Intervju: Osnivač Opusa Dei o braku i obitelji (1. dio)

    0

    Sveti Josemaria Escriva osnivač Opusa Dei u svojim brojnim predavanjima često se doticao braka i obitelji. U dva nastavka donosimo njegova razmišljanja na pitanja još uvijek aktualna i nakon više desetljeća.

    1. Što biste rekli koje su najvažnije vrijednosti kršćanskog braka?

    Govorit ću iz iskustva dugogodišnje svećeničke aktivnosti u mnogim zemljama. Za oženjene članove Opusa Dei ljudska ljubav i bračne dužnosti dio su njihova božanskog poziva. Opus Dei je učinio brak božanskim putom, pozivom, i to ima mnoge posljedice za osobnu svetost i za apostolat. Proveo sam gotovo četrdeset godina propovijedajući o značenju braka kao poziva. Više nego jednom imao sam priliku vidjeti ozarena lica, kada su me muškarci i žene, koji su mislili da je u njihovim životima posvećenost Bogu nespojiva s plemenitom i čistom ljudskom ljubavlju, čuli kako govorim da je brak božanski put na zemlji!

    Svrha je braka pomoći oženjenim ljudima u posvećivanju sebe i drugih. Zbog toga oni primaju posebnu milost u sakramentu koji je Isus Krist sam ustanovio. Oni koji su pozvani na bračni život, s Božjom milošću, pronalaze u svom stanju sve što trebaju da bi bili sveti, da bi se svaki dan sve više poistovjetili s Isusom Kristom, i da bi one s kojima žive priveli Bogu.

    Zato uvijek promatram kršćanske domove s nadom i ljubavlju, sve obitelji koje su plod sakramenta ženidbe. One su blistav svjedok velikog božanskog misterija Kristova vjernog zajedništva s Crkvom koji sveti Pavao zove sacramentum magnum, veliki sakrament (Ef 5,32). Moramo težiti tome da se te stanice kršćanstva mogu roditi i razviti sa željom za svetošću, svjesne činjenice da sakrament inicijacije – Krštenje – daje svim kršćanima božansku zadaću koju svaki mora ispuniti na svom životnom putu.

    Kršćanski parovi trebali bi biti svjesni toga da su pozvani posvetiti sebe i druge, da su pozvani da budu apostoli i da je njihov prvi apostolat kod kuće. Trebali bi razumjeti da su osnivanje obitelji, odgajanje djece i izvršavanje kršćanskog utjecaja u društvu nadnaravni zadaci. Učinkovitost i uspjeh njihova života – njihova sreća – ovise u velikoj mjeri o svijesti o njihovoj specifičnoj zadaći.

    Ali ne smiju zaboraviti da tajna bračne sreće leži u svakodnevnim stvarima, ne u sanjarenjima. Leži u pronalaženju skrivene radosti dolaska kući navečer, u nježnim odnosima s djecom, u svakodnevnom poslu u kojem cijela obitelj surađuje; u zdravom humoru u slučaju poteškoća koje treba prihvatiti u sportskom duhu; u iskorištavanju na najbolji mogući način svih blagodati koje civilizacija nudi za pomoć pri podizanju djece, kako bi dom bio ugodniji i život jednostavniji.

    Stalno govorim onima koje je Bog pozvao da stvore dom da uvijek vole jedno drugo, da se vole s ljubavlju svoje mladosti. Onaj koji misli da ljubav prestaje kada brige i poteškoće koje život nosi počnu, ima slabo poimanje braka, koji je sakrament, i ideal, i poziv. Točno tada ljubav jača. Bujice briga i poteškoća nemoćne su potopiti pravu ljubav zato što se ljudi koji se velikodušno zajedno žrtvuju približavaju svojom žrtvom. Kao što Pismo kaže, aquae multae, sve vode nevolja, tjelesnih i moralnih, non potuerunt extinguere caritatem, ne mogu ugasiti ljubav (Pj 8,7).

    2. Oče, što savjetujete novoosnovanom bračnom paru, da traži svetost?

    Prvo, da se veoma ljubite, prema Božjem zakonu. Zatim, da se ne bojite života, da ljubite sve uzajamne nedostatke koji nisu uvreda Bogu; i zatim, da ti nastojiš ne zanemarivati se, jer ne pripadaš sebi. Već su ti rekli, i znaš to vrlo dobro, da pripadaš svom mužu i on tebi. Ne dopusti da ti ga ukradu! On je jedna duša koja treba ići s tobom na Nebo i, štoviše, koja s tobom treba dati čileansku kvalitetu – odnosno kršćansku – ljudsku ljupkost također, djeci koju vam Gospodin pošalje. Molite malo zajedno. Ne mnogo, ali malo svaki dan. Kada ti zaboraviš, neka ti to on kaže; a kada on zaboravi, sjeti se ti. Nemoj mu nikada ništa predbacivati, nemoj mu ići sa sitnicama mučeći ga.

    3. Teorija da ljubav sve opravdava danas je aktualna i, kao rezultat, neki ljudi promatraju zaruke kao vrstu “probnog braka”. Kažu da je licemjerno i nazadno ne slijediti ono što oni smatraju nužnim zahtjevima ljubavi. Što mislite o tom stavu?

    Zaruke bi trebale biti vrijeme rasta u ljubavi i boljeg međusobnog upoznavanja. Kao i u svakoj školi ljubavi, trebalo bi biti nadahnuto, ne željom da se primi nego duhom darivanja, razumijevanja, poštivanje i nježnog obzira. Prije nešto više od godinu dana, s tim na umu, darovao sam Sveučilištu u Navarri kip Djevice Marije, Majke Pravedne Ljubavi, tako da se dodiplomci koji ondje studiraju mogu učiti od Nje plemenitosti ljubavi, uključujući ljudsku ljubav.

    Probni brak? Kako malo onaj koji taj izraz upotrebljava zna o ljubavi! Ljubav je puno sigurnija, stvarnija, humanija stvarnost. Ne može se tretirati kao komercijalni proizvod koji se testira te onda prihvaća ili odbija na temelju hira, udobnosti i interesa.

    Nedostatak moralnih normi je tako jadan da se čak ne čini potrebnim osuditi ljude koji misle ili djeluju na taj način. Oni sami sebe osuđuju na neplodnost, tugu, pustu samoću što će ih trpjeti za samo nekoliko godina. Nikada ne prestajem moliti za njih, voljeti ih svim svojim srcem i pokušavati ih uvjeriti da je put Kristu uvijek otvoren. Mogu biti sveci, čestiti kršćani, ako se potrude. Neće im nedostajati ni potrebne Božje milosti ni Gospodinova oprosta. Samo tada će stvarno razumjeti ljubav – božansku Ljubav i također plemenitu ljudsku ljubav. I samo tada će iskusiti mir, sreću i plodnost.

    4. Moja prijašnja pitanja odnosila su se na zaruke. Govoreći sad o temi braka, što biste savjetovali udanim ženama da učine kako bi osigurale da njihovi brakovi nastave biti sretnima kako godine prolaze i da ne ustupe mjesto monotoniji? 

    Mislim da to je zapravo važno pitanje i stoga su moguća rješenja također važna iako se mogu činiti očitima.

    Ako se u braku želi sačuvati njegova prvotna draž i ljepota, i muž i žena trebali bi obnavljati svoju ljubav iz dana u dan, a to se radi kroz žrtvu, s osmijesima i također dosjetljivošću. Zar je iznenađujuće da suprug koji dolazi kući umoran s posla počinje gubiti strpljenje kada njegova žena priča i priča o svemu što misli da je pošlo po krivu tijekom dana? Neugodne stvari mogu čekati bolji trenutak kada je suprug manje umoran i o tome više raspoložen slušati.

    Još jedna važna stvar jest osobni izgled. I rekao bih da je svaki svećenik koji govori suprotno loš savjetnik. Kako godine prolaze, žena koja živi u svijetu mora više paziti ne samo na svoj unutarnji život nego i na svoj izgled. Njezin unutarnji život sam zahtijeva da pazi na svoj osobni izgled; naravno, to bi uvijek trebalo biti u skladu s njezinim godinama i okolnostima. Često kažem u šali da starija pročelja trebaju više restauracije. To je savjet jednog svećenika. Stara španjolska poslovica kaže: “Dobro njegovana žena drži svoga muža podalje od vrata.”

    Zato se ne bojim reći da su žene odgovorne za 80% nevjera svojih muževa jer ne znaju kako ih osvojiti svaki dan i kako se nježno i brižno brinuti o njima. Pažnja udane žene trebala bi biti usmjerena na muža i djecu, a pažnja oženjenog muškarca trebala bi biti usmjerena na ženu i djecu. Kako bi to uspjelo, treba puno vremena i truda, i ono što se protiv toga bori jest loše i ne bi se smjelo dopustiti.

    5. Osim poteškoća koje mogu nastati između roditelja i djece, neslaganja između muža i žene su također česta i povremeno ozbiljno narušavaju obiteljski mir. Koji biste savjet u tom smislu dali bračnim parovima?

    Savjetovao bih im da vole jedno drugo i da shvate da, iako će se neslaganja i poteškoće pojavljivati cijeli život, ona mogu, ako se rješavaju na prirodan način, čak doprinijeti produbljivanju njihove ljubavi.

    Svatko od nas ima svoj karakter, svoj osobni ukus, svoja raspoloženja – ponekad i neraspoloženja – svoje mane. Ali svi također imamo dopadljive aspekte svoje osobnosti, i zbog tog razloga, i mnogih drugih, svakog se može voljeti. Moguće je zajedno sretno živjeti kada se svi trude ispraviti svoje vlastite mane i ne obazirati se na tuđe greške. To će reći, kada postoji ljubav koja poništava i prevladava sve što može izgledati kao razlog za hladnoću i neslaganje. S druge strane, ako muž i žena dramatiziraju svoje male različitosti i prigovaraju jedno drugome zbog mana i pogrešaka, prekidaju mir i riskiraju da će ubiti svoju ljubav.

    Parovi imaju milost bračnog stanja – milost koju primaju u sakramentu Ženidbe – koja im omogućuje da žive sve ljudske i kršćanske kreposti u svom bračnom životu: razumijevanje, dobar humor, strpljenje, opraštanje, oplemenjivanje i obzir u svojim međusobnim odnosima. Važno je ne odustati, ne prepustiti se nervozi, ponosu ili osobnim hirovima ili opsesijama. Kako bi to postigli, muževi i žene moraju rasti u unutarnjem životu i učiti od Svete Obitelji živjeti s oplemenjivanjem, iz nadnaravnih i istodobno – ljudskih razloga, kreposti kršćanskog doma. Ponavljam opet da milosti Božje neće nedostajati.

    Onaj koji kaže da ovo ili ono ne može trpjeti, pretjeruje kako bi se opravdao. Trebamo od Boga tražiti snage za prevladavanje svojih hirova i provođenje samokontrole. Kada izgubimo živce, gubimo kontrolu nad situacijom. Riječi mogu postati grube i ogorčene i završimo vrijeđanjem, ranjavanjem i nanošenjem boli, iako to nismo namjeravali.

    Svi bismo trebali naučiti šutjeti, čekati i reći stvari na pozitivan, optimističan način. Kad njezin muži izgubi živce, pravi je trenutak za ženu da bude posebno strpljiva dok se on ne smiri, i obrnuto. Ako postoji istinska ljubav i stvarna želja da je se produbi, rijetko će se dogoditi da se oboje predaju lošem raspoloženju u isto vrijeme.

    Još jedna vrlo važna stvar jest naviknuti se na činjenicu da nikada nismo 100% u pravu. Zapravo, može se reći da u pitanjima poput ovih, koja su obično tako sporna, što smo sigurniji da smo u potpunosti u pravu, to je sumnjivije da stvarno jesmo. Slijedeći taj način razmišljanja, poslije je lakše se ispraviti i, ako je potrebno, moliti oprost, što je najbolji način završavanja svađe. Na taj se način mir i ljubav ponovno zadobivaju. Ne potičem vas da se svađate, ali je razumljivo da ćemo se povremeno svađati s onima koje najviše volimo, zato što su to ljudi s kojima smo uvijek zajedno. Nećemo se svađati s nekim u Timbuktu! Stoga male prepirke između muža i žene, ako nisu česte (i trebaju se pobrinuti da ne budu), nisu znak da nedostaje ljubavi i mogu zapravo pomoći da se ona poveća.

    Naposljetku, savjetovao bih roditeljima da se nikada ne svađaju pred svojom djecom. Mogu podsjetiti jedno drugo na to određenom riječju, pogledom ili pokretom. Ako ne mogu izbjeći svađu, sve u svemu je mogu barem odgoditi za poslije, kada budu smireniji. Obiteljsko bi ozračje trebalo biti ozračje mira između muža i žene jer je mir nužni uvjet za dubok i učinkovit odgoj. Djeca bi u svojim roditeljima trebala vidjeti primjer predanja, iskrene ljubavi, uzajamne pomoći i razumijevanja. Male svakodnevne sitnice ne bi smjele sakriti od njih stvarnost ljubavi koja je sposobna prevladati sve prepreke.

    Povremeno se shvaćamo preozbiljno. Svatko od nas se iznova naljuti. Ponekad zato što je potrebno, drugi put zato što nam nedostaje duha mrtvljenja. Važno je pokazati, s osmijehom koji uspostavlja obiteljsku toplinu, da te provale bijesa ne uništavaju ljubav. Jednom riječju, život muža i žene trebao bi se sastojati u njihovoj međusobnoj ljubav i ljubavi prema djeci, jer radeći to – ljube Boga.

    Drugi nastavak slijedi sutra…

    facebook komentari