Iran obilježava 35. obljetnicu islamske revolucije

0

Prije 35 godina Iranci su slavili islamsku revoluciju koja im je obećala besplatnu struju i redovite prihode od izvoza nafte, a u studenome prošle godine bili su zadovoljni što im je Zapad barem donekle ublažio sankcije.

[dropcap]A[/dropcap]jatolah Ruholah Homeini, koji je 1. veljače 1979. stupio na iransko tlo nakon više od desetljeća progonstva, uglavnom u Iraku te u Turskoj i Francuskoj, obećao je Irancima besplatnu opskrbu električnom energijom i gotovinu od prihoda od nafte.
Danas, tri i pol desetljeća od revolucije i nakon isto toliko godina raznih međunarodnih sankcija, prosječni Iranac siromaštvo, nezaposlenost, inflaciju i skupoću prepoznaje kao tekovine revolucije, piše Al Džazira u tekstu ‘Ajatolahova neispunjena obećanja’. Po podacima iranske središnje banke inflacija je s krajem siječnja bila 38,4 posto, a 15 od 75 milijuna ljudi službeno živi ispod granice siromaštva.

homeiniKad je Homeini u Air Franceovu Boeingu 747 jednom američkom novinaru 1. veljače 1979. rekao kako “ne osjeća ništa”, u svezi s povratkom u domovinu, njegovi pristaše čuli su to kao još jedan dokaz njegove duhovnosti. Za njih je on bio čovjek čija je prvenstvena životna dužnost bila služenje Bogu, piše Christian Caryl u svojoj knjizi ‘Strange Rebels’. Deset dana kasnije, 11. veljače, vojska se proglasila “neutralnom” i predala oružje. Bio to znak pobjede revolucije i početka nastanka današnjeg Irana.

Već 1. ožujka te 1979. Homeini je okupljenim studentima islamske teologije u svetome gradu Komu najavio kako će Iran biti islamska, a ne demokratska republika.

“Ne upotrebljavajte tu riječ ‘demokratski’. To je zapadnjački. Mi poštujemo zapadnu civilizaciju, ali nećemo je slijediti”, najavio je, prenio je Guardian.

Nekoć je to bila moćna i progresivna zemlja bogata naftom, s ambicioznim kraljem koji je od nje bio nakanio učiniti jednu od vodećih industrijskih zemalja svijeta, a danas su Iranci presretni što je svijet ublažio sankcije, piše Al Džazira.

Ali Iračani nisu dobro živjeli pod šahom. Upravo su masovni prosvjedi i štrajkovi nezadovoljnih, koji su trajali cijelu 1978., natjerali šaha Rezu Pahlavija da s obitelji pobjegne iz zemlje u siječnju 1979., a milijuni su idući mjesec oduševljeno dočekali Homeinija. Islamska je revolucija službeno završila 1. travnja, kad je na temelju 98,2 postotne pobjede na referendumu proglašena Islamska Republika Iran.

Neki promatrači iz današnje perspektive kažu kako je šah odgovoran i za revoluciju koja je dovela Homeinija na vlast.

“Šah se uvijek bojao”, kaže Ahmad Salamatian, vodeća figura demokratske oporbene skupine Nacionalna fronta, koji je odmah nakon revolucije pobjegao u Švicarsku. U tekstu u Financial Timesu o zadnjim danima šahove vladavine, kaže: “Bojao se Amerikanaca, bojao se Britanaca, njima je dugovao prijestolje. U tome je i ležao problem: zato se šah toliko i prepao kad je krajem sedamdesetih pomislio da mu Engleska i SAD više neće pomagati”.

Više od svakog drugog, čak i od Homeinija, šah je bio arhitekt islamske revolucije, drži Salamatian.

“A to je problem svih diktatora u ovoj regiji. Sami sebi iskopaju grob”.

Iran se već 1979. sukobio sa Sjedinjenim Državama. U studenome te godine počela je diplomatska kriza koja će za 52 talaca trajati 444 dana. Skupina iranskih studenata upala je u američko veleposlanstvo i uzela taoce, a predsjednik Jimmy Carter taoce je nazvao “žrtvama terorizma i anarhije” i rekao kako “Sjedinjene Države neće podleći ucjeni”. Nakon neuspjelih pokušaja oslobađanja i dugih pregovora, taoci su oslobođeni 20. siječnja 1981., kad je novi predsjednik Ronald Reagan u Washingtonu završio svoj inauguracijski govor.

Usred talačke krize, 1980. Irak Sadama Huseina napao je Iran i taj je osmogodišnji rat, drže promatrači, dodatno učvrstio revoluciju.

“Islamska je revolucija bila pravi šok, osobito za zemlje Perzijskog zaljeva”, kaže Gary Sick, nekadašnji analitičar američkoga nacionalnog vijeća sigurnosti, “Bez nje, Bliski istok danas bi bio drukčiji. Strah od revolucionarnih ciljeva koji su obuhvaćali i svrgavanje monarhija, nasmrt je prepao monarhije (u regiji). Taj je strah stvorio sukobe i saveze koji i danas, 35 godina kasnije, utječu na regionalnu politiku.”

“Iran je stvorio Hezbolah u Libanonu i zauvijek promijenio libanonsku politiku”, drži njujorški novinar Hooman Majd, “Otvorio je dotad nezamislivu drugu frontu protiv izraelskih ambicija”.

Tijekom cijele Homeinijeve vladavine, a umro je 1989., odnosi sa Zapadom bili su loši. Predsjednik Mahmud Ahmadinedžad svojom ih je protuizraelskom politikom i insistiranjem na iranskome nuklearnom programu od kojega Zapad zazire, dodatno pogoršao.

Odmah nakon revolucije 1979. SAD je uveo sankcije Iranu, a 1995. ih je proširio. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda od 2006. donijelo je šest rezolucija kojima uvodi sankcije jer je Iran odbijao prestati obogaćivati uranij. Zapad strahuje da bi obogaćeni uranij mogao biti upotrebljen za proizvodnju nuklearnog oružja, a sve iranske vlasti uporno tvrde kako je uranij namijenjen mirnodopskoj upotrebi.

S vremenom su sankcije, koje su uključile i zamrzavanje iranskih sredstava u inozemstvu te naftni embargo, potkopale iransko gospodarstvo, a novi iranski predsjednik, umjereni Hasan Rohani pristao je 24. studenoga 2013. na prijelazni sporazum s Europskom unijom i tzv. skupinom P5+1, u kojoj su SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina i Rusija te Njemačka.

Sporazum koji je stupio na snagu 20. siječnja predviđa da u šestomjesečnom prijelaznom razdoblju Iran smanji obogaćivanje urana, te da ne pali reaktor za proizvodnju teške vode u Araku.

Zauzvrat će P5+1 i EU ublažiti sankcije. Obustavit će se sankcije na iranski izvoz petrokemijskih proizvoda, na uvoz dobara i usluga za automobilsku industriju te uvoz i izvoz zlata i plemenitih metala. Također će Iranu biti dopušten uvoz rezervnih dijelova za civilno zrakoplovstvo te servisiranje zrakoplova. EU i Skupina P5+1 obvezali su se i učiniti Iranu dostupnim 4,2 milijarde zamrznutih sredstava i to u pravilnim intervalima tijekom šestomjesečnoga razdoblja.

U utorak Iran slavi 35. godišnjicu revolucije, a Sick ocjenjuje kako je riječ o “neobičnoj revoluciji, koja je prerasla u evoluciju: ultraradikalna pozicija iz prvih nekoliko godina, prerasla je u umjereniju, pragmatičnu poziciju”.

“Nedavni dogovor o nuklearnom pitanju… Pokušaj je da (Iran) postane normalna zemlja, koja doista sudjeluje u svjetskim zbivanjima.”
Hina

facebook komentari