Pratite nas

Intervju

INTERVJU Večernjeg lista: Andrija Rašeta

Objavljeno

na

Nedjeljni Večernji list, donekle umjerenija tiskovina od nekih klasičnih režimskih tiskovina, donosi intervju sa zloglasnim Andrijom Rašetom, umirovljenim general-pukovnikom okupatorske Jugoslavenske narodne armije, komunističke armade koja je te 1991. razorila pola Hrvatske, između ostaloga i Vukovar. Dakle, radi se o potencijalnom ratnom zločincu.

‘Časni general’, kako u Večernjaku o sebi govori čovjek koji je tijekom agresije na Hrvatsku bio poznat kao onaj koji je u ime JNA i Slobodana Miloševića pregovarao s hrvatskom stranom, odnosno, s našom vojskom, tada Zborom narodne garde glede povkačenja JNA iz Hrvatske te prvenstveno Zagreba,  Sjećate li se pregovora u hotelu ‘I’ u Zagrebu jeseni 1991. koje je s hrvatske, oslobodilačke i antifašističke, strane vodio general Imre Agotić, ti pregovori zapravo su sličili ucjenama, nipošto pregovorima.

Tada je Rašeta, koji danas ima oko osamdeset godina, bio komandant divizije načelnika štaba 5. armijske oblasti sa sjedištem u Zagrebu, Andrija Rašeta tada je, kao general pukovnik, visoko pozicionirani oficir ondašnje zločinačke vojske, obnašao dužnost zamjenika načelnika Generalštaba JNA, dakle, radi se o skupu razbojnika. Radi se o čovjeku koji je bio jedan od zapovjednika JNA tijekom agresije te vojske na susjednu Sloveniju, a prije nego li ta armada okrenula Hrvatskoj, stvarnom svom cilju.

Mnogi zapravo Rašetu smatraju odgovornim za zločine u Vukovaru, u vukovarskoj bolnici, u kojoj je, zlobnici će reći, profesionalno sve pacijente ‘lečio’ ‘lekar’ Vojislav Stanimirović, nakon što su ‘izlečeni’ svi su poslani na oporavak, na Ovčaru, gdje im je bilo dobro te su tamo i ostali.

Isto tako Rašetu se smatra odgovornim zbog odbijanja da se pošalje helikopter prema Hrvatskoj Kostajnici 1991. koji bi vjerojatno spasio život legendarnom snimatelju HTV-a, Gordanu Ledereru, koji je umro pogođen od strane srpskih fašista i komunista.  Ako takav čovjek, dakle, Rašeta, koji ‘mirno spava’ i koji bi se ‘vratio’ tamo gdje je otišao nakon što je opustošio pola te zemlje iz koje je otišao, nije zaslužio nedjelju u Večernjem listu, dok Veljko Marić, nedužni hrvatski branitelj, čami u Srbiji u zatvoru, potpuno zaboravljen, izdan, onda zaista bi se zabrinuli za naše medije, pa i za ‘umjereni’ Večernjak. Blago Hrvatskoj s ovakvim medijima, posebno, blago braniteljima.

Tko zna, možda ‘mirno spavajućem’ general-pukovniku poziv za povratak uputi ‘legendarna’ Vesna Teršelič, borac za ljudska prava koji žrtvama velikosrpskog terora u Vukovaru ni svijeću nije zapalila? Ne zaboravimo da se Rašetu povezuje i s neuspjelim pokušajem atentata na prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franju Tuđmana, 7. listopada 1991. Da je Milošević uspio u tome možda bi i Mira Marković dobila svoju nedjelju u hrvatskim medijima?


Pročitajte Intervju koji prenosimo u cijelosti:

Intervju s danas 80-godišnjim umirovljenim general-pukovnikom JNA Andrijom Rašetom prenosimo s portala Večernjeg Lista kojega su novinari VL-a obavili  u prostorijama beogradskih Dnevnih novina nakon čak mjesec dana pregovora.

Iako već 20 godina u mirovini, Andrija Rašeta još uvijek vojnički postupa. Poslije sat vremena monologa i predavanja koje nam je održao prije samog intervjua zatražio je od nas novinarske akreditacije jer, kako kaže, otkud on zna da smo novinari i koje su naše namjere. General Rašeta išao je toliko daleko u svom oprezu da nam je na kraju intervjua priznao da je sa sobom donio i pištolj jer je on školovan vojnik koji je u službi bio 40 godina te uvijek mora biti spreman na sve. Andrija Rašeta hrvatskoj je javnosti poznat kao general-pukovnik JNA koji je obnašao dužnosti komandanta divizije, načelnika štaba 5. armijske oblasti JNA sa sjedištem u Zagrebu i zamjenika načelnika Generalštaba JNA. Bio je jedan od zapovjednika JNA tijekom desetodnevnog rata u Sloveniji. Predstavljao je JNA kada su se vodili pregovori o njezinu povlačenju iz Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Mnogi ga smatraju odgovornim za ulazak paravojne srpske formacije u vukovarsku bolnicu te za likvidaciju ranjenih i zarobljenih na Ovčari kao i za odbijanje slanja helikoptera da spasi život ranjenom Gordanu Ledereru, snimatelju Hrvatske radiotelevizije.

:: Generale Rašeta, osjećate li krivnju za zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj i spavate li mirno?

Meni je savjest čista. Spavam mirno i ne osjećam nikakvu krivnju.

:: A kada svake godine na dan pada Vukovara na TV ekranima gledamo stravične slike tragedije Vukovaraca, osjećate li barem grižnju savjesti i u sebi kažete: zašto nisam spasio te ljude kada sam mogao?

Ja za zločine u Vukovaru ne osjećam krivnju. Svi koji su počinili zločine, bez obzira na kojoj strani, moraju odgovarati. Vi mene napadate! Da ja vas pitam – jeste li čuli za termin spržena zemlja? Znate li gdje je to? Prostor Medačkog džepa! Tako su je vojnici Ujedinjenih naroda nazvali nakon što su je hrvatski vojnici oslobodili od srpskih snaga.

:: Generale, ja sam čuo da Vukovar, zaleđe Dubrovnika, Škabrnju i svaki prostor koji su poharale srpske paravojne formacije i pripadnici JNA nazivaju “sprženom zemljom”. Smatrate li se odgovornim za ratne zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj?

Ne smatram se odgovornim ni za jedan zločin koji se dogodio u Hrvatskoj. Neki moji kolege i ja poštovali smo prirodne i međunarodne konvencije u ratu jer znali smo da će svaki zločin biti sankcioniran bez obzira na to gdje je i kada počinjen.

:: Jeste li bili u Hrvatskoj nakon što ste s JNA napustili Hrvatsku?

Nisam jer sam vidio na Hrvatskoj televiziji kako je neki čovjek iz Osijeka, koji je živio na prvoj crti bojišta i kojem je srušena kuća, pred kamerom govorio da mu je onaj četnik general Rašeta srušio kuću. I država stoji iza tih svjedoka. Zbog toga se nikada nisam vratio u Hrvatsku jer na temelju te izjave mogu biti uhićen i pritvoren.

:: Ako smatrate da niste počinili nikakav zločin, zašto se bojite doći u Hrvatsku?

Naravno da se bojim doći u Hrvatsku. Danas je dovoljno da dvoje ljudi kažu da je Andrija Rašeta srušio njihovu kuću i ja ću za to odgovarati bez obzira na to što se to nije dogodilo. Imam 80 godina i nije mi potrebno da me negdje na graničnom prijelazu zaustave, pritvore i zadrže u pritvoru mjesec, dva, tri, dok ne saslušaju sve svjedoke. Samo se zbog toga bojim ići u Hrvatsku iako imam pouzdane informacije iz hrvatskog pravosuđa kako nije podnesena nikakva kaznena prijava ni podignuta optužnica protiv mene.

:: Pa dobili ste jamstva i od predsjednika Josipovića i od premijera Milanovića da se možete vratiti u svoj Donji Lapac?

Ma dajte, molim vas, to su dječje priče. Kakva jamstva? Tko meni može jamčiti sigurnost? Svatko može doći do mene, prebiti me ili čak i ubiti! Pa ne mogu ja živjeti 24 sata pod zaštitom. Ja ne znam ni Josipovića ni Milanovića osobno, ali jako dobro znam bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i ostale hrvatske političare iz 90-ih godina. Nitko mi ne može zajamčiti sigurnost, pa ni Josipović ni Milanović. Zašto bih riskirao život i došao u Hrvatsku da me ubiju ili uhite!?

:: Kontaktirate li s nekim od hrvatskih političara danas?

Bože sačuvaj! Nisam ni s kim kontaktirao. I što ja imam s njima kontaktirati? Ja sam im svoje rekao 1991. godine i ne želim više razgovarati ni s kim tko nije bio korektan ni prema meni ni prema tadašnjoj državi Jugoslaviji. Vjerujte mi da čak i kada sam pregovarao s nekim ljudima iz hrvatskog pregovaračkog tima nisam se ni rukovao jer sam znao da nisu korektni. Najkorektnija osoba bio je bivši ministar obrane Hrvatske Gojko Šušak. On je bio korektan i otvoren. Sve što smo nas dvojica dogovorila bilo je ispoštovano.

:: Kažete da ste imali korektan odnos s ministrom obrane Gojkom Šuškom, a kakav je bio vaš odnos s predsjednikom Franjom Tuđmanom?

S Tuđmanom sam imao službeni odnos. Nisam s njim mogao imati korektan odnos jer se s njegovom politikom, koju je provodio, nikada nisam slagao. Pa on je radio na razbijanju Jugoslavije.

:: S Tuđmanom se niste slagali jer je htio razbiti Jugoslaviju, ali slagali ste se s Miloševićem koji je htio stvarati Veliku Srbiju?

Ja s Miloševićem nikada nisam razgovarao. Nisam ga nikada ni vidio, ali znam da Milošević nikada nije spomenuo Veliku Srbiju. Je li njegova politika bila ispravna, o tome treba raspravljati.

:: Pa čiju je politiku stvaranja Velike Srbije onda vodila JNA, koje ste i vi bili dio? Ako nije bila politika Slobodana Miloševića, čija je bila?

Ja ne odgovaram za čitavu JNA i što su sve oni počinili. Ja samo odgovaram za Petu vojnu oblast, koja je pokrivala Hrvatsku i Sloveniju. Za druge jedinice u JNA ne mogu odgovarati. Nisam vodio ratove za stvaranje Velike Srbije. Mi smo držali jugoslavensku opciju. Nacionalistička opcija nikada me nije zanimala.

:: Tvrdite da je JNA zanimala samo jugoslavenska opcija; čije su onda bile srpske paravojne formacije koje su rame uz rame ratovale s JNA?

Paravojnih formacija nije bilo u okviru JNA ni u njezinoj nadležnosti.

:: Ako te paravojne formacije nisu bile u sklopu JNA, zašto ste onda dopustili da ratuju s vama? Sjetite se samo prizora iz Vukovara, snimke koja je obišla cijeli svijet, kada su četničke paravojne formacije ulazile u grad na tenkovima JNA i pjevale: “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate!”

Imate li vi informacije da su i gdje su pripadnici JNA počinili zločine? Ako imate, objavite to! Zločine u Hrvatskoj počinile su isključivo paravojne formacije.

:: Zašto ih vi u tome onda niste spriječili? Pa u hrvatske gradove ulazili su na vašim tenkovima?

Bombardiranje Zagreba i Banskih dvora nisu imali nikakvih dodirnih točaka sa mnom. Hrvatske su vlasti tada igrale na kartu zastrašivanja kako bi mobilizirale narod protiv JNA

Evidentno je da su bili neki starješine iz JNA koji su kršili ratno pravo, ali odmah su bili smijenjeni. Vi govorite samo o srpskim paravojnim formacijama, a što je osnovano u Sloveniji i Hrvatskoj? Isto paravojne formacije! Što je drugo bio Zbor narodne garde nego paravojna formacija? Za nas u JNA sve su one bile ilegalne jer je po Ustavu Jugoslavije jedina vojna sila mogla biti JNA.

:: JNA je ratovala protiv Zbora narodne garde i slovenskih paravojnih formacija pod izlikom zaštite ustavnog poretka Jugoslavije. U isto vrijeme JNA je naoružavala i obučavala srpske paravojne formacije koje su počinile brojne pokolje u Hrvatskoj.

Što se mene tiče, na mojim tenkovima nitko nije ulazio i činio zločine. Što se tiče srpskih paravojnih formacija, trebate pitate generala Veljka Kadijevića i vrh JNA zašto su im to dopustili.

:: Snosite li i vi dio odgovornosti za ubojstva civila iz bolnice nakon pada Vukovara jer JNA nije poštovala sporazum o vukovarskoj bolnici koji ste vi osobno potpisali, a prema kojemu vojska nije smjela ulaziti u bolnicu?

Kako sam vam rekao na početku, moja je savjest čista. Naime, kada smo razgovarali u listopadu o izvlačenju ranjenika iz vukovarske bolnice, bilo je raznih opcija. Tada je pametnjaković, šef francuske diplomacije Bernard Kouchner predložio da ranjenike izvlačimo brodovima Dunavom. Rekao sam, nema problema, može, ali kako? Hoćemo li ih izvući iz Vukovara prema Novom Sadu? Hrvatska strana to je odbila uz obrazloženje da hrvatski ranjenici neće ići na četnički teritorij. Tada sam ponudio da idu skelom prema Bačkoj Palanci. I to su odbili. Došli smo do opcije da brodom idu do Budimpešte. Hrvatska strana tada je inzistirala da ranjenike izvlače lijevom stranom obale Dunava, gdje su bile koncentrirane snage JNA, što sam ja odbio i inzistirao da idu desnom obalom koja je bila pod kontrolom hrvatskih oružanih snaga. Hrvatska je strana i to odbila. Tada su predložili da za izvlačenje ranjenika napravimo helikopterski most Vukovar – Đakovo. Složio sam se s tim pod uvjetom da u svakom helikopteru bude jedan naš čovjek koji će nadgledati da se helikopterima iz Đakova ne vraćaju borci sposobni za borbu i naoružanje. Hrvatska je strana i to odbila. Tada sam im rekao: Šta, bre, hoćete? Ako ne pristajete na te uvjete, nema nikakvog izvlačenja. I dogodilo se ono što se dogodilo nakon pada Vukovara.

rašeta intervju

:: Zar vi, kao general, niste mogli spriječiti pokolj koji se dogodio u Vukovaru?

Nažalost, dogodio se strašan zločin u Vukovaru. Ja smatram da su za njega svi odgovorni, ako ne aktivno, onda pasivno. Najveću krivnju nosi general Mile Mrkšić i još neke starješine kao što je Veselin Šljivančanin. Jer dopustili su da vojska zarobljenike i ranjenike preda Teritorijalnoj obrani, nakon čega su svi ubijeni. Najveća je tu krivnja Mrkšića jer Šljivančanin tu nije odlučivao. I hrvatska je Vlada isto kriva što je odugovlačila s izvlačenjem tih ranjenika. Istina je da se u Vukovaru dogodio strašan zločin za koji svi koji su u njemu sudjelovali moraju odgovarati. A možda je 20 godina zatvora za Mrkšića i premalo. Ali međunarodni sud u Haagu nije pravedan. Evo vidite, oslobođeni su generali Markač i Gotovina koji bi po svim međunarodnim konvencijama morali odgovarati za zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj nad Srbima.

:: Ali po tome biste onda i vi morali odgovarati za zločine po zapovjednoj odgovornosti. Ako vi tvrdite da su generali Markač i Gotovina morali odgovarati po zapovjednoj odgovornosti, zašto onda i vi ne biste odgovarali? Bili ste na čelu 5. vojne oblasti. Zašto protiv vas nisu pokrenute nikakve istrage ni podignute optužnice?

Zato što nisam sudjelovao, ni direktno ni indirektno, ni u nikakvim zločinima koji su se dogodili na prostorima bivše Jugoslavije. Bio sam vojnik koji je obavljao svoj posao – očuvanje integriteta i suvereniteta Jugoslavije.

:: Kada se počelo govoriti o padu Vukovara, jeste li kontaktirali s Mrkšićem i Šljivančaninom?

Nisam imao blage veze što se dogodilo nakon pada Vukovara i nitko me nije informirao što se tamo zapravo događa. Ja sam inzistirao na izvlačenju ranjenika nakon što smo ih u listopadu izvukli 109 jer slutio sam da bi se mogao dogoditi zločin. Pa čak ni doktorica Vesna Bosanac nije znala da se dogodio zločin u Vukovaru. Možete i nju pitati! Mi smo tada razgovarali u biblioteci vojne bolnice u Zagrebu, u prosincu 1991., nakon pada Vukovara. Bili su doktorica Vesna Bosanac i pukovnik Ivan Grujić i razgovarali smo o razmjeni zarobljenika. Dok smo razgovarali, ni jednom riječju nije mi spomenula da se dogodio zločin u Vukovaru. Došla je sa mnom razgovarati o razmjeni tih ranjenika i nije znala da su već ubijeni. Jer li riječ o tome da nije znala ili nije htjela reći, to vam ne mogu reći. Ako ona nije znala, kako bih ja to mogao znati?

:: Biste li vi spriječili taj zločin da ste znali?

Apsolutno bih spriječio. Postoje dokumenti koje sam na dan pada Vukovara, ujutro, poslao generalu Mili Mrkšiću kako treba postupiti prema zarobljenicima u Vukovaru. Vjerujem da će taj dokument, kada mu se skine oznaka „stroga tajna“, kad-tad ugledati svjetlo dana i biti prezentiran javnosti. Kopiju tog dokumenta poslao sam i 1. vojnoj oblasti.

:: Sigurno ste znali da postoje četničke i druge paravojne formacije koje ratuju uz JNA i znali ste što će se dogoditi kada ste slali Mrkšiću taj dokument.

Nisam ja znao ni za kakve četničke ni paravojne formacije. Iskreno da vam kažem, nikada nisam priznao nikakvu paravojnu formaciju. To, uostalom, i nije bila paravojna formacija, već pripadnici sigurnosne službe Srbije na čelu s generalom Aleksandrom Vasiljevićem, tadašnjim šefom sigurnosne obavještajne službe Jugoslavije, koji su se pretvorili u paravojne formacije pod zapovjedništvom Teritorijalne obrane SAO Krajine. A što se tiče zarobljenika, tadašnji predsjednik SAO Krajine Goran Hadžić, koji se danas nalazi u Haagu, tražio je od JNA da se njemu predaju. Tada je JNA zarobljenike predala Hadžićevoj Teritorijalnoj obrani. To su moja saznanja i informacije koje imam. Tko ih je ubio i što se uistinu dogodilo, to znaju Goran Hadžić, Aleksandar Vasiljević i Mile Mrkšić. Ja sam trebao biti svjedok u Haagu na suđenju Goranu Hadžiću. Sa mnom su već i kontaktirali iz Haaga i pitali za jedan dokument koji sam potpisao i na engleskom i na srpsko-hrvatskom jeziku. Potvrdio sam im da je to moj potpis na tom dokumentu.

:: Zašto mislite da je opsada Vukovara bila taktička pogreška JNA?

Moje je mišljenje da je samo trebalo blokirati Vukovar, a ići dalje na odsijecanje Osijeka, na izlazak do Đakova, na presijecanje linije Banja Luka – Pakrac – Virovitica. To se moglo učiniti. Nije se trebalo toliko zadržavati oko Vukovara. Mogli su s manjim jedinicama blokirati Vukovar i nastaviti prema zapadu. Što bi se dogodilo da je vrh JNA slušao moje mišljenje? Prvo, Vukovar bi sam pao, bio bi potpuno opkoljen, bez streljiva, nema ulaza ni izlaza. Tada bismo mi presjekli i potpuno neutralizirali Hrvatsku koja bi ostala paralizirana. Ali nažalost, moj je plan bio odbačen, a još je prerano da govorim zašto ga vrh JNA nije prihvatio.

:: Je li pokušaj atentata na Franju Tuđmana, kada su bombardirani Banski dvori, bio vaš plan?

Bože sačuvaj! Bombardiranje Zagreba i Banskih dvora nisu imali nikakvih dodirnih točaka sa mnom. Hrvatske su vlasti tada igrale na kartu zastrašivanja kako bi mobilizirale narod protiv JNA. Svaki put kada bi se u zrak digao avion oni bi proglasili zračnu uzbunu. Ni danas nitko ne zna što se točno dogodilo s Banskim dvorima. Taj dan smo Franjo Tuđman i ja telefonski razgovarali. Nalazio se u skloništu u Banskim dvorima i pitao me kojim povodom avioni JNA bombardiraju Zagreb. Istog trenutka zvao sam nadležne u ratne zrakoplovne baze. Kažem im, čujem bombardere koji nadlijeću Zagreb u niskom letu, što se tu događa? Odgovorili su mi – ništa dramatično. To mi bacamo svjetleće bombe iznad Medvednice da osvijetlimo područje. U isto vrijeme vršimo ratnu psihozu nad hrvatskim dužnosnicima. Pitao sam ih: “Hoćete li bombardirati Zagreb?” Odgovor je bio: “Ne pada nam na pamet!” Tada sam nazvao Tuđmana i rekao: “Gospodine predsjedniče, nemojte nasjedati na provokacije i laži.” Tuđman mi je tada rekao: “Pa ja čujem bombardiranje.” Ne znam što se tada dogodilo, ali odgovorno tvrdim da jedini koji je mogao dati naredbu za bombardiranje Zagreba jesam ja. Ali ja to nisam naredio! Pa moja obitelj i ja živjeli smo u Zagrebu. Moji pradjedovi su rođeni u Hrvatskoj.

:: S obzirom na to da ste rođeni u Hrvatskoj, je li vam ponuđeno da prijeđete u Hrvatsku vojsku?

Naravno da su bili pritisci na mene od hrvatske vlasti da idem u mirovinu ili da napustim JNA i prijeđem u Hrvatsku vojsku. Ponuđena mi je i visoka vojna i politička funkcija.

:: Zašto niste to prihvatili?

Nisam htio pristati unatoč tome što sam ja građanin Hrvatske u kojoj sam se i rodio. Moji roditelji rođeni su u Austro-Ugarskoj, a ne u Jugoslaviji. Možda je prirodno da ja pripadam hrvatskoj strani, ali svjetonazorski sam pripadao srpskom narodu u Hrvatskoj i nije mi se sviđalo to što se Hrvatska tada htjela odvojiti od Jugoslavije. Zato nisam pristao na ponude.

:: Opisuju vas kao izuzetno krutog pregovarača. Čak ni za Božić niste htjeli sklopiti primirje!?

Istina je, nisam htio pristati na primirje za Božić kako me molio tadašnji gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić. Pitao sam ga zašto bi primirje bilo samo za Božić? To ne dolazi u obzir! Ako hoćemo pričati o miru i prekidu vatre, neka bude od Save do Drave, na cijelom teritoriju Hrvatske, trajni prekid vatre. Nisam htio pristati da oni, Hrvati, određuju pravila igre. Sad će malo slaviti za Božić, a nakon toga opet ratovati. Ja sam tada rekao: “Ne dolazi u obzir”. Sjećam se da smo uz nazočnost predstavnika EU cijelu noć pregovarali, ali nismo se uspjeli dogovoriti. Nakon toga vratio sam se u Zagreb neobavljena posla, a poslije toga gospodin Kramarić mene je optužio da sam ja kriv zbog propalih pregovora o prekidu vatre. Ja sam samo rekao: “Ili trajni mir, ili nikakav mir, pa ni za Božić”.

:: Josip Perković tvrdi da vas je spriječio da odnesete 7 kg zubnog zlata iz bolničkog trezora prije povlačenja iz vojne bolnice?

Perković lupa. On nema blage veze što je bilo. Slobodno možete pitati tadašnjeg ministra zdravstva Andriju Hebranga što je bilo. On zna! Tadašnji ravnatelj vojne bolnice Dubrava rekao mi je: „Druže generale, tu imamo oko 7 kg zubnog zlata i ne znamo što ćemo s tim napraviti“. I tada je taj ravnatelj uzeo sve to zlato. Kada sam počeo pregovarati s Andrijom Hebrangom o napuštanju vojne bolnice u Dubravi, tražio sam da mi vrate to zlato ili da ga plate. Rekao je da ga ne mogu vratiti, ali da će ga platiti. I odbio sam sve moguće pregovore o sudbini vojne bolnice i povlačenja iz nje dok mi Andrija Hebrang nije na račun JNA isplatio novac za zlato i to čak prema međunarodnoj burzi u Švicarskoj – 20.000 DEM za svaki kilogram zlata. Dakle, ukupno je isplaćeno 140.000 DEM za 7 kg zlata koje je nestalo iz vojne bolnice u Zagrebu. Andrija Hebrang još je živ i pretpostavljam da ima fakturu za to što mi je platio i jako dobro zna tko je odnio zlato iz vojne bolnice.

:: S obzirom na to da ste rođeni u Hrvatskoj, imate li hrvatsko državljanstvo?

Hrvatsko državljanstvo nemam. I supruga i ja predali smo zahtjeve za državljanstvo, ali oba su odbijena.

:: Osjećate li nostalgiju za Hrvatskom s obzirom na to da ste tamo rođeni i živjeli gotovo 60 godina?

Nostalgija za Hrvatskom postoji. I naravno, želja mi je vratiti se u Hrvatsku. Ne bih bio korektan prema samom sebi da kažem da nemam nostalgiju za Hrvatskom. Ali život je važniji od nostalgije. Strah je veći! Iskreno vam kažem da se bojim vratiti jer velike su šanse da me netko prebije ili ubije. Meni to ne treba. Radije ću ostatak života boraviti u Beogradu nego da mi netko zbog emocija oduzme život.

:: Pod kojim je obrazloženjem odbijen vaš zahtjev za hrvatsko državljanstvo?

U svim državama na svijetu postoji zakon prema kojem ne moraju obrazložiti zašto vam je zahtjev odbijen. Moj je odbijen uz izvanzemaljsko obrazloženje i po tom rješenju imam pravo na tužbu Upravnom sudu, što sam i učinio. Upravni sud izdao je rješenje da je Ministarstvo unutarnjih poslova s pravom odbilo moj zahtjev. Tada sam kontaktirao s predsjednikom Hrvatskog helsinškog odbora Žarkom Puhovskim koji mi je rekao da mu hitno pošaljem svu dokumentaciju i da imam pravo na državljanstvo. Nakon što sam mu poslao dokumentaciju, javio mi se i rekao kako ipak nemam nikakve mogućnosti da dobijem hrvatsko državljanstvo. Kako vam nije jasno? Pa hrvatska politika raznim zakonskim rješenjima želi smanjiti postotak Srba u Hrvatskoj na samo 3 posto. To je demokratska Hrvatska koja je ušla u EU.

:: Gospodine Rašeta, vidim da je u Srbiji demokracija na vrhuncu, a poštivanje prava manjina još veće. Evo, predsjednik Srbije Nikolić djeci Bunjevaca u Vojvodini poklonio je udžbenike na ćirilici. S druge strane, Srbi u Hrvatskoj uče na svom materinjem jeziku.

rasetaBunjevci nisu Hrvati. Oni sebe smatraju Srbima. Oni se mogu deklarirati kako žele, ali su Srbi. Ja mogu sada dobiti kinesko državljanstvo, ali sam Srbin. Što to znači da oni koji žive u Srbiji moraju učiti hrvatski književni jezik? Ja sam Srbin koji je rođen u Donjem Lapcu, ali ja danas isključivo baratam latiničnim pismom. Ne koristim ćirilicu. Smatram da nije prepreka mojoj nacionalnosti da pišem latinicom. Isto tako trebalo bi biti i Bunjevcima. Čudim se hrvatskom predsjedniku Josipoviću što ne prouči malo povijest Bunjevaca. Nitko im ne brani da budu Hrvati i katolici. Ali ako se Bunjevci ne bune, što se imaju Josipović i ostali u Hrvatskoj buniti?

:: Da dobijete hrvatsko državljanstvo i vratite se u Hrvatsku, što biste prvo učinili?

To je hipotetsko pitanje i ne želim o tome razmišljati jer pomirio sam se s činjenicom da se više nikada neću vratiti u Hrvatsku. I da se mogu vratiti, kamo da se vratim? U Donjem Lapcu u mojoj kući i na imanju živi hrvatski branitelj, a u stanu u Zagrebu na Sveticama živi bivši šef Vojne policije u Hrvatskoj Mate Laušić. Pa zašto me gospoda Josipović i Milanović ne obeštete jer ja sam svojim novcem platio te kuće? Više i ne razmišljam o tome da bih se ikada mogao vratiti u Hrvatsku.

:: Kontaktirate li s predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj? Jeste li tražili pomoć od njih za povratak imovine ili dobivanje državljanstva?

Nemojte biti smiješni! To nisu Srbi. To su hrvatski pijuni. Oni rade što hoće hrvatska vlast i uvijek su uz vlast. Rade za svoje džepove. Što su oni napravili u ovih 20 godina za povratak izbjeglica i prognane Srbe? Ništa!

:: Žalite li za nečim što ste mogli učiniti, a niste?

Sve što sam mogao u zakonskim okvirima sam napravio. Ostalo nije bilo u mojoj moći. Ako smatraju da sam za bilo što kriv, neka me optuže i neka mi sude u Srbiji ili Hrvatskoj. Ne žalim ni za čim. I da se ponovno rodim, isto bih učinio.

:: Kad ste otišli iz Hrvatske, jeste li vjerovali da se više nikada nećete vratiti u nju?

Nikada nisam vjerovao da ću napustiti Hrvatsku. Imao sam tužan osjećaj kad sam odlazio i sve ostavio. Ipak sam se rodio i odrastao u Hrvatskoj. Nikada nisam ni pomislio da ću živjeti u Beogradu. Po rođenju sam građanin hrvatske zajednice, a po nacionalnosti sam Srbin.

:: Osuđujete li etničko čišćenje koje su počinile srpske snage nad nesrpskim stanovništvom u nekim područjima, primjerice Srebrenici i Vukovaru, genocid koji se dogodio od srpske strane nad nesrpskim stanovništvom?

To je bio zločin, a ne genocid ili etničko čišćenje. Genocid je etničko čišćenje jednog naroda u jednoj zemlji. Zločina je bilo na cijelom prostoru bivše Jugoslavije gdje se vodio građanski rat! Zločina je bilo i u Srebrenici i u Vukovaru. Ali bilo je zločina i nad Srbima. Sve su to zločini. Ono što se dogodilo u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i u Ulici 15. maja u Tuzli, sve su to zločini. Ili ubojstvo obitelji Zec u Zagrebu što ga je počinila Merčepova bojna. I to je zločin. Evo, sada ću prvi put reći da dvoje djece koje je ostalo živo, tada 8-godišnja Gordana i 11-godišnji Dušan, spasila je hrvatska obitelj. Oni su ih skrivali kod sebe pa su kontaktirali sa mnom i doveli mi ih, a ja sam ih prebacio na sigurno u Beograd. Zbog sigurnosti te obitelji ne mogu vam više reći.

:: Dakle, priznajete da su srpske snage počinile zločine u Hrvatskoj?

Ma naravno da su zločini počinjeni i nijedan normalan čovjek ne može to ignorirati ili ne priznati.

:: Pa tko je za to odgovoran? Milošević ili vrh JNA u kojem ste vi bili?

Ma naravno da je Milošević, nisam ja! Dok sam bio u službi JNA, nisam mogao znati da Milošević priprema ili vodi zločinačku politiku. Godine 1992. otišao sam u mirovinu. Moje osobno mišljenje nije moglo utjecati ni pridonijeti promjeni Miloševićeve ideje.

[ad id=”40553″]

Večernji List/FOTO: Anto Magzan/Pixsell/Tinolovka-news/Kamenjar/

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Intervju

Grčić je, zanemarujući struku, pripremao i ugovarao EU projekte daleko ispod potrebne razine!

Objavljeno

na

Objavio

Potpredsjednica HDZ-a i eurozastupnica Ivana Maletić dala je opširan intervju za Slobodnu Dalmaciju. Intervju koji je vodio urednik SD-ova tjednog priloga „Spektar“ Hrvoje Prnjak, prenosimo u cijelosti:

Koliko možemo biti zadovoljni dosadašnjim povlačenjem EU sredstava? Znam da je pitanje slojevito, no kakva bi bila vaša generalna ocjena?

Za brzo i uspješno korištenje EU fondova neophodno je pojednostavniti procedure, pomoći krajnjim korisnicima u pripremi i sufinanciranju, ubrzati ugovaranje, prilagoditi kriterije potrebama korisnika. Posebno je važno uložiti znatna sredstva u pripremu projekata i otkloniti osnovne prepreke, a to su neriješeni imovinsko-pravni odnosi, presporo sudstvo i dugotrajni postupci dobivanja rješenja, odgovora i potvrda državne uprave. Te prepreke ne usporavaju samo korištenje EU fondova, nego i provedbu svih ostalih projekata financiranih iz drugih izvora te tako smanjuju razinu investicija i razvojni potencijal Hrvatske. Na svim ovim preduvjetima se dugo nije radilo, Vlada je počela otklanjati prepreke, ali rezultati se ne mogu vidjeti odmah. U 2018. ćemo moći sagledati ozbiljnije rezultate Vlade i novo stanje u provedbi.

Nekidan je bivši potpredsjednik Vlade Branko Grčić izjavio da je u njegovo vrijeme iskorištenost EU sredstava bila na 87 posto, kritizirao je Vladu za usporavanje korištenja EU fondova i zapitao gdje ste sad Vi da na to upozorite. Što kažete na to?

Bivšem potpredsjedniku Vlade Grčiću nikako ne idu brojke i postoci. Može sad otvoriti stranice Europske komisije i vidjet će da je čak i u ovom trenutku iskorištenost EU fondova iz razdoblja 2007.-2013. ispod postotka o kojem on govori i iznosi 80 posto. Ako govori o ugovorenosti, upravo tu i je problem i na to sam ga upozoravala. Ugovorenost je trebala biti znatno iznad 100 posto da bismo imali šansu uspješno koristiti sredstva. Vlada radi punom parom i popravlja nepopravljivo, godine su iza, projekti se nisu pripremali i ugovarali na razini na kojoj su trebali. Kako sam i rekla, u 2018. ćemo moći dati prve ocjene uspješnosti rada ove Vlade.

Nema dugo, Vlada je odobrila zapošljavanje upravo kadrova koji bi se bavili EU natječajima i povlačenjem sredstava. Navodno je problem i prelazak državnih službenika koji znaju raditi taj posao u privatni sektor, odnosno, u susjedne zemlje koje „barataju“ pretpristupnim fondovima. Jesmo li zakasnili s tom kadrovskom „obnovom“?

Ljudi su jedan od glavnih preduvjeta uspješnog korištenja EU fondova. Konačno smo dobili Vladu koja je to prepoznala i pokrenula zapošljavanje. Plaće tih ljudi se većim dijelom financiraju iz EU fondova, tako da zaista dosadašnja zanemarivanja izgradnje kapaciteta za korištenje EU fondova nisu imala opravdanje. Pred Vladom je sad uvođenje sustavnih edukacija, testiranja i praćenja kvalitete rada zaposlenih jer nas greške mogu skupo stajati. Nikad nije kasno za kadrovsku obnovu i promjenu u pozitivnom smislu, ali obnova tek tijekom 2016. i 2017. odražava se na brzinu provedbe i razinu iskorištenosti sredstava. Kadrovski smo trebali biti ojačani i spremni još 2013. godine.

Kako se što bolje pozicionirati kad je riječ o korištenju EU fondova u bliskoj budućnosti, pred nama je novo razdoblje za povlačenje sredstava?

Već sad bismo trebali raditi na strateškim dokumentima za buduće razdoblje i utvrditi u njima što kao država na kojem području, i to geografski i tematski, želimo postići. Odmah pripremati i projekte te novu perspektivu dočekati na način da već u prvoj godini krenemo s implementacijom. Samo tako ćemo se moći dobro pozicionirati u novom proračunu. Na kongresu Europske pučke stranke održanom na Malti izborili smo se da u dokument EPP-a „Europa osigurava našu budućnost“ uđe amandman kojim se traži da kohezijska politika ostane proporcionalno jednako zastupljena u EU proračunu kao u sadašnjem razdoblju i to je važna politička poruka Europskoj komisiji.

Dosta toga se promijenilo otkako smo se pridružili EU-u; od krimske krize, sankcija Rusiji, odnosno, EU-u od strane Rusije, suočili smo se s izbjegličkim valom iz Sirije i drugih zemalja, tu je i teroristička opasnost koja je postala europska realnost… Koliko se to sve odrazilo na funkcionalnost samog EU-a, odnosno, ideju snažne Unije?

Zaista je ovo vrlo turbulentno razdoblje u kojem se nalazi Europa i cijeli svijet. Odgovor Unije cijelo vrijeme je stabilnost, sigurnost, povjerenje, jačanje zajedništva i solidarnost, uz rad na mjerama za ubrzanje gospodarskog rasta. Sve prepreke i krize pojačale su potrebu za jedinstvom. Čak 74 posto ispitanika iz svih država članica smatra da je puno više zajedničkih točaka koje spajaju EU nego onih koje bi razdvajale EU. Građani žele snažnu i stabilnu Europsku uniju.

Kako Hrvatska može biti lider u jugoistočnoj Europi? Koliko je to uopće važno pitanje?

Hrvatska ima najnovije iskustvo procesa pristupanja Europskoj uniji. Sve zemlje kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje u jugoistočnoj Europi korištenjem naših znanja i iskustava mogu biti brže u ispunjavanju i dobrom razumijevanju postavljenih kriterija te implementaciji u praksi. S iskustvom u prekograničnoj suradnji i makroregionalnim strategijama možemo se pozicionirati i kao lider i promotor važnih zajedničkih infrastrukturnih i razvojnih projekata – što je predsjednica s Inicijativom tri mora i započela. Naravno ta Inicijativa ima i puno šire značenje i obuhvat. Upravo to je pravi put, istaknuti se kvalitetnim idejama, znanjem i izvrsnošću i tako se pozicionirati kao lider.

Što mislite, kojom dinamikom će se odvijati daljnje širenje EU-a? Tu prije svega mislim na države u našem susjedstvu?

Raduje me što je predsjednik Europske komisije Juncker u svom govoru o stanju Unije u srijedu u Europskom parlamentu istaknuo da će u sljedećem razdoblju broj članica biti sigurno povećan sa 27. Nijedna država u ovom trenutku nije spremna, ali vrata Unije su otvorena, naravno kada se ispune zadani kriteriji. Još je dosta posla pred državama kandidatkinjama i o tome redovno raspravljamo u Europskom parlamentu, ali europska perspektiva je neupitna.

Brexit je, među ostalim, intenzivirao i polemike oko proračunske i općenito financijske budućnosti Unije. EU proračun će sada biti „tanji“ za oko 11 milijardi eura godišnje, ističe se princip štednje, da svaki uloženi euro mora donijeti dodanu vrijednost, kako je to rekao povjerenik Europske komisije za proračun Guenther H. Oettinger. Upravo se vode razgovori o višegodišnjem financijskom okviru, što u našoj javnosti prolazi nekako nezapaženo, ali to nipošto ne znači da je riječ o nevažnom pitanju. Jednom ste kazali da proračun EU-a svakog Europljanina stoji manje od cijene jedne šalice kave dnevno. Što mislite, hoće li se to mijenjati?

Proračun će se sigurno mijenjati. Jedna je mogućnost povećati izvore financiranja, odnosno prihode i doprinose država članica, a druga je smanjiti rashodnu stranu. Puno je izglednije smanjenje rashodne strane, ali i to je problem s obzirom na nove prioritete na razini EU-a, poput zajedničke obrambene politike, koje u budućnosti treba financirati, a jednako su nam važne i dosadašnje politike, poput kohezijske, koja je od posebnog značaja za Hrvatsku. U svom govoru Juncker je istaknuo da će u svibnju 2018. biti predstavljeno kako će budući proračun zadovoljiti sve ambicije i osigurati da možemo ispuniti obećano. Iz ove najave mogli bismo iščitati da će se ipak ići na povećanje doprinosa država članica u proračun, uključivanje novih prioriteta za financiranje, ali i osiguravanje kontinuiteta kohezijske i poljoprivredne politike.

Upozoravali ste kako regulativa u području kohezijske politike treba biti donesena najkasnije do sredine 2019. godine. Što sve to može značiti za Hrvatsku u predstojećem razdoblju, što će biti s datumima provedbe ako regulativa bude kasnila?

Bilo bi jako važno regulativu za novo razdoblje imati već u 2018. kako bi države sve pripreme za korištenje EU fondova završile do početka novog razdoblja i u prvoj godini započele provedbu. S obzirom na Brexit i rasprave koje se vode, teško možemo očekivati regulativu prije 2019., dobro će biti ako je usvojimo u ovom sazivu Komisije i Parlamenta. Upravo zbog toga države članice bi trebale sve pripreme odraditi neovisno o regulativi i nakon donošenja regulative napraviti samo prilagodbe, ako budu potrebne. U protivnom, u novom razdoblju provedba će kasniti i države članice neće uspjeti iskoristiti sredstva EU fondova.

Svako toliko se povede i priča o Europi u „dvije brzine“, u kojoj bi naprednije zemlje napredovale još brže, a zaostalije bi države-članice bile isključene iz nekih procesa? Bi li to oslabilo EU? Vi zastupate koncept jake monetarne i ekonomske unije?

Tako je. Baš sam predala amandmane i u raspravama o ekonomskim politikama za eurozonu, isticala da se eurozona ne može razvijati bez jedinstvenog pristupa državama članicama u i izvan eurozone, usprotivila sam se posebnom proračunu za eurozonu dok u njoj nisu sve države članice. Jako me obradovalo što je predsjednik Juncker u svom govoru istaknuo da vidi jedinstvenu Europu u kojoj će sve članice biti i članice monetarne unije, i bankovne unije i Schengena. Time se sve ove rasprave prekidaju. Nema Europe više brzina, svi ćemo biti jednaki, ravnopravni i solidarni. Državama koje nisu trenutno u monetarnoj uniji pomoći će se instrumentom tehničke pomoći da što prije zadovolje kriterije. Postavio je vrlo ambiciozan rok za ostvarenje ovog cilja – 30. ožujka 2019. To su dobre vijesti za nas u Hrvatskoj.

Koliko je bliska budućnost u kojoj će hrvatsko gospodarstvo biti spremno za uvođenje eura?

Za ulazak u eurozonu postoje dvije vrste kriterija: ekonomski kriterij i pravni kriterij. Jedan od uvjeta pravnog kriterija je da nema monetarnog financiranja, odnosno da Središnja banka ne smije financirati državni proračun. Jedina država koja to poštuje, a da je izvan eurozone, jest Hrvatska. Od ekonomskih kriterija zanimljiv je onaj koji se veže na stabilnost tečaja. Jedine dvije države izvan eurozone koje imaju stabilan tečaj i vode takvu politiku su Bugarska i Hrvatska. S obzirom na to da Hrvatska ispunjava sve uvjete pravnog i veliki dio ekonomskog kriterija, možemo reći da se kao država de facto nalazimo u eurozoni, ali de jure ne i zato nam je važno što prije i formalno postati dio monetarne unije.

Prije ljetne stanke u EP-u, u povodu izglasavanja rezolucije o razvoju ambiciozne industrijske strategije EU-a, ukazali ste da se udio industrije u BDP-u EU-a tijekom zadnja dva desetljeća smanjio s 19 na manje od 15,5 posto. „Cilj nam je to promijeniti i do 2020. postići razinu od 20 posto udjela u BDP-u“, kazali ste. Gdje je u toj priči Hrvatska? Gdje smo mi u priči o reindustrrjalizaciji, s kojim kapitalom je to uopće moguće očekivati?

U odnosu na pretkriznu 2008. godinu, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj je na kraju 2016. bila niža za 6 posto dok je prosječno u ostalim državama članicama jugoistočne Europe narasla za 14 posto. Dakle, pred nama je veliki posao na oporavku i razvoju industrije. Za ostvarenje tog cilja potreban je potpuni preokret: smanjenje ovisnosti o sirovinama iz drugih zemalja, povećanje energetske učinkovitosti, obrazovanje u skladu s potrebama industrije, povezivanje industrije i znanosti, poticanje inovacija. Za to moramo koristiti sva raspoloživa sredstva EU fondova, Europski fond za strateška ulaganja, povoljne izvore financiranja iz EIB-a, EBRD-a i drugih institucija.

Mađarska se solidarizirala sa Slovenijom i objavila je da neće poduprijeti hrvatski zahtjev za članstvom u OECD-u. Očito je riječ o nastavku diplomatskog sukoba sa Slovenijom nakon nedavne arbitraže drugim sredstvima…

OECD je ekonomska organizacija koja štiti poslovnu klimu te lobira za svoje članice, pomaže znanjima, analizom dobrih praksi i razmjenom iskustava. Hrvatska ispunjava sve kriterije za ulazak – demokracija i poštivanje ljudskih prava, slobodno-tržišna ekonomija, BDP po glavi stanovnika – koji je bar jednako visok onom najsiromašnije članice OECD-a. Slovenija se poziva na vladavinu prava, a baš temeljem toga ne bi smjela pribjegavati ucjenama i državu koja ispunjava sve kriterije kočiti u procesu učlanjivanja u OECD. Do rješenja trebamo doći razgovorima i dogovorima, ne zato što nam je članstvo u OECD-u neophodno, nego radi razrješenja bilateralnih pitanja i uspostave dobrih odnosa sa susjedima. Mislim da smo sad na dobrom putu. Premijer je sazvao i sve čelnike parlamentarnih stranaka, ne znam kad se to zadnji put u Hrvatskoj nakon pregovora dogodilo.

Najavljuje se i reforma javne uprave. No, nije ovo prva Vlada koja to najavljuje, isto kao i recimo, olakšavanje uvjeta poslovanja za poduzetnike, promjenom famozne „antipoduzetničke klime“. Je li država napokon u stanju pokazati da je spremna mijenjati samu sebe, počevši od javne uprave?

To je definitivno jedna od najvažnijih reformi i mislim da za to više nema prostora za čekanje. Vlada je toga svjesna i vjerujem da su sve pripreme u tijeku. Ta reforma treba rezultirati dobro opisanim i propisanim poslovnim procesima i procedurama u svim ministarstvima i ostalim državnim institucijama pa temeljem toga jasnom podjelom poslova, prava i odgovornosti, koja je temelj za uklanjanje preklapanja i praćenje kvalitete, brzine i uspješnosti obavljanja posla. Bez toga nema niti sustava prepoznavanja izvrsnih kadrova, motiviranja i nagrađivanja. I za lokalne jedinice treba utvrditi mehanizme usporedbe, postaviti kriterije praćenja uspješnosti i na temelju (ne)uspješnosti rada ih reorganizirati.

Dosta ekonomskih analitičara pohvalno je govorilo o poreznoj reformi i vođenju državnih financija… No, porez na nekretnine ipak se pokazao problematičnim, pa je premijer nakon žestokih reakcija u javnosti najavio „odgodu“ primjene. Je li Vlada tu napravila „korake“, prije svega u komunikacijskom smislu?

Vlada čitavo vrijeme u prvi plan stavlja partnerstvo, transparentnost, otvorenu i jasnu komunikaciju. Ne želi nametati rješenja nego ih donositi zajedno sa zainteresiranim stranama. U slučaju poreza na nekretnine tek kada su se počele prikupljati potrebne informacije za njegovu implementaciju postalo je jasno da građani nisu dovoljno upoznati sa značenjem i ciljevima ovog poreza. Vlada nije tu da zastrašuje ljude nego da bude partner i služi građanima. Zato je i donesena odluka da se dok građani ne budu spremni za novo rješenje – a koje je doneseno s ciljem pojednostavljenja i manjih nameta – ne ide s primjenom.

Ovo je primjer kako neka dobra rješenja zbog „loše percepcije“ nastale od prije ne mogu zaživjeti u praksi. Najvažnija je poruka svima da je Vlada pokazala da joj je stalo do stavova građana, da sluša i nema velikih ega koji pošto poto provode ono što su zamislili. To je zaista demokratizacija društva.

U Hrvatskoj se, eto, još uvijek više strasti diže oko tema iz prošlosti, negoli oko uspješnosti korištenja EU fondova. Komunizam i fašizam, ploča sa spornim natpisom „Za dom spremni“ i dalje su važne teme u domaćoj javnosti?

Komunizam i fašizam su našem narodu nanijeli jako puno zla. Braniteljski pozdrav u grbu HOS-a „Za dom spremni“ nešto je sasvim drugo od pozdrava koji se veže uz ustaše. Prema braniteljskom pozdravu i svemu vezanom uz branitelje gajim duboko poštovanje i zahvalnost. Međutim, mnogi su propatili od ljudi koji su vikali „Za dom spremni“ u Drugom svjetskom ratu, kao i od zločina partizana i kasnije komunizma. Sigurna sam da je našim braniteljima i svima nama na prvom mjestu jaka Hrvatska na vrhu ljestvice razvijenosti europskih država, i zato smatram da je vrijeme da osudimo zlo i totalitarne režime, uklonimo njihova obilježja i okrenemo se poduzetnicima, gospodarstvu, znanju, izvrsnosti, ustrajnom i vrijednom radu.

Ovaj tjedan je Europski parlament u Strasbourgu usvojio izvješće kojim se pozdravlja pristupanje Europske unije Istanbulskoj konvenciji o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te se pozivaju države članice da je što prije ratificiraju. Za usvajanje izvješća glasalo je 489 zastupnika, uz 114 glasova protiv i 69 suzdržanih. Zašto ste bili suzdržani?

Ne volim biti suzdržana, ali u ovom slučaju to je najbolje odražavalo moj stav. S jedne strane podržavam Istanbulsku konvenciju jer sam za nultu stopu tolerancije nasilja nad ženama, a s druge strane sam protiv ove Konvencije jer sam protiv nametanja rodne ideologije i uvjeravanja žena da je odluka o pobačaju odluka o njihovu tijelu, a ne o životu i smrti drugog bića. Takve konvencije ne bi trebale ulaziti u svjetonazorska pitanja i to nametati državama. Tada ne bi bilo problema s ratifikacijom u pola država članica EU-a.

Sastav Vlade je dosad doživio nekoliko promjena u hodu, zadnju zbog koaliranja s HNS-om. I Vaše ime se spominjalo u kontekstu izbora ministara nakon pobjede HDZ-a na izborima prije godinu dana, no na kraju niste postali jedna od ministrica. Žalite li za tim na bilo koji način?

Uvijek je izazov i želja biti u Hrvatskoj i raditi u Vladi. Ovaj put smo se tako posložili, trebao je netko od ekonomista ostati i u Europskom parlamentu s obzirom na to da je u Vladi četvero izvrsnih ekonomista, doktora znanosti.

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Biskup Košić: Dobio sam tri prijetnje. Ljevičari bi ubijali i nakon 70 godina

Objavljeno

na

Objavio

– Kada bi se provela lustracija, tada bi i naša dijaspora – a računa se da još toliko Hrvata živi diljem čitavoga svijeta koliko nas ima u RH – sudjelovala u tome da se ovdje pokrenu investicije – tvrdi biskup Košić

Sisačkom biskupu Vladi Košiću ne može se reći da je neprincipijelan. Kritizirao je bivšu Vladu Zorana Milanovića, Ivi Josipoviću spočitavao što kao agnostik ide na hodočašća, Most je prozvao jer je bio spreman na koaliciju sa SDP-om, a danas je tu HDZ-ova Vlada premijera Plenkovića, za koju također smatra da nije demokršćanska jer je u koaliciji s HNS-om.

Koja bi to Vlada i kakva bi po Vama onda trebala biti na vlasti u Hrvatskoj?

Volio bih kada bi u Hrvatskoj bili na vlasti političari koji su izraz biračkog tijela i njegove volje, što sada nije slučaj. Naime, kada je na snazi ovaj i ovakav izborni zakon, moguće je da nam život određuje jedna minorna politička skupina i čak nacionalna manjina. Zato se ja zalažem za izmjenu izbornog zakona. Sjetite se kako je u Milanovićevoj Vladi ministar Bauk svojim notornim iznošenjem neistine spriječio referendum koji je pokrenula udruga U ime obitelji upravo radi izmjene izbornog zakona. On je tada tvrdio da je u RH 4,5 milijuna birača što je nemoguće jer je tada bilo toliko stanovnika u RH, a ne birača. Mislim da je ta izmjena zakona pretpostavka boljeg, dapače jedino pravog, demokratskog funkcioniranja naše države.

Je li trebala ostati spomen-ploča poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu?

Ta je spomen-ploča trebala ostati u Jasenovcu jer su tamo ti naši branitelji poginuli za našu domovinu. Ako nisu smetali kad su ginuli za Hrvatsku, zašto bi smetali danas, 26 godina poslije? I ako su se tada, kad je bilo najteže, tako organizirali i uzeli svoje simbole, zašto to sada nakon toliko godina mijenjati? Moji Gromovi, koji su oslobađali Petrinju – jer sam i sam bio ratni župnik Petrinje i Hrastovice pa sam se s njima susretao i upoznao ih – imaju i danas svoj znak, pesnicu koja je uhvatila gromove s geslom: Jednom grom, uvijek grom. Pa kad to smiju i trebaju imati Gromovi, Tigrovi i sve druge postrojbe HV-a nastale u Domovinskom ratu, zašto to ne bi smjeli imati pripadnici HOS-a? A jednako su ginuli za domovinu, i to 1991.-1995., a ne 1941.-1945. Da, to što pozdrav „za dom spremni“ asocira na NDH nekima ne odgovara, ali nije to bila borba za NDH, nego za suvremenu modernu Hrvatsku. I zato treba ostati spomenik poginulim pripadnicima HOS-a. Ako je političkom trgovinom pogažena žrtva poginulih branitelja, doći će, nadam se, vlast koja će taj spomenik vratiti tamo gdje mu je mjesto. Problematizira se samo mjesto Jasenovac, no o tome bi trebali dati službeno mišljenje stručnjaci, povjesničari i forenzičari. Dok toga nema, politika se poigrava sa žrtvama, ali i s istinom o Jasenovcu, a to nije dobro!

Na Facebooku branite pozdrav “za dom spremni”, potpisnik ste i peticije koju je pokrenuo akademik Pečarić da se taj pozdrav vrati u uporabu u vojsci.

Mnogo je primjera da su taj pozdrav koristili Hrvati u borbi puno prije Drugog svjetskog rata. Npr. Nikola Šubić Zrinski braneći Siget 1566. pošao je u odlučujući boj s povikom: „U boj, za dom!“ Tako je uostalom to 1876. Hugo Badalić, pisac libreta opere Nikola Šubić Zrinski, napisao. K tome je i ban Josip Jelačić pozdravljao svoje vojnike pozdravom: „Za dom!“, a oni su odgovarali: „Spremni umrijeti!“ Kada bismo sve što je bilo u NDH željeli izbaciti iz upotrebe, tada bi bio dugačak popis tih riječi i simbola, a to nije moguće ni potrebno. Ja se pitam kako su se pozdravljali domobrani, redovna vojska NDH? A i oni imaju povijest još od Prvog svjetskog rata pa preko Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Kad bi se sve što je postojalo u NDH trebalo ukinuti, zašto su u Domovinskom ratu ponovno oživljeni domobrani, kao vojne postrojbe? Ako je NDH i kompromitirala pozdrav ZDS, opet su ga u najpozitivnijem smislu očistili i afirmirali upravo pripadnici HOS-a koji su se borili i mnogi poginuli za modernu Hrvatsku.

Pobornik ste lustracije. Smatrate li da je moguće danas provesti lustraciju u Hrvatskoj?

Lustracija je moguća još uvijek jer u javnom su prostoru i danas prisutni oni koji su, kako bi to rekao biskup Egidije Živković, okrvavili ruke. Lustracija je u Makedoniji uvedena prije dvije godine, a Hrvatska i Slovenija jedine su dvije zemlje iz bivšeg komunističkog bloka u EU koje nisu provele lustraciju. Ljudi koji su bili dio represivnog totalitarnog sustava ne bi smjeli obnašati javne službe. Samo je o tome riječ i mislim da to moramo kad-tad učiniti. Proces dovođenja pred lice pravde ubojica i zločinaca iz Drugoga svjetskog rata i poraća ide tako sporo, gotovo nikako, jer nije bilo lustracije. Mi činimo što možemo, udruge također, ali država bi to morala preuzeti i već jednom riješiti. Očito to nije moguće kad još uvijek mnogi „s okrvavljenim rukama“ drže mnoge uzde našeg društva i štite sebe i svoje.

Koristite društvene mreže. Koliko su one uopće korisne u društvu, “pomažu” li ili ne u podjelama i hoćete li i dalje prijavljivati one koji vam prijete?

Ja sam dobio već treću prijetnju. Zanimljivo je da je u svim slučajevima – barem su se tako i u prve dvije, koje nisu otkrivene – potpisivali kao Antife, a bilo je to i nakon kritika na račun prijašnjih vlada, kao i u posljednjem slučaju. Dakle, tzv. ljevičari su nasilnici, oni bi još i danas likvidirali i ubijali. Nije li neobično da se nisu ni poslije 70 godina promijenili? I nije li neobično to da je posljednja osoba koja mi je prijetila i dalje član SDP-a, kojeg su i lokalni i nacionalni šef te partije, umjesto da ga isključe kao nepoželjnog, uzeli u zaštitu? Toliko o tome. No, moja je savjest mirna, ja nikome ne želim činiti nasilje, a pravo misli i govora nitko mi ne može oduzeti. I moja je prednost što se ne borim silom, nego istinom. I znam da me Bog štiti jer on je Istina. A danas je sudjelovanje na društvenim mrežama jedan od suvremenih načina kako doći do ljudi i navijestiti im evanđelje našega Gospodina. Pa i kad ne govorim izričito o evanđelju, ali kad govorim o istini koja se prešućuje, o pravednosti koja se progoni i o dobru koje se guši, ja naviještam Gospodina, rekao je sisački biskup Vlado Košić za tiskano izdanje Večernjeg lista

Biskup Košić komentirao ‘sramotno postupanje vlasti, šarafciger-vlasti’

facebook komentari

Nastavi čitati