Intervju s odvjetnikom Jadranka Prlića, Michaelom Karnavasom

4

Američki odvjetnik Michael G. Karnavas 32 godine se uspješno bavi ovim poslom. Pred američkim sudovima, Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnim kaznenim sudom (ICC) branio je više osoba koje su bile optužene za najteža kaznena djela počinjena u ratu. Bio je kratko vrijeme čak i angažiran u Povjerenstvu vezanom uz rješavanje statusa Brčkog pri Uredu visokog međunarodnog predstavnika u BiH.

[ad id=”93788″]

Jedan od najtežih i najkompliciranijih procesa, za koji je osobno vezao i trećinu svoje odvjetničke karijere, je postupak protiv hercegbosanske šestorke dužnosnika gdje brani nekadašnjeg predsjednika Vlade Herceg Bosne Jadranka Prlića.

Karnavas u intervjuu za Večernji list BiH govori o drugostupanjskom postupku u slučaju Prlića i drugih, u predmetu u kojemu je nedavno sudac Carmel Agius imenovan za predsjednika sudskoga vijeća. Aguis je naslijedio suca Theodora Merona na čelu ICTY, ali i sudskoga vijeća, što je nagovijestilo da će se presuda šestorici hrvatskih dužnosnika ponovno pomaknuti.

Imenovan je novi predsjedatelj sudskog vijeća Carmel Agius koji se tek treba uključiti kako bi mogao analizirati prvostupanjsku presudu. Kakva su vam očekivanja u pogledu izricanja drugostupanjske presude?

– Pretpostavljam da ćemo iznositi usmene argumente početkom 2017., tako da ozbiljno sumnjam da ćemo imati presudu prije prvoga dijela 2018. godine.

Poštovani odvjetniče, stvara se dojam kako obrana nije ništa radila u prvostupanjskom procesu. Kako sada, nakon što ste podnijeli žalbe i sve temeljito analizirali, komentirate prvostupanjsku presudu?

– Mislim da žalbe koje smo podnijeli govore same za sebe. Bili smo šokirani kada smo vidjeli da je praktično cijeli slučaj obrane, kao i svi naši svjedoci, ignoriran. Predlažem da pročitate podnesene žalbe i sami se uvjerite u to. Kada smo ukazivali na nečuvene pogreške, nismo bježali od upotrebe izravnog i otvorenog jezika kako bismo na to upozorili.

Koliko je značajna činjenica da je predsjedatelj vijeća Jean Claude Antonetti bio protiv navoda o postojanju navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata, kao i umiješanosti Hrvatske i predsjednika Franje Tuđmana u sukob?

– Ne mislim da je to dovelo do bilo kakve razlike. Na kraju, on je zapravo potvrdio zaključke druga dva suca za gotovo cijeli slučaj. Zajednički zločinački pothvat, kako god pogrešno to može biti kao oblik odgovornosti, prihvatio je Haaški sud…

Nije li pomalo čudno, ali po dosadašnjim presudama, jedino je Hrvatska sudjelovala u zajedničkom zločinačkom pothvatu?!

– Ne želim se upuštati u nagađanje. Postoji tako mnogo varijabli koje je koristio i tužitelj pri optuživanju, da je teško za one izvana shvatiti motive. Što se tiče vijeća, njegov posao je pažljivo razmotriti dokaze, a da pri tome već nema rezultata na umu.

Budući da ste dugo godina u tome i iskusni ste u pravosudnim procesima, možete li zamisliti drugostupanjsku presudu bez zajedničkog zločinačkog pothvata. Što u tome slučaju?

– Mislim da ne bi bilo razborito od mene nagađati i komentirati. U našim podnescima smo pokušali usmjeriti pozornost Žalbenog vijeća na ignorirane dokaze i postaviti dokaze u cjelinu u odgovarajućem kontekstu, tako da se pošten i pravedan ishod može postići.

Kako komentirate činjenicu da su u drugostupanjskom Raspravnom vijeću svi suci profesionalci, prije svega, i najveći autoriteti Haaškog suda?

– Svi suci Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju su profesionalci u smislu da nisu nestručne osobe, laici.

Zločini su se događali u ratu na svim stranama, tako i na strani HVO-a, ali mogu li se oni staviti na leđa civilnih vlasti, prije svih, gospodina Prlića?

– Svrha suđenja je utvrđivanje individualne odgovornosti na temelju dokaza. Dakle, kada je zločin počinjen, pitanje na koje treba odgovoriti je tko su odgovorni pojedinci za taj zločin?

Idemo na početak hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Je li utvrđeno tijekom ovoga postupka tko je koga napao u ovome ratu?

– Ovo je povijesno pitanje, a suđenju nije cilj odredit povijesnu istinu. Konačan ishod analize je, kao što sam rekao, individualna odgovornost.

Vance-Owenov plan je, prema tužiteljstvu, bio okidač sukoba. Jesu li hrvatske vlasti i optuženi provodili politiku etničkog čišćenja?

– Htio bih vas uputiti na naše žalbe koje su javne. Više nego dovoljno ukazali smo na sva pitanja koja se odnose na različite mirovne planove. Pregovore i mirovne planove treba sagledati u tome kontekstu.

Je li moguće, prema presudi, da su istodobno vlasti HVO-a bile agresori i da su progonile svoje sunarodnjake iz središnje Bosne, čak i s područja koja su im pripala Vance-Owenovim planom, a čini se da su prema tome odgovorne i za vlastite žrtve?

– Morat ću vas uputiti na moje ranije odgovore o individualnoj odgovornosti.

U presudi se isticalo kako je Hrvatska radila na podjeli i cijepanju BiH, a činjenica je da danas ne postoji Herceg Bosna, nego Republika Srpska i entitet Federacija BiH u kojemu dominiraju Bošnjaci?

– Drugi su možda bolje upućeni odgovoriti na ovo pitanje. Imam svoje mišljenje, ali ovo pitanje je više političko, nego pravno.

Ovo je vrlo ozbiljan sudski predmet, kako komentirate činjenicu da vlasti Hrvata iz BiH i Hrvatske peru ruke od šestorice dužnosnika i koliko bi eventualna drugostupanjska presuda bila loša za Republiku Hrvatsku i Hrvate iz BiH?

– Kako ja mogu znati što političari u Zagrebu i Sarajevu misle?

Gospodine Karnavas, šestorka je od 2004. godine u pritvoru. Kako komentirate činjenicu da proces traje već 11 godina, i najmanje će trajati još dvije godine. Može li se nazvati pravičnim bez obzira na ishod?

– Ovo je bio dug i kompliciran predmet. Nisam potpuno uvjeren da bi, s obzirom na opseg predmeta, postupak mogao trajati manje. Tužitelj je potpuno neovisan pri odluci koga će i za što optužiti.

Kako komentirate činjenicu da pravosudne institucija u BiH sada praktično već nepravomoćnu presudu koriste kao matricu za podizanje optužnica i olakog proglašavanja zajedničkog zločinačkog pothvata?

– Mislim da će Sud BiH dobro raditi ako ne usvoji ono što se smatra utvrđenim sudskim činjenicama u drugim predmetima pred ICTY-jem. Svaki optuženi zaslužuje imati svoj dan u sudnici. To pravo ne mogu ostvariti ako suci jednostavno prihvaćaju činjenice utvrđene u drugim predmetima, po drugom sudu ICTY.

Autor: Zoran Krešić/VL

facebook komentari

  • milanU

    Čitajući ovo o ovoj HRVATSKOJ ŠESTORKI čovjek se nikako ne može oteti dojmu o suđenju HRVATSKOJ DESETORKI u New York-u 1982. godine. Kako god je ova HRVATSKA ŠESTORKA svjedočila iz DEN HAGA za HRVATSKU danas, tako je i HRVATSKA DESETORKA svjedočila iz New York-a u prošlosti za HRVATSKU.

    • sveBosnjacko

      agresija i genocid nad Bosanskim Muslimanima 1992-95, za to im se sudi, neznam ni za kakvu desetorku i ne zanima me i kakve veze to ima sa ovim, ti si psihicki bolestan

      • milanU

        Razumjem te prijatelju dragi. Ne krivim te za to što ne znaš za hrvatsku DESETORKU NJUJORŠKOG PROCESA U NEW YORK-u IZ 1982. godine. Možda si mlad, možda nisi imao priliku o tome čitati kako su tvoji sunarodnjaci, mahom iz BiH svjedočili za svoju rođenu domovinu Hrvatsku a uz nju i za BiH. Titin režim i njegovi doušnici mnogima branili i zabranili znati šta se sve u svijetu događa protiv njega, tj. Tita i njegove YU. U tim školama si ti odgojen i ne krivim te za to. Ako ima išta zašto bih te krivio, to bi bio tvojih roditielja odgoj što ne nisu hrvatsko/uljudno odgojilimtako da se sa nepoznatom osobom javno prostijački i košijaški izražavaš. Ponavljam, to je sve YU škola kriva. PoZDrav.

  • milanU

    PISMO HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU IDBU (KREŠO ŠIMOVIĆ)

    Annie Boban

    Reply|

    To:

    Sun 11/29/2015 9:13 PM

    Bog! dragi moj Žarko,

    Samo da ti se javim i da te lijepo poZDravim. Mi smo ovdje fala Bogu svi dobro i zdravo, kao što i vama svima želimo.

    – Ono što sam ti prije dan/dva poslao nije moj stav iako sam ti to poslao na uvid. Mene je život naučio sve pratiti, čitati, promatrati ali se nikada ne udaljivati od mojeg hrvatskog osjećaja i državotvornih HRVATSKIH NAČELA.

    – Ovo što ti sada prilažem je pismo Kreše Šimovića (od Proboja kraj Ljubuškoga) koji je tada 1978. godine živio u Los Anđelesu. Prati datum pisama i pogubiju Križana Brkića (iz Pogane Vlake, kraj Gruda) 21 studenoga 1978. Ovaj isti Krešo Šimović i Slobodan Radić (od Drinovaca) su došli pred Božić 1978. godine u San Mateo, južno od San Francisca gdje sam ja živio, da me ubiju. Odsjeli su kod sada pok. Stipe Kožula a da ovaj za to nije znao ama baš ništa. Oni su iz Los Anđelesa došli kod Stipe Kožula u San mateo porukom Marinka Kožula, inače rođaka Stipe Kožula. Dakle, Udba je uvijek koristila svojtu i prijatelje kako bi s jedne strane svrsihodnije planirani zločin izvršila, a sa druge strane svoje tragove prekrila a odgovornost na Hrvate stavila.

    – Mene je oko pola noći par dana prije Božića 1978. o tome izvijestila Marica Lević-Koranić koja je živjela u Los Anđelesu i bila upoznata s tim planom. Ja sam odmah nazvao FBI i saopćio im star. Dali su mi neke savjete po kojima sam se držao. Na svu sreću plan je bio osujećen. To je bilo pune dvije i pol godine ranije našeg sikroniziranog hapšenja samo dan kasnije Ukazivanja Gospe šestorici djece u Međugorju 24 lipnja 1981., dakle naše hapšenje je bilo 25 lipnja 1981.

    – Prošle godine u svibnju (2014) bio sam u Ljubuškom i susreo se s čovjekom kojeg sam poznavao još u Parizu i nisam ga vidio od ljeta 1967. godine. Bilo mu je veoma drago a i meni još više, tim više jer smo obadvojica iz zatvora svjedočili naše hrvatstvo i za našu Hrvatsku. Htio je ovaj moj prijatelj me upoznati s jednim njegovim prijateljom koji mnogo o meni zna i koji bi me želio svakako susresti i vidjeti. Moj prijatelj ga je preko svojeg mobitela nazvao i rekao da za njega ima veliko iznenađenje te da dođe hitno i odmah. Četvrt sata kasnije pojavi se čovjek i skoro me odmah – po slikama – prepoznao.

    – Pričali smo najviše o našem starom i prošlom djelovanju za Hrvatsku. patao me neke stvari vezane za Californiju i zbog kojih sam dospio na njujorški proces. Iznanadio sam se kako je bio upućen. Pitao me dotično o ovom Kreši Šimoviću. Kada sam mu sve rekao što sam znao i čuo o njemu, pitao me je dali bih ga želio vidjeti, da on zna gdje on živi i gdje mu je kuća. Nisam bio najzagrijaniji ići ga vidjeti, jer sam sve htio zaboraviti i neizvlačiti neugodne uspomene iz prošlosti. Na njegovo insistiranje, pristao sam s tim da mu neću reći tko sam, ali da ću mu svakako dati do znanja tko je on i da je on taj koji je pisao ovo dolje priloženo pismo Mostarskoj Udbi.

    – Taj čovjek je išao ispred mene u svojim kolima, ja iza njega u mojim. Kada je čovjek stao (na desno iduć iz Ljubuškog prema Vitini) pred jednom kućom u Proboju, ja sam zastao nekoliko kuća iza njega, izišao iz auta i kao izgubljen “tražio” neku adresu. Ovaj čovjek koji me je tu deveo se meni predstavlja i odmah govori ime i prezime svojeg prijatelja: Ovo je Krešo Šimović. Nije mi bilo svejedno se s njim sresti (prije ga nikada nisam vidio niti sam ga poznavao) niti upoznati, jer vrag ne spava. Pitao sam ga: dali je on nekada u prošlosti živio u Los Anđelesu? Čim je potvrdio da jest, uputao sam ga točno ovako: Gospodine, dali vi vjerujete u Boga. Odgovorio je da jest, našto sam mu rekao: Onda bi za vas bilo najbolje da se dobro ispovjediti prije nego bude kasni i prije nego vas Bog pozove. Nisam htio tu više biti i odmah napustio to društvo. Ovaj čovjek je na moj poziv došao uveličati gozbu OBITELJSKOG SASTANKA PETRA I IVE/VIĆEKE BOBAN, GABRIĆ, u subotu 7 lipnja 20014.

    – Dragi moj Žarko ovo sam – tražeći nešto po internetu što sam prije dvije godine stavio na Kamenjar. com. – pronašao i odlučih tebi poslati jer znam da sve pratiš i sve želiš znati.

    Iskreni poZDravi svima.

    Bog! Stric Mile.

    xxxxx

    PISMO JEDNOG HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU UDBU

    Zdravo prijatelji, Los Amgeles, 26.9.78.

    (Pismo je pisano velikim slovima od početka do završetka. Ja ću ga iz kopije donijeti bez ikaovih ispravaka i malim slovima. Kasnije ću ga donijeti na engleskom jeziku kao dio povijesti sa suda u New York-u desetorici Hrvata 1982. godine, mo, Otporaš.)

    Dase javim dragi moj prijatelju sa nekoliko riječi dasam dobro kao što i vama želim sve najbolje.

    Mislio sam se prije javiti, ali znaš kako je malo nezgodno to znaš sam zbog čega. Mogu ti reći dasam se počeo uklapati u ovu sredinu. Misliš da znaš kakva je ona. Upoznao sam dosta ljudi i sanjima sam dobar jer moram sve da neću. Kupujem novine i pratim šta se zbiva i tako. Ima dosta novosti koje ne mogu još da pišem, pa ću drugi put. Dosta sam čuo od povjereni ljudi što ima i što se radi i što se sprema ali ne ubrzo, pa što bude ja jaću javiti na vrime. Prijatelju po svoj prilici negdje oko 3 hiljade je spremno da pođu kućama, mislim da me razumiješ (kada!) Ja sam bio sa jednim od njih, ali nastojim da se približim glavnini. ja mislim da ću uspjeti, čim dođem jaću ti moj prijatelji javiti.
    Prijatelji dragi, njegov rođak obeđaje dosta toga. Nebi pisao sad otome ( amožda znate i zašto ) Ja ću vam pomoći što mogu jer vidim da mogu samo ako mognem ostati ovdje, jer žena nešto sumnja, i kaže dame more povratiti kući kad ona zaželi, kažem ako ostanem. Ja vam želim puno pomoći, pa štogod bilo samnom jer osjećam da moram i hoću. Puno pozdrava svima vaš prijatelj Petar.

    (Ovo pismo je pronašao Hrvat Zvonko Pavelić, detektiv koji je radio za kriminalnu Policiju Los Angelesa, L.A.P.D. Criminel Division. On je došao svjedočiti u prilog ISTINE u New York kada se je Hrvatima sudilo za takozvani “hrvatski terorizam”. Sudkinja, (ona) mu nije dozvolila. On bi tu iznio kako je taj “PETAR” bio Krešo Šimović, koji je bio Udbaški doušnik i uhodao, špijunirao Hrvate Los Angelesa. ima toga mnogo za reći. Otporaš)

    Odgovori