INTERVJU – Nino Raspudić otvoreno o Mesiću, Viktoru Ivančiću, medijima i javnoj televiziji

0

“Moja namjera nije paliti ni gasiti požare, to nije uloga intelektualca. Moje je da analiziram društvene fenomene, uočavam probleme i iznosim osobni sud. Nisam nikad koristio govor mržnje”

[ad id=”93788″]

Večernji list objavio je intervju s Ninom Raspudićem u povodu njegove zbirke kolumni ‘Čitat ćemo se još’. Prenosimo intervju:

Nepune dvije godine nakon što je objavio svoju prvu zbirku ukoričenih kolumni Kratki espresso, objavljenih u Večernjem listu, stiže nova knjiga profesora talijanistike, filozofa, književnog kritičara, prevoditelja i publicista Nine Raspudića. Nazvana “Čitat ćemo se još”, nova zbirka uključuje 95 plus jednu kolumnu, a pred čitatelje donosi svojevrsne eseje kojima Večernjakov kolumnist promišlja domaću društvenu i političku zbilju, baš kao i tijekom ovog intervjua s dobrim povodom.

Zašto ste, među gotovo stotinu, izdvojili “plus jednu” kolumnu i posvetili je Zvonku Bušiću?

Važan mi je taj tekst jer priča Zvonka Bušića je velika, neispričana životna priča o kojoj bi se u nekoj drugoj zemlji pisale knjige, snimali filmovi, a kod nas je to ostalo prešućeno jer je svima tako odgovaralo. Pokušao sam u tom tekstu dati svoj osvrt na tu priču. Naime, ljudi pogrešno misle da su Bušić i suradnici postavili eksplozivnu napravu s namjerom da ubiju. U avionu su imali nekakav lonac koji je glumio bombu, a nesretna okolnost da se izgubi ljudski život u konačnici je silno opterećivala i Bušića, jer to jednostavno nije bio cilj. Ostala mu je stigma terorista i krivnja za neželjenu smrt, što ostaje neizbrisivo. Ideja kolumne bila je tragedija peha i ljubav koja je opstala više desetljeća, pa i priča o Julie Bušić, djevojci iz fine američke obitelji, koja je osjetila tu vatru i na koncu posvetila život Hrvatskoj.

Kakvi su odjeci vaših kolumni? Bilo je tužbi i polemika.

Bila je jedna tužba Stipe Mesića vezana uz aferu Patria koja se pokazala neosnovanom. Ali da, tekstovi su izazivali brojne polemike iako ih nikada nisam tražio, ali nisam od njih ni bježao kada sam smatrao da sam u pravu i da to mogu argumentirati. Po prirodi nisam konfliktna ni svadljiva osoba, ali na neosnovane napade i objede nisam navikao šutjeti.

Posljednju u nizu polemika vodite s Viktorom Ivančićem koji je napisao da “šljakate u tri smjene kao dio intelektualne posluge vladajućeg aparata”. Kako odgovarate?

Ako “intelektualna posluga” znači predavati talijansku književnost i pisati novinsku kolumnu gdje ovisiš o tržištu, ili pak nastupati na javnoj televiziji gdje za sitan honorar iznosim svoje mišljenje zbog kojeg i dobivam takve nasrtljivce za vrat, onda to jest tako. Paradoksalno je da nikada nisam bio vezan ni uz jednu vlast, da nikada nikakav novac nisam dijelio ni dobivao. Pišući tu kolumnu, bilo mi je čudno što se u srpskom tjedniku uhljebila gotovo cijela redakcija Ferala, redom etnički Hrvati koji su, smatram, neosnovano zauzeli taj dotok državnih sredstava namijenjenih za artikuliranje problema i tema vezanih uz srpsku manjinu. Na to sam dobio Ivančićevu tezu da sam ja glup, a u kasnijem odgovoru nije dotaknuo nijedan moj argument, već se uhvatio teze da valjda nisam baš glup ako sam u Jugoslaviji dogurao do saveznog natjecanja iz matematike, gdje nije prepoznao ironiju. Uhvatio se i činjenice mog podstanarstva, koju nisam navodio da bih kukao, nego kao paradoks da ja, koji pripadam “hrvatskom, državotvornom, vladajućem mainstreamu” živim život akademskog proletera, a on se kao veliki panker i buntovnik, pogotovo u to strašno Tuđmanovo vrijeme, tako obilno i dobro stambeno zbrinuo, a i sve kasnije vlasti brinule su se o njemu.

Nađete li se često pred praznim listom papira ili vam naša društvenopolitička zbilja predstavlja nepresušno vrelo inspiracije?

Na žalost svih nas, a na sreću za mene kao kolumnista, nikada nisam imao taj osjećaj praznog papira jer živimo u burno, grčevito, prijelomno, krizno vrijeme. Ja sam, u biti, najsretniji kada nema ovih gorućih političkih i širih društvenih događaja, kada mogu pisati o događajima vezanim uz kulturu, književnost i životnu svakodnevicu. Ima i takvih u novoj knjizi, ali volio bih da ih je više. Zadnje dvije godine na koje se odnose kolumne sabrane u knjizi praktički su dvije godine permanentnog predizbornog, izbornog i postizbornog političkog koškanja gdje uvijek bude materijala za političku kolumnu.

Kako uspijevate ne prijeći tanku granicu između kolumnista i političkog analitičara? Stječe se dojam da ovo potonje ne želite biti.

Kada mi netko kaže da sam politički analitičar, to shvaćam kao jednu od najvećih uvreda. Istina, tijekom studija ja jesam dvije godine slušao filozofiju politike… pa neka se Ivančić opet uhvati za ovo… kod profesora Puhovskog i položio s ocjenom izvrstan. Imali smo 30 knjiga obvezne literature, no ne znam kvalificira li me to za političkog analitičara. To je jedna etiketa iz nužde, kad se u javnosti pojavljuju neki tipovi koji pametuju o svemu i svačemu, a najviše o politici, pa ne znate kako biste ih titulirali pa ih nazovete analitičarima. Mene zanimaju i društveni, kulturni, sportski i drugi fenomeni pa se ne bih sužavao na političku analizu.

Premda novinarstvo nije vaša temeljna profesija, pogađaju li vas kritike na medijskoj sceni? Tijekom slučaja Crnoja novinare koji su radili svoj posao prozivalo se za medijski linč, a neki je dan i kardinal Bozanić poručio da medijskom scenom želi ovladati zlo.

Kakvi mediji, takvo društvo. Kakvo društvo, takva politička scena. To je sustav spojenih posuda. Mediji su kakvi jesu, a mi osobno možemo se samo truditi da postignemo veću razinu odgovornosti za napisano.

Treba li s promjenom vlasti slijediti i promjena na javnoj televiziji, gdje i vi često nastupate?

Oni koji su ad hoc politički postavljeni trebaju otići, tu sumnje nema. Ja se stalno nadam da će doći promjena kada će se politički podobni zamijeniti kvalitetnima te da nećemo nakon svake promjene vlasti imati sječe glava na svim funkcijama. Nije mi problematična smjena urednika Informativnog programa koji je bio katastrofalan, ali mi je problematična, primjerice, smjena urednika Trećeg programa Deana Šoše koji se politički ne može svrstati ni uz jednu političku opciju i pritom je odradio kvalitetan posao.

U vašem je habitusu tradicionalni odgoj, ne niječete ni da ste konzervativni. Je li lakše ili teže secirati političku zbilju kada je na vlasti, kao što jest danas, politička opcija kojoj ste bliži?

Nemam svoju stranačku opciju, ni jednu od stranaka na vlasti nisam podržavao niti sam išta činio za njih, kao ni oni za mene. Za razliku od mojih eksponiranih kolega na ljevici, ja niti sjedim u komisijama, niti dijelim, niti dobivam novac, kao što su činili oni, niti ću to raditi. Ne postoji moja organska povezanost s ovim što je trenutačna politička artikulacija, dominantne konzervativne pozicije u hrvatskom društvu, kao što je postojala njihova u odnosu na prošlu vlast. U tom smislu ne pristajem na podjele na vaši i naši, u smislu – njihovi su bili do jučer na vlasti, a moji su kao, eto, danas. Ne mislim nimalo maziti sadašnju vlast u odnosu na prošlu. Ali dajmo im da počnu raditi pa hajdemo onda kritizirati konkretne poteze, a ne ljude unaprijed etiketirati kao fašiste i eliminirati ih iz civiliziranog diskursa.

Uostalom, spomenuta konzervativna pozicija nije još uvijek na adekvatan način politički artikulirana. Tragikomično mi je kad vidim što sebe u Hrvatskoj naziva konzervativnom opcijom i desnicom. Ne mislim ni da je na ljevici išta bolje. Vidim općenito nisku razinu političke kulture. Puno ću lakše uspostaviti dijalog s nekim tko promišljeno, civilizirano i artikulirano zastupa političku opciju koja mi nije bliska nego s nekim tko na primitivan, isključiv i neartikuliran način zastupa poziciju koju bih ja inače prihvatio. Nije to samo pitanje lijevog i desnog nego i pitanje razine.

Jeste li i vi žrtva predrasude da biti desničar podrazumijeva biti neuk, nepristojan, agresivan i ispod akademske razine?

Meni je to vrlo zanimljivo i to govori o jednoj društvenoj anomaliji nakon 50 godina lijevog totalitarizma i kasnijeg nastavka lijeve kulturne hegemonije. Ta vrsta predrasuda prema konzervativnoj poziciji govori o zatucanosti onih koji ih izriču. Zabavno mi je vidjeti kada me polupismeni lijevi primitivci sa srednjom školom, čiji su roditelji došli sa sela etiketiraju kao zatucanog kamenjara. Zašto bih se ja trebao braniti od objeda i govoriti da su moji roditelji fakultetski obrazovani, da je moja mati arhitektica slušala Azru dok sam bio dijete, da mi otac nije švercer, već je otišao u zasluženu mirovinu nakon što je 40 godina predavao matematiku ili da sam od rođenja živio u gradu? Uopće, te a priori kulturološke matrice su mi besmislene i smiješne.

Slažete li se s tezom o dvije Hrvatske koja se nameće u javnom prostoru?

Mislim da se to dobrim dijelom umjetno pumpa i da se trebamo s te razine apstrakcije spuštati na konkretne probleme. Jer, čim se dohvatimo iole konkretnije teme, vidimo puno više nijansi, vidimo da stvari nisu crne i bijele i da se mnogi sa “suprotnih strana” nađu na istoj.

Pa ipak, nedavno smo svjedočili verbalnom ratu koji se s najviših, državnih razina prelio na internetske forume, društvene mreže pa i na ulice. Svjesni društvene odgovornosti kolumnista, jeste li i vi svojim pisanjem pridonijeli tome ili ste gasili požare?

Moja namjera nije nikada bila paliti, ali ni gasiti požare, mislim da to nije uloga intelektualca. Moje je da analiziram društvene fenomene, uočavam probleme i iznosim osobni sud. Nisam nikada koristio govor mržnje i dijelio epitete, u polemikama sam nastojao argumentirati svoja stajališta. Kada pogledam unatrag, prvu i drugu knjigu kolumni, ne mogu naći ništa što bi odražavalo nesnošljivost prema bilo kome.

Treba li račun za silne uvrede u javnom prostoru ispostaviti Milanoviću i Karamarku?

Nije narod malouman. Ne mislim da je većina ljudi toliko ograničena da dopusti da se onakva retorika političara pretoči u nasilni čin. Kad pogledamo naše sjeverno i zapadno susjedstvo, mislim da naš politički diskurs nije ništa prljaviji od, recimo, Talijana niti da u nas ima više ekstremizma nego u Mađarskoj ili Nizozemskoj.

Dok se ulicama europskih prijestolnica valja teror, mislite li da se mi u mirnoj i sigurnoj Hrvatskoj iscrpljujemo na nevažnim temama?

To je stvar koju najviše treba staviti u fokus. O tome sam puno pisao i tu sam doživio etiketiranja jer sam koncem kolovoza detektirao da većina naših medija koji su u stranom vlasništvu priprema teren za dolazak migranata. Unaprijed su strašili ljude da bilo kakvo dovođenje u pitanje toga da stotine tisuća ljudi ovuda trebaju ulaziti i prolaziti kako hoće jest automatski ksenofobija i fašizam.

Možemo biti sretni što nismo u Schengenu, što još uvijek imamo granicu prema nekim zemljama poput Belgije koje su rasadnik terorizma. Jedan sam od rijetkih koji je na to tada ukazivao i, na žalost, bio sam u pravu.

facebook komentari