Pratite nas

Intervju s predsjednikom Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK)

Objavljeno

na

Puno se bure diglo zadnjih mjeseci u radu Hrvatskog svjetskog kongresa na čijem se čelu nalazi Mijo Marić, 39-godišnjak rođen u Vinkovcima. On je nedavno razriješen dužnosti predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke, dok je tu dužnost preuzeo Danijel Lučić.

Mijo marićMijo Marić je i savjetnik njemačke kancelarke Angele Merkel, što u Republici Hrvatskoj i nije baš toliko poznato. U svakom slučaju riječ je o jednoj osebujnoj ličnosti, jednom iz skupine hrvatskih iseljenika koji su danas smetnja ostavštini negdašnje Udbe, ali i osoba koja nam je pristala dati ekskluzivni intervju i progovoriti o mnoštvu zanimljivih detalja iz svog života, kao i rada Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK).

Kako bi sami sebe predstavili širim narodnim masama?

– Oženjen sam i otac dvoje djece, rođen u Vinkovcima, rodom iz Bosanske posavine. Živim i radim u Berlinu. Pripadnik sam druge generacije tzv. gastarbajtera u Njemačkoj, gdje su moji roditelji doselili početkom 70-ih godina proplog stoljeća. U Berlinu sam pohađao školu i studirao poslovnu ekonomiju, te već 13 godina radim za Deutsche Telekom. Odrastao sam, kao I većina iseljenika, uz Hrvatsku katoličku misiju u Berlinu, gdje sam pohađao vjeronauk, hrvatsku školu i razne aktivnosti, a i dan danas sam uz nju vezan.

Nalazite se na čelu Hrvatskog svjetskog kongresa, što je sigurno velika čast i obveza. Kada ste postali član HSK-a i kakav osvrt možete dati na svoj dosadašnji rad na toj dužnosti?

hsk-cwc– Predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) – krovne udruge iseljenih Hrvata diljem svijeta – postao sam prije dvije godine, nakon što sam već nekoliko godina djelovao u Izvršnom odboru HSK-a. Prije toga vodio sam u Njemačkoj nekoliko godina Hrvatski akademski savez, te donedavno i Hrvatski svjetski kongres Njemačke (HSKNj). Velika je čast, ali i velika obveza djelovati za tako veliku krovnu organizaciju iseljenih Hrvata s 20-godišnjom tradicijom. Surađujem s divnim ljudima kao što su, fra Šito Ćorić, Josip Ante Sovulj, Stjepan Asić, Ivan Curman, Željka Lesić, Franjo Pavić…, koji se već desetljećima volonterski zauzimaju za interese iseljenih Hrvata. Tako ćemo ovoga ljeta organizirati Hrvatske svjetske igre u Zagrebu, a Ustavnome sudu RH uputili smo prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o porezu na inozemne mirovine s Ustavom RH. Tražili smo I dopisno glasovanje, izradili Studiju o monetarno-financijskom doprinosu iseljeništva, angažirali se u raznim akcijama glede “Lex Perkovića”. Izdajemo knjige, a prosvjedovali smo protiv povlačenja pokroviteljstva Sabora za Bleiburšku komemoraciju i ukidanja neovisnosti Ureda za komunističke zločine. Uz to smo organizirali i nekoliko prosvjeda i globalnih akcija za naše generale u Den Haagu.

Jedno ste vrijeme bili i na čelu HSK-a Njemačke, međutim nedavno ste napustili tu dužnost. Kako su mediji različito prenijeli tu informaciju, što nam možete reći o stvarnom uzroku zašto niste dobili novi mandat?

– Nisam bio smijenjen, već se nisam ponovno kandidirao za predsjednika. Nakon osam godina u Predsjedništvu HSKNj-a i šest godina rada kao predsjednik, smatrao sam da je vrijeme za promjenu lica. Moja najvažnija funkcija obiteljskog čovjeka i oca dvoje djece, te dodatne zadaće kao predsjednika HSK-a na globalnoj razini i sve više obveza na mojem radnom mjestu, bili su razlozi za moju odluku da se više ne kandidiram. Neki mediji su tvrdili da me je skinuo HDZ, međutim to nije točno. Kao član Predsjedništva i dalje ću svoje iskustvo i znanje stavljati na raspolaganje i voditi aktivnosti glede integracijske politike u Berlinu.

Dojam je, ipak, tvrde bolje upućeni kako ste postali smetnja! Zašto? Jeste li Vi opasna osoba?

– HSK i HSKNj su se – slijedeći svoje statute i ciljeve – učinkovito angažirali oko svih tema, koje se tiču iseljenika. Pritom sam potpuno neovisan o političkim strankama u Hrvatskoj. Nemam političkih ambicija u Domovini, samouvjereno i energično zastupam interese naših članova, povezan sam s velikim brojem njemačkih političara i institucija, te sam nedavno izborio i financijsku pomoć HSKNj-u za ured i djelatnike. Znači, ovi napadi su uslijedili na vrhuncu našeg uspjeha! Uistinu moram konstatirati, a to mnogi promatrači ovdje slično vide, da su upravo moj angažman za žrtve udbaškog terora i medijsko djelovanje u tom pogledu, moje zauzimanje kod njemačkih institucija i političara za daljnji pritisak na Hrvatsku, traženje lustracije u RH i sl., pravi razlog napada na mene. Daljnji važni razlog je bio i naš uspješan rad koji je, nažalost, uzrokom zavisti kod nekih.

Spočitavaju Vam isplate honorara dok ste bili na čelu HSK-a Njemačke. O čemu se tu radi?

– Njemački savezni ured za migraciju (BAMF) je pozvao HSKNj da napiše prijedlog za Zakon o financiranju krovnih migrantskih udruga. Zakon je poslije uspješno prošao kroz Bundestag, a kao rezultat toga, HSKNj je izabran kao strateški partner njemačke Vlade koja sada financira ured u Berlinu i dvoje djelatnika. U tom vrlo zahtjevnom projektu, koji je trajao 2,5 godine, napisano je nekoliko publikacija, organizirane su konferencije i održano je 50-ak sastanaka sa svim relevantnim institucijama, te su se za tu svrhu plaćali honorari i putni troškovi. Projekti koje financiraju njemačke institucije uvijek su podvrgnuti strogoj kontroli i svi troškovi se moraju precizno dokumentirati.

Ove će se godine u Zagrebu održati Hrvatske svjetske igre (HSI). Kakva su očekivanja i koji je cilj takve manifestacije?

– Po treći put, HSK organizira Hrvatske svjetske igre koje će se održati u Zagrebu od 21. do 26. srpnja. Na Igrama, 2006. i 2010. u Zadru, sudjelovalo je više stotina Hrvata natjecatelja iz 25 zemalja. Hrvatske svjetske igre se održavaju prema uzoru na Olimpijske igre, a športaši hrvatskih korijena iz cijelog svijeta predstavljaju državu u kojoj žive. Cilj je povezivanje Hrvata iz cijelog svijeta, unaprjeđivanje jezika i kulture, druženje, športsko natjecanje i nezaboravno vrijeme zajedništva u Domovini. Pogledajte Izrael: tamo se Macaabi Games organiziraju još od 30-ih godina, a okupljaju mlade Židove iz cijelog svijeta. Raduje me, da je i Hrvatska u međuvremenu prepoznala važnost takvih susreta.

Na čelo HSK-a Njemačke došao je Danijel Lučić. Što možete reći o njemu?

– Danijel Lučić, je već nekoliko godina aktivno angažiran u Predsjedništvu HSKNj-a. Donedavno je bio dopredsjednik HSKNj-a, istinski je patriot, čestit, vrijedan i organizacijski vrlo nadaren, a svoju kvalitetu rada dokazao zadnjih godina. Stoga mi je izuzetno drago, da je naše članstvo to prepoznalo i njega izabralo za novog predsjednika.

Vi ste i savjetnik kancelarke Angele Merkel, što je manje poznato u hrvatskoj javnosti. Kako ste dospjeli na jednu takvu dužnost?

– Uspješno smo u nekoliko projekata savjetovali državne institucije i aktivno sam sudjelovao u oblikovanju ključnih strategija njemačke Vlade glede migracije i integracije. Taj naš kvalitetan rad je prepoznat, tako da sam pozvan u Savjet njemačke Vlade za integraciju. Održao sam zajedničku pres-konferenciju s kancelarkom, a sada jednom mjesečno idem na razne sastanke u njen Ured.

Što možete kazati o Angeli Merkel? Je li ona stvarni prijatelj Hrvatske?

– Uvijek sam Angelu Merkel i njenu Kršćansko-demokratsku stranku CDU/CSU doživljavao kao velikog prijatelja Hrvatske i Hrvata u Njemačkoj. Kancelarka Merkel na sastancima s hrvatskim političarima naglašava pozitivnu ulogu vrlo dobro integriranih hrvatskih iseljenika u Njemačkoj, koji su most između Njemačke i Hrvatske. To prijateljstvo potvrđuju i politika CDU-a u 90-im godinama prema RH I angažmani mnogih političara CDU-a, kao što su Elmar Brok, Klaus-Peter Willsch, Doris Pack, Bernd Posselt I drugi, pri ulasku RH u EU. Njemačka pozicija glede procesuiranja Udbinih ubojstava i inzistiranje na izručivanju osumnjičenih za ubojstva su dokaz, da je Merkel veliki prijatelji Hrvatske, jer joj želi omogućiti potrebno suočavanje s totalitarnom prošlosti, slabljenje “komunističkog zmaja”, neovisno sudstvo i daljnju demokratizaciju kroz stvaranje pravde za žrtve.

Kakva iskustva imate s predsjednikom Ivom Josipovićem, jer ste nekoliko puta imali s njim sastanke, navodno i “žučne” rasprave?

– Ja sam mu prilikom zadnjeg sastanka na Pantovčaku, između ostalog rekao, da je Lex Perković velika greška i da šteti ugledu Hrvatske i Hrvata, ne samo u Njemačkoj nego i u EU-u i cijelom svijetu, te tražio da se procesuiraju zločini počinjeni za vrijeme jugoslavenske diktature. Izrazio sam mišljenje, da osobe koje su bile dio represivnog aparata, u demokratskim sustavima nemaju pravo biti na kormilu moći. Odlučno sam tražio reciprocitet glede prava manjina, odnosno da RH traži ista prava npr. od Srbije ili Slovenije za hrvatske manjine, kao što RH jamči njihovim manjinama u RH. Ukazao sam na veliki financijsko-monetarni doprinos iseljenika, kritizirao sam ograničavanje na tri sabornika za dijasporu, te tražio jači angažman predsjednika za Hrvate u BiH, dopisno glasovanje, ukidanje oporezivanja iseljeničkih mirovina. Neki su mediji pisali, da sam te kritike predsjedniku “rekao u brk”, međutim radilo se samo o primjerenom i legitimnom artikuliranju interesa hrvatskih iseljenika, odnosno kritici glede tretiranja totalitarne prošlosti, gdje iseljenici sa svojim dužim demokratskim iskustvom sigurno mogu nešto reći.

Je li istina da Vas i SDP, pa i HDZ, doživljavaju kao ustašku, a ne kao hrvatsku emigraciju? Navodno ste upravo Vi to rekli na jednom javnom okupljanju.

– Ne, to ja nisam tako rekao. Za jugoslavensku diktaturu su hrvatski emigranti bili jedna od najvećih opasnosti, zato je Titova ubilačka mašinerija ubila više svojih emigranata, nego cijeli Istočni blok zajedno – u Njemačkoj 40 ubijenih Hrvata čine I danas najveću neistraženu seriju ubojstava posljeratnog doba. To sve nije ostalo bez traga u postkomunističkoj Hrvatskoj, gdje su postojale djelomično predrasude prema iseljenicima – u nekim strankama veće, u nekim manje. Međutim, to se načelno promijenilo zadnjih godina. Sve je vidljivije da imamo velik broj vrlo uspješnih Hrvata u cijelom svijetu, druga generacija tzv. gastarbajtera je izuzetno dobro obrazovana, uspješna i umrežena u sve društvene strukture zemalja domaćina. Prepoznati su u međuvremenu, ne samo lobističko i kulturno djelovanje, nego sve više i ogromni monetarno-financijski doprinosi iseljeništva, koji čini drugu hrvatsku gospodarsku granu. Hrvatska, tako, ima čisti ekonomski interes zauzimati se za svoje iseljenike. Politički čimbenici u Hrvatskoj razumiju, doduše polako, da posebno u vremenu gospodarske krize, treba iskoristiti svoje iseljeništvo, kao što to čine Kina, Izrael, Irska ili Indija, za gospodarski razvoj. Ohrabrujući su pomaci u zadnje vrijeme: Zakon o odnosu RH prema Hrvatima izvan RH, etablirani Državni ured na čelu s Darijom Krstičević, a počeo je djelovati i Savjet Vlade za Hrvate izvan RH.

Jeste li Vi smetnja HDZ-u u Njemačkoj?

– Nisam smetnja stranci HDZ, koju vrlo cijenim i koja je najzaslužnija stranka u novijoj povijesti RH s ogromnim brojem domoljubnih članova. Samo pojedini karijeristi u HDZ-u u Njemačkoj, koji destruktivnim djelovanjem nanose štetu ugledu cijeloj stranci, očito me žele prikazati smetnjom kako bi se približili vlasti i skupili koji bod u vrhu stranke, a kojeg nisu u stanju skupiti na temelju vlastitih rezultata. Nikada nisam bio protivnik HDZ-a i uvijek sam dobro surađivao sa njegovim članovima od kojih su mnogi nositelji važnijih aktivnosti i funkcija u HSK-u.

Kako gledate na trenutni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini?

– Svi smo svjesni nezavidnog položaja i djelomičnog diskriminiranja Hrvata u BiH, deficita Daytonskog sustava te kompleksnosti političke situacije radi raznih interesa drugih zemalja. Trebamo udružiti snage u RH, Hrvata u BiH, iskoristiti članstvo RH u EU-u, strukture iseljenika diljem svijeta i u suradnji s našim saveznicima tražiti rješenje. Jer, postalo je jasno u međuvremenu, da je ravnopravnost Hrvata, ključ za stabilnost u BiH.

7 Dnevno/glasbrotnja.net/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati