Irsko-hrvatske paralele: Treba li Irska Hrvatskoj biti uzor?

    2

    Ovaj vikend u Dublinu zbivao se kongres europskih pučana. Najzanimljivi govornik bio je Bono Vox, pjevač U2-a, odličan glazbenik, ali i samozvani prorok i frajer koji obožava prčkati po političkom životu. Za sada, izgleda da je govorio pravi Bono, a ne onaj s kojim se slikao Vuk Jeremić.

    Za domaće prilike, najvažnija je bila fotografija Tomislava Karamarka s Vitalijem Kličkom. Također, 17. ožujka slavi se sveti Patrik, svetac-zaštitnik Irske i Iraca. Zagrebački klubovi imaju prigodne programe i trljaju ruke. Svirat će se puno dobre muzike, popit će se puno piva i svi će biti veseli. Barem dok glazba svira.

    [dropcap]U[/dropcap] Hrvatskoj postoji kult Iraca i kult Škota. Priznajem, i sam sam sklon tim narodima i njihovima zemljama. Zasigurno, jedan od najdražih bandova su mi The Pogues. Koji vrlo dobro očitavaju problem Irske. Naime, riječ je većinom o engleskim Ircima, dakle ljudima koji nikad nisu živjeli u Irskoj, osim pokojnog Philipa Chevrona i još živućeg Terryja Woodsa. Poetika neuništivog Shanea MacGowana ocrtava tipične irske preokupacije kao što su prijezir spram Engleza, siromaštvo, pretjerana ljubav prema pivi, ljubavni jadi, opčinjenost Amerikom (sasvim iskreno priznajem, jednako sam i ja udivljen istom), konstantnom nostalgijom za Irskom i irskim načinom života, jedan melankolični miks jakih emocija.

    Tu se mogu i Hrvati negdje naći. Jer ako što dobro Hrvati razumiju, onda su to jake i pretjerane emocije. Tijekom povijesti bili smo jednako siromašni, pod stranom okupacijom, skloni kapljici i s jednako masovnom emigracijom. Doduše, za Irce svi znaju. Za Hrvate se sad već zna, ali nisu se brendirali kao Irci. Ili Škoti. I nekako su Ircima oprostili IRA-u, nekako su se pomaknuli od imagea krumpiraša i uvijek se sve svodi na zemlju dobre muzike, piva i zelenih livada.

    S druge strane, kulturne veze sa Škotima ipak su jače. Prošlog lipnja, škotski nogometni navijači pohodili su spomenik Matije Gubca kojeg su krstili hrvatskim Williamom Wallaceom. Očito je da moramo dovesti Mela Gibsona u Hrvatsku i dati mu novce da snimi nekakav film o Zrinskim i Frankopanima ili o nekakvom nacionalnom junaku. Inače, jedna od zaboravljenih činjenica je da se je u devedesetima John Malkovich nudio da snima nešto na povijesne teme. Nije mu nitko pružio priliku.Pred deset godina, drag mi je prijatelj poklonio knjigu Povijest Irske (T.W. Moody; F.X. Martin). Dok sam je čitao uvijek mi je prolazila jedna misao kroz glavu i uvijek sam se pitao hoće li ikada netko, nekakav mladi Irac, prije spavanja uzeti u ruke i čitati kakvu Povijest Hrvatske i razmišljati o našim srećama i nesrećama. Irska povijest je nesretna povijest. Puna je unutarnjih sukoba, engleskog lopovluka, siromaštva i jada. Više Iraca ima u SAD-u nego u Irskoj.

    Recentno, Irsku su napale dvije nesreće, prva je počela 2008. kada je irsko gospodarstvo, točnije bankarski sustav skrahirao i Irska se dan danas izvlači iz toga kraha. Drugi su pedofilski skandali koji potresaju irske biskupije, ali su povezani također i sa širokim problemom vođenja sirotišta i domova za mladež koji su se nalazili u rukama sadističkih časnih sestara, koje su pak imale pretjeranu sklonost tjelesnom kažnjavanju štićenica i štićenika. Katoličanstvo je važno za irski identitet unutar Republike Irske, a irska RKC nalazi se u najvećoj krizi u svojoj povijesti.

    Kao što smo vidjeli, u Irskoj nikada ne cvatu ruže. Štoviše, Ircima nikada nije bilo lako. To što smo udivljeni Ircima i irskom kulturom govori puno o nama. Ali ruku na srce, Hrvati bi trebali naći neki sretniji i uspješniji narod u koga bi se mogli ugledati.

    Kakav nam je uopće izbor?

    U kategoriji u kategoriji zemalja koje imaju oko 5 milijuna stanovnika, uz Republiku Irsku ističe se Slovačka koja dijeli povijesno iskustvo s Hrvatskom. Slovaci su vrlo slični Hrvatima i muče ih slične brige. S druge strane imamo tri skandinavske države Norvešku, Finsku i Dansku. Norveška je bila sirotinjska država, koja se digla na nafti. Finska je pak poznata po Nokiji, kojoj u posljednje vrijeme ne cvatu ruže, ali tijekom povijesti također se bola s rogatima. Ostaju nam Danci koji dijele s Hrvatima strast za rukometom. Zapravo, nije se tako loše ugledati na Dance, jer imaju stabilnu ekonomiju, društvo u kojem nema prevelikih socijalnih razlika, unutar EU odbili su primiti euro i imaju i dalje svoju krunu. Ali teško se poistovjetiti s Dancima. Kada Irci imaju tako bolju glazbu i budimo realni, nekako je ljepše gledati irsku kinematografiju koja tako često progovora o Irskom građanskom ratu (1922-23.), a mi Hrvati nešto znamo o građanskim ratovima, nego pak gledati nekakve hladne skandinavske detektive koji rješavaju nekakvo dosadno ubojstvo usred leda.

    Ono što sve nas “male narode” drži, bilo Irce, Slovake, Norvežane, Fince, Dance ili Hrvate želja je za boljim životom. Trebamo se ugledati u skandinavsku radišnost i poštenje, treba se ugledati u irsku i slovačku žilavost, ali prvenstveno trebamo se ugledati, barem jednom, i u vlastite mogućnosti, jer naša kultura nije ništa manje bogata nego irska. Sve što mogu ostali, trebamo i mi sami. Pa da jednom doživimo da neki stranac kaže kako bi htio da njegova zemlja bude sretna i prosperitetna kao što je to Hrvatska. I u to ime dignimo kakvu kriglu crnog piva!

    MISLAV MIHOLEK/p+

    facebook komentari

    • peppermintt

      Irci su neposredni, dragi i otvoreni ljudi, lagani i pristupačni za komunikaciju, a nisu opterećni nebitnim stvarima. Meni bilo neobično kako nitko ne nosi umbrelu a uvik sipi nekakva kišica:)

    • peppermintt

      Irci su neposredni, dragi i otvoreni ljudi, lagani i pristupačni za komunikaciju, a nisu opterećni nebitnim stvarima. Meni bilo neobično kako nitko ne nosi umbrelu a uvik sipi nekakva kišica:)