je znak da sveučilište postaje sve prepoznatljivije i da u obitelji hrvatskih sveučilišta ima istaknuto mjesto u zadaći izgradnje bolje budućnosti Hrvatske i njezinih građana. U svom govoru na svečanosti kardinal Grocholewski naveo je podatak da najliberalnije zemlje na svijetu, poput Nizozemske i Belgije, potpuno financiraju katolička sveučilišta i škole. To također puno govori o njihovoj ulozi i važnosti u društvu.

    :: No, Katolička crkva u Hrvatskoj otvara i vrtiće, osnovne i srednje škole…

    – Oni koji poznaju povijest znaju da je razvoj školstva neodvojiv od Crkve i da mu je upravo Crkva bila pokretač i glavni promotor. U nas je nametanjem komunističkog režima polovicom prošlog stoljeća taj proces nasilno prekinut. Uspostavom demokracije otvorile su se mogućnosti redovitog djelovanja Crkve. U tom smislu, nastojanja nadbiskupija i biskupija te drugih crkvenih ustanova u Hrvatskoj da otvore prostor za kvalitetno obrazovanje znače odgovor Crkve na zahtjeve vlastitog poslanja koje ona ne smije zanemariti. Druga vrlo važna činjenica jest da su mnogobrojni zahtjevi vjernika, ali i onih koji nisu članovi Crkve, prema institucijama Crkve da se otvore predškolske ustanove, osnovne i srednje škole katoličkog predznaka, što onda roditeljima daje sigurnost drukčijeg odgoja njihove djece. I treća stvar koju želim istaknuti jest činjenica da su katoličke obrazovne ustanove svuda u svijetu prepoznate kao mjesta postizanja izvrsnosti, zbog čega imaju punu podršku vlasti bez obzira na ideološki profil vladajuće stranke. Vjerujem da državne, gradske i lokalne vlasti i u Hrvatskoj prepoznaju važnost katoličkih obrazovnih ustanova jer, u konačnici, ne radi se ovdje o stvaranju nekakve konkurencije državnim obrazovnim ustanovama, nego o ulaganju u čovjeka, u budućnost našeg naroda i države. A to nam je zajedničko.

    :: Kako se financiraju te obrazovne institucije? Je li riječ o novom crkvenom posezanju u proračun, kako se govori u jednom dijelu javnosti?

    – Drago mi je što ste postavili to pitanje jer, uistinu, u javnosti se nameću zaključci koji nisu točni. Istina je ova – državi bi trebalo biti u interesu osnivanje katoličkih i drugih škola. Zašto? Jedan je od glavnih razloga to što se tako štedi državni proračun jer troškove katoličkih predškolskih ustanova, škola i sveučilišta ne pokriva potpuno država ili lokalna zajednica, nego se troškovi dijele s osnivačem. Stoga bi to trebalo biti u interesu svake države. A drugi, rekao bih najvažniji razlog jest taj što se slobodom osnivanja obrazovnih ustanova potvrđuje demokratičnost određene zemlje jer se poštuje ustavno pravo roditelja na odgoj svoje djece u skladu s vlastitim uvjerenjima.

    Povijest nas uči, što je država totalitarnija, to su veći otpori osnivanju katoličkih i drugih škola, jer vladajuće klase u tim državama žele nadzirati svoje građane, žele ih odgajati i preodgajati za svoje interese.

    :: A kakva su međunarodna iskustva s osnivanjem i financiranjem katoličkih škola?

    – U gotovo svim zemljama u kojima djeluju katolička sveučilišta i katoličke škole te predškolske ustanove, državne i lokalne vlasti podupiru te ustanove i participiraju u njihovu financiranju, neke potpuno, a u drugim državama, slijedeći razne sustave, omjer participiranja države ili lokalnih vlasti kreće se između 60 i 90 posto. To se događa i u mnogim azijskim zemljama u kojima ima vrlo malo katolika, a tamo djeluju prestižna katolička sveučilišta i škole koje su financirane u visokom postotku iz državnog budžeta.

    Zanimljiva je nadalje i inicijativa u nekim zapadnim zemljama gdje se predlaže da država svakom rođenom djetetu unaprijed zagarantira takozvani vaučer, dakle sredstva za školovanje koja će biti usmjerena onoj obrazovnoj instituciji u kojoj će se to dijete školovati. To je izrazito demokratska inicijativa koja poštuje izbor roditelja u odabiru i aktivnom praćenju odgoja i obrazovanja njihove djece.

    :: Primili ste nedavno našu nogometnu reprezentaciju uoči odlaska na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil, cijela je zemlja uz njih, velika su očekivanja, što vi očekujete?

    – Ostalo mi je jako lijepo sjećanje na susret s našom reprezentacijom. Gledao sam utakmicu s Brazilom i mogu reći da su dečki vrlo dobro igrali i da sam ponosan. Bilo je lijepo znati da je cijeli svijet pred ekranima i da gleda s jedne strane igrače domaćina Brazila, a s druge strane nogometaše jedne male zemlje. To je sigurno kod Hrvata i u Hrvatskoj i diljem svijeta izazvalo poseban ponos. Naši nogometaši, osim što vrlo dobro igraju, sada imaju posebnu društvenu službu, u prvom redu u Hrvatskoj. Oni su čimbenik povezivanja, ujedinjavanja hrvatskog naroda, što je nama jako potrebno u ovom vremenu različitih podjela. Oni su Božji dar za sve nas. I nadam se da su toga svjesni. Želim im puno uspjeha i Božjeg blagoslova i drago će mi biti ponovno ih sresti.

    HBK nije odlučivala o pozivu predsjedniku Republike

    Biskup dubrovački mons. Mate Uzinić pozvao je na Susret hrvatske mladeži u Dubrovniku i predsjednika Republike Ivu Josipovića, no navodno mu je pod pritiskom ostalih biskupa morao otkazati gostoprimstvo. Što se zapravo dogodilo?

    – Riječ je o nesmotrenosti i nespretnosti. Susrete hrvatske katoličke mladeži, riječ je dakle o nacionalnim susretima, organizira Hrvatska biskupska konferencija koja provedbu povjerava pojedinim biskupijama. Dosad je bilo devet susreta mladih i ni na jednom nije bio predsjednik Republike. Ne želim ulaziti u pitanje koliko je uputno da predsjednik uopće bude na tim susretima. U ovom slučaju ni Hrvatska biskupska konferencija ni Stalno vijeće HBK o tome nisu odlučivali niti su o tome bili obaviješteni.

    Žao mi je zbog onih koji su taj nesporazum izazvali svojom nespretnošću, zbog onih koji su uvučeni i zbog onih koji su se dali uvući u njega. Međutim, i ovdje odajem priznanje i pohvaljujem Dubrovačku biskupiju, koja je izvrsno provela organizaciju nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži.

    večernjilist

    facebook komentari