Pratite nas

Intervju s JULIENNE BUŠIĆ

Objavljeno

na

Zvonko i ja smo se savršeno razumjeli, često smo razgovarali o životu i smrti. I poznavajući njegov karakter, mislim da je jednostavno moralo tako biti…

Julienne Bušić, spisateljica, politička aktivistica i supruga Zvonka Bušića, političkog emigranta i borca za slobodnu Hrvatsku koji je 1. rujna 2013. godine počinio samoubojstvo, ekskluzivno za Večernji list otkriva što radi i kako je shvatila da njezin Taik i sa svojom smrću obvezuje nju i Hrvatsku.

zvonko busicMoj Zvonko jednostavno nije bio za ovaj svijet. Nije ga prepoznao kad je konačno došao doma. Nije ga razumio. A na kraju nije mogao više živjeti u njemu. Zbog više razloga, naravno. To je vrlo složena i kompleksna priča, počevši s činjenicom da je Zvonko proveo 32 godine u najstrožim američkim zatvorima, boreći se svaki dan da ostane živ, nešto što nitko tko to nije prošao ne može shvatiti. Ni približno! Ni ja to nisam mogla iako sam i sama bila 13 godina iza rešetaka. Sad se tješim time da Zvonko više ne pati jer je puno patio. Teško je biti čisti idealist u svijetu koji se tome smije. Mnogi su mi rekli da su shvatili njegov čin kao poruku da se u Hrvatskoj puno toga mora promijeniti, kao upozorenje da idemo u krivom smjeru. Zvonko je htio biti koristan, to mu je bio smisao života, ali je vidio da ne može ništa, bar u ovakvim uvjetima, pa nas je ostavio. Utjeha mi je da je sada sa svojim roditeljima Pejom i Kendušom, koje nije vidio od mladosti i odlaska iz Hrvatske, s bratom Stjepanom, te s drugom dragom rodbinom i prijateljima, kao i s njegovim Brunom Bušićem. I s Nedom Vegarom. I s mojim pokojnim bratom s kojim je bio jako blizak.

Želim reći svima koji možda drukčije misle, da mi ipak nije bilo iznenađenje što se sa Zvonkom dogodilo, jer smo vrlo često i opširno govorili o životu i smrti, o smislu života, stalno smo razgovarali o tim temama. Savršeno smo se razumjeli i to što je učinio je jednostavno moralo biti tako, imajući na umu njegov karakter, iako je to velika tragedija. O tome i o sličnim temama je Zvonko pisao u svojim bilješkama, dnevnicima koje je godinama vodio, ali i na stranicama memoara koje nije uspio završiti. Znao je da ću ja opet imati snage za oboje i završiti sve zadatke koje sam dobila od njega. Još nije okončana njegova priča, jer mu je priča bila Hrvatska. Još nije onakva kakvom ju je zamišljao i kakva ona može biti, ali smo zato mi tu da promijenimo stanje svojim radom, svojim glasovima, svojom energijom. To je moja dužnost, želja i zavjet. Zvonko je posebno veliku nadu polagao u mlade, jer je to naša budućnost. Bio je stalno s njima, dijelio mišljenje, iskustvo, ponudio i savjet, a oni su mu pokazali veliku zahvalnost, čak i poslije smrti, jer su nastavili tamo gdje je on stao…

Tim je riječima Julienne Bušić odgovorila na moje pitanje nedostaje li joj suprug Zvonko koji je 1. rujna prošle godine počinio samoubojstvo u njihovoj kući u Rovanjskoj pokraj Zadra.

Upoznala ga je 1968. godine u Beču gdje je studirala. Zvonko Bušić bio je politički emigrant, pobjegao je iz Jugoslavije. Ona Amerikanka, a on Hrvat koji sanja vlastitu državu. Neuobičajena kombinacija, ali od prvog trenutka su se našli kao srodne duše.

Amerikanka po rođenju, ali Hrvatica “po srcu i duši” i hrvatskom jeziku koji savršeno govori, Julienne je žena velike duhovne snage, osoba koja se nikad ne žali ili prigovara, strpljiva je bila poput Penelope čekajući ljubav svog života pune 32 godine, te i nakon njegove smrti ostaje odana idealima za koje se borio njezin Taik. Zadržala je američku otvorenost i pristupačnost, ali i potpuno prihvatila hrvatski stil življenja, istinski osjeća da je ovdje njezino mjesto i domovina.

Lobiranje za slobodu

Zvonko Bušić bio je hrvatski politički emigrant i disident koji je 1976. godine oteo američki zrakoplov kako bi privukao pozornost cijelog svijeta na okrutna ubojstva disidenata u bivšoj diktaturi, zatvaranje studenata i želju hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer se tada o tome u “slobodnim zapadnim medijima” nije smjelo pisati. I tada je uz njega bila Julienne i još tri suborca. U zatvorima u SAD-u proveo je 32 teške godine, dvije više no što američki zakon dopušta. I tek nakon brojnih pokušaja hrvatske politike i udruga, i lobiranja američkih pojedinaca i ustanova, uključujući čak dva američka kardinala (George i McCarrick) i jednog bivšeg američkog veleposlanika, 2008. godine pušten je na slobodu i deportiran u Hrvatsku bez prava povratka u Ameriku. U Hrvatskoj ga je čekala supruga Julienne koja je iz američkog zatvora puštena 1989. godine.

– Zvonko je zaista ostavio oproštajno pismo i ponovio na jednom mjestu ono što je govorio neko vrijeme prije smrti o tome da ne može živjeti u Platonovoj pećini, znači u svijetu zabluda i iluzija, kratko rečeno. O svemu će biti opširnije u njegovim memoarima, koje nije uspio završiti. Sve polako uređujem, dopisujući one dijelove koji nisu dovršeni. Nije volio govoriti i pisati o sebi, ali sam mu rekla, kao i mnogi drugi, da ima dužnost podijeliti s ljudima to što je naučio kroz sve te zatvorske godine. Ipak ima najveći zatvorski staž u povijesti Hrvatske. Uspijemo li postići suglasnost, planiramo objaviti memoare za godišnjicu smrti, najvjerojatnije preko Večernjeg lista.

Velika mi je radost također što mogu objaviti i da smo u postupku osnivanja Zaklade Zvonko Bušić-Taik. Zaklada će promicati projekte koji su mu bili važni, na primjer stipendiranje studenata, a bavit će se i nakladničkim, humanitarnim i drugim sličnim aktivnostima. Već imamo Facebook stranicu za Zakladu, zahvaljujući mladom studentu s kojim se Zvonko često družio. Bit će puštena čim Zaklada bude registrirana. Zaklada je garancija da ostaje živ među nama jer ćemo nastaviti njegov rad, njegove projekte, njegovu viziju za bolju, zdravu, ujedinjenu Hrvatsku. U upravljačkom odboru su, osim mene i Zvonkove sestre Zdravke, Dražen Budiša, Nikica Valentić, Stojko Vranković, Josip Đerek i fra Jozo Grbeš. Svi su bili od velike podrške, svi su Zvonka jako cijenili, ali i on njih. Čast mi je da su svi oni u odboru Zaklade, velika čast.

Na pitanje je li Zvonko Bušić u Udbini na proslavi Dana hrvatskih mučenika, dan prije nego što se odlučio na koban čin, zaista čuo, vidio, spoznao nešto zbog čega je zaključio da nema više snage za nastavak života, njegova supruga ovako odgovara:

– Kao što sam već navela, složena je to priča, a nema samo jedna stvar zbog koje je odlučio sebi uzeti život. Ali mogu reći da Zvonko nije podnosio licemjere, niti ljude koji su za osobni politički probitak spremni izdati sve što život čini vrijednim. One koji jedan dan govore i rade jedno, drugi dan potpuno suprotno, a još lažu o tome – pogotovu kada se radi o gradonačelniku glavnoga grada – što su dan prije radili, a umjesto da ih ukorimo, mi im plješćemo i dajemo im ruku. Nije čudo što Zvonko nije prepoznao takav svijet. Bio je i ostao vjeran svojim principima. Drugačiji nije mogao biti.

:: Zvonko Bušić je svečano dočekan u zagrebačkoj zračnoj luci 24. srpnja 2008. i nakon privremenog privikavanja na slobodu, politički se angažirao, ali i ubrzo razočarao, čemu ste svjedočili.

– Nije mogao mirovati, vjerovao je da još može pomoći Hrvatskoj, ali ubrzo je uvidio da je predugo izbivao iz domovine i da u njemu ima previše idealizma, dok ga u mnogim drugima nema, da su se vremena i ljudi promijenili. Vidio je, kao i svi koji imaju imalo političke mudrosti, da treba ujediniti rodoljubnu političku scenu i izgraditi politički relevantnu frontu. Ovako je rekao u jednoj izjavi: “Stanje u Hrvatskoj nije dobro i treba ga popravljati, a to se može učiniti samo postizanjem širokog povezivanja i umrežavanja iskrenih, čestitih, nepodmitljivih, neucjenjivih i neustrašivih domoljuba, bez obzira na stranke i grupacije kojima trenutačno pripadaju.” Njegova je stranka bila Hrvatska, a nikada nije bio isključiv. Osoba, a ne ideologija, bila mu je najvažnija. Ali na kraju se razočarao i povukao prvo iz strančice HSP-AS, a onda i iz sudjelovanja u hrvatskoj politici općenito, vidjevši da se u njoj više radi za sebe nego za hrvatske interese i ideale u koje je on vjerovao. Ovo je rekao kad se povukao, u svom stilu: “Idealist sam bio, jesam i ostat ću, jer mislim da život bez ideala nije vrijedan da se živi; terorist za neke jesam, za neke nisam, sam za sebe znam da sam bio i ostao borac za Hrvatsku. Lutka ni u čijim rukama nikada nisam bio, a rušitelj hrvatskoga jedinstva nisam i ne želim nikada biti! Stoga se povlačim iz hrvatskoga političkog života jer ne želim ni na koji način pridonijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj.” Ali tada je još jednom apelirao na sve one koji Hrvatskoj žele dobro da nadvladaju vlastite egoizme i međusobne animozitete i pokušaju zajedno preoteti Hrvatsku iz šaka onih koji je ne vole. Kao što danas vidimo, to se nije dogodilo. Bojim se nabrajati koliko se povećao broj političkih stranaka od kada je Zvonko umro, umjesto da se spajaju – kaže Julienne.

Utjecaj Platona

:: Često naglašavate da Zvonko i vi nikad niste požalili što ste živote posvetili borbi za hrvatsku slobodu?

– Zvonko je tvrdio da je cilj, a to je samostalna Hrvatska, bio vrijedan svake žrtve. Ponavljao je da u nekoliko kvadrata zatvorske ćelije nema puno prostora za kretanje, ali ima vremena za razmišljanje i putovanje prostranstvima intelektualnoga. Na Zvonkovo shvaćanje života i smisla presudno su utjecali stari filozofi, posebno Platon, ali i mnogi drugi, kao što su Epiktet, Marko Aurelije, te suvremeniji, Heidegger, Pierre Hadot i John Cottingham. Svi smo mi smrtnici, govorio je, to je neupitna istina i neizbježna činjenica koju treba ukalkulirati u svako promišljanje vlastita života. Stoga je i glavna težnja svakog čovjeka da nadvlada činjenicu vlastite smrtnosti. On je to ovako objasnio u jednom intervju, a u tome možemo bolje razumjeti kako je razmišljao: “Po Platonu, to je moguće postići na dva načina: kroz djecu, dakle biološko potomstvo, i kroz svoja djela. Važnost ovog prvog, biološkog načina je da se kroz njega realizira zajednica, osjećaj pripadnosti, svetost naroda. Što se tiče drugog načina, Platon navodi Homerov primjer. Kaže, ne znamo je li Homer imao bioloških potomaka, ali ga se sjećamo kroz njegova djela, na neki ga način tako prizivamo u život. Mislim, zapravo uvjeren sam da čovjek po svojoj naravi želi služiti dobru. Ali život je stalna borba i ostati na ispravnom putu nije lako. Čovjek je često slab, lako se prepušta užicima, boji se napora, udaraca života, boli, patnje. Međutim, živi li više onaj tko pati ili onaj tko uživa? To je, po meni, pravo pitanje! Smatram da je istinski život križ, da, život je patnja i patnja je život! Koliko god želim mladim generacijama da izbjegnu patnju i tamnu stranu života koju smo mi stariji imali prilike upoznati u burnim vremenima prošlog stoljeća, mislim da će tako ostati na neki način uskraćeni ako i oni ne prođu kroz kušnje. Kierkegaard ispravno zaključuje da je onaj tko nije osjetio gorčinu života promašio njegov smisao. Dostojevski također drži da su patnje i stradanja jedini pravi izvor dubokih spoznaja. U tom smislu, koliko god se strašnom činila moja kazna, ja sam čovjek sudbini i Bogu zahvalan što sam je imao priliku doživjeti i nadživjeti.

Poruke mladih Riječana

Plodovi mog teškog životnog puta nemjerljivi su aršinima rutiniranog građanskog života. U zatvoru sam nadvladao svoje slabosti, strahove, pobijedio vlastiti ego, a upravo je ego glavni razlog naših nezadovoljstava. Mi smo ljudi tako slabi, krhki i ranjivi, kako u duhovnom tako i u fizičkom smislu, u usporedbi s drugim živim bićima čovjek je najslabiji i od prirode najneopremljeniji za život, a treba mu i najviše vremena da odraste, dosegne snagu i zrelost. I tada kada smo u naponu snage, umislimo da smo nešto, zaboravimo svoje ranjive početke, a naročito zaboravimo da za neko vrijeme opet od nas neće ostati ništa ako se odreknemo besmrtnosti duše. Zato bi svakom čovjeku dobro došlo da ga život prizemlji i podsjeti ga na njegovu ranjivost, i u toj novoj spoznaji samoga sebe da pročisti vlastitu dušu, te da u svjetlu tih novih spoznaja ponovno izgradi vlastiti ego jedne druge vrste. Samo oni ljudi koji prođu ovaj proces spremni su sretno i uistinu slobodno živjeti. Da, zahvalan sam sudbini za zatvor.” Zaista je bio zahvalan iako je to mnogima bilo teško razumjeti.

:: Jeste li bili iznenađeni reakcijama prijatelja i javnosti na Zvonkovu odluku da počini suicid?

– Pa nisam i jesam. Prvo, mnogi su ljudi bili šokirani, jer je Zvonko uvijek zračio optimizmom. To mu je bio način komuniciranja, želio je ljudima dati energiju, snagu, iako se sam, u svojoj glavi, osjećao često suprotno. Nikada nije ljude želio obeshrabriti, uvijek bi tvrdio da se može bolje, da možemo uspjeti promijeniti stanje na bolje. Zato su mnogi bili u nevjerici kad su čuli za njegovu smrt, ali moram priznati da ja nisam, jer je sve sa mnom dijelio. S druge strane, bila sam donekle iznenađena koliko mi se ljudi javilo, iz cijeloga svijeta, s izrazima velikog poštovanja prema Zvonku, pogotovu je bilo puno reakcija od mladih ljudi. Želim ovom prigodom zahvaliti svima koji su poslali pisma sućuti, pjesme, slike, i posebno onima koji su bili i ostali od velike podrške u preteškim trenucima, koji su imali razumijevanja za Zvonka, a oni znaju tko su. Smetale su mi, naravno, neke reakcije, ili bolje rečeno analize i komentari nekih novinara koji nemaju pojma o čemu govore, ali je to ljudska narav, iako manje osviještena, narav onih koji imaju potrebu mudrovati o stvarima koje ne razumiju. Ali i mi moramo razumjeti te ljude, jer vjerujem da nitko namjerno ne radi zlo ako nije sociopat. Trebamo takvima pomoći, fali im ljudska empatija, to što čovjeka čini čovjekom, a ne životinjom. Ali ne smijemo zaboraviti da nije dovoljno samo nešto poučavati takve ljude. Oni moraju imati i sposobnost slušanja i shvaćanja. Ako im ne možemo pomoći da se prosvijetle, trebamo se od njih skloniti i jednostavno ih ignorirati. Tako se ja ponašam!

:: Što su vam pisali ljudi?

– Primila sam prekrasna pisma baš od mladih ljudi. Znate, mislimo ponekad da naša mladež voli sve što je površno, da je apatična, da nema ideale, da je od svega odustala, da se predala materijalizmu i trivijalnostima, ali nije tako. Primila sam jednu predivnu knjigu od grupe mladih iz Rijeke, u kojoj su mi pisali što smo im mi, Zvonko i ja kao par, značili u životu, iako ih nikada nismo ni vidjeli ni čuli. Prepoznali su vjerojatno u nama neke vrijednosti kojima su i oni težili – pravoj ljubavi, odanosti, prijateljstvu – kao da su shvatili da ima i drugi svijet od onoga koji nam je serviran u medijima, drukčiji od, kako kažemo u Americi, seksa, droga i rock’n’ rolla.

:: Je li istina da je jedna mlada žena nakon razgovora i druženja sa Zvonkom odlučila život posvetiti redovništvu i otići u časne sestre?

– Da, to je točno. Nina je krasna, prekrasna osoba. Bila je novinarka, kazališna glumica, a sada je studentica prava. Radila je na radiju gdje su imali intervju sa Zvonkom, dugo su razgovarali. Mislim da je najbolje da sama govori o promjenama u svom životu.

Nevjerojatna utjeha

:: Često naglašavate da vam je Zvonko stalno u blizini, da vam šalje znakove. O čemu se radi?

– Mi smo si obećali da onaj tko prvi umre, ako ne umremo zajedno, šalje onom drugom znakove, ali nedvojbene, kao utjehu. A Zvonko je održao riječ, stalno mi ih šalje, ali ne samo meni nego i prijateljima. Nedavno je utješio našu dobru prijateljicu Nadu koja je taj dan bila tužna zbog Zvonka. Bila je ispred naše kuće u Rovanjskoj i pitala se zašto je moralo tako biti sa Zvonkom. Odjednom je pogledala u nebo i vidjela oblake u obliku slova Z i B i onda pomislila da se Zvonko s njom ruga, da joj govori da ne treba cmizdriti, da je on tu i sve gleda. Meni stalno šalje poruke i znakove koje samo ja mogu razumjeti. Dakle, održao je riječ, upravo kako smo se jedno drugom zakleli. A to mi jenevjerojatna utjeha…

 

Posljednji broj Gobshite Quarterlyja posvetio sam Zvonku Bušiću i Lou Reedu

Glavni urednik američkog književnog časopisa “Gobshite Quarterly” R. V. Branham s ponosom naglašava da magazin koji uređuje izlazi od 2003. godine te je višejezični i otvoren novinarima, piscima i pjesnicima iz cijeloga svijeta. Zadnji broj posvetio je Zvonku Bušiću i Lou Reedu.

Za Večernji list ekskluzivno otkriva zašto je to učinio:

– Kao mladić bio sam uključen u prosvjede protiv rata u Vijetnamu te sam poznavao mnoge ljude koji su govorili protiv američkih političara i vojnog sustava i završili u zatvoru zbog svojih uvjerenja. Dugo surađujem s Julienne Bušić, objavljivao sam njezine tekstove i svjedočio sam njezinim pokušajima da Zvonka izbavi iz zatvora. To je bila duga borba, od Reaganove administracije pa je konačno završila s Bushovom. Znam ljude koji su bili dugo u zatvoru, neki su preživjeli, drugi nisu. Kad sam više proučio što su sve za svoje ideale učinili Julienne i Zvonko Bušić i koliko su njihova djela imala opravdanje u povijesti jer su željeli svoju državu, moje je divljenje prema njima poraslo do visokih granica. Posvetiti Zvonku jedan broj našeg magazina je najmanja stvar koju sam mogao napraviti. Kamo sreće da smo mogli više učiniti. Moja supruga Moira i ja smo se plašili za Zvonka kad je izišao iz zatvora jer je živio više od 30 godina po jednim pravilima, a onda se morao na slobodi učiti živjeti po novima.

Otkrio nam je i da od 2005. godine u svom magazinu objavljuje hrvatske književnike poput Tomice Bajsića, Tomislava Marijana Bilosnića, Gordana Nuhanovića, Dubravke Oraić-Tolić, Ede Popovića, Vlade Prekratića, kao i hrvatske strip umjetnike uključujući i Irenu Jukić Pranjić, Magdu Dulčić, Zvonka Todorovskog, Dušana Gačića, Helenu Klakočar, Miroslava Nemetha…

– Hrvatski pisci pišu o važnim stvarima, ali na živ, angažiran i zabavan način. I da budem iskren, hrvatski su pisci dobri kao i ostali u Europi upravo sada, uključujući mađarske, češke, poljske, švicarske književnike. Nažalost, ponekad tek građanski i oslobodilački ratovi oslobode tu vrstu energije da revitalizira nacionalnu umjetnost – rekao je Branham za Večernji list.

Ponosim se što sam poznavao Zvonka

Poznati američki violinist Dave Ewart, koji je surađivao s Glorijom Estefan, Barbrom Streisand, Neilom Diamondom i mnogim drugim glazbenim zvijezdama, za Večernji list komentirao je zašto je nekoliko glazbenih djela na koncert za Valentinovo u Portlandu posvetio Zvonku Bušiću.

– Bio sam vrlo dirnut učeći u djetinjstvu o čovjekovoj nehumanosti prema drugom čovjeku. Zbog toga sam se cijeli život divio mučenicima i bio sam iznimno ponosan što osobno znam dvije takve osobe, moju bivšu dadilju Julienne i njezina pokojnog supruga Taika. Zašto sam njemu posvetio skladbu Williama Bolcoma “The Graceful Ghost Rag” napisanu sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad su počele njihove teškoće? Bila je to moja prilika da podijelim sa svojom publikom ono što osjećam da je važno. Vidite, poput holokausta, važno je sjetiti se prošlosti, pa da ne budemo osuđeni da se to ponovi, kao što je rekao filozof i pisac George Santayana, ali trebamo i uzore i velika djela dobrih ljudi koji se žrtvuju za druge da bi svijet bio bolje mjesto.

Prije nego što sam odsvirao tu pjesmu na svojoj violini, bio sam počašćen da mogu citirati Zvonkove riječi: “Kad se ljudi bore za neke ideale, a potom nisu spremni za njih sve dati, čak žrtvovati i svoj život, onda nešto nije u redu ili s tim ljudima ili s njihovim idealima.”

Intervju preuzet iz Večernjeg Lista

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Povijesni dan za Kurde: Kurdi na sjeveru Iraka danas izlaze na referendum o neovisnosti

Objavljeno

na

Objavio

Za Kurde je danas povijesni dan: Kurdi na sjeveru Iraka danas izlaze na referendum o neovisnosti.

Zato nad glavom svakog Kurda visi i misao: hoće li ovaj ponedjeljak biti početak ostvarenja njihova stoljetnog sna o stvaranju kurdske države ili početak novih krvavih sukoba.

Unatoč tome što su SAD i europske zemlje upozorili vlast Kurdistana da odustane od referenduma, Kurdi su odlučni provesti ga. Zato rastu strahovi od izbijanja sukoba u kojem bi Kurdi za neprijatelje mogli imati iračku saveznu vojsku i šijitske snage, ali i Tursku, Iran i sirijske provladine snage.

Šef iranskog Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Shamhani upozorio je da će Iran, u slučaju provedbe kurdskog referenduma, s Iračkim Kurdistanom kao autonomnom regijom raskinuti sve sporazume koji se tiču međusobne granice te će zatvoriti granice, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Također je najavio iransku vojnu intervenciju ako rezultat kurdskog referenduma bude negativno utjecao na sigurnost sjeverozapadnog Irana (naseljenog Kurdima). Iran neće dopustiti stvaranje “druge izraelske države“. No najoštriji je bio turski predsjednik Erdoğan koji tvrdi da referendum ugrožava i tursku nacionalnu sigurnost. – Korak prema neovisnosti na sjeveru Iraka greška je i prijetnja teritorijalnom integritetu Iraka i nacionalnoj sigurnosti Turske, što smo mi uvijek branili i nastavit ćemo braniti – kazao je Erdoğan koji smatra da “referendum nikome nije u interesu”.

Unatoč tome da se Turska uvijek ponosila svojim dobrim odnosima s autonomnom kurdistanskom regionalnom vladom na sjeveru Iraka, čiji je lider Masud Barzani čest gost u Ankari, Turska pozorno prati svaki potez u pravcu potpune nezavisnosti te regije u strahu od stvaranje kurdske države koja bi imala aspiracija otkinuti i značajan komad njihove zemlje. Osim što je Turska zaprijetila sankcijama kurdskom sjevernom Iraku, njihove postrojbe izvele su vojne vježbe uz granicu. Više od stotinu tenkova i vojnih vozila uz podršku radara i bacača raketa stacionirano je na poljanama u blizini granice, s ciljnicima usmjerenima prema kurdskim planinama. Turski parlament odobrio je ulazak svojih snaga u Irak u slučaju proglašenja neovisnosti Kurdistana.

Vlada u Bagdadu pak boji se da bi referendum mogao podijeliti zemlju i izazvati širi regionalni sukob. Irački premijer Haider al-Abadi poduzet će sve mjere protiv referenduma u regiji Kurdistan, a ako je potrebno – upotrijebit će i vojnu silu s obzirom na to da su irački Kurdi, kojih ima oko 7,5 milijuna od 37,2 milijuna stanovnika Iraka, najavili da će referendum održati i na “spornim” područjima pod kontrolom kurdskih snaga. To su područja u pokrajinama Kirkuk, Diyala i Niniva, koja su Kurdi u borbama protiv Islamske države pripojili svojoj regiji, iako su izvan njihovih administrativnih granica.

Osim što je svijet zabrinut zbog sukoba između kurskih pešmergi i turske, a možda i iranske vojske, zabrinutost vlada i zbog sve veće vjerojatnosti izbijanja sukoba između kurdskih snaga i ostalih etničkih i vjerskih iračkih skupina koje se protive odcjepljenju Kurdistana. Protiv neovisnosti Kurdistana bezrezervno su se izjasnili i irački Turkomani i Jezidi na sjeverozapadu zemlje. Jezidi i njihove snage koje drže područje od Sinjara do sirijske granice odvojili su se od kurdskih pešmergi i ušli u neformalni savez sa šijitskim snagama koje su aktivne uz sirijsku granicu. Irački Turkomani ponovili su svoje protivljenje referendumu i pozvali sve svoje sunarodnjake da ga bojkotiraju.

Najkritičnije će biti u Kirkuku gdje je već došlo do oružanih sukoba između Iračke turkmenske fronte i kurdskih pešmerga u kojima je poginulo pet osoba. Ershad Salihi, čelnik Iračke turkmenske fronte, zaprijetio je kako neće priznati rezultate referenduma te da će se njegovi borci boriti do zadnje kapi krvi kako bi očuvali suverenitet i integritet Iraka. Međutim, ono od čega u Iraku najviše strahuju sukobi su između šijita i Kurda s obzirom na to da se protiv referenduma izjasnio i jedan od lidera šijitskih snaga u Iraku, Qais al-Khazali, koji je na čelu skupine Asa’ib Ahl Al-Haq koja broji 10 tisuća boraca. Istog je mišljenja i brigada Hezbollah i druge koje zajedno čine šijitski Hashd Al-Shaabi. On je pod izravnim zapovjedništvom premijera Haidera al-Abadija.

Oštre poruke uputio je i jedan od najutjecajnijih i najmoćnijih šijitskih klerika u Iraku, šeik Moqtada al-Sadr, kazavši kako taj referendum znači samoubojstvo za Kurde u Iraku. Kurda ukupno ima oko 40 milijuna, većina živi na Bliskom istoku, ali postoji i značajna kurdska dijaspora u Azerbajdžanu, Armeniji, Gruziji, Rusiji te u novije vrijeme u Europi i SAD-u. Kurdi predstavljaju većinu u autonomnoj regiji iračkog Kurdistana te su značajna manjina u susjednoj Turskoj, Siriji i Iranu, gdje se kurdski nacionalni pokreti bore za veću autonomiju unutar tih zemalja.

Postoje brojne legende o porijeklu Kurda. U jednoj od njih opisuju se kao potomci anđeoskih sluga kralja Solomona. Kralj Solomon poslao ih je u Europu da mu dovedu 500 lijepih djeva za njegov harem. Kad su sluge to napravili i vratili se u Izrael, kralj Solomon već je bio umro. Oni su se s djevama naselili u planine, oženili se njima, a njihovo potomstvo kasnije je postalo poznato kao kurdski narod. Kurdski nacionalizam pojavio se nakon Prvog svjetskog rata i raspada Otomanskog Carstva, koje je povijesno gledano uspješno integriralo Kurde kroz nasilnu represiju kurdskih pokreta za neovisnost. Prakticiraju više religija te kao takvi predstavljaju možda i najraznolikiji religijski narod zapadne Azije. Tradicionalno, Kurdi uzimaju velike slobode u prakticiranju vjere. Njihove religije su islam, ahl-e haqq, jazidis, zoroastrijanizam, judaizam i kršćanstvo.

Dok u svim zemljama u kojima žive Kurdi nemaju gotovo nikakav status, u Iraku već imaju gotovo sve elemente koje čine pravu državu: vlastitu izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. S obzirom na to da je to područje još dio Iraka, takva autonomija mnogim Kurdima više nije dovoljna. Prije svega ovise o prihodima od nafte, iz nalazišta koja se nalaze na kurdskim područjima.

Bagdad je do sada ostavljao Kurdima samo 17 posto prihoda od tamošnje nafte, dok mnogi Kurdi ne razumiju zašto bi uopće dijelili bogatstvo svoje zemlje s Bagdadom. Tim više što je kurdsko područje uz granicu s Turskom i gospodarski mnogo naprednije i stabilnije od ostatka Iraka. Irački Kurdistan blagoslovljen je ogromnim količinama nafte. Navodno je riječ o 45 milijardi barela. No sve dosad nisu mogli kontrolirati gigantsko naftno polje u Kirkuku koje je na svom vrhuncu davalo više od 650.000 barela nafte dnevno. Naftu Kurdi prodaju u pola cijene.

U svemu tome značajna je i uloga Turske kroz koju kurdska nafta odlazi dalje na tržište. U Kurdistanu se ulaže u infrastrukturu, svakog dana niču nove zgrade, a trgovina cvjeta. Prije svega sa susjednom Turskom.

Kurdi se danas poistovjećuju s Izraelcima koji su prošli patnje i na kraju dobili svoju državu. Iako danas gotovo cijeli svijet upozorava na moguće posljedice referenduma, Kurdi za to ne mare. Štoviše, uvjereni su da će nova država Kurdistan biti kao i Izrael, s jakim zapadnim savezom, ali okružena neprijateljima.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Njemačka socijaldemokratska stranka (SPD) nakon dugo vremena odlazi u oporbu

Objavljeno

na

Objavio

REUTERS

Njemačka socijaldemokratska stranka (SPD) je nakon najgoreg izbornog rezultata u poslijeratnoj povijesti u nedjelju isključila mogućnost nastavka tzv. velike koalicije s demokršćanima i najavila odlazak u oporbu, dok izbornu pobjednicu Angelu Merkel očekuje mukotrpno sastavljanje vladajuće koalicije.

“Danas navečer završava naša koalicija s Unijom CDU/CSU. Ja ću kao predsjednik SPD-a voditi oporbu u Bundestagu”, najavio je predsjednik SPD-a Martin Schulz obraćajući se okupljenima u stranačkom stožeru u Berlinu nakon objavljivanja prvih rezultata po kojima su socijaldemokrati pretrpjeli težak poraz i s 20,2 posto ostvarili najgori poslijeratni rezultat.

“Potpuno je jasno da je ovaj rezultat jasan signal birača da smo mi sada oporbena stranka”, rekao je Schulz i time potvrdio prijašnje izjave nekih čelnika stranke o odlasku SPD-a u oporbu.

“SPD neće voditi nikakve koalicijske pregovore. To je u potpunosti isključeno”, rekao je predsjednik zastupničkog kluba socijaldemokrata u Bundestagu Thomas Oppermann.

On je objasnio da će kao najjača stranka oporbe predstavljati “utvrdu demokracije” u svjetlu činjenice da je s 13,5 posto u parlament ušla desno populistička Alternativa za Njemačku (AfD).

“Ulazak AfD-a je povijesni rez preko kojeg niti jedan demokrat ne može samo tako prijeći”, rekao je Schulz.

Uniji CDU/CSU s kancelarkom Angelom Merkel predstoje pregovori o sastavljanju koalicije. Nakon odluke SPD-a o odlasku u oporbu politički je još jedino moguća koalicija sa strankom Zeleni i liberalima iz FDP-a.

Ovakva konstelacija je od lipnja ove godine na vlasti u saveznoj pokrajini Schleswig Holstein.

Očekuje se da bi sastavljanje tzv. Jamajka koalicije (nazvane tako zbog boja stranaka, crne, žute i zelene) bilo mukotrpno zbog velikih razlika u političkim programima pojedinih stranaka. To posebice vrijedi za razlike između Kršćansko-socijalne unije (CSU) koja slovi za konzervativniji dio Unije i stranke Zeleni koja ne mnogim područjima zastupa suprotne interese od bavarskog CSU-a.

Prema rezultatima izlaznih anketa javnog servisa ARD-a, Unija CDU/CSU osvojila je 32,5 posto glasova, a slijedi Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) s osvojenih 20 posto. Riječ je o najgorem izbornom rezultatu njemačkih socijaldemokrata od 1949. godine.

Desna Alternativa za Njemačku (AfD) je prema izlaznim anketama osvojila 13,5 posto glasova, Liberalno-demokratska stranka (FDP) 10,5, stranka Zeleni 9,5 te stranka Ljevica 9 posto glasova.

AfD, koja se najviše profilirala kroz kritiku izbjegličke politike vlade Angele Merkel, tako je postala treća politička snaga u Njemačkoj.

Prvi nepotpuni službeni rezultati trebali bi biti poznati tijekom večeri.

facebook komentari

Nastavi čitati