Intervju s JULIENNE BUŠIĆ

    0

    Zvonko i ja smo se savršeno razumjeli, često smo razgovarali o životu i smrti. I poznavajući njegov karakter, mislim da je jednostavno moralo tako biti…

    Julienne Bušić, spisateljica, politička aktivistica i supruga Zvonka Bušića, političkog emigranta i borca za slobodnu Hrvatsku koji je 1. rujna 2013. godine počinio samoubojstvo, ekskluzivno za Večernji list otkriva što radi i kako je shvatila da njezin Taik i sa svojom smrću obvezuje nju i Hrvatsku.

    zvonko busicMoj Zvonko jednostavno nije bio za ovaj svijet. Nije ga prepoznao kad je konačno došao doma. Nije ga razumio. A na kraju nije mogao više živjeti u njemu. Zbog više razloga, naravno. To je vrlo složena i kompleksna priča, počevši s činjenicom da je Zvonko proveo 32 godine u najstrožim američkim zatvorima, boreći se svaki dan da ostane živ, nešto što nitko tko to nije prošao ne može shvatiti. Ni približno! Ni ja to nisam mogla iako sam i sama bila 13 godina iza rešetaka. Sad se tješim time da Zvonko više ne pati jer je puno patio. Teško je biti čisti idealist u svijetu koji se tome smije. Mnogi su mi rekli da su shvatili njegov čin kao poruku da se u Hrvatskoj puno toga mora promijeniti, kao upozorenje da idemo u krivom smjeru. Zvonko je htio biti koristan, to mu je bio smisao života, ali je vidio da ne može ništa, bar u ovakvim uvjetima, pa nas je ostavio. Utjeha mi je da je sada sa svojim roditeljima Pejom i Kendušom, koje nije vidio od mladosti i odlaska iz Hrvatske, s bratom Stjepanom, te s drugom dragom rodbinom i prijateljima, kao i s njegovim Brunom Bušićem. I s Nedom Vegarom. I s mojim pokojnim bratom s kojim je bio jako blizak.

    Želim reći svima koji možda drukčije misle, da mi ipak nije bilo iznenađenje što se sa Zvonkom dogodilo, jer smo vrlo često i opširno govorili o životu i smrti, o smislu života, stalno smo razgovarali o tim temama. Savršeno smo se razumjeli i to što je učinio je jednostavno moralo biti tako, imajući na umu njegov karakter, iako je to velika tragedija. O tome i o sličnim temama je Zvonko pisao u svojim bilješkama, dnevnicima koje je godinama vodio, ali i na stranicama memoara koje nije uspio završiti. Znao je da ću ja opet imati snage za oboje i završiti sve zadatke koje sam dobila od njega. Još nije okončana njegova priča, jer mu je priča bila Hrvatska. Još nije onakva kakvom ju je zamišljao i kakva ona može biti, ali smo zato mi tu da promijenimo stanje svojim radom, svojim glasovima, svojom energijom. To je moja dužnost, želja i zavjet. Zvonko je posebno veliku nadu polagao u mlade, jer je to naša budućnost. Bio je stalno s njima, dijelio mišljenje, iskustvo, ponudio i savjet, a oni su mu pokazali veliku zahvalnost, čak i poslije smrti, jer su nastavili tamo gdje je on stao…

    Tim je riječima Julienne Bušić odgovorila na moje pitanje nedostaje li joj suprug Zvonko koji je 1. rujna prošle godine počinio samoubojstvo u njihovoj kući u Rovanjskoj pokraj Zadra.

    Upoznala ga je 1968. godine u Beču gdje je studirala. Zvonko Bušić bio je politički emigrant, pobjegao je iz Jugoslavije. Ona Amerikanka, a on Hrvat koji sanja vlastitu državu. Neuobičajena kombinacija, ali od prvog trenutka su se našli kao srodne duše.

    Amerikanka po rođenju, ali Hrvatica “po srcu i duši” i hrvatskom jeziku koji savršeno govori, Julienne je žena velike duhovne snage, osoba koja se nikad ne žali ili prigovara, strpljiva je bila poput Penelope čekajući ljubav svog života pune 32 godine, te i nakon njegove smrti ostaje odana idealima za koje se borio njezin Taik. Zadržala je američku otvorenost i pristupačnost, ali i potpuno prihvatila hrvatski stil življenja, istinski osjeća da je ovdje njezino mjesto i domovina.

    Lobiranje za slobodu

    Zvonko Bušić bio je hrvatski politički emigrant i disident koji je 1976. godine oteo američki zrakoplov kako bi privukao pozornost cijelog svijeta na okrutna ubojstva disidenata u bivšoj diktaturi, zatvaranje studenata i želju hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer se tada o tome u “slobodnim zapadnim medijima” nije smjelo pisati. I tada je uz njega bila Julienne i još tri suborca. U zatvorima u SAD-u proveo je 32 teške godine, dvije više no što američki zakon dopušta. I tek nakon brojnih pokušaja hrvatske politike i udruga, i lobiranja američkih pojedinaca i ustanova, uključujući čak dva američka kardinala (George i McCarrick) i jednog bivšeg američkog veleposlanika, 2008. godine pušten je na slobodu i deportiran u Hrvatsku bez prava povratka u Ameriku. U Hrvatskoj ga je čekala supruga Julienne koja je iz američkog zatvora puštena 1989. godine.

    – Zvonko je zaista ostavio oproštajno pismo i ponovio na jednom mjestu ono što je govorio neko vrijeme prije smrti o tome da ne može živjeti u Platonovoj pećini, znači u svijetu zabluda i iluzija, kratko rečeno. O svemu će biti opširnije u njegovim memoarima, koje nije uspio završiti. Sve polako uređujem, dopisujući one dijelove koji nisu dovršeni. Nije volio govoriti i pisati o sebi, ali sam mu rekla, kao i mnogi drugi, da ima dužnost podijeliti s ljudima to što je naučio kroz sve te zatvorske godine. Ipak ima najveći zatvorski staž u povijesti Hrvatske. Uspijemo li postići suglasnost, planiramo objaviti memoare za godišnjicu smrti, najvjerojatnije preko Večernjeg lista.

    Velika mi je radost također što mogu objaviti i da smo u postupku osnivanja Zaklade Zvonko Bušić-Taik. Zaklada će promicati projekte koji su mu bili važni, na primjer stipendiranje studenata, a bavit će se i nakladničkim, humanitarnim i drugim sličnim aktivnostima. Već imamo Facebook stranicu za Zakladu, zahvaljujući mladom studentu s kojim se Zvonko često družio. Bit će puštena čim Zaklada bude registrirana. Zaklada je garancija da ostaje živ među nama jer ćemo nastaviti njegov rad, njegove projekte, njegovu viziju za bolju, zdravu, ujedinjenu Hrvatsku. U upravljačkom odboru su, osim mene i Zvonkove sestre Zdravke, Dražen Budiša, Nikica Valentić, Stojko Vranković, Josip Đerek i fra Jozo Grbeš. Svi su bili od velike podrške, svi su Zvonka jako cijenili, ali i on njih. Čast mi je da su svi oni u odboru Zaklade, velika čast.

    Na pitanje je li Zvonko Bušić u Udbini na proslavi Dana hrvatskih mučenika, dan prije nego što se odlučio na koban čin, zaista čuo, vidio, spoznao nešto zbog čega je zaključio da nema više snage za nastavak života, njegova supruga ovako odgovara:

    – Kao što sam već navela, složena je to priča, a nema samo jedna stvar zbog koje je odlučio sebi uzeti život. Ali mogu reći da Zvonko nije podnosio licemjere, niti ljude koji su za osobni politički probitak spremni izdati sve što život čini vrijednim. One koji jedan dan govore i rade jedno, drugi dan potpuno suprotno, a još lažu o tome – pogotovu kada se radi o gradonačelniku glavnoga grada – što su dan prije radili, a umjesto da ih ukorimo, mi im plješćemo i dajemo im ruku. Nije čudo što Zvonko nije prepoznao takav svijet. Bio je i ostao vjeran svojim principima. Drugačiji nije mogao biti.

    :: Zvonko Bušić je svečano dočekan u zagrebačkoj zračnoj luci 24. srpnja 2008. i nakon privremenog privikavanja na slobodu, politički se angažirao, ali i ubrzo razočarao, čemu ste svjedočili.

    – Nije mogao mirovati, vjerovao je da još može pomoći Hrvatskoj, ali ubrzo je uvidio da je predugo izbivao iz domovine i da u njemu ima previše idealizma, dok ga u mnogim drugima nema, da su se vremena i ljudi promijenili. Vidio je, kao i svi koji imaju imalo političke mudrosti, da treba ujediniti rodoljubnu političku scenu i izgraditi politički relevantnu frontu. Ovako je rekao u jednoj izjavi: “Stanje u Hrvatskoj nije dobro i treba ga popravljati, a to se može učiniti samo postizanjem širokog povezivanja i umrežavanja iskrenih, čestitih, nepodmitljivih, neucjenjivih i neustrašivih domoljuba, bez obzira na stranke i grupacije kojima trenutačno pripadaju.” Njegova je stranka bila Hrvatska, a nikada nije bio isključiv. Osoba, a ne ideologija, bila mu je najvažnija. Ali na kraju se razočarao i povukao prvo iz strančice HSP-AS, a onda i iz sudjelovanja u hrvatskoj politici općenito, vidjevši da se u njoj više radi za sebe nego za hrvatske interese i ideale u koje je on vjerovao. Ovo je rekao kad se povukao, u svom stilu: “Idealist sam bio, jesam i ostat ću, jer mislim da život bez ideala nije vrijedan da se živi; terorist za neke jesam, za neke nisam, sam za sebe znam da sam bio i ostao borac za Hrvatsku. Lutka ni u čijim rukama nikada nisam bio, a rušitelj hrvatskoga jedinstva nisam i ne želim nikada biti! Stoga se povlačim iz hrvatskoga političkog života jer ne želim ni na koji način pridonijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj.” Ali tada je još jednom apelirao na sve one koji Hrvatskoj žele dobro da nadvladaju vlastite egoizme i međusobne animozitete i pokušaju zajedno preoteti Hrvatsku iz šaka onih koji je ne vole. Kao što danas vidimo, to se nije dogodilo. Bojim se nabrajati koliko se povećao broj političkih stranaka od kada je Zvonko umro, umjesto da se spajaju – kaže Julienne.

    Utjecaj Platona

    :: Često naglašavate da Zvonko i vi nikad niste požalili što ste živote posvetili borbi za hrvatsku slobodu?

    – Zvonko je tvrdio da je cilj, a to je samostalna Hrvatska, bio vrijedan svake žrtve. Ponavljao je da u nekoliko kvadrata zatvorske ćelije nema puno prostora za kretanje, ali ima vremena za razmišljanje i putovanje prostranstvima intelektualnoga. Na Zvonkovo shvaćanje života i smisla presudno su utjecali stari filozofi, posebno Platon, ali i mnogi drugi, kao što su Epiktet, Marko Aurelije, te suvremeniji, Heidegger, Pierre Hadot i John Cottingham. Svi smo mi smrtnici, govorio je, to je neupitna istina i neizbježna činjenica koju treba ukalkulirati u svako promišljanje vlastita života. Stoga je i glavna težnja svakog čovjeka da nadvlada činjenicu vlastite smrtnosti. On je to ovako objasnio u jednom intervju, a u tome možemo bolje razumjeti kako je razmišljao: “Po Platonu, to je moguće postići na dva načina: kroz djecu, dakle biološko potomstvo, i kroz svoja djela. Važnost ovog prvog, biološkog načina je da se kroz njega realizira zajednica, osjećaj pripadnosti, svetost naroda. Što se tiče drugog načina, Platon navodi Homerov primjer. Kaže, ne znamo je li Homer imao bioloških potomaka, ali ga se sjećamo kroz njegova djela, na neki ga način tako prizivamo u život. Mislim, zapravo uvjeren sam da čovjek po svojoj naravi želi služiti dobru. Ali život je stalna borba i ostati na ispravnom putu nije lako. Čovjek je često slab, lako se prepušta užicima, boji se napora, udaraca života, boli, patnje. Međutim, živi li više onaj tko pati ili onaj tko uživa? To je, po meni, pravo pitanje! Smatram da je istinski život križ, da, život je patnja i patnja je život! Koliko god želim mladim generacijama da izbjegnu patnju i tamnu stranu života koju smo mi stariji imali prilike upoznati u burnim vremenima prošlog stoljeća, mislim da će tako ostati na neki način uskraćeni ako i oni ne prođu kroz kušnje. Kierkegaard ispravno zaključuje da je onaj tko nije osjetio gorčinu života promašio njegov smisao. Dostojevski također drži da su patnje i stradanja jedini pravi izvor dubokih spoznaja. U tom smislu, koliko god se strašnom činila moja kazna, ja sam čovjek sudbini i Bogu zahvalan što sam je imao priliku doživjeti i nadživjeti.

    Poruke mladih Riječana

    Plodovi mog teškog životnog puta nemjerljivi su aršinima rutiniranog građanskog života. U zatvoru sam nadvladao svoje slabosti, strahove, pobijedio vlastiti ego, a upravo je ego glavni razlog naših nezadovoljstava. Mi smo ljudi tako slabi, krhki i ranjivi, kako u duhovnom tako i u fizičkom smislu, u usporedbi s drugim živim bićima čovjek je najslabiji i od prirode najneopremljeniji za život, a treba mu i najviše vremena da odraste, dosegne snagu i zrelost. I tada kada smo u naponu snage, umislimo da smo nešto, zaboravimo svoje ranjive početke, a naročito zaboravimo da za neko vrijeme opet od nas neće ostati ništa ako se odreknemo besmrtnosti duše. Zato bi svakom čovjeku dobro došlo da ga život prizemlji i podsjeti ga na njegovu ranjivost, i u toj novoj spoznaji samoga sebe da pročisti vlastitu dušu, te da u svjetlu tih novih spoznaja ponovno izgradi vlastiti ego jedne druge vrste. Samo oni ljudi koji prođu ovaj proces spremni su sretno i uistinu slobodno živjeti. Da, zahvalan sam sudbini za zatvor.” Zaista je bio zahvalan iako je to mnogima bilo teško razumjeti.

    :: Jeste li bili iznenađeni reakcijama prijatelja i javnosti na Zvonkovu odluku da počini suicid?

    – Pa nisam i jesam. Prvo, mnogi su ljudi bili šokirani, jer je Zvonko uvijek zračio optimizmom. To mu je bio način komuniciranja, želio je ljudima dati energiju, snagu, iako se sam, u svojoj glavi, osjećao često suprotno. Nikada nije ljude želio obeshrabriti, uvijek bi tvrdio da se može bolje, da možemo uspjeti promijeniti stanje na bolje. Zato su mnogi bili u nevjerici kad su čuli za njegovu smrt, ali moram priznati da ja nisam, jer je sve sa mnom dijelio. S druge strane, bila sam donekle iznenađena koliko mi se ljudi javilo, iz cijeloga svijeta, s izrazima velikog poštovanja prema Zvonku, pogotovu je bilo puno reakcija od mladih ljudi. Želim ovom prigodom zahvaliti svima koji su poslali pisma sućuti, pjesme, slike, i posebno onima koji su bili i ostali od velike podrške u preteškim trenucima, koji su imali razumijevanja za Zvonka, a oni znaju tko su. Smetale su mi, naravno, neke reakcije, ili bolje rečeno analize i komentari nekih novinara koji nemaju pojma o čemu govore, ali je to ljudska narav, iako manje osviještena, narav onih koji imaju potrebu mudrovati o stvarima koje ne razumiju. Ali i mi moramo razumjeti te ljude, jer vjerujem da nitko namjerno ne radi zlo ako nije sociopat. Trebamo takvima pomoći, fali im ljudska empatija, to što čovjeka čini čovjekom, a ne životinjom. Ali ne smijemo zaboraviti da nije dovoljno samo nešto poučavati takve ljude. Oni moraju imati i sposobnost slušanja i shvaćanja. Ako im ne možemo pomoći da se prosvijetle, trebamo se od njih skloniti i jednostavno ih ignorirati. Tako se ja ponašam!

    :: Što su vam pisali ljudi?

    – Primila sam prekrasna pisma baš od mladih ljudi. Znate, mislimo ponekad da naša mladež voli sve što je površno, da je apatična, da nema ideale, da je od svega odustala, da se predala materijalizmu i trivijalnostima, ali nije tako. Primila sam jednu predivnu knjigu od grupe mladih iz Rijeke, u kojoj su mi pisali što smo im mi, Zvonko i ja kao par, značili u životu, iako ih nikada nismo ni vidjeli ni čuli. Prepoznali su vjerojatno u nama neke vrijednosti kojima su i oni težili – pravoj ljubavi, odanosti, prijateljstvu – kao da su shvatili da ima i drugi svijet od onoga koji nam je serviran u medijima, drukčiji od, kako kažemo u Americi, seksa, droga i rock’n’ rolla.

    :: Je li istina da je jedna mlada žena nakon razgovora i druženja sa Zvonkom odlučila život posvetiti redovništvu i otići u časne sestre?

    – Da, to je točno. Nina je krasna, prekrasna osoba. Bila je novinarka, kazališna glumica, a sada je studentica prava. Radila je na radiju gdje su imali intervju sa Zvonkom, dugo su razgovarali. Mislim da je najbolje da sama govori o promjenama u svom životu.

    Nevjerojatna utjeha

    :: Često naglašavate da vam je Zvonko stalno u blizini, da vam šalje znakove. O čemu se radi?

    – Mi smo si obećali da onaj tko prvi umre, ako ne umremo zajedno, šalje onom drugom znakove, ali nedvojbene, kao utjehu. A Zvonko je održao riječ, stalno mi ih šalje, ali ne samo meni nego i prijateljima. Nedavno je utješio našu dobru prijateljicu Nadu koja je taj dan bila tužna zbog Zvonka. Bila je ispred naše kuće u Rovanjskoj i pitala se zašto je moralo tako biti sa Zvonkom. Odjednom je pogledala u nebo i vidjela oblake u obliku slova Z i B i onda pomislila da se Zvonko s njom ruga, da joj govori da ne treba cmizdriti, da je on tu i sve gleda. Meni stalno šalje poruke i znakove koje samo ja mogu razumjeti. Dakle, održao je riječ, upravo kako smo se jedno drugom zakleli. A to mi jenevjerojatna utjeha…

     

    Posljednji broj Gobshite Quarterlyja posvetio sam Zvonku Bušiću i Lou Reedu

    Glavni urednik američkog književnog časopisa “Gobshite Quarterly” R. V. Branham s ponosom naglašava da magazin koji uređuje izlazi od 2003. godine te je višejezični i otvoren novinarima, piscima i pjesnicima iz cijeloga svijeta. Zadnji broj posvetio je Zvonku Bušiću i Lou Reedu.

    Za Večernji list ekskluzivno otkriva zašto je to učinio:

    – Kao mladić bio sam uključen u prosvjede protiv rata u Vijetnamu te sam poznavao mnoge ljude koji su govorili protiv američkih političara i vojnog sustava i završili u zatvoru zbog svojih uvjerenja. Dugo surađujem s Julienne Bušić, objavljivao sam njezine tekstove i svjedočio sam njezinim pokušajima da Zvonka izbavi iz zatvora. To je bila duga borba, od Reaganove administracije pa je konačno završila s Bushovom. Znam ljude koji su bili dugo u zatvoru, neki su preživjeli, drugi nisu. Kad sam više proučio što su sve za svoje ideale učinili Julienne i Zvonko Bušić i koliko su njihova djela imala opravdanje u povijesti jer su željeli svoju državu, moje je divljenje prema njima poraslo do visokih granica. Posvetiti Zvonku jedan broj našeg magazina je najmanja stvar koju sam mogao napraviti. Kamo sreće da smo mogli više učiniti. Moja supruga Moira i ja smo se plašili za Zvonka kad je izišao iz zatvora jer je živio više od 30 godina po jednim pravilima, a onda se morao na slobodi učiti živjeti po novima.

    Otkrio nam je i da od 2005. godine u svom magazinu objavljuje hrvatske književnike poput Tomice Bajsića, Tomislava Marijana Bilosnića, Gordana Nuhanovića, Dubravke Oraić-Tolić, Ede Popovića, Vlade Prekratića, kao i hrvatske strip umjetnike uključujući i Irenu Jukić Pranjić, Magdu Dulčić, Zvonka Todorovskog, Dušana Gačića, Helenu Klakočar, Miroslava Nemetha…

    – Hrvatski pisci pišu o važnim stvarima, ali na živ, angažiran i zabavan način. I da budem iskren, hrvatski su pisci dobri kao i ostali u Europi upravo sada, uključujući mađarske, češke, poljske, švicarske književnike. Nažalost, ponekad tek građanski i oslobodilački ratovi oslobode tu vrstu energije da revitalizira nacionalnu umjetnost – rekao je Branham za Večernji list.

    Ponosim se što sam poznavao Zvonka

    Poznati američki violinist Dave Ewart, koji je surađivao s Glorijom Estefan, Barbrom Streisand, Neilom Diamondom i mnogim drugim glazbenim zvijezdama, za Večernji list komentirao je zašto je nekoliko glazbenih djela na koncert za Valentinovo u Portlandu posvetio Zvonku Bušiću.

    – Bio sam vrlo dirnut učeći u djetinjstvu o čovjekovoj nehumanosti prema drugom čovjeku. Zbog toga sam se cijeli život divio mučenicima i bio sam iznimno ponosan što osobno znam dvije takve osobe, moju bivšu dadilju Julienne i njezina pokojnog supruga Taika. Zašto sam njemu posvetio skladbu Williama Bolcoma “The Graceful Ghost Rag” napisanu sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad su počele njihove teškoće? Bila je to moja prilika da podijelim sa svojom publikom ono što osjećam da je važno. Vidite, poput holokausta, važno je sjetiti se prošlosti, pa da ne budemo osuđeni da se to ponovi, kao što je rekao filozof i pisac George Santayana, ali trebamo i uzore i velika djela dobrih ljudi koji se žrtvuju za druge da bi svijet bio bolje mjesto.

    Prije nego što sam odsvirao tu pjesmu na svojoj violini, bio sam počašćen da mogu citirati Zvonkove riječi: “Kad se ljudi bore za neke ideale, a potom nisu spremni za njih sve dati, čak žrtvovati i svoj život, onda nešto nije u redu ili s tim ljudima ili s njihovim idealima.”

    Intervju preuzet iz Večernjeg Lista

    facebook komentari