Intervju sa JULIENNE BUŠIĆ 2.dio

    0

    Danas donosimo drugi dio intervjua s Julienne Bušić, suprugom hrvatskog emigranta Zvonka Bušića.

    :: Franjevac Jozo Grbeš i dalje je uz vas kao prijatelj, član je Zaklade, njegov je oproštajni govor čitan na pogrebu. Posjećivao je Zvonka i u zatvoru?

    – Posljednje dvije godine zatočenja Zvonko je bio smješten u najstrožu specijalnu zatvorsku jedinicu, predviđenu samo za islamske radikale. Morali su tamo poslati nekoliko nemuslimanskih zatvorenika da Ministarstvo pravosuđa ne bi bilo tuženo zbog vjerske diskriminacije, pa je Zvonko upao u tu kvotu, ni kriv ni dužan. Te dvije godine imao je dopuštenje za samo dvije osobe na službenom popisu za posjete: fra Jozu Grbeša i mene. Prvi put nakon 30 godina posjeti su se održavali pod stalnom prismotrom stražara i iza stakla. zvonko-busic-cb-100

    Nismo se mogli ni dodirnuti, ni zagrliti, ništa, nikakav fizički kontakt. Samo smo razgovarali preko telefonske slušalice. Sjećam se da bismo na kraju posjeta stavili ruke zajedno na staklo kao da se dotiču, iako nisu. To mi je slomilo srce. Naravno da ga nisam mogla posjetiti više od jednom godišnje, jer sam živjela ovdje, u Hrvatskoj, a put je bio skup.

    Ali Fra Jozo, koji je na službi u Chicagu, putovao bi redovito do Zvonka, a ti su posjeti bili od velikog značenja za Zvonka i za mene, jer je fra Jozo ne samo svećenik, prijatelj i veliki čovjek nego i intelektualac i filozof. Razgovori koje su vodili Zvonku su bili kaovoda u pustinji. Govorili bi o knjigama, o vjerama svijeta, o smislu života, o svemu, ali ne o trivijalnim stvarima, jer Zvonko nikada nije bio za bezvrijedno čavrljanje.

    :: Tko su bili Zvonkovi najbliži prijatelji u Hrvatskoj? Kako je provodio dane? Je li naučio voziti automobil?
    – Pa imao je puno prijatelja i prijateljica, ne bih nikoga izdvajala da nekoga ne uvrijedim. Volio se družiti, volio je voditi duge razgovore o svim životnim temama, volio je plivati jer je bio Vodenjak po horoskopu, pa planinariti, ponekad kartati, najčešće s prijateljem Jolom, kojega je pobjeđivao u briškuli. Naravno, i čitati, bio je strastveni čitatelj.

    Istina je da je sa 67 godina prvi put u životu položio vozački ispit i počeo voziti. Auto je dobio ime Rocinante, po slavnom konju Don Quijotea, jer je Zvonko znao reći da je auto njegov suvremeni konj. Prvi put nakon 32 godine zatvora osjetio je, rekao je, potpunu slobodu kretanja tek kada je počeo voziti auto. Mislim da je u prvih mjesec dana od dobivanja dozvole prošao više od 2000 kilometara.

    :: Kako je doživio oslobađanje Ante Gotovine i Mladena Markača?
    – Bio je, naravno, jako sretan, iako mu je bilo jasno da je to politički sud, da se nije radilo o “istini”. Sjećam se da je suosjećao s Antom jer je predvidio kakav će na njega biti pritisak da “spasi domovinu”, a onda, ako se odbije baviti politikom, da će biti napadnut sa svih strana, čemu i svjedočimo. Vrlo je teško biti stavljen na pijedestal. To je još jedna, nova vrsta zatvora.

    :: Gdje ste savili svoje obiteljsko gnijezdo nakon Zvonkova povratka u domovinu?
    – Dok nije došao doma živjela sam osam godina sama u Dalmaciji. Ali onda smo odlučili kupiti stan u Zagrebu jer su širokogrudni Hrvati u dijaspori skupili novac za Zvonka da bi imao nešto kada dođe doma, a Zagreb je ipak glavni grad u kojem je on imao puno krasnih sjećanja iz studentskih dana. Nije baš imao vezu s Dalmacijom jer je kao seosko dijete iz Hercegovine rijetko imao mogućnost vidjeti more, to je bio pojam.

    Iako je jednom prešao Biokovo s prijateljem, samo da bi vidio more. Dakle, odlučio je kupiti stan, ali je želio imati mali stan, jer kao što sam rekla, nije volio previše, preveliko, pretjerivanja. Na kraju smo se skrasili u stanu od 37 četvornih metara. Jedva je krevet stao u spavaću sobu. Ali on se osjećao ugodno u tom malom stanu jer je bio skroman, a materijalizam koji sada hara ne samo Hrvatskom nego i svijetom bio mu je odvratan, obeshrabrujući. Kao da je sreća u stvarima, govorio bi. Njemu je taj stan odgovarao jer je, kako je komentirao, nalikovao više na bivšu ćeliju ili, bolje rečeno, na njegov dotadašnji dom.

    :: Zašto je Zvonko pokopan u Zagrebu i kako se dogodilo da je baš pored svoga Brune Bušića?
    – Kada se sve dogodilo, dvojili smo kratko o tome bi li više htio biti pokopan u Gorici sa svojim roditeljima ili u Zagrebu, pa sam na kraju odlučila da mu je mjesto na Mirogoju. Volio je i cijenio branitelje i vjerujem da bi htio biti blizu njih, kada već nije mogao doći za vrijeme obrane svoje domovine, što mu je uvijek bilo jako žao.

    Naravno da je branio domovinu na drugi način, ali je želio sudjelovati kada je Hrvatska bila vojno napadnuta. Nismo ništa posebno očekivali oko grobnog mjesta, samo smo željeli da bude blizu branitelja, ali na kraju je tako ispalo da su nam ponudili baš mjesto u blizini Brune Bušića, a onda je nekako krug zatvoren. Gledaju jedan drugoga, a obojica su sada u miru. Tako je očito moralo biti. A još je preko puta i pokojni ministar Gojko Šušak koji se jako zalagao za Zvonka, tamo su još i mnogi prijatelji iz prošlosti. Vezano uz spomenik, radimo na konceptu koji mi se jako sviđa, a mislim da bi i Zvonko bio zadovoljan.

    :: Je li točno da su neki ljudi, veleposlanici, hrvatski političari otežavali izlazak Zvonka iz američkog zatvora tvrdeći da bi to naškodilo Hrvatskoj, a zapravo bojeći se za svoje pozicije?
    – Naravno da ih je bilo. Neke znam, neke ne, ali kako se kaže – sve se plaća, sve se vraća. Ima harmonije u svemiru, to čvrsto vjerujem. A kako je Zvonko znao reći, ni mrav u brazilskoj džungli ne skrene lijevo ili desno bez Božjeg znanja.

    :: Kad ste zadnji put bili u Americi?
    – Nedavno sam se vratila iz Amerike gdje sam provela oko tri mjeseca s roditeljima koji sada imaju više od 90 godina. Dobro se drže, a tata čak još vozi auto, iako vjerojatno ne bi trebao! Tata stalno pita kako su Hrvati reagirali na njegov nastup u HTV-ovu dokumentarnom filmu “Ljubavnici i luđaci” u kojem je on ispao, kako mnogi tvrde, “najvećim Hrvatom” (smijeh). Ja mu uvijek kažem da će vjerojatno dobiti hrvatsku verziju Oscara, ako to uopće postoji (smijeh).

    :: Renomirani američki višejezični književni časopis “Gobshite Quarterly” posvetio je zadnji broj Zvonku Bušiću i Lou Reedu koji je nedavno preminuo?
    – Da, to je za mene bilo jedno od najljepših iznenađenja kad sam za božićne blagdane bila u Americi. Naime, multijezični književni časopis “Gobshite Quarterly”, s kojim dugo surađujem, već nekoliko godina objavljuje radove hrvatskih pisaca, pjesnika, pa i moje, i bili su jako dirnuti smrću mog supruga. Kod njih objavljuju renomirani pisci poput Luisa Esquivela, Chucka Palahniuka, Katherine Dunn, Lidije Vuknavich i drugih.

    Za ovogodišnje Valentinovo održan je i koncert u mojem rodnom gradu Portlandu na kojem su glazbenici, uz hrvatsku zastavu koja se vijorila pokraj klavira, posvetili jednu izvedbu Zvonku. Poznati violinist David Ewart, njegov otac Hugh, koji je concertmaster emeritus Portlandskog simfonijskog orkestra, i sopran Leslie Garmansvirali su i pjevali za Zvonka. Vidite, u Americi ima puno dobrih ljudi koji razumiju Zvonkovu životnu borbu za Hrvatsku i mene koja sam izabrala da budem s njim u svemu što je radio.

    :: Vaš najnoviji roman “Živa glava” dobio je odlične kritike. Što novo pišete?
    – Da, jako mi je drago zbog teme, silovanja u Domovinskom ratu. Te hrabre žene još nisu istjerale svoja prava, niti je pravda postignuta. Joj, da su bar Amerikanke ili Francuskinje, Izraelke… umjesto Hrvatice. Do sada bi bilo sto knjiga, sto filmova o njima. Sramota! A silovatelji bi davno bili u zatvoru, s dugim, vrlo dugim kaznama. Što novo pišem? Sada mi je prvi prioritet prirediti Zvonkove memoare.

    :: Je li istina da je Zvonko dobro kuhao? Što mu je najviše nedostajalo dok je bio u zatvoru?
    – Uvijek bi mi rekao da će kad dođe, ako se ikada vrati, prvo što će pojesti biti grožđe i crni kruh i piti dobro crno, hrvatsko vino. Kad je to izjavio nakon dolaska, grožđe je počelo stizati u paketima, iz cijele Hrvatske. Ne pretjerujem kad kažem da je pojeo oko pet kilograma grožđa svaki dan, dok ga je bilo.

    Dobro se sjećam kako je jednom začepio cijev u toaletu jer je bacio hrpu grančica od grožđa misleći da je pritisak vode toliko snažan i odvod velik kao što je bio u zatvoru. Ondje ste mogli i lijes ubaciti pa bi prošao. Majstor je radio četiri sata da to riješi. Zvonko se sramio i ispričavao, bilo mu je teško suočiti se s činjenicom da je tijekom zatvorskih godina izgubio osjećaj za milijun svakodnevnih banalnih životnih stvari.

    Što se tiče kuhanja, da, bio je odličan kuhar, ali se specijalizirao za grah i umak za špagete. Čak su Talijani u zatvoru bili ljubomorni na njegov umak jer su oni najbolji u pripremi umaka za špagete. Sve su pokušali da bi dobili njegov recept, ali nije ga nikomu nikada dao. Usput, ja ga imam, samo nikad mi ne ispadne kao njegov. Kad je napokon došao doma, uživao je na početku u hrani, ali s vremenom mu je počelo smetati što ima previše svega, pa onda nema ni radosti kao što je bilo u zatvoru kada bi dobili nešto malo pa bi čuvali svaku mrvicu, malo za danas, malo za sutra.

    Tu je obilje, nemamo mogućnost ni htjeti nešto jer svega ima za kupiti, ništa ne fali. Tako je govorio. Rekla bih da je obolio malo i od toga, zlo bi mu bilo, doslovno, kada bi otvorio hladnjak i vidio da je sve krcato. To je bolest današnjice, a da ne govorim o nepotrebnim i štetnim informacijama. Naviknut je bio na život asketa, a došao je u svijet bolesnog ekscesa. Bogatstvo je u broju stvari bez kojih možeš živjeti, znao je reći. Prema tome Zvonko je bio vrlo bogat.

    – Ne volim biti u novinama ako nema povoda. Ne volim biti paradna osoba, da ne kažem kobila. Ali sam imala potrebu razjasniti neke stvari jer su ljudi imali krive informacije ili su bili ljutiti na Zvonka. Kao – kako mi je to smio napraviti?

    Ja ih razumijem, ali želim da i oni nas razumiju. Htjela sam i zahvaliti svima koji su nam bili potpora u najtežim trenucima jer nisam bila u stanju odgovoriti na sve poruke, pisma… A na kraju, željela sam najaviti novosti, promovirati Zakladu Zvonko Bušić – Taik i njegove memoare na jesen. Zvonko je htio dati sve od sebe, doslovno izgorjeti u službi svoje domovine, jer mu je toliko do nje stalo, ali živ nije mogao. Zašto nije mogao, neka čitatelji zaključe iz svega što sam rekla. Sada će to možda biti moguće, da služi kroz projekte koje ćemo mi raditi u njegovo ime.

    Nina Krapić

    Razgovori sa Zvonkom Bušićem otvorili su mi oči, ne želim biti glumica, odlazim u redovnice

    ::Je li točno da su razgovori s pokojnim Zvonkom Bušićem bili motiv da se odlučite postati redovnica?
    – Moj motiv za razmišljanje o redovničkom pozivu je ljubav prema Isusu Kristu. Njegov poziv, a On do toga polako i postupno vodi, pa i kroz susrete s ljudima. Razgovori između mene i Zvonka bili su motiv da shvatim da mi život nije darovan da bih ga protratila na svoje egoistične ciljeve. Kada ispred sebe vidite živi primjer, shvatite da je život vrijedan življenja onda kada ga živite srcem, odnosno iz ljubavi.

    Zvonko je bio moj motiv da uopće počnem razmišljati puno šire od onoga što sam do tada činila, što mogu dati od sebe unutar svojih ograničenja. Jedno sam znala – neću dopustiti da život prođe mimo mene, želim istinski živjeti. Redovništvo mi ni u snovima nije palo na pamet. Posljednju dvojbu riješila sam upravo uz Zvonkovu pomoć. Rekla sam svoje “da”, a dalje neka bude volja Božja.

    ::Kad ćete stupiti u Božju službu i što ste do sada radili?
    – Početna formacija traje četiri godine, nakon čega slijede prvi zavjeti. U rujnu ću započeti svoju službenu formaciju. Moj život prije nije ni po čemu dao naslutiti da ću otići u samostan. Bila sam usmjerena uglavnom na karijeru i uživanje u životu kao i većina mladih.

    Još od srednje škole radila sam kao novinarka u jednom riječkom mediju, uživala u svom poslu i završavala studij prava na Pravnom fakultetu u Rijeci. Također, deset godina sam se bavila glumom u kazalištu.

    ::Što je od svih Zvonkovih riječi, poruka, možda cijeli životni put, ostavilo na vas najviše traga?
    – Cijela njegova osoba. On je bio zaista drugačiji od svih drugih ljudi, cijeli je njegov život bio i jest poruka. Nekada mi se činilo kao da pripada nekoj drugoj vrsti koja u čudu promatra kako se mi, kao mravi zarobljeni u staklenci, sudaramo jedni s drugima i živimo u kaosu. Bio je šokiran stanjem zatečenim u Hrvatskoj, načinom na koji preživljavamo.

    Tako je žarko želio da se probudimo, počnemo živjeti u slobodi. Užasavale su ga navike i ponašanja koja su nama postala – sasvim normalna. Kad to vidite, ne može vam biti svejedno. Kad se susretnete s nekim tko je 32 godine bio utamničen, očekujete sve osim onoga što je bio Zvonko, a bio je radost, volja, nevinost, nadahnuće, otvorenost, jednostavnost, poniznost, oduševljen svima i svime, more znanja, zahvalan Bogu za sve što mu se dogodilo. Sve to učinilo je da se posramim svojih velikih zahtjeva, indiferentnosti i apatije, da se trgnem.

    Njegove riječi o daru patnje i savršenstvu križa ostaju sa mnom. Držao je da je jedini pravi užitak dati sebe. Svako toliko mi te riječi prođu kroz glavu…

    II dio/ večernji list

    facebook komentari